DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 142 <-- 142 --> PDF |
IN MEMORIAM NIKOLA ŠEPIĆ, dipl. inž. šumarstva Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske u Zagrebu povjerio mi je tešku dužnost, da se u njegovo ime oprostim od jednog dugogodišnjeg velikog trudbenika u oblasti šumarstva a posebno u oblasti melioracije primorskoga Krša. Taj je istaknuti radnik pokojni Ing. NIKOLA ŠEPIĆ, rođeni sin našeg primorskog kamena, našeg mora i našeg sunca. On spada u red onih inteligenata, kojih je životni ideal upoznavanje vlastite zemlje a naročito gologa Krša, što se prostire od Slovenskih Alpa do Albanskog gorja na jugu u površini od preko 3 milijuna hektara. Njegove se planinske goleti daleko preko mora bijele i svojim bjelasanjem viču grijehove naših otaca. Vjekovi su ovdje radili na razaranju biljnog pokrova i širenju nepreglednih pustoši i tek se u naše vrijeme javljaju pojedini jaki duhovi, koji se hvataju gigantske zadaće, da ne samo zaustave daljnje stvaranje ogoljelih prostora već i da brojne plješine nanovo po šume. Oni vjeruju, da ovaj neplodni kamen ne mora da bude vječno prokletstvo našeg mora i primorja, — jer on po riječima pjesnika Vladimira Nazora: »studen i samotan ovdje ostat mora. Sunce će ga peći, vjetri će ga biti, strijele će ga žeći, kiše će ga miti, al´ se neće maknut sa svog sinjeg mora. Neka nad njim huje vijeci i oluje, klijanje, da novo počne, čekat mu je ...« Taj dan je došao i naše pokoljenje postaje svjedokom buđenja novog života na dosad mrtvom Kršu. Istina, to su tek prvi izdanci vegetacije i mi moramo čekati dugo vremena da se goli Krš zazeleni novom vegetacijom. Tragična je sudbina cijele šumarske struke, da sijemo ono što nećemo žeti. Plodove naših napora i stremljenja koristit će druga, kasnija pokoljenja, — i kao takova po riječima velikog Njegoša: »pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema ...« Ta mučna spoznaja, ta gorka čaša neće mimoići nikoga od nas pa nije mimoišla ni pokojnog Nikolu Šepića. On nas je napustio u najvećem naponu rada, koji nije dovršio već ostavio mlađima, da nastave tamo, gdje je njegov život prekinut. Ali ono što je ostalo iza njega, makar i nedovršeno, davat će impulse za nove akcije na ozelenjavanju našeg kamena. Sagnimo glave pred veličanstvom smrti! Poklonimo se sjeni zaslužnog pokojnika i zadržimo ga u trajnoj uspomeni, jer ideali, koji su ga u životu vodili, neće utrnuti nikada. Rastajemo se s ovim grobom u uvjerenju, da će Kastavština i u buduće rađati sinove njegovih kvaliteta. Slava i mir pepelu njegovu! Ovim govorom odao je Dr Stjepan Frančišković posljednju počast u ime Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske, 9. lipnja preminulom, šumarskom veteranu Nikoli Šepiću. O životnom putu i o ličnosti pok. N. Šepića prof. inž. Eugen Antonijević posvetio je slijedeći |
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 143 <-- 143 --> PDF |
IN MEMORIAM Teška srca i tužnih misli oprostili smo se 11. lipnja 1977. godine na groblju Kastvu od našeg velikog i iskrenog druga, Šepić Nikole, dipl. ing. šumarstva, istaknutog šumarskog i lovnog stručnjaka, neobičnog i nesebičnog društvenog radnika i borca za prava naroda i radničke klase. Rođen 6. prosinca 1903. u Kastavštini, u selu Spinčići, od roditelja zemljoradnika. Život je bio težak te su roditelji morali obavijati sve radove sami, kako bi mogli odgojiti djecu a bilo ih je nemalo — 5 ženskih i 4 muška. Već od ranog djetinjstva priučavali su djecu na rad, a otac je, da može omogućiti šklovanje djece, dva puta putovao u Ameriku, gdje je radio najteže manuelne poslove. U ovakvoj strogo radničkoj obitelji rastao je naš Nikola. I ostao je do kraja života iskreno i nesebično privržen radničkoj klasi. Osnovnu školu je završio u Kastvu a gimnaziju je počeo pohađati u Rijeci (Sušaku), dok je maturirao u gimnaziji u Karlovcu 1923. godine. Iste se godine upisao na Šumarski fakultet u Zagrebu, koji je i završio 1928. godine. Svi su se članovi obitelji stalno međusobno pomagali tako da je to bila jedna prava obiteljska radnička zadruga. Nakon diplomiranja Nikola je odmah stupio u radni odnos kao šumarski inženjer — pripravnik kod Direkcije u Aleksincu. Iz Aleksinca došao je u Šumsku upravu Karlobag, a iz ove bio je premješten u Direkciju šuma na Sušaku (1932 — 1939), pa Sreskom načelstu u Rabu iza kojeg slijedi Šumska uprava na Mljetu te Ravnateljstvo šuma u Mostaru (1941-1943). Od prvih dana ustanka 1941. godine bio je u stalnoj vezi s partizanima te je konačno 1943, po potrebi i nalogu narodne vlasti, otišao iz Mostara u partizane. Poslije oslobođenja odmah i to još u 1945. nastavlja sa stručnim radom najprije u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu te 1946. u Okružnom narodnom odboru u Gospiću. Iste godine postaje redovni član Saveza komunista Hrvatske. Nastavlja rad u Glavnoj direkciji šuma Zagreb a od 1949 — 1951. vrlo aktivno radi u Sekciji za organizaciju Oblasnog narodnog odbora Rijeka. U 1951. godini dodijeljen je Šumskom gospodarstvu Viševica u Rijeci, gdje ostaje do 1954. godine. Kasnije obavlja najodgovornije poslove na dužnosti u Šumarskom inspektoratu Rijeka (1954 — 1956), Narodnog odbora Rijeka (1957 — 1967), Skupštine općine Pula (1967 — 1976) i konačno kod Zajednice općina Rijeka do 31. 11. 1976. Pored obavljanja svih odgovornih redovnih dužnosti iNikola se posvetio stvaranju i uzgajanju zelenih površina pa u svim mjestima, gdje je radio, napose na Brionima, na Vangi, na ´Rabu, Mljetu, Mostaru, Rijeci, Gorskom Kotaru, širom Istre (Poreč, Pula, Rovinj itd.) na otocima Cres, Mali Lošinj itd. — svuda je ostavljao trajna svjedočanstva svog neumornog i nesebičnog rada. Ta njegova »zelena potomstva« ne samo svojom florom već i faunom — raznovrsnom divljači i bezbrojnim pticama — uvijek će održavati sjećanja na njegov rad. I danas, kada se čitav svijet bori za očuvanje zdrave ljudske sredine, ti rezultati rada Nikole su trajne i nezaboravne uspomene. Kamo sreće za ljudski rod, da je takovih stvaralaca što više. I pored neumornog rada kao stručnjak na podizanju zelenih površina i na unapređenju lovstva — Nikola nije zaboravio i svoje društvene obaveze. Bio je nosioc mnogobrojnih odlikovanja i to: Ordena rada II reda (1955), Lovačkog odlikovanja II reda (1959), Ordena zasluge za narod sa srebrnim vijencem (1963), Medalje za hrabrost (1965), Priznanja Saveza udruženja boraca NO rata povodom 30-godišnjice ustanka naroda Hrvatske — Općinskog odbora Opatija (1971), Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem (1974), Zlatne plakete i povelje povodom 100-godišnjice izlaženja »Šumarskog lista« (1876 — 1976) i 130 obljetnice osnivanja Hrvatskog slavonskog šumarskog društva, Diplome 30-godina članstva u SKJ — Opatija 1976. Bez obzira na činjenicu, da je bio umirovljen još u 1964. godini Nikola je, kao što se vidi iz izloženog, neumorno radio sve dok ga nije shrvala žestoka i neumoljiva bolest. Zato ga je još u 1964. godini iSavez šumarskih društava Hrvatske izabrao za zaslužnog člana za rad na stručnom i društvenom polju. Eto, takvog smo čovjeka, koji je uvijek ipružao pomoć svakoj pravednoj stvari, predali njegovoj rodnoj grudi na groblju u Kastvu, gdje «su održali oproštajne govore u ime Saveza inženjera i tehničara šumarstva |