DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1977 str. 52 <-- 52 --> PDF |
Morave — Kolubare i porječje Vardara. Po nalazima gotovo sve su ptice ubijene. Na zimovanju, jesenskom i proljetnom preletu te neusmjerenoj seobi našli su se predstavnici skupina: Podicipidae — gnjurci, Phalacrocoraciodae — vranci, Ardeidae — čaplje, Ciconiidae — rode, Plataleidae — žličarke, Anatidae — patke, Falconidae — sokolovi, Rallidae — vodene kokoške, Scolopacidae — šljuke, Laridae — galebovi i Paridae — sjenice. Među mnoštvom parcijalnih populacija ptica sjevernijih dijelova Evrope koje dolijeću do nas ističu se po nekim svojim osobitostima na pr. čaplje bijele — Casmerodius albus. Nestale su s pojedinih gnijezdilišta Evrope uglavnom zbog skupocjenog perja. Seoba izvantropskih gjezdarica zasad nije potpuno poznata, tako da nalazi u našoj zemlji doprinose proučavanju tog fenomena. U kopnenim dijelovima nađene su na jesenskom i proljetnom preletu, dok su s obalnog pojasa iz vremena zimovanja. Ptice su pretežno prstenovane u Austriji na Neusiedlersee, gdje im broj ne premašuje 140 pari. Među mnogobrojnim nalazima postoji brojna grupa koja se odnosi na lisku crnu — Fulica atra. Kako je djelomična selica za vrijeme jake zime spuštaju se sjeverne populacije sve do obala Sredozemnog mora. Neke usputno zaostaju na otvorenim vodama naše unutrašnjosti, dok većina pristiže na obalni pojas s jakom koncentracijom na području donje Neretve. Uglavnom dominiraju populacije iz Sovjetskog Saveza. Privlačna je to lovna divljač te se nemilice ubija u to vrijeme, a da se kod toga niti ne misli da to nisu naše zavičajne populacije. Na našim rijekama kopnenog dijela često se nađu različiti predstavnici galebova kao na pr. galeb ćukavac — Larus fuscus na Savi kod Siska. Pretežno je selica, ali seoba nije još dorečena za sjevernosibirske populacije. Najčešći je galeb obični — Larus ridibundus koji je pretežno selica. Seoba je prije svega na najbliža ili izuzetna subtropska obalna područja, gdje ptice na obalama u lukama, na ušćima rijeka prezimljuju, također na velikim jezerima i rijekama unutrašnjosti. Jednako tako su zimi u velikim gradovima Evrope kao svežderači na cestama, često u društvu s ostalim vrstama galebova. U našem kopnenom dijelu strane populacije zimuju u manje primjeraka, većinom su na proljetnoj i jesenskoj seobi, dok mnoštvo nalaza govori o prezimljavanju na našem obalnom području. Uspoređujući naše populacije s evropskim koje zimuju u nas, dobiva se sasvim suprotna vizija o zimovanju zavičajnih populacija, koja je tek unatrag nekoliko godina utvrđena. Naše populacije ostavljaju biotope gniježđenja i sele na obale Sredozemnog mora i na susjedno afričko kopno. Pojavno je to veoma interesantno, jer dozvoljava mišljenje da nema identifikacije i potpune dorečenosti za migraciju. Osim toga izdvaja našu zemlju kao nešto zasebno, gdje se zahtjevno traže daljnja istraživanja. Među veoma zanimljivim migrantima su čigre velike — Hydroprognecaspia evidentirane u nalazima tek posljednjih godina. Prema nizozemskom ortonitologu VOOUS (1960) areal gniježđenja nagovješćuju da je ova čigra veoma stara vrsta. Možda raspršena gnjezdilišta dopuštaju objašnjenje da prikladna mjesta za gnijezda i bogatstvo hrane dosta rijetko dolaze zajedno. Antropogeni utjecaj ima također za posljedicu rasipavanje areala gniježđenja. Broj čigra velikih koji na istočnomorskom prostoru gnijezdi uzima se onaj izvršen po BERGMANNU (VOOUS, 1960) na švedskoj i finskoj |