DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 34 <-- 34 --> PDF |
odveć gorljiv rodoljub, najviše si je želio vratiti u milu domovinu, a baš ga ta ljubav k domu i rodu prinuka, da je prigodom reorganizacije šumarske službe u vojnoj Krajini g. 1859. i opeta stupio kao c. kr. nadšumar prvog razreda u krajišku službu, i to k bivšoj 2. banskoj pukovniji u Petrinji. Kako su medju to baš u Krajini novi odnošaji nastali bili, odnošaji posve protivni narodnim hrvatskim težnjam, kakove no je i šporer, kako vidjesmo, od djetinjstva svoga gojio i branio, tek kako ga uz to još i one gorke uspomene posljednjih godina ogorčavahu, to nije ni čudo, da ga do mala i opet tad u Krajini u preobilju se nalazeći strani elementi često najgadnijih karaktera proglasiše buntovnikom, koji da malo radi proti jedinstvu sreće tih kultuträgera, jer mu još sveudilj švabskog Mihla zaboraviti ne htjedoše. Napokon ga tadanji pukovnik i šef njihov kod ratnog ministarstva tako opisa, da bude i opet i taj puta bez svake iztrage samovoljno lišen časti, ter g. 1863. u svojstvu podčinjenog činovnika premješten Ne posjedujuć već imetka, koji je većim dielom bio žrtvovao za izdanja svojih radnja i opremu izumljenih strojeva, bio je naravno prinužden i tu na novu mu nanesenu uvriedu strpljivo podnašati, nu ipak od sada već ne bi propustio sgode, da pokuša u drugu službu doći. Tako je bio g. 1861., kadno se je ustrojio šumarsko-gospodarski zavod u Križevcih, te k oživotvorenju koga je baš on sam najviše doprineo svojom dosljednom agitacijom u tom smieru, zamolio za professuru na rečenom zavodu, čast koja ga je sjegurno u svakom pogledu i prije svakoga išla obzirom na znanje kao i djelovanje na polju šumoznatstva u nas. Pa ipak kao da mu je još uviek ne bijaše čaša gorkosti puna, koja mu jadnomu nezahvalnici i neprijatelji Hrvatske pripravili bijahu, imao je šporer još jednu od najljućih i najcrnijih jada pregorjeti. Vlada mu bo zabaci molbu, imenovah učiteljem na kr. šumarskom učilištu drugog jednog molitelja, i to još takvog, koji je prije nekoliko godina bio u banskoj pukovniji pod samim šporerom kao šumar služio. Naravno da se je toli nezahvalno i nezasluženo postupanje moralo starine šporera duboko kosnuti. On, koji je do sada još uviek bio jak i kriepak na tielu i duši, postao je odsad misantrop, odrekav se svakog rada, da i istih prijatelja, živeć jedino još obitelji, odnosno supruzi i ljub* Ijenoj si kćeri Frideriki. Kad mu je pako kćerka udala (za sadanjeg pukovnika g. Dragančića), mislio bi samo još, kako da bolje uredi svoje odnošaje, želeć si smrt, i zbilja umre na dne 16. listopada 1865. godine. Tielo tog velikana hrvatskih šumara bude zakopano na obćem groblju u Mehadiji uz saučešće roda i štovatelja. Hrvatska izgubi njegovom smrću jednog od najodličnijih sinova, prvaka šumarske struke, i Nestora hrvatskog šumoznanstva. šporer postao je, kako vidjesmo, žrtvom svoje ljubavi prama domovini i rodu, žrtvom nesmiljenog progonstva, zlobe i zavisti, žrtvom svog osvjedočenja, ali je bio muž toli vriedan i odličan, da će mu uspomena živjeti, doklegod bude hrvatskih šumara. Šporer je mrtav, al mu plodovi djelovanja žive, šumarsko družtvo, šumarsko učilište, samosviest šumarskog stališa i prošlost hrvatskog šumoznanstva, sve su to samo plodovi njegovoga neumornoga, 318 |