DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1976 str. 49 <-- 49 --> PDF |
Metoda je naročito pogodna za ravničarske terene. Vrijednosti za 8HAmax uz h = 30 [m] i Bhmax = ± 1 [m] (Tabela 1A) za aerofotokamere i mjerila uobičajena u šumarstvu pokazuju da je metoda još primjenljiva za terene koje se prema [2] može karakterizirati kao makr o reljef, s maksimalnim visinskim razlikama od oko 50—150 m. Ako se općenito uzme da je dopuštena maiksimalma pogreška 5hmax < ± 0,03 h, tada se terene s visinskom razlikom do najviše 0,03 Z, tj. do 2 8HAmax, može smatrati horizontalnim. U jače razvedenom terenu primjena opisane metode zahtijeva podjelu stereomodela u visinsike zone u ovisnosti o 5H^ max, te određivanje modula vertikalnog mjerila za svaku zonu. Mjerilo u horizontalnom smislu odredit ćemo najlakše pomoću poznate dužine u toj zoni, a fotobazu po (11a). 5. PRIMJENA METODE Visina stabala, odnosno sastojina, je vrlo važan indikator sastojinskih prilika, to je veličina ikoja se često mjeri u šumarstvu. Aerosnimci se sve više primjenjuju u redovitoj šumarskoj praksi, (kako u svijetu, ta´ko i u Jugoslaviji. Na stereoparovima se mogu visine objekata (sastojina, stabala i si.) procjenjivati u grubo bez ikakovih mjerenja, poznavajući lokalne prilike. Poznate visine samo nekih objekata omogućuju, kao neki standardi, procjenu visina ostalih objekata na stereoparu. Opisanom poluOkularnom metodom se mogu procjenjivati visine objekata, uz neka manja prethodna mjerenja, ali i bez njih u određenim slučajevima, na aerosnimeima čak i nepoznatih područja. Potrebno je znati vrstu aerofotokamere i mjerilo snimanja. Metoda bi došla u obzir za brzu stratifikaciju sastojina po visini na većim područjima, naročito ako su raspoloživi aerosnimci snimljeni u raznim mjerilima i s raznim aerofotokamerama. Različite stereoskapske visine objekata, koje ovise o tim faktorima, mogle bi kod potpuno okularnih metoda uvjetovati neželjene sistematske pogreške. LITERATURA 1. Akca, A. et al. (1971): Baumhohenbestimmung aus Luftbildern durch einfache Parallaxenmessung, Forstw. Cbl. 90, 201—215. 2. Bertović , S. (1963): Reljef, Šumarska Enciklopedija, Sv. II, Jug. Leks. Zavod, Zagreb. 3. Loetsch, F. i Haller, K. E. (1964): Forest Inventory, Vol. I, BLV, Munchen. 4. Samoilovič , G. G. et al. (1965): Primenenie aerofotosjemki v lesoinženernom dele, Lesnaja Promišlennost, Moskva. 5. Spurr , S. H. (1960): Photogrammetry and Photo-interpretation, The Ronald Press Company, New York. 6. Tomašegović , Z. (1956): O pouzdanosti aerofototaksacije za neke dendrometrijske potrebe šumskog gospodarstva, Glasnik za šum. pokuse, Sv. 12, Za greb. 7. Trifonov , Sofija. T. i Petrov , Hr. (1971): Fotogrametrija za gorata, Zemzidat, 489 |