DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1975 str. 81 <-- 81 --> PDF |
U prvoj, pripremnoj fazi pokretač akcije, radi zauzimanja načelnih stavova i definiranja zadatka, mogao bi biti Savez inženjera i tehničara. Kasnije bi organiziranje i spovođenje akcije trebala prihvatiti poslovna udruženja šumarstva i industrije za preradu drva. // SADANJE STANJE I PROBLEMI VEZANI NA JUS Već je prošlo 10 godina otkako praktično radimo bez JUS-a. Zna se i zašto! Šumarstvo je bilo obavezno da 1955. g. prodaje šumske proizvode po JUS-u i propisanim cijenama, dok su cijene ostalih proizvoda i troškovi neprestano rasli. U takvoj situaciji su šumarske organizacije došle u poslovne i financijske teškoće, pa su bile primorane da nalaze izlaz u ublažavanju kvalitetnih kriterija i dimenzija šumskih proizvoda. Proglašavanjem niže za višu klasu, odnosno umjetnim povećanjem učešća boljih klasa i odgovarajućim povećanjem prosječnih cijena šumskih proizvoda, šumarstvo je pariralo nepovoljnim propisima na koje ih je obavezivao JUS iz 1955. g. Pošto se drvna industrija uporno protivila takovom povišavanju cijena (a na to su je tjerale i limitirane cijene gotovih proizvoda) i jer je zahtijevala da se šumarstvo doslovno pridržava JUS-a iz 1955. g., šumarstvo je izašlo najprije s prijedlogom JUS-a 1961. g., a kasnije kad ga drvna industrija nije priznala, sa JUS-om iz 1967. g. i neuporedivo blažim kriterijima od JUS-a iz 1955. g. Međutim, kada industrija za preradu drva nije prihvatila ni JUS 1967 g., nađeno je salamonsko rješenje: objavljen je formalno JUS iz 1967. g., ali bez obaveznosti njegove primjene. Nastala je abnormalna situacija. Negdje se priznavao JUS iz 1955. g., drugdje se radilo po JUS-u iz 1967. g., jedni kombiniraju kriterije oba JUS-a, drugi ne priznaju nijedan. Prilikom kupovanja šumskih proizvoda nastalo je sveopće pogađanje sračunato na kratak rok i momentanu korist. Nikakvi argumenti i nikakva pravila više nisu vrijedila, nitko na ništa nije obavezan, svako JUS tumači i primjenjuje prema svom nahođenju i interesu. Prekapacitiranost preradbenih kapaciteta i povećana potražnja sirovine ubrzali su povišenje cijena. Onaj tko nije bio spreman da prihvati kvalitetne kriterije i cijene koje je tražilo šumarstvo, ostao je često bez sirovina, bez obzira na svoju veličinu, stečeni renome, kvalitet rada i efekte koje može preradom ostvariti. Jedino je bilo važno doći do sirovina danas i alimentirati svoj pogon, jer je bolje i preplatiti sirovinu i raditi s gubitkom nego prestati s radom. Nažalost, takva situacija obično najteže pogađa perspektivne pogone, navikle na uredno i sređeno poslovanje, orijetirane u poslovanju na duži rok, poštivanje poslovnih obaveza i na pridržavanje uvedenih pravila o poslovnom ponašanju. Nekontrolirani rast cijena proizvoda prerade je sa svoje strane u nekim slučajevima dao privremeno za pravo onim pogonima koji žive od danas na sutra i koji nemaju zadovoljavajuće uvjete za normalan rad. A kad takvi pogoni rade i s gubitkom uvijek se nade netko tko ih, naravno na račun društva, izvlači iz teškoća. To je dijelom destimuliralo one najvrednije i najsposobnije, pa su neki od njih posustajali u borbi za poslovni progres. Takva situacija ne samo da je unijela pometnju u proizvodnju i onemogućila njen usklađen razvoj, nego je unijela nered i u trgovinu, pa dapače |