DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1976 str. 34 <-- 34 --> PDF |
karakterističnu osobinu tipa u užem smislu, tj. tipske forme, dok tipični varijetet može imati i forme koje su gusto dlakave ili potpuno gole. Što se tiče oblika ploda, ako uzmemo u obzir najveću čestinu javljanja u prirodi, zatim brojne prijašnje i suvremenije opise i klasifikacije, možemo zaključiti da tipična forma treba da bude karakterisana široko objajastim plodovima, dok su ostali oblici atipični u užem smislu. Tipični varijetet, međutim, uključuje populacije sa raznim oblikom plodova. Kod izlaganja varijabilnosti našeg planinskog brijesta bit će kod najznačajnijih osobina opisana njihova tipična pojavnost, te će se na taj način moći stvoriti jasnija slika o tipskim svojtama, što će naći odgovarajući odraz i u taksonomskom poredaju. Dosadašnje klasifikacije većinom nisu uspješno reprezentirale prirodnu populaciju vrste u smislu obuhvaćanja što većeg broja spontanih formi za koje nam se čini da su prisutne gotovo u svim evropskim područjima. Naprotiv, one su u ovom pogledu vrlo šture, a uz to i međusobno vrlo različite. One pretežno uključuju vrtne forme (koje su u ove vrste vrlo brojne), te su u tome skoro sasvim podudarne. Ove pak forme pretstavljaju ili mutante ili selekcionirane sorte koje se kao klonovi vegetativno razmnožavaju u hortikulturi. Tako npr. Dip pel, L. (1892) navodi pored osnovne razdiobe na dvije podvrste još i 12 vrtnih formi, Schneider, CK, (1906) navodi u rangu varijeteta ili forme 17 takvih jedinica, a samo jednu prirodnu (var. typica Sehn.), Ascherson i Graebner (1911) navade takođe pretežno vrtne forme. H e n r y, A. (1913) opisuje 9 vrtnih formi, a samo jednu prirodnu koja pretstavlja, međutim, posebnu dalekoistočnu vrstu U. laciniata (Trautv.) Mayr. U novije vrijeme istu sliku vidimo i u klasifikacijama Render a, Andronova, N. M. (1955), Krüssmana, Schreiber a i drugih autora. Sve ovo može da svjedoči o relativno maloj varijabilnosti planinskog brijesta, neuporedivo manjoj nego u poljskog brijesta u koga je dosad opisano na desetine prirodnih jedinica. Uzrok ovako šturih klasifikacija, je međutim, i znatno slabije poznavanje planinskog brijesta. Da je to tako, svjedoče sistematske razdiobe spontanog planinskog brijesta koje su dali neki autori, te raznih pojedinačni taksioni opisani od jednih, a zatim prihvaćeni od drugih autora, na što ćemo se ukratko osvrnuti. Od starijih razdioba najznačajnija je Bečk o va (1890), budući da je klasifikacija C. K o c h a (1872) sadržavala osnovu pogriješku jer je tretirala vrtni oblik hibridnog porijekla (17 major Sm.) kao prirodnu podvrstu. Zatim slijede razdiobe Zapalowicza, H. (1908) i Ascherson- Graebnerov a (1911) u kojoj su u cijelosti uključene sve prethodne, sa svim svojim pretpostavljenim kao i pravim prirodnim svojtama. Klasifi kacij a Zapalowicz a je vrlo interesantna zbog relativne potpunosti. Ona sadrži jedinice od kojih su neke pod drugim imenima već bile opisivane u literaturi, dok su one koje su prvi put opisane kasnije prihvaćene od raznih autora. I jedne i druge često nalazimo kao prave prirodne oblike. Zapalovvicz dijeli vrstu na dva varijeteta: corylifolia (Host) Zapal. sa široko objajastim listovima, koji odgovara tipičnom varijetetu i subellipticifoliaZapal. u kojeg su listovi eliptični. Prvi varijetet sadrži i tri forme: / macrophylla Zapal., f. laevis Zapal. i f. stenophylla Zapal. |