DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 27 <-- 27 --> PDF |
aber mein warmes Interesse für das vaterländisch e Forstwesen an den Tag zu legen, war meine einzige alleinige Absicht. Sie weiter ausdehnen und eben desshalb mich anfeinden zu wollen, hiesse mich verdächtingen, als wüste ich nicht, wienach wir in einem Zeitalter leben/wo es auch im Forstwesen der brillirenden Genie zu viele gibt, als sich ein einfaches Alltagstalent dem Wahne hingeben könnte, es genüge ein Buch zu schreiben, um Schriftsteller zu werden. Nein meine Herren! Ich bin ein für das vaterländische Forstwesen leidenschaftlicheingenommener Forstmann, und weiter gar nichts. Anspruchslos, von einem innern Drange geleitet und ohne zu ahnen, wie gefährlich der schmale schlüpfrige Pfad sei, der da führt aus dem mechanischen Alltagsleben in das Reich des Denkens und der Regsamkeit, habe ich von einer Möglichkeit geträumt meinem Fache und dem Staate nützen zu können. Doch die himmlisch schöne Luftgestalt, die mein schwärmend Auge in dem Sternenreiche sah´, löste sich in Dünste auf und nur schmerzliche Erinnerung blieb zurück.« Preznamenite su to rieči, koje je ovaj zatočnik znanja i struke šumarske kod nas koncem mjeseca svibnja g. 1843. u Vinkovcih za predgovor rečene svoje knjige napisao. Jasno nam se ovdje predočuje skrajnja podlost neprijatelja svega, što Hrvatu sveto biti mora, al se i bistro odsieva u riečih tih veleum pisca i plemenitost njegove duše, kao vruća ljubav k struci i domovini. Šporer nastojaše, kako vidimo, tom svojom prvom radnjom doskočiti jednoj od najvećih u nas strukovnih potreba one dobe, što mu je bez dvojbe u mnogom i podpunoma za rukom pošlo. Nu i po svakoga onoga, koga historija hrvatskog šumoznanstva iole zanima, bez dvojbe je dotično djelo navoda i sadržaja svog radi baš od neprocjenjive vriednosti. Po smrti prve supruge želio je šporer ostaviti Otočac, gdjeno ga tako rekuć sav okoliš bezprestano sjećaše velike nesreće, koja ga nenadim tim gubitkom stiže. Zato zaprosi šporer još iste godine premještenje k brodskoj pukovniji u Vinkovce, koja mu molba također i uslišana bude, tako da je već i prije spomenuti treći svezak rečenog djela u Vinkovcih svršio. Imajuć međutim kao c. kr. obilazitelj šuma samo neznatnu plaću od 300 for. godišnjih, bio je naravski prinukan trošiti i od svoga, po materi prilično znamenitog baštinjenog imetka. Imajuć šporer sinčića, kojemu je po smrti supruge svu ljubav i brigu posvetio, osvjedoči se međutim doskora, da mu težko kano udovcu s djetetom živjeti, ter upoznav se medjuto još i s ljubeznom ter naobraženom kćerju vinkovačkog ljekarnika Domca, odluči se po drugi puta oženiti. I tako mu posta Josefina Domčeva drugaricom vjekovanja, koja ga pratijaše kasnije čitavim dosta burnim životom sve do njegove smrti vjerno i uztrajno. U Vinkovcih živio je Šporer to doba dosta udobno; po ćudi i naravi čovjek veoma zabavan i veseo, postao je do mala dušom i nutkalom sveg družtvenog života. Svi, koji ga pobližje poznavahu, ljubljahu i štovahu ga, — izuzam ono nekoliko tudjinaca, koji mu medju to dosta zadavahu jada. Da je imao šporer i humora u obilju svjedoče nam svi njegovi tadanji 311 |