DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 34     <-- 34 -->        PDF

odveć gorljiv rodoljub, najviše si je želio vratiti u milu domovinu, a baš
ga ta ljubav k domu i rodu prinuka, da je prigodom reorganizacije šumarske
službe u vojnoj Krajini g. 1859. i opeta stupio kao c. kr. nadšumar
prvog razreda u krajišku službu, i to k bivšoj 2. banskoj pukovniji u
Petrinji.


Kako su medju to baš u Krajini novi odnošaji nastali bili, odnošaji
posve protivni narodnim hrvatskim težnjam, kakove no je i šporer, kako
vidjesmo, od djetinjstva svoga gojio i branio, tek kako ga uz to još i one
gorke uspomene posljednjih godina ogorčavahu, to nije ni čudo, da ga do
mala i opet tad u Krajini u preobilju se nalazeći strani elementi često najgadnijih
karaktera proglasiše buntovnikom, koji da malo radi proti jedinstvu
sreće tih kultuträgera, jer mu još sveudilj švabskog Mihla zaboraviti
ne htjedoše. Napokon ga tadanji pukovnik i šef njihov kod ratnog ministarstva
tako opisa, da bude i opet i taj puta bez svake iztrage samovoljno
lišen časti, ter g. 1863. u svojstvu podčinjenog činovnika premješten financijalnomu šumskom uredu u Mehadiju u Banatu.


Ne posjedujuć već imetka, koji je većim dielom bio žrtvovao za izdanja
svojih radnja i opremu izumljenih strojeva, bio je naravno prinužden
i tu na novu mu nanesenu uvriedu strpljivo podnašati, nu ipak od sada
već ne bi propustio sgode, da pokuša u drugu službu doći. Tako je bio g.
1861., kadno se je ustrojio šumarsko-gospodarski zavod u Križevcih, te k
oživotvorenju koga je baš on sam najviše doprineo svojom dosljednom agitacijom
u tom smieru, zamolio za professuru na rečenom zavodu, čast
koja ga je sjegurno u svakom pogledu i prije svakoga išla obzirom na
znanje kao i djelovanje na polju šumoznatstva u nas. Pa ipak kao da mu
je još uviek ne bijaše čaša gorkosti puna, koja mu jadnomu nezahvalnici
i neprijatelji Hrvatske pripravili bijahu, imao je šporer još jednu od najljućih
i najcrnijih jada pregorjeti. Vlada mu bo zabaci molbu, imenovah
učiteljem na kr. šumarskom učilištu drugog jednog molitelja, i to još takvog,
koji je prije nekoliko godina bio u banskoj pukovniji pod samim
šporerom kao šumar služio.


Naravno da se je toli nezahvalno i nezasluženo postupanje moralo starine
šporera duboko kosnuti. On, koji je do sada još uviek bio jak i
kriepak na tielu i duši, postao je odsad misantrop, odrekav se svakog
rada, da i istih prijatelja, živeć jedino još obitelji, odnosno supruzi i ljub*
Ijenoj si kćeri Frideriki. Kad mu je pako kćerka udala (za sadanjeg pukovnika
g. Dragančića), mislio bi samo još, kako da bolje uredi svoje odnošaje,
želeć si smrt, i zbilja umre na dne 16. listopada 1865. godine. Tielo
tog velikana hrvatskih šumara bude zakopano na obćem groblju u Mehadiji
uz saučešće roda i štovatelja.


Hrvatska izgubi njegovom smrću jednog od najodličnijih sinova, prvaka
šumarske struke, i Nestora hrvatskog šumoznanstva. šporer postao je,
kako vidjesmo, žrtvom svoje ljubavi prama domovini i rodu, žrtvom nesmiljenog
progonstva, zlobe i zavisti, žrtvom svog osvjedočenja, ali je bio
muž toli vriedan i odličan, da će mu uspomena živjeti, doklegod bude
hrvatskih šumara. Šporer je mrtav, al mu plodovi djelovanja žive, šumarsko
družtvo, šumarsko učilište, samosviest šumarskog stališa i prošlost
hrvatskog šumoznanstva, sve su to samo plodovi njegovoga neumornoga,


318