DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 48     <-- 48 -->        PDF

Gospodarskog Društva« (utemeljeno 1841. g.) u Zagrebu — »Horvatsko-slavonsko
družtvo šumarah« nisu mogli niti naslutiti u ikakav će se složeni
organizam razviti i razbuktati — po njima stvorena inicijalna klica i iz
koje je — kasnije — nastao današnji Savez IT šumarstva i drvne industrije
Hrvatske, to golemo «tablo koje danas, putem svojih 19 teritorijalnih
Šumarskih društava, okuplja preko 2.000 IT.


Ovaj povijesni događaj, star 130 godina, zbio se je 26. XII. 1846. godine
na dobru u Prečecu kraj Zagreba »U perkos najnepriatnioi dobi godišta,
zločestu vremenu i mestnim povodnjaina ipak 17 šumarah iskupilo se je«
i kad je »na opće zahtjevanje šumski poglavica Franjo Spore r zauzeo predsjedništvo,
a šumski meštar Dragutin Kos otvorio sednicu u serce dirajućirn
govorom«. U pravilima tada osnovanog društva šumara stoji da mu
je svrha: »uzajemna izmena od iskustvah, mnjenah i pokušavanjah u krugu
šumarstva i zverolovstva, poznavanje i poboljšanje šumskog gospodarstva,
sabiranje znanstvenih djela o šumarstvu i srodnim granama, izdavanje vlastitog
društvenog glasila i si.«.


Prvi jači ipokret u oblasti šumarstva pada ´baš u ono vrijeme kad se
rodila svijetla i jaka misao »Ilirski preporod« (poznat i kao Hrv. narodni
preporod) i kad se je oko ognjišta preporoda uz Gaja, Vukotinovića, Babukića,
Šuleka, Štrosmajera i dr. počeli okupljati i prvi šumarski borci:
Franjo Šporer, Dragutin Kos i Ante Tomić, a ikasnije Vatroslav Raoki, Josip
Etinger, Pavle Barišić i dr.


Još od Plinija Ilirijom se zvao od davnine ovaj dio svijeta Balkanskog
poluotoka između Jadrana i Dunava, pa su ga tako zvali i svi evropski
vladari od rimskog pape i karolinških careva do Napoleona Bonaparte.
A da se Natio Ilyrica podudara s nacionalino-ipolitičkim pojmom, to je tada
bilo vijekovima mišljenje i naših vlastitih historika, političara, leksikografa
i pjesnika.


Zaključenim mirom u Beču 1809 g. Austrija je ´morala otstupiti Francuskoj
(Napoleonu) Ilirske provincije: Goricu, Trst, Kranjsku s Primorjem
i dio Hrvatske na desnoj obali Save. Ove je zemlje s Dalmacijom spojio
Napoleon u političku tvorevinu »Ilirske provincije« i tako organizirao »Zemlje
slovinske« u jednu cjelinu: Kranjska s Ljubljanom, Koruška s Beljakom,
Istra s Goricom i Trstom, dio civilne Hrvatske s Karlovcem, Dalmaciju sa
Zadrom, Dubrovački kotar i dio Vojne Krajine sa 6 regimenta (2 banske,
slunjska, ogulinska, otočna i lička). Sjedište je bilo u Ljubljani. Međutim,
već 1914. g. Pariškim mirom Francuska se odrekla ovih provincija i predala
ih natrag Austriji.


U času osnivanja Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva političko-teritorijalno
situacija Hrvatske bila je svedena na »ostatke ostataka«. Jedna
od najstarijih kraljevina, koja je nastaila nakon slavenskog doseljavanja na
prostor između Drave i Jadrana bila je razbijena. Ta potkova, hrvatski pojas,
sve se više i više stanjivao i bio stalni objekt diplomatske igre i nasilne
podjele. Hrvatska je bila rascjepkana na: Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i
Vojnu Krajinu. Teritorij Vojne Krajine bio je izuzet ispod kompetencija
Sabora i bana i stavljen u nadležnost Austro-ugarskog Ratnog vijeća i
služio je kao teritorij za obranu zemalja Habsburške monarhije od Turaka.
Ova površina bila je veća od površine civilne Hrvatske i dugo je bila glavna
smetnja za ujedinjene hrvatskih zemalja.


332