DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1975 str. 80 <-- 80 --> PDF |
Ovaj puni Stevanov uspjeh podstakao je nadležne organe za šumarstvo da mu povjere sadnju i uzgoj većeg kompleksa borove kulture, na vododerinama oko kraške rječice Karišnice, usmjeravajući je prema moru. Počelo se, opet uz tegobe zbog otpora sredine, koja za novine i u šumarstvu nije imala ni najmanjeg »sluha«, 1913. godine i nastavljalo iz godine u godinu. Trebala je velika upornost i izdržljivost, u elementu koji je od početka na poduhvat gledao krivim okom, da se mlada kultura sačuva od uništenja, u vremenu raspadanja Austro-Ugarske i talijanske okupacije (1918—1921). Danas je kompleks, već odrasle, borove šume jedna od privrednih koristi, ljepota i ponos Karina, što će, neminovno, doći do punog izražaja razvitkom turizma u ovoj regiji. Zadovoljni s onim što je postigao u svom selu, ovog lugara su angažirali organi za šumarstvo kao poslovođu za sadnju bora u velikom broju sela, na području bivšeg kotara Benkovac, sve do mjegova penzioniranja (1932). Određenije, dijagonalno, od Stankovaca do Obrovca i od Kistanja do Smilčića. U više navrata njemu je povjeravan i rasadnik na vlastitom zemljištu, kao i odabiranje sjemena iz karinekog pošumljenja, za razmnožavanje ove kulture u užoj i široj okolici. Iako uočljivo skromno nagrađen (sto dinara mjesečno), kao lugar Stevan je bio primjerno strog prema nepažljivim i zlonamjernim štetočinama, ali isto toliko pravičan i objektivan. Na njegove prijave nikad nije bilo mjesta žalbi. Zbog toga je postizao vidne uspjehe ne samo kod uzgoja novih kultura, već i samoniklog šumskog drveća. U koliko je bilo na ogoljelom zemljištu jedva primjetnog korjena od šumskog drveća pa se donijela odluka da tu treba podići šumu, uspjeh je bio siguran. Mjesto pepeljave boje poznatog dalmatinskog krša brzo se javila zelena, koju je činilo razno drveće i grmlje: grab, hrast, rašeljka, dren, zelenika, smreka, drača, kupina . . . Ovaj je zapaženi ljubitelj šume bio neprijatelj koza, smatrajući ih izrazitim metiljem, odnosno gubarom zakržljalih šuma na krševitom tlu, pa je upornim nastojanjem uspio da se u njegovom selu, na ugroženom terenu, zabrani njihova paša. Ali su mu time, povezujući to s već okorjelom mržnjom zbog privreženosti borovoj kulturi, imućniji krdaši ove rogate stoke postali veliki neprijatelji. I još po nekim osobinama Stevan je stršio u svojoj sredini. Tokom cijeloga života bio je imun da »hvata korak« s onim svojim mještanima, njihovim utjecajnim podržavaocima i korisnicima, koji su se »uveče obuvali, a ujutro izuvali« — po čemu je njegovo selo bilo dugo vremna i na dale/ko poznato. Dakle, on je bez prekida ispoljavao svoje izuzetno čvrste i pozitivne karakterne crte. I to mu se dugo, pod kojekakvim izgovorima, na razne načine svetilo. Dolazilo je, čak, dotle da se vatrenim oružjem pokušavalo utjecati na njegov karakter, ali se ni time nije uspjelo. Ostao je do kraja uspravan i granitno čvrst, kao čuvar i uzgojitelj šume i čovjek uopće. U 65. god. života i 36. god. službe prestao je vršiti lugareku dužnost. Kao prvi od lugara u svojoj općini, za pokazano zalaganje i uspjehe na dužnosti, dobio je skromnu penziju. Poslije rata ona mu je osjetno povećana, ali ju je kratko vrijeme uživao. 78 |