DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1976 str. 47     <-- 47 -->        PDF

Jer sve što se znade o šumama spačvanskog bazena i promjenama, koje
su na tome području nastale u proteklih 80 godina, govori o tome, da su
se jako promijenili oni iskonski uvjeti, u kojima su te šume milenijima
nastajale i žvijele. To se u prvome redu odnosi na promjene vodnom režima,
koje je prouzrokovao čovjek svojim djelovanjem, a što je izostajanjem
poplava i padom nivoa podzemne vode značilo nestanak osnovnih uvjeta za
opstanak tih sastojina. Mnogi govore o tobožnjoj otpornosti sastojina, koje
su se podigle u tome periodu, dakle sastojina sada mlađih od 80 godina,
jer su se one »prilagodile« novim uvjetima. No mogućnost »prilagodbe«
jako je ograničena u prvom redu nasljednim svojstvima hrasta
lužnjaka (i ne samo njega!) kao vrste, a zatim ikao podtipa, pa čak i svakog
stabla pojedinačno. (Debljina kore, koja je »pretanka i nježna« u pregustim
sastojinama, kako to spominje Crnadak, sigurno je uvjetovana genetskim
svojstvima svakog stabla pojedinačno, i pitanje je do koje bi se debljine
razvila čak i da su njihova debla od mladosti bila izložena punoj insolaciji).
čak i za stvarnu prilagodbu mnogo manjim promjenama životnih uvjeta bilo
bi potrebno nekoliko generacija šumskih sastojina, dakle nekoliko stotina
godina. A mi očekujemo, da se ist a generacija prilagodi mnogo veći m
promjenama! Kako su te promjene iz dana u dan sve veće, i to uglavnom
n a štet u tih sastojina, očito je da će se sušenje hrasta lužnjaka nastaviti
i dalje, u raznim oblicima i različitom dinamikom. Prvo će se osušiti (i već
se suše) one sastojine, koje su prve i bile izložene najnepovoljnijim uvjetima
opstanka, a pitanje je samo vremena, kada će i sve ostale toliko izgubiti
na svojoj vitalnosti, da i one dođu na red. Već i činjenica da godinama
izostaje čak i normalni urod žira, upozorava na to, da mnoge sastojine više
ne žive, nego samo životare vrlo blizu granice svoje egzistencije, i da je
dovoljan još samo jedan mali korak, pa da počnu propadati. U koliko bi
to sušenje bilo popraćeno masovnijom pojavom Ceratostomellae merolinensis,
bio bi to svakako najteži do sada poznati oblik sušenja,
i to iz nekoliko razloga:


1. Sušile bi se nezrele sastojine, bez dimenzija i sortimenata koji se od
njih očekuju, pogotovo u pregustim sastojinama, koje ni sada nemaju potrebne
dimenzije (debljinu) za svoju starost. Primjer u Svenovu upravo
je takovog karaktera, suše se sastojine u dobi od jedva 100 godina, a vrlo
malog prosječnog sječivog promjera.
2. Zbog trule bjeljike ne bi moglo biti ni govora o nekim vrijednijim
sortimentima, a i ukupni kvantitet posječene (iskoristive) mase bi se osjetno
smanjio. Da i ne govorimo o niskim cijenama takovog materjala, čijom
realizacijom teško da bi se pokrili troškovi, čak i uz maksimalnu otvorenost
šuma i upotrebu mehanizacije.
3. Pojava velike količine drvnog materijala na tržištu uvjetovala bi pad
njegove i onako niske cijene, što bi još pogoršalo cijelu situaciju.
4. Teško da bi se tolika količina drvnog materijala uopće i mogla na
vrijeme posjeći i izraditi, kao i izvesti, kako je to bilo u mnogo slučajeva
i sa brijestom, te bi mnogo materijala i propalo.
5. Obnova takovih sastojina predstavljala bi vrlo veliku teškoću, jer
stabla slabe vitalnosti skoro uopće ne rađaju žirom, pa bi ga bilo potrebno
dovoziti sa strane i sijati — ako bi ga uopće bilo moguće negdje i pronaći!