DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1977 str. 39 <-- 39 --> PDF |
količine moraju nužno da površinski otječu, što prati ubrzana erozija zemlje, visoke poplavne vode i povećano taloženje u dolin am a. Šuma kao vegetacijski klimaks najbolji je primjer za savršeno funkcioniranje rezervoara koji zadržava vodu. Mezofitska vegetacija stvara veliki, duboki rezervoar za zadržavanje vode zbog gustog sistema živog i mrtvog korijenja, visoke naslage organske tvari, te zbog optimuma uvjeta za aktivnost makro i mikro organizama tla. Čitav je zemljišni pokrivač karakteristično porozan, poput spužve. Ta poroznost potječe od kanalića, koji nastaju ugibanjem korijenja; oni se protežu duboko u profil tla, a da se njihov kontinuitet potpuno ne prekida, niti su im oblici ograničeni. Poroznost šumskog tla povećavaju i prohodi glista te drugih životinja. Šupljine nastale na razne načine daju šumskom tlu spužvastu strukturu, koja lako upija površinsku vodu te tim smanjuje eroziju. U takvom tlu infiltrirana voda polagano pritječe vodi temeljnici i izvorima. Stoga je šuma najbolji zaštitnik vode temeljnice i hranioc izvora. Podržavanje rezervoara koji približno odgovora onom koji nastaje šumskim klimaksom, trebala bi biti glavna svrha svakog hidrotehničkog sistema, koji treba da ujednači tijekove rijeka, u vremenima kada nastupe ekstremne oborinske prilike. Drugu zonu zadržavanja vode u tlu predstavlja onaj totaln i volu men pora (rupica) zemljišnog profila, koji se sastoji od mahih, kapilarnih pora. Voda se u ovom rezervoaru drži protiv sile teže, ali je podložna gibanju uslijed isparavanja, jer se nalazi blizu površine tla, a podložna je i transpiraciji na svakoj dubini, gdje se nalazi živo korijenje. Od jedne polovine do dvije trećine tog vodenog rezervoara u većini zemljišnih profila drži vodu, koja je na raspolaganju biljnom korijenju. U toj se zoni održava ravnoteža tolikom snagom, da je biljno korijenje ne može poremetiti. Samo isparavajuće snage, koje djeluju neposredno na površini tla mogu pomaći neku značajniju količinu ove vode, koja se čvrsto drži u tim sitnim porama tla. Prema tome, s hidrološkog stanovišta, glavnu pozornost moramo usredotočiti na onaj dio rezervoara vode u zemljišnom profilu, koju biljno korijenje može crpsti, te koju ono normalno i crpe. Primarni činitelji, koji utječu na infiltriranje vode u šumsko tlo jesu isti kao oni, koji utječu na zadržavanje infiltrirane vodene zalihe u tlu, a to su volumen malih pora, njihova pristupačnost za vodu iz velikih pora, te vlaga tla. Međutim, za neki određeni zemljišni sastav, glavni činitelj, koji kontrolira skupljanje i zadržavanje vode u tlu jest njegova vlaga. Ka d u tlu postoje veliki deficiti vlage, tada je i mogućnost za infiltraciju i zadržavanje vode u tlu proporcionalno velika i obratno. Da se u tlima s povoljnim strukturama stvore profili za prihvaćanje vode treba da je biljni pokrov razvijen tako, da njegov živi korijenov sistem prodre duboko u tlo, te da se razvije u svim dubinama tog profila. Tada će se maksimalna količina u tlu zadržane vode transpiracijom biljnog pokrova iscrpsti, uslijed čega se takvo tlo isuši i postane deficitarno na vlazi. Mada ovakvi deficiti vlage tla nastaju prije nego što nastupi dugi kišni |