DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 23     <-- 23 -->        PDF

FRANJO ŠPORER, UTEMELJITELJ ZNANSTVENOG ŠUMARSTVA
U HRVATSKOJ


Što je napisano i tiskom objavljeno ostaje trajno zabilježeno
i omogućuje kasnijim pokoljenjima upoznavanje kako djelovanja
pojedinaca tako i stanja u pojedinim epohama. Po tiskom
objavljenim aktivnostima u šumarstvu u prvoj polovini XIX stoljeća
kao značajne ličnosti ostaje trolist Kos—Šporer—Tomić.
Pored ove trojice sjetimo se i ostalih onih koji su sudjelovali
u raspravama na skupštinama tadanjem šumarskog društva (vidi
»Trudove Šumarske sekcije Hrv.-slav. gospodarskog društva) a
to su u prvom redu, J. S z i 11 a, a zatim E. Andre, N. L o vrenčić,
J. Panzer, J. Schaper i A. Schmidt.


Trolist Kos—Sporer—Tomić neumorni su borci za unapređenje
šumarstva Hrvatske što se očituje u njihovom angažiranju
na osnivanju a zatim i radu Šumarskog društva, točno
»Šumarske sekcije Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva« u
Zagrebu, te u njihovoj publicističkoj djelatnosti. Da su i u
svoje vrijeme bili cijenjeni kao stručnjaci potvrđuje i činjenica
što im je povjerena dužnost ispitnih povjerenika (ispitivača)
na našem prvom i najstarijem šumarskom državnom ispitu
(Ugrenović u »Pola stoljeća šumarstva 1876—1926«, Zagreb 1926,
str. 111).


U tom razdoblju Antun Tomić objavljuje »Predlog, kako da
se občuvaju šume u potrebitom stališu i koji se pri tom pravilah
deržati valja« (List mesečni tj. Gospodarski list, 1843, str.


182. i dalje) te izrađuje elaborat »o manjkavosti šumarske uprave
u Krajini kao i uzrocih njenih ter učinih, kojima bi se ti
odnošaji popraviti mogli«. Daleko opsežniji je njegov literarni
rad pojavom Šumarskog lista te u vremenu od 1877. do 1890.
objavljuje 12 rasprava, prvenstveno s područja uređivanja šuma.
Iz svih tih rasprava, počam od »Normalni dohodak i normalna
drvna zaliha uređenja šuma« (1877) do »Kritična smotra nauke
dra Makse Presslera o rationalnom šumarstvu i njegovom najizdašnijem
trajnom gojenu šume« (1890), proizlazi da je Tomić
bio originalni stvaralac i da nije podlijegao idejama ni ondašnjih
korifeja šumarstva.
Od Dragutina Kosa, rodom Čeha, navodimo njegovu publikaciju
»Das Forstwesen in Kroatien« (Zagreb, 1847) tj. »Bitni
problemi šumarstva u Hrvatskoj« te njegovo sudjelovanje u
stručnim raspravama na skupštinama Šumarskog društva ne
samo referatom o servitutima u šumama Hrvatske nego i u diskusijama
o drugim problemima ili temama kao o pomlađivanju
prastarih (prešlih) hrastovih sastojina u češće poplavljenim
područjima, o svrsishodnosti beskonačnog održavanja starih i
većinom suhovrhih hrastovih stabala zbog osiguranja žirenja
svinja i dr.


Franju Šporera upoznat ćemo prema životopisu kojeg je uŠumarskom listu 1881. objavio F. Ž. Kesterčanek. Prenošenjem
tog životopisa, u kojem je prikazan životni put i
djelovanje jednog šumarskog radnika ne samo na osnovu suhe


307




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 24     <-- 24 -->        PDF

dokumentacije nego i saopćenja njegovih sinova, zavirujemo i
u stara godišta jubilaraca — Šumarskog lista a predstavlja se
i naš prvi šumarski povjesničar. Kesterčanekov prikaz donosimo
u doslovnom tekstu, jer bi svaki zahvat u nj bio na uštrb
autentičnosti a u pojedinim dijelovima u sadašnjoj redakciji
djelovao bi neprirodno.


TEKST PROF. KESTERČANEKA, POD NASLOVOM »NADŠUMAR
FRANJO ŠPORER, UTEMELJITELJ HRVATSKOGA ŠUMOZNANSTVA
«, glasi:


Proučavajući noviji povjestni razvoj Šumskoga gospodarstva i šumoznanstva
u nas Hrvata, opetovano sam puta naišao na ime Franje šporera,
ime, koje je rek bi u najužem savezu sa svimi koristnimi i važnijimi podrivati
na šumarskom polju u domovini našoj kroz više decenija ovoga vieka.
Osvjedočiv se dakle tako o velikih i važnih zaslugah, koje si je pokojni
nadšumar Franjo Šporer po liepu našu domovinu i struku kroz sav svoj
viek sticao, smatrah si donekle baš i dužnošću predočiti današnjemu naraštaju
opisom života i djelovanja otca hrvatskoga šumoznanstva liep dio
novije povjesti šumarstva u nas. Nadam se ujedno, da ću možda tom radnjom
polučiti i to, da će nam u interesu stvari koji od drugova ili suvremenika
i znanaca Šporera još i naknadno koju crticu o velikanu tom saobćiti,
ne bi li nam možda onda ipak jednom bilo moguće odužiti se dičnomu
pokojniku bar u toliko, da mu spomen u hrvatskih šumara istinskom ter
podpunom slikom života, djelovanja i bivstva uzčuvamo.1


Franjo Šporer potiče iz stare hrvatske obitelji Šporera, o kojoj nam
među ostalim također i poznati pisac g. Radoslav Lopašić u svojem djelu
»Povjest grada Karlovca« znamenitih podataka spominje. Tako nalazimo tamo
među ostalim ime Šporera u tiesnom savezu sa događajima istog grada
za francuzkog gospodstva u Hrvatskoj, za koje doba je dapače baš i otac
Franjin, poznati maire Josip Šporer (rodom iz Broda na Kupi) kano senator
gradski, veletržac a i načelnik (g. 1811.) vrlo znamenita osoba bio. Kao
trgovac žitom i drugom robom, ter jedan od najuglednijih građana, nastojaše
Josip Šporer osobito da se mjesto Dubovac (kraj Karlovca) podigne te
je zato tuj i sam veliku kuću sagradio (sadašnji župni dvor), nadajući se,
da će se i drugi Karlovčani za njegovim primjerom povesti, ter u Dubovcu
solidne kuće posagraditi. Josip Šporer imao je više djece, a među tom i
Franju, koji se je g. 1806. baš u prije spomenutoj kući u Dubovcu rodio.


Svršivši mali Franjo pučke škole, dade ga otac u karlovačku gimnaziju,
koja je to doba baš na glasu bila, tako da su onamo dolazili učiti
mladići iz svih krajeva domovine, a mnogi ća i iz austrijskih nasljednih
pokrajina; tako je i naš Frane imao tuj dovoljno zgode, da se u temeljnih
naukah valjano naobrazi. Najmiliji mu predmeti već za onda bijahu naravoslovje
i matematika.


i Većinu ovdje saobćenih podataka imadem zahvaliti dobrohotnoj ubaviesti
velemožnog gospodina šumarnika Antuna Tomića, jednog od najvjernijih prijatelja
dičnog pokojnika, zatim šumarskom nadzorniku Josipu Etingeru i onda sinu
Šporerovu, g. c. k. upravitelju kaznione u Ogulinu, Josipu Šporeru.


308




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 25     <-- 25 -->        PDF

Bio je, kako sami njegovi vršnjaci pripoviedaju, mladić osobito bistra
uma, duhovit i vatren, znajuć si već za onda neku premoć nad svojimi drugovi
osjegurati. Kako mu nadalje i obitelj baš s hrvatstva dićna bijaše,
naravno je, da se je i Franjo već za rada materinjim hrvatskim jezikom
podpunoma spoznao, ter tako već za rana gojio ljubav k rodu i domu,
komu je kašnje, kako ćemo vidjeti, i sav svoj život posvetio.


Šumarstvo poče baš to doba, osobito po Krajini, i zbilja napredovati,
a baš za samog francezkog gospodstva po tih krajevih domovine naše imao
je i stari Šporer dovoljno sgode, da se pobližje upozna korišću i obsegom
te struke, pak zato i privoli na to, da mu je sin Franjo po dovršenih gimnazijalnih
naukah u Karlovcu mogao stupiti u tada već i u nas poznatu
šumarsku školu u Mariabrunu kraj Beča, gdje je Franjo i zbilja g. 1829.
svoje strukovne nauke svršio. Naukovanje bilo je tad tamo u dva tečaja,
višji i niži, podieljeno. Prvih se dvijuh godina nižeg tečaja učilo: šumarska
botanika, fizika, lučba, rudstvo, šumarska tehnologija, šumarska insektologija,
uporaba šuma, ustanovljivanje prihoda šuma i uređenje šumskog gospodarstva,
a sadjenje i taksacija obavljaše se i praktično. Nižji ovaj tečaj
imao je pako svrhu osposobiti mladiće za nižje državne činovničke
službe.


Svršivši Šporer g. 1827. vrstnim uspjehom taj tečaj, stupi sliedeće godine
još i u posljednji tečaj, da tako u trogodištu posvema nauke svrši.
U tom se tečaju naučavahu državno šumarska uprava i šumsko pravo uz
praksu u svih granah šumarske uprave. Taj tečaj nije bio obligatan, a mogaše
za samo onaj pohadjati, koji je jur nižji tečaj svršio bio, svrha mu
pako bijaše osposobiti kandidate i za višja šumarsko-upravna mjesta.2


Svršivši Šporer godine 1829. na obće zadovoljstvo svoje nauke, bude
po tadanjem običaju, kao odlikovani djak, neposredno po svršenih naucih
poslan u Tirolsku kao c. kr. šumarski vježbenik u Trident na praksu. Za
kratko doba službovanja posta c. kr. obilaziteljem šuma (Waldbeiter).


Uz vruću ljubav k struci šumarskoj ne dopadaše se Franji bivstvovati
po dalekoj tudjini, osamljenu od roda i doma svoga; živa želja za povratkom
u milu mu hrvatsku domovinu jasno proviruje iz njegovih pisama
one dobe. Napokon mu želja posta činom, godine bo 1831. premjesti ga


c. kr. ratno ministarstvo kano vrhovna krajiška upravna oblast kano rođenog
krajišnika na veliku radost i opet u Hrvatsku. Šporer bude imenovan
c. kr. šumarom u bivšoj varaždinskoj pukovniji sa sielom u tvrdji
Križevačkoj. Povratkom Franje šporera u Hrvatsku pako vidimo da nastaje
rek bi nov odsjek u vjekovanju tog hrvatskog odličnika. Kako bo je do
sada Franjin rad još uviek manje više sukroman bio, to ga eno već do
mala po povratku u zavičaj nalazimo radina na proprištu obće-narodnog
pokreta one dobe.
Šporer bijaše vele marljiv, učio bi i radio u slobodnih časovih, a medju
ostalim težio bi osobito za tim, da se pobližje upozna s novijimi za onda
još pravili hrvatskog jezika. Nu uz ove nauke ne mogaše ga kao mlada


2 Zavod marijabrunski bio je u to doba već na glasu svoje vrstnoće radi.
Ravnateljem bijaše grof Hojoš, učitelj šumoznanstva pako Ivan Schmidt, za mathematiku
Gjuro Winkler, a za naravoslovne znanosti Franjo Höss. Slušatelja bilo
je preko 60, od kojih su treći tečaj samo šestorica njih polazila.


309




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 26     <-- 26 -->        PDF

vatrena Hrvata, kojeg rodjake i braću vidimo medju prvimi pobornici one
dobe, minuti bez posljedica niti onaj liepi i bezprimjerni narodni zanos za
slobodom i narodnim napredkom, koji je to doba većma u Hrvatskoj zahvaćao
korjen uslied nastojanja neumrlih zatočnika narodne ideje i bivstva
Gaja, Štosa, Smodeka, grofa Draškovića, Babukića i mnogih drugih.


Uslied žarkog svog domoljublja postade Franjo Šporer doskora njemačkim
i inim tudjinskim vlastodržcem u Krajini sumnjivim puntarom i
nezadovoljnikom, kojeg bi valjalo čim prije maknuti. Sva sdušnost u službi,
sve znanje i poštenje života nije ga od nesnosnog proganjanja obraniti
moglo i tako se šporer morao napokon sam ukloniti, ter bude g. 1836. na
vlastitu molbu premješten u Otočac k ličkoj pukovniji u dosadanjem svojstvu
c. kr. obilazitelja šuma.


U Otočcu imao je šporer prilike i sreću upoznati se sa prvom si suprugom,
rođenom Marijom Hreljanovićevom iz stare senjske plemićke porodice
Hreljanovića. Iz ovog mu braka potiče još i sada živući sin Adolfo3.
Međutim nesretna kob ne dade mu za dugo živjeti s tom nježnom i ljubljenom
ženom, jer mu ona na preveliku žalost već do mala umre. Žalost,
koja ga na tim gubitkom snadje, prinuka ga, da se je za neko doba posvema
odrekao javnosti. Povukav se u zabit, radio bi neumorno i potrajno
na ovećem njemačkom djelu, koje i zbilja već doskora tisku preda. Djelo
je ovo poznata knjiga: »Das Forstwesen in der k. k. österreichischen Militärgrenze,
oder vollständiges Forstlehrbuch für das Militär-Grenz-Forstschutzpersonale
und die hiezu aspirirenden Feld- und Verwaltungs-Chargen,
mit besonderen Rückblicke aller dem Militär-Grenz-Forstpersonale vorkommenden
Dienstes-Obligenheiten. Systematisch vorgetragen von Franz
Šporer, k. k. Waldbereiter des löbl. Brooder Gr.-Infant.-Regimentes Nr. 7.«
Tiskana bje ova knjiga od g. 1841. do 1843. kod Franje Župana u Zagrebu,
a mora se toli obzirom na sadržaj, koli i s obzirom na obseg (djelu imade
530 strana) prvim svoje struke kod nas priznati. Čitavo Se dieli u tri knjige;
prva knjiga nosi naslov: »Des inneren Forstwesens theoretische Abtheilung
oder Forstnaturlehre«, te govori o šumarskom tloznanstvu, šumarskoj
klimatologiji, šumskoj botanici i šumarskoj zoologiji. Druga knjiga nosi
naslov: »Des innern Forstwesens praktische Abtheilung oder Forstwirtschaftslehre
«, u kojoj se razpravlja nauka ob uzgoju šuma, nauka ob uporabi
šuma i nauka o čuvanju šuma. Treća knjiga nosi naslov: »Das äussere
Forstwesen« te razpravlja: razne odnošaje šumarstva, o šumarskom uredovanju
i o šumarskoj matematici.


Za predočiti bolje smier i svrhu tog djela i onim, koji ga neće prilike
imati čitati, budi mi ovdje dozvoljeno spomenuti sliedeće stavke iz predgovora
treće knjige, gdje šporer među ostalim i sliedeće spominje:


Denn abgesehen eines empfindlichen pekuniären Verlustes, zog ich mir
hiedurch — weiss Gott warum — eine Unzahl von Feinden zu, die da über
mich herfielen, gleich jenen gierigen Raben über den deutschen freien
Rhein! Doch sie sollen ihn nicht haben, den Triumpf mich an der Vollendung
dieses Werkes zu hindern. Meinem Fache zu nützen, insbesondere


8 Adolf Šporer je sada viši računarski činovnik kod carsko-otomanske že


ljeznice u Solinu.


310




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 27     <-- 27 -->        PDF

aber mein warmes Interesse für das vaterländisch e Forstwesen an
den Tag zu legen, war meine einzige alleinige Absicht. Sie weiter ausdehnen
und eben desshalb mich anfeinden zu wollen, hiesse mich verdächtingen,
als wüste ich nicht, wienach wir in einem Zeitalter leben/wo es auch im
Forstwesen der brillirenden Genie zu viele gibt, als sich ein einfaches
Alltagstalent dem Wahne hingeben könnte, es genüge ein Buch zu
schreiben, um Schriftsteller zu werden.


Nein meine Herren! Ich bin ein für das vaterländische Forstwesen
leidenschaftlicheingenommener Forstmann, und weiter gar nichts.


Anspruchslos, von einem innern Drange geleitet und ohne zu ahnen,
wie gefährlich der schmale schlüpfrige Pfad sei, der da führt aus dem
mechanischen Alltagsleben in das Reich des Denkens und der Regsamkeit,
habe ich von einer Möglichkeit geträumt meinem Fache und dem Staate
nützen zu können. Doch die himmlisch schöne Luftgestalt, die mein schwärmend
Auge in dem Sternenreiche sah´, löste sich in Dünste auf und nur
schmerzliche Erinnerung blieb zurück.«


Preznamenite su to rieči, koje je ovaj zatočnik znanja i struke šumarske
kod nas koncem mjeseca svibnja g. 1843. u Vinkovcih za predgovor
rečene svoje knjige napisao. Jasno nam se ovdje predočuje skrajnja podlost
neprijatelja svega, što Hrvatu sveto biti mora, al se i bistro odsieva
u riečih tih veleum pisca i plemenitost njegove duše, kao vruća ljubav k
struci i domovini.


Šporer nastojaše, kako vidimo, tom svojom prvom radnjom doskočiti
jednoj od najvećih u nas strukovnih potreba one dobe, što mu je bez
dvojbe u mnogom i podpunoma za rukom pošlo. Nu i po svakoga onoga,
koga historija hrvatskog šumoznanstva iole zanima, bez dvojbe je dotično
djelo navoda i sadržaja svog radi baš od neprocjenjive vriednosti.


Po smrti prve supruge želio je šporer ostaviti Otočac, gdjeno ga tako
rekuć sav okoliš bezprestano sjećaše velike nesreće, koja ga nenadim tim
gubitkom stiže. Zato zaprosi šporer još iste godine premještenje k brodskoj
pukovniji u Vinkovce, koja mu molba također i uslišana bude, tako
da je već i prije spomenuti treći svezak rečenog djela u Vinkovcih svršio.
Imajuć međutim kao c. kr. obilazitelj šuma samo neznatnu plaću od 300
for. godišnjih, bio je naravski prinukan trošiti i od svoga, po materi prilično
znamenitog baštinjenog imetka.


Imajuć šporer sinčića, kojemu je po smrti supruge svu ljubav i brigu
posvetio, osvjedoči se međutim doskora, da mu težko kano udovcu s djetetom
živjeti, ter upoznav se medjuto još i s ljubeznom ter naobraženom
kćerju vinkovačkog ljekarnika Domca, odluči se po drugi puta oženiti. I
tako mu posta Josefina Domčeva drugaricom vjekovanja, koja ga pratijaše
kasnije čitavim dosta burnim životom sve do njegove smrti vjerno i uztrajno.


U Vinkovcih živio je Šporer to doba dosta udobno; po ćudi i naravi
čovjek veoma zabavan i veseo, postao je do mala dušom i nutkalom sveg
družtvenog života. Svi, koji ga pobližje poznavahu, ljubljahu i štovahu ga,


— izuzam ono nekoliko tudjinaca, koji mu medju to dosta zadavahu jada.
Da je imao šporer i humora u obilju svjedoče nam svi njegovi tadanji
311




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 28     <-- 28 -->        PDF

znanci, koji se još i sada rado sjećaju njegovih šaljivih novina (manuskript),
koje da je u Vinkovcih pod naslovom »der Waldteufel« od vremena
do vremena za svoje znance izdavao. Bijaše to neka vrst »Zvekana«, u
kom bi Šporer naravno često i koju tu i od svojih predpostavljenih karikirao,
što naravno nije moglo biti po volji tada svemožnoj gospodi po
Krajini, a osobito bi ga mrzili tudjinci, koje bi Šporer znao baš bezobzirno
operušiti.


Šporer braneć vazda hrvatskim ponosom sve što se liepa i plemenita
za to burno doba preporoda naroda hrvatskoga u domovini zbivalo, podupirao
bi također i sve narodne težnje u tom smieru, al ga zato skoro
ozloglasiše pogibeljnim čovjekom. Godine 1843. izda Šporer opet prvo svoje
djelce na hrvatskom jeziku u Karlovcu kod Prettnera pod naslovom:
»Opis i naputak, kako se valja služiti s posve jednostavnim dendrometrom
«, djelce, koje bje kasnije g. 1858. također i na njemačkom jeziku
izdano. Ovomu je djelcu prije svega svrha upoznati hrvatske šumare sa
ustrojstvom i uporabom novog šumarskog stroja (visomjerom), koji je
sam Šporer izumio i konstruirao bio.4


Konstrukcija i pravljenje tog stroja, koga još i dandanas mnogi stariji
hrvatski šumari posjeduju, stajaše ga ne samo mnogo truda, no i silu
novaca, nu žali bože nije mu se trud nikad ni priznanjem za života dostojno
nagradio.


Izdanjem ovog djelca pako počinje nova era djelovanja Šporerova, jer
dočim je Šporer do sada sve svoje radnje prema tadanjem u nas duhu
vremena saobćivao u njemačkom jeziku, to vidimo da je s tom svojom
radnjom stupio bio po prvi puta na proprište hrvatske literature. Uzmemo
li tadanje obće stanje socijalno u nas, a osobito po Krajini u obzir, kao
što i nerazvitost jezika hrvatskoga za knjigu, moramo bezodvlačno priznati,
da je taj pokus Šporera, kojim je nastojao i tehničke nauke u hrvaštini
širiti, baš preznamenit momenat po kulturni razvoj hrvatskoga naroda
u novije doba. Jer da se mi hrvatskim jezikom i u tehnici služiti
možemo, jedva da je i najodrešitiji rodoljub do sada vjerovao bio? Šporer
pokušao je prvi ono, što i mi sami dandanas još raznimi potežkoćami nastavljamo.
U ovo doba vidimo nadalje, kako Šporer i u javnih za onda
postojećih glasilih jedan medju prvimi počimlje u prilog šumarstva kao
i šumarske znanosti u nas djelovati. Već od g. 1840. počeo je šporer u
»Croatii« (listu koga zagrebački rodoljubi izdavahu) saobćivati razne strukovne
članke, a malo kašnje već je i jedan od glavnijih suradnika »mjesečnog
lista«, koga to doba »hrvatsko-slavonsko gospodarsko družtvo« izdavati
poče. Šporer je u tih listovih prije svega zagovarao potrebu ustrojstva
šumarske škole u Hrvatskoj, u kom ga podhvatu vjerno podupiraše
među ostalimi osobito šumarnik grofa Erdödija, Karlo Kos.


Osnovu pravila za hrvatsko-slavonski šumarski zavod objelodanio je
Šporer u »mjesečnom listu« za svibanj god. 1843. Osnova ta sama po sebi
toli je zanimiva, da je vriedno i koju više o njoj tuj još spomenuti, jer
ne samo da je pomno i vrstno izradjena, no i zrelo razmišljena. Sastoji
se iz 38 paragrafa, od kojih ćemo bar § 1. spomenuti, kako sliedi: »Kao


* Vidi: »Centralblatt für das gesammte Forstwesen«, Wien 1881. strana 151.
razpravu »Šporers Dendrometer«.
312




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 29     <-- 29 -->        PDF

god što domorodno gospodarstveno družtvo ide na poboljšanje svega kolikoga
gospodarstva i svih njezinih grana, isto tako narodni šumarstveni
zavod kani sa svimi, koje su mu pri ruci silami pomagati domaće šumarstvo,
ovu toli znamenitu gospodarstvenu granu«.


Ciela se ta osnova dieli u četiri odsjeka, od kojih odsjek prvi sbori o
čeljadi šumarstvenoga zavoda i njezinih dužnostih, ter se n. pr. u §. 8.
kaže: »Službu na tom zavodu može dobiti samo onaj, koji je na kojoj
javnoj šumarskoj školi svršio nauke, a i svjedočbami može dokazati, da je
više godina u šumarskoj struci prakticirao. Ljudi bez ikakve temeljite nauke
da se ne primaju. Zemljomjernik i risar na tom izavodu da bude samo
onaj, koj je na kojem sveučilištu dobio diplomu, a od domaćega poglavarstva
dopuštenje, da mu je slobodno zanat svoj tjerati. U ostalom pako
će imat vazda prvenstvo domaći sinovi itd.«


U odsjeku drugom spominju se nagrade, koje bi imale pojedine gospoštije
zavodu godimice davati. U trećem odsjeku razpravlja se ob odgojivanju
sposobnih šumara, lovaca i zemljomjeraca na tom zavodu, o izpitih
itd. U četvrtom odsjeku pako govori se o nadzoru i odnošaju zavoda prema
hrvatsko-slavonskom gospodarskom družtvu itd.


Ova pravila podnesena gospodarskom družtvu u Zagrebu, budu u načelu
po odboru istoga družtva usvojena, a Šporer dopisujućim članom
družtva izabran. Međutim uzprkos svemu nastojanju Šporerovu i njegovih
jednomišljenika osnova ova osta tek samo namišljajem, a da se s mjerodavne
strane to doba nije ni mislilo ozbiljno za oživotvorenja te liepe
pomisli. Šporera ipak ide ta nepobitna i velika zasluga, da je prvi stavio
bio šumarsko naukovno pitanje na dnevni red javnog mnienja, a urediv
silnu agitaciju u prilog te ideje, nije se pitanje ovo u nas već zaboraviti
moglo, dok nam ipak napokon g. 1861. ne postane činom.


Uvidivši i spoznavši međutim mnogobrojni te dvolični tudji elementi,
koji to doba u nas još većinu šumarskih službi obnašahu, kud Šporer prije
svega svojimi težnjami smiera, ter pobojav se, da bi možda baš za ono
doba obćeg prenuća naroda našeg mogle i Šporerove ideje u narodu zahvatiti
korien, stadoše složno liepu i plemenitu namisao Šporerovu na sve
moguće načine napadati, ocrnjivajuć i samoga njega najpodlijim načinom
sebičnošću i nepoštenjem!


Bezobraznost tih krvopija jadnog nam naroda dostiže već toliku moć, da je
napokon g. 1844. Šporer bio prinužden u vlastitoj domovini javno se braniti
proti takovim navalam na njegovo poštenje. Šporer je to učinio objelodanjenjem
posebnog pisma u »mjesečnom listu« na strani 155., datiranim
od 19. kolovoza g. 1844. U pismu tom, koje nam i prejasno dokazuje
težki i mal ne osamljeni položaj Šporerov još za to doba, tuži se isti
gorko na nepravde i prigovore raznih klevetnika, moleć hrvatsko-slavonsko
gospodarsko družtvo, da se ne dade po njih odvratiti od svoje nakane, već
da uztraje podupirati njegovo poduzeće, veleć među ostalim:


»Okolnost ona, što nisam mogao statute za ovaj zavod tako obširno
izraditi, da bi se tako iz njih na prvi pogled i podpuno mogao dokučiti
duh njegov u svih svojih i najsitnijih razlikostih, zatim ovdi ondi izjavljena,
u ostalom posvema neosnovana briga, da će zavod ovaj, ako uspije,




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 30     <-- 30 -->        PDF

mnoge šumarske službenike, što sad služe, uvriediti, pače hljeba lišiti, biti
će jedina zaprieka, što mome poduzeću zatire put. Znajući štovati one toliko
važnije dogovore, koje si je vele ugledno hrvatsko-slavonsko gospodarsko
družtvo zadalo za današnju skupštinu, odgovor na ove prigovore na
drugo mjesto ostavljam, ovdi pako budi mi prosto iskreno izpoviediti, da
ja, koji sam u dobroj carskoj službi, koji svoga vladara vierno i podložno
služim, a i ne mislim ikad ostaviti službu, niti to činim za silu, niti za
volju prljave koristi, nego da me pri tom mojem poduzeću neumorno vodi
liepi onaj nagon, koji samo onaj cieniti i uvažavati umije, koji znade, kako
pravi šumar za svoj zanat gori, i kako se Hrvat razigra snivajući o mogućnosti
miloj svojoj domovini koristiti itd.«


Međutim budi spomenuto, ne samo da Šporer tim pismom punim domoljublja
i narodnog zanosa nije postignuo žuđeni cilj, već mu se po tom
broj osobnih neprijatelja samo umnažao, nu s druge strane opet valja
nam reći, da ga takove nepravde i neprilike samo još na veće pregnuće,
rad i mar bodriše. Godinom 1846. stvoren bi uz hrvatsko-slavonsko gospodarsko
družtvo u Zagrebu i posebni šumarski odjek za ostvarenje kojeg
je šporer uz nezaboravnog Dragutina Kosa5 ponajviše doprineo. Isti ovaj
šumarski odsjek obdržavao je već g. 1847. šumarski sastanak u Sisku, kojemu
je šporer predsjedao.


Godine 1849. vidimo, gdje šporer nanovo pred hrvatsko obćinstvo stupa
šumarskim djelom pod naslovom »Mali šumarski katekizam ili razgled
svega onoga, što šumar, komu je podpunom izpunjenju dužnosti svoga
znanja stalo, neobhodno znati mora«. Knjižica ta, obsižući 45 strana, tiskana
bje god. 1849. u Karlovcu tiskom k. p. tiskarne Ivana Nep. Prettnera.
Knjižica ova bila je namienjena prije svega šumarskom osoblju nižjega
reda, dakle lugarom. Sadržaj iste je sljedeći: Uvod, I. Teoretičko (razdieljenje
nutarnjeg šumarstva ili naravoslovje, onda II. Praktično razdielenje
nutarnjeg šumarstva ili nauka o šumoslovju. U Svemu nalazimo u tom
katekizmu 102 pitanja sa isto toliko odgovora. Osobito valja iztaknuti nazivoslovje
kao i sustavoslovje ove knjižice, kojih se sadržaj u mnogom još
i danas uzorom smatrati može. Sadržaje čuvanje, sječu i uzgoj šume te
šumsku botaniku. Šporer zove primjerice tuj lugom svaki drvećem obrasli
prostor, kojega samog sebi prepuštamo, a šumom svaki onaj lug, koji se
po pravilih gospodarskih kao i političkih upotriebljava i čuva, dočim gajem
zove onaj veći ili manji sklop šuma, kojim pojedini šumar upravlja
itd.


U obće je djelce ovo veoma popularno i liepo pisano, te je baš šteta,
što se nije moglo izpuniti Šporerovo obećanje, da će se, ako ovo njegovo
djelce žudjenu ciel postigne, trsiti što skorije i drugi dio tog katekizma
objelodaniti.


s Dragutin Kos, rodom Čeh, šumar vele naobražen i štovan, hrvatskom si
zavičaju svom dušom odan, bio je jedan prvih pobornika na polju šumarstva u
Hrvatskoj. God. 1847. ga nalazimo kao šumarnika ukupnih dobara preuzvišene
gospodje grofinje Elizabete Erdödijeve; bio je prvi predsjednik hrvatskog šumarskog
družtva, dopisujući član c. k. gospodarskog družtva za Kranjsku, godine
1852. postao je začastnim članom ugarskog šumarskog družtva itd. Medju
ostalim napisao je i znamenito djelo »das Forstwesen in Croatien« g. 1847., posvećeno
članovom hrvatskog gospodarskog družtva u Zagrebu, zatim više toga u
raznih časopisih.


314




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 31     <-- 31 -->        PDF

Da uzmognemo bolje predočiti ćućenje i namjere, kao i javni položaj
šporerov te dobe, spomenuti ćemo tuj neke rieči iz samog predgovora ovoj
knjižici. »Dočim narodni naš jezik skoro u svih pošlovih, koji se promicanja
moralnog i materijalnog interesa u našoj domovini tiču, prvu rolu
igra, zar da mi šumari sami nazad ostanemo i jednako se jošt pićom
švabskog Mihla hranimo?« . . . K tomu nadoveza opazku: »Čast i poštenje
izobraženomu i dobronaravnomu Niemcu, njemu bo sretni razvitak šumskog
gospodarstva zahvaliti imamo; ali sram neka bude one Niemce, koji
su se u našu domovinu uvukli i kao čankolizi i klevetnici na visoka dostojanstva
popeli, od kuda, na mjesto da nezasluženu sreću svoju u miru
uživaju, naše domorodce progone i izagnati teže!« . . . Dalje opet: »Kao
hrvatski sin i dvadeset liet služeći šumski činovnik usudio sam se evo
potaknut istinskim domoljubljem prvi put u materinskom jeziku mojem
na literarno polje stupiti i knjižicu ovu o šumarstvu pod imenom »šumarski
katekizam« na sviet izdati itd.«


Kad je Šporer bio ovaj svoj šumarski katekizam izdao, poslao ga je
na ocjenu bečkom ministarstvu rata za onda kano vrhovnoj krajiško-
upravnoj oblasti, uz molbu, da mu za isto za trud blagohotno nagradu
od 10 for. zanj doznači. Izvjestiteljstvo za krajiške šume imao je to doba
neki c. kr. nadšumarnik Giulame Dilon, koji je tu knjižicu predao tada
u njega prakticirajućem krajiškom pitomcu Josipu Ettingeru, da ju na
njemački jezik prevede, — što ovaj i učini, i— nu šporer ipak ni te cigle
nagrade od 10 for. ne dobi, kao što nisu ni Niemci nikad već tog »švabskog
Mihl-a« zaboravili!


Političko prenuće naroda hrvatskoga oko g 1848. i velika komešanja,
koja se u zemlji spremahu, slabo bijahu na uhar narodno-gospodarskomu
djelovanju kod nas, pa zato i Šporerovi predloži i naprezanja dodjoše to
doba u zaborav. Minuse medjutim i te godine svom svojom veličajnošću
a i strahotami užasnog boja, za koje doba međutim također i šporera
medju prvimi širitelji narodne sviesti u Krajini nalazimo. Akoprem nije
bio glavom pod oružje u obranu mile si otačbine, to si je ipak šporer
znao i kod kuće, ublažujuć rane ostavljenih krajiških sirota iza raznih
bojeva, a osobito za osvojenje Beča, znamenitih zasluga po narod steći,
tako da je i isti tadanji predstojnik glavnog zapovjedništva u Zagrebu,
gjeneral Dahlen, našao vriednim izraziti šporeru posebnim dekretom od


13. svibnja 1849. za ovo plemenito i patriotično nastojanje najtopliju zahvalnost,
koji dekret bje i u zagrebačkih (njemačkih) novinah službeno
objedodanjen.
čini se da u to doba padaju najljepši dani vjekovanja šporerova, rieč
se njegova poče ipak jednom uvažavati, strukovni mu rad bude cienjen, a
do mala već vidimo, da se sve, što je vriednijih šumara diljem hrvatskog
doma, šporeru približuje. U privatnom životu bio je šporer u Vinkovcih
baš vanredno obljubljena ličnost svoje osobito veselo ćudi kao i duhovitosti
radi; imajuć uz to liep te kriepak glas za pjevanje uz glasbenu naobrazbu,
bio je jedan od najrevnijih promicatelja narodnih pjesama i divnih
davorija one dobe. I tako posta šporer rodoljub na glasu, te je i sam
ban Jelačić nanj svoju pozornost svratio bio, i videć u njega sva svojstva
plemenita muža i valjanog strukovnjaka, nije ga već pustio s vida. Kad


315




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 32     <-- 32 -->        PDF

su se pako god. 1851. i u Hrvatskoj kao i u inih zemalja naše monarhije
imale katastralne radnje poduzeti, predloži ban Šporera c. kr. ratnom ministarstvu,
kao vrhovnoj krajiškoj oblasti, za povjerenika šumske procjene.
Tako bude Šporer i zbilja vele laskavim dekretom od 28. siečnja g.
1851. dignut sa dosadašnje službe c. kr. obilazitelja šuma u Vinkovcih,
te imenovan provizornim povjerenikom za katastralnu procjenu šuma u Osieku.
Ovom mu je zgodom također i tadanji vinkovački pukovnik Molinary na
ime brodske pukovnije izrazio na dugotrajnom i izvrstnom službovanju
u toj pukovniji zasluženo priznanje posebnim dekretom. Oproštaj Šporera
od vriednih Vinkovčana i njegovih sudrugova bio je nada sve srdačan te
nam je najjasnijim dokazom velikog štovanja, koje si je umik taj i velezaslužni
pobornik šumarstva našega u tamošnjih rodoljuba umio steći.


Iz Vinkovaca preseli se Šporer g. 1851. u Osiek. Uz zvanične poslove
osobito nastojaše Šporer o tom, kako bi šumarski odsjek gospodarskog
družtva u Zagrebu na čim veću djelatnost pobudio. Bodreć prijatelje i
drugove svoje za rad, bio je sam vazda jedan od najmarljivijih. Hrvatsko-
slavonsko gospodarsko družtvo odlikova ga stoga predsjedničtvom i upravničtvom
šumarskog odsjeka, koju je čast šporer obnašao sve dok se nije,
i to opet ponajviše njegovom ponukom, prvo hrvatsko-slavonsko šumarsko
družtvo ustrojilo. Iste godine 1851. povjeri upravljajući odbor gospodarskog
družtva Šporeru još i tu časnu al i za onda prilično tegobnu zadaću,
da prevede iz njemačkog na hrvatski jezik, ter da našim okolnostima
i odnošajem primjereno preudesi knjižicu »Leichtfassliche Anleitung
zur Holzpflanzung«, koje bje prevod kašnje i u godišniku šumarskog družtva
tiskan pod naslovom »Kratka nauka, kako valja drvlje saditi«.


Šporeru medjutim kao da se nije milila neuredna služba povjerenika
šumske procjene, jer se još iste g. 1851. na toj službi zahvali, moleći
za mjesto kameralnog nadšumara u Fužinah, koje mjesto i zbilja 15. kolovoza
1852. godine nastupi. Kod katastra služio je dakle jedva godinu
dana, pa mu je ipak katastralno nadzorničtvo prigodom odlazka posebnim
dekretom izrazilo svoje osobito priznanje zbog osobitih zasluga u
službi koje si je za to doba steći uspio, i kako se tamo veli: »wobei ihm
für die im Grundsteuer-Provisorium ausgezeichnete Dienstleitung in diesem
Inspectorate der gebührende Dank ausgespochen und die belobende Anmerkung
seiner Leistungen gezollt wird.«


Tadanje ministarstvo za poljodjelstvo i rudarstvo pako imenova Šporera
dekretom od 6. studena 1851. godine predsjednikom za prvo izpitno
povjerenstvo za polaganje šumarskih državnih ispita; takav se je ispit zbilja
još iste godine po prvi puta u Zagrebu obdržavao.


Iz Osieka krenu Šporer put Fužina, gdje je i nadalje živo radio oko
promicanja šumarskog družtva kao i šumarstva u nas.


Iste ga pako godine vidimo 21. kolovoza i u Pakracu, gdje predsjeda
petoj glavnoj skupštini hrvatsko-slavonskog šumarskog družtva. Ovu skupštinu
možemo pravo medju jedne od najvažnijih dogadjaja družtvenih one
dobe ubrajati. Takodjer najvažniji zaključak, koji tamo usvojen bude, spotaknuo
je Šporer, naime predlog, da se prigodom dolazka Njegovog Veličanstva
u Zagreb od strane šumara podnese smierna molba, da bi se u
Zagrebu utemeljilo šumarsko i gospodarsko učilište.


316




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Zaključkog odbora od 26. siečnja god. 1852. bude Franjo šporer imenovan
i izabran dopisujućim članom c. kr. gospodarskog družtva u Beču.
Družtvo bijaše u ono doba jedno od najuvaženijih družtva te vrsti. Već


5. travnja g. 1851. izdade mu pako upravljajući odbor hrvatsko-slavonskog
gospodarskog družtva putem predsjedničtva prekrasnu pohvalnu svjedočbu6,
vrhu neumornoga mu i uspješnog djelovanja, toli tvorom koli činom, na
polju domorodnog šumarstva, ili kako se tamo veli: »Indem der gefertigte
Ausschuss den Hernn Šporer über all diess belobende Zeugenschaft ertheilt,
äusserter unter Einem das Derselbe ein solches Zeugniss durch seine unermüdeten
Leistungen und durch seine tieferen Kentnisse vollkommen verdient.
«
Obzirom na sve tu navedeno pako imali bismo nadalje spomenuti, da
ako i jest ugled i priznanje rodoljubnog djelovanja Šporera u srdcih domorodnih
i hrvatskih sinova danomice sve više rasao, to imamo ipak podjeno
zabilježiti i to, da je šporeru istodobno i jur u nas nastajućom dobom
absolutizma broj osobnih zavidnika kao i neprijatelja danomice jrasao, dok
im napokon ne podje za rukom upropastiti ga. Došavši bo Šporer u Fužine,
uvidi do mala, da tamošnje gazdovanje ne odgovara dobrobiti zemlje
ni naroda, i nastojao bi o poboljšanju tih odnošaja. Imajući pako u tom pogledu
protivne nazore od neposredno predpostavljenog šumarskog savjetnika,
nekog Neguscher-a, bude najedanput posve iznebuha bez ikakve prethodne
iztrage jedino na temelju najpodlijih ogovaranja po bečkom ministarstvu
financija lišen kruha i službe.


Postavši Šporer tiem načinom žrtvom svojih osvjedočenja i rodoljublja
tražio je prije sveg, da si bar poštenje občuva, neka se sudbenim putem
proti njemu povede iztraga, koju mu molbu medjutim naprosto odbiše,
akoprem ga ipak i opet tobož putem milosti u državnu službu primiše,
premjestiv ga iz Fužina i domovine za c. kr. šumarskog protustavnika u
Bleiberg u Kranjsku. Da ga žalostni, a i još gadniji ti događaji duboko u
dušu raniše, razumieva se samo sobom, al ga ipak ne dovedoše do očajanja
i propasti, kako to neprijatelji njegovi izčekivahu. Videć bo Šporer, da je
nemoćan boriti se protiv obstojnostim, nastojaše o tom, ne bi li si možda
ipak i opet napornim i uztrajnim radom povjerenje i štovanje stekao u
onih, kojim ga toli ocrniše, dok mu to napakon zbilja ne pođe za rukom,
te on bude iznova imenovan c. kr. substitutom nadšumarskim i upraviteljem
tamošnjeg šumskog ureda, a tim zadobi i opet nove nade u bolju budućnost!


Još jednom stupi Šporer na literarno proprište. G. 1858. izdao je u
Cielovcu knjižicu: »Beschreibung und Anleitung zum Gebrauche des Taschensdendrometers
«, za koji je izum bio medjutim od c. kr. gospodarskog družtva
u Beču dobio i počasnu kolajnu. Isto je tako to doba izdao kod Ferdinanda
Kleinmayera u Cielovcu i djelce: »Tafeln zur Bestimmung des Kubick-inhaltes
cylindrischen und kegelförmiger Baumstäumme.« Akoprem je Šporer
za posijednih godina mnogu gorku u samoj si domovini doživio bio,
to je ipak predobro znao, tko mu je te jade pribavio, pa buduć je bio


« Sve tuj spomenute svjedočbe dade mi na porabu sin Franje Šporera g.
August Šporer, c. kr. ravnatelj uza u Glini, na čemu mu budi ovdje najusurdnija
hvala izrečena!




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 34     <-- 34 -->        PDF

odveć gorljiv rodoljub, najviše si je želio vratiti u milu domovinu, a baš
ga ta ljubav k domu i rodu prinuka, da je prigodom reorganizacije šumarske
službe u vojnoj Krajini g. 1859. i opeta stupio kao c. kr. nadšumar
prvog razreda u krajišku službu, i to k bivšoj 2. banskoj pukovniji u
Petrinji.


Kako su medju to baš u Krajini novi odnošaji nastali bili, odnošaji
posve protivni narodnim hrvatskim težnjam, kakove no je i šporer, kako
vidjesmo, od djetinjstva svoga gojio i branio, tek kako ga uz to još i one
gorke uspomene posljednjih godina ogorčavahu, to nije ni čudo, da ga do
mala i opet tad u Krajini u preobilju se nalazeći strani elementi često najgadnijih
karaktera proglasiše buntovnikom, koji da malo radi proti jedinstvu
sreće tih kultuträgera, jer mu još sveudilj švabskog Mihla zaboraviti
ne htjedoše. Napokon ga tadanji pukovnik i šef njihov kod ratnog ministarstva
tako opisa, da bude i opet i taj puta bez svake iztrage samovoljno
lišen časti, ter g. 1863. u svojstvu podčinjenog činovnika premješten financijalnomu šumskom uredu u Mehadiju u Banatu.


Ne posjedujuć već imetka, koji je većim dielom bio žrtvovao za izdanja
svojih radnja i opremu izumljenih strojeva, bio je naravno prinužden
i tu na novu mu nanesenu uvriedu strpljivo podnašati, nu ipak od sada
već ne bi propustio sgode, da pokuša u drugu službu doći. Tako je bio g.
1861., kadno se je ustrojio šumarsko-gospodarski zavod u Križevcih, te k
oživotvorenju koga je baš on sam najviše doprineo svojom dosljednom agitacijom
u tom smieru, zamolio za professuru na rečenom zavodu, čast
koja ga je sjegurno u svakom pogledu i prije svakoga išla obzirom na
znanje kao i djelovanje na polju šumoznatstva u nas. Pa ipak kao da mu
je još uviek ne bijaše čaša gorkosti puna, koja mu jadnomu nezahvalnici
i neprijatelji Hrvatske pripravili bijahu, imao je šporer još jednu od najljućih
i najcrnijih jada pregorjeti. Vlada mu bo zabaci molbu, imenovah
učiteljem na kr. šumarskom učilištu drugog jednog molitelja, i to još takvog,
koji je prije nekoliko godina bio u banskoj pukovniji pod samim
šporerom kao šumar služio.


Naravno da se je toli nezahvalno i nezasluženo postupanje moralo starine
šporera duboko kosnuti. On, koji je do sada još uviek bio jak i
kriepak na tielu i duši, postao je odsad misantrop, odrekav se svakog
rada, da i istih prijatelja, živeć jedino još obitelji, odnosno supruzi i ljub*
Ijenoj si kćeri Frideriki. Kad mu je pako kćerka udala (za sadanjeg pukovnika
g. Dragančića), mislio bi samo još, kako da bolje uredi svoje odnošaje,
želeć si smrt, i zbilja umre na dne 16. listopada 1865. godine. Tielo
tog velikana hrvatskih šumara bude zakopano na obćem groblju u Mehadiji
uz saučešće roda i štovatelja.


Hrvatska izgubi njegovom smrću jednog od najodličnijih sinova, prvaka
šumarske struke, i Nestora hrvatskog šumoznanstva. šporer postao je,
kako vidjesmo, žrtvom svoje ljubavi prama domovini i rodu, žrtvom nesmiljenog
progonstva, zlobe i zavisti, žrtvom svog osvjedočenja, ali je bio
muž toli vriedan i odličan, da će mu uspomena živjeti, doklegod bude
hrvatskih šumara. Šporer je mrtav, al mu plodovi djelovanja žive, šumarsko
družtvo, šumarsko učilište, samosviest šumarskog stališa i prošlost
hrvatskog šumoznanstva, sve su to samo plodovi njegovoga neumornoga,


318




ŠUMARSKI LIST 7-9/1976 str. 35     <-- 35 -->        PDF

napornoga i rodoljubnog djelovanja, pa stoga i možemo slobodno reći: da
već ne može biti daleko ni ono doba, kad budu rodoljubni i svjesni hrvatski
šumari latili se izvesti jednu od najplemenitijih dužnosti, dužnosti
zahvalnosti, štovanja i moralne nagrade prvomu velikanu stališa našeg.


Dostojno da ovjekovečimo spomen prvaka našeg i Nestora, to nek
bude skrb naša, — a zato i napisah ovo nekoliko redaka, kličući: slava
Franji šporeru, bio on uzorom hrvatskim šumarom!


BILJEŠKE:


1. Prijevodi njemačkih tekstova
»Jer bez obzira na osjetni novčani gubitak navukoh na sebe — samo Bog zna
zašto — sijaset neprijatelja, koji su na mene navalili, slično onima lakomim gavranima
nad slobodnom njemačkom Rajnom! Ali oni ne trebaju imati slavu da me
spriječe pri dovršenju ovoga djela. Koristiti mojoj struci, no ponajvećma
moje živo zanimanje, da se domovinsko šumarstvo iznese na vidjelo dana, samo
to bijaše moja jedina namjera! Dalje ga produbiti, a baš zbog toga me napadati,
nazvati me sumnjivcem, kao da ne znadijah u kojem vijeku živimo, kada također
i u šumarstvu previše svijetlih genija imade, kao da bi jedan običan talent
mogao predati se opsjeni, da je dostatno napisati jednu knjigu, da bi postao
pisac.


Ne, moja gospodo! Ja sam samo jedan šumar, koji je domovinskim šumarstvom
strasno obuzet, i ništa drugo.


Skromno, vođen nekim unutarnjim porivom i ne sluteći, kako je opasna uska
klizava staza, koja vodi iz mehaničke svagdašnjice u carstvo misli i žustrosti,
sanjah o mogućnosti, da ću moći koristiti svojoj struci i državi. No, božanski
lijep lik u zraku, koji vidje moje zaneseno oko u carstvu zvijezda, rasplinuo se
u magli, te samo preostade bolno sjećanje.«


»... čime se za izvrsne uspjehe u privremenom odsjeku za zemljišni porez
ovoga inspektorata izrazuje dolična pohvala i odaje pohvalno priznanje njegovu
uspješnom radu.«


»Dok potpisani odbor prije svega podjeljuje ovo priznanje istodobno izjavljuje
da ga je zavrijedio za svoje neumorno zalaganje (u radu) i za svoje duboko
znanje«.


»Tablice za utvrđivanje sadržaja valjkastih i čunjastih stabala«


2. »Zvekan« je bio humorističko-satirički list, koji je 1867. godine izlazio
u Zagrebu.
3. Mjesto Mehadija, u kojem je Šporer završio svoj život, nalazi se u Rumunjskoj
a udaljeno je dvadesetak kilometara od Dunava i grada Oršova.