DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 35 <-- 35 --> PDF |
AKTUALNA PROBLEMATIKA O NEKIM PITANJIMA U VEZI S PROŠIRENJEM AREALA ČETINJAČA U NAS Mr Stevo Orlić, dipl. ing. šum. Jugoslavenski institut za četinjače, Jastrebarsko Kroz rad na zadatku »Proučavanje staništa u cilju unapređenja proizvodnje četinjača«, koji financira Savjet za naučni rad SRH i Poslovno udruženje šumsko privrednih organizacija, Zagreb, često sam s kolegama, koji direktno rade na očetinjavanju, razmatrao tu problematiku. U vođenim razgovorima ista pitanja i dileme su mnogo puta ponovljena. U ovom osvrtu pokušao sam si stematiziranim prikazom dati svoj stav i mišljenje. Autor 1 Od 1960. godine u SR Hrvatskoj, a i u Jugoslaviji, započet je intenzivan rad na proširenju areala četinjača, kako na šumskim tako i van šumskim površinama. Za pokretanje te akcije postojala su tri osnovna razloga: premalo učešće četinjača u šumskom fondu, relativno visoki postotak degrađiranih sastojina listača u svim regijama i podmirenje rastućih potreba na drvu četinjača kao sirovini za mehaničku i kemijsku preradu. Istaknuti problemi rješavaju se istovremeno na dva načina: intenziviranjem proizvodnje u degradiranim sastojinama listača unošenjem četinjača i osnivanjem intenzivnih kultura brzorastućih četinjača na čistim površinama. Od početka spomenute akcije prošlo je gotovo 14 godina. Ako se osvrnemo na rad u tom periodu, možemo reći da je bilo određenih nedostataka i nedosljednosti u izvršavanju postavljenog programa. Međutim, akcija očetinjavanja dala je u cjelini dobre rezultate. Hiljade hektara novoosnovanih kultura različitih po sastavu, načinu uzgoja i starosti to najbolje potvrđuju. Rezultati bi bili i veći, i bolji, da smo programe rada usklađivali s financijskim i fizičkim mogućnostima realizacije i da je bilo više sistematičnosti u radu. Pored naturalnih pokazatelja, treba istaći da stečeno iskustvo i postignuti stupanj stručnosti na širokom planu u praksi predstavlja, također, određeni prilog unapređenju šumarstva u cjelini. 213 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Postignuti rezultati ne smiju nas zadovoljiti. Potreba da se radi na proširenju areala četinjača u nas cnije sada manja. Ona je još veća. Spomenuti ćemo da se prema podacima Prostornog plana razvoja SR Hrvatske do 2.000 godine predviđa napuštanje nerentabilnih poljoprivrednih površina od 400.000 ha i njihovo prevođenje u šumske površine. Privođenje ovih površina šumskoj proizvodnji moguće je najjednostavnije i najbrže osnivanjem kultura četinjača i listača. Nadalje, sve veća uloga šume ogleda se i u zaštiti čovjekove okoline, u zaštiti zemljišta, voda i vodotoka, naselja, razvoju turizma, rekreaciji i odmoru radnih ljudi. I pored toga što je rad s četinjačama u osnovi danas poznat, neke osnovne principe iz područja tehnologije rada i tehnike uzgoja dobro je ponovno razmotriti. Neki od njih bit će ponovljeni, a neki prikazani u novom svijetlu, s ciljem da damo mali prilog njihovom razjašnjavanju. II U svakodnevnoj šumarskoj praksi najčešće se može čuti pitanje: Na kojim površinama, u kojim sastojinama, i s kojim intenzitetom se može raditi s četinjačama. Univerzalan odgovor na ovo pitanje nije moguće dati. Jer rad na proširenju areala četinjača ne smije biti shvaćen kao da je on sam sebi svrha, niti treba da se provodi u vidu nekog nasilja nad određenim prirodnim sastojinama listača ili stanišnih prilika. On treba da bude rezultat naših potreba i mogućnosti da se šumska proizvodnja unaprijedi i proširi na onim površinama gdje to nije sada slučaj, a zato postoje svi drugi uvjeti. Iz ovog osnovnog principa može se doći do određenog odgovora za svaki konkretni slučaj na terenu. Spomenuti ćemo dva najkarakterističnija primjera: Pogrešno je npr. osnivati kulture četinjača na tipičnim staništima hrasta lužnjaka ili čak johe, i to uz relativno dobre sastojinske uvjete. Isto tako nema pravog razloga da se u vrlo povoljnim stanišnim uvjetima za intenzivan uzgoj brzorastućih četinjača podržavaju malo vrijedne, gospodarski neinteresantne, sastojine listača, ako postoji financijska mogućnost realizacije zahvata. Iznijeli smo ova dva primjera jer smo se sreli s njima u nekoliko slučajeva na terenu. Ovo nam govori da u stavovima moramo biti što realniji, da nastojimo da se što bolje iskoriste postojeći stanišni potencijali, a da u tom radu ne zastranjujemo ni u jednom pravcu. Još uvijek ima dosta nejasnoća u vezi pitanja: Koji od uzgojnih oblika kultura četinjača je najprihvatljiviji za praksu: plantaže, intenzivne kulture, klasične kulture ili introdukcija četinjača u šume listača? Naglašavamo, da svaki od navedenih oblika ima i prednosti i nedostataka u određenim uvjetima tla, klime i reljefa ili konkretnog stanja postojeće sastojine. U principu, plantažna proizvodnja drva četinjača je nov način industrijske proizvodnje drva. Ona predstavlja viši oblik intenzivnog šumskog uzgoja, uz korištenje selektiranih visokoproduktivnih sorti određenih vrsta, i uz vrlo intenzivnu primjenu agrotehnike i fertilizacije, gdje se biljci stvaraju »optimalni« uvjeti za visoku proizvodnju. To znači da je takav uzgojni oblik moguće primijeniti samo u posebno povoljnim klimatskim i edafskim uvjetima. Šumarstvo takvih površina ima relativno malo na raspolaganju. Kod 214 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 37 <-- 37 --> PDF |
nas se takav ugojni oblik samo djelomično počeo primjenjivati u početku akcije očetinjavanja, ali bez određenih jačih razloga. Danas je već gotovo napušten iako ga zapravo nismo dovoljno provjerili. Intenzivne kulture predstavljaju najčešći i najprihvatljiviji uzgojni oblik za praksu. Za razliku od plantaža, one ne uključuju poljoprivrednu proizvodnju, ali uključuju djelomično obradu tla, fertilizaciju, intenzivnu njegu i zaštitu. Mogu se osnivati u vrlo širokom spektru stanišnih uvjeta. Međutim, to ne znači da se intenzivne kulture mogu osnivati u nepovoljnim stanišnim uvjetima, jer se u njima, također, očekuje visoki prirast po jedinici površine. U tom pogledu ponekad dolazi do brkanja pojmova pa se intenzivnom kulturom nazivaju svi nasadi. Treba lučiti kulture koje imaju prvenstveno ekonomski karakter; gdje se primjenjuju intenzivne mjere njege i gdje je osnovni cilj proizvodnja drva, od onih koje imaju neku drugu namjenu; proizvodnja novogodišnjih drvaca, zaštitna funkcija, dekorativni nasadi i si. Ako ne lučimo jedan uzgojni oblik od drugoga, onda dolazi do pogrešnih interpretacija i zaključaka. Unošenje četinjača u degradirane sastojine listača za nas je nužan i naročito interesantan uzgojni oblik, jer smo deficitarni na drvu četinjača i jer prirodna obnova i unapređenje proizvodnje prirodnim putem u degradiranim sastojinama većinom nisu mogući. Gledano ekonomski, najinteresantnije je da se rekonstrukcija provede s odgovarajućim visoko produktivnim vrstama četinjača. U tom radu nema šablone i recepta. Izvođač mora imati punu slobodu rada i kreativnosti. Kod ovog uzgojnog oblika postoje svi uvjeti da se podignu mješovite kulture četinjača i listača uz minimalna dodatna ulaganja, što nije slučaj kod drugih uzgojnih oblika. III Druga značajna grupa pitanja je u vezi s tehnologijom osnivanja i tehnikom uzgoja kultura četinjača. Najčešća pitanja iz ove oblasti su: izbor i raspored vrsta na terenu, čiste ili mješovite kulture, kvalitet i razvijenost sadnog materijala, razmaci sadnje, dužina ophodnje i drugo. Problem izbora i rasporeda vrsta na terenu zaslužuje našu najveću pažnju. Ako u tom pogledu učinimo veću pogrešku, svi naši daljnji napori da se ona kompenzira kroz primjenu drugih uzgojnih mjera neće dati značajniji rezultat. Za osnivanje intenzivnijih kultura u nas se do sada koristilo, uglavnom, šest vrsta četinjača. To su od autohtonih vrsta: obična smreka, običan bor i crni bor, te od alohtonih vrsta: američki borovac, zelena duglazija i evropski ariš. Mislimo da je ovaj broj premalen. Treba nastojati da se pokusno unose nove interesantne vrste; od domaćih Pančićeva omorika i obična jela, a od stranih: japanski ariš, golema jela, sitkanska smreka, žuti bor, kontorta golema tu ja, korzički bor, i dr. U nas se momentan o osjeća obratan proces. Zbog određenih neriješenih problema s uzgojem običnog bora i američkog borovca te vrste se nastoje jednostavno izostaviti iz programa. Isto tako se vrlo rijetko koristi i crni bor u nekim regijama, iako kod nas ima dosta staništa gdje je on upravo nezamjenjiva vrsta. Tako dolazimo u situaciju da se favoriziraju samo dvije vrste: obična smreka 215 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 38 <-- 38 --> PDF |
i evropski ariš i nešto zelena duglazija, ali ona još uvijek nedovoljno. Iako su to najinteresantnije vrste, mislimo da se samo s njima ne mogu na zadovoljavajući način riješiti svi problemi na terenu. Zato se moramo svi založiti da se što prije riješe problemi u vezi s običnim borom i američkim borovcem, te intenzivnije pristupi akciji unošenja novih interesantnih visokoproduktivnih alohtonih vrsta. U tome treba ići i korak dalje te tražiti najoptimalnija rješenja za visoku proizvodnju putem izbora provenijencija određenih vrsta. Na tom problemu u zemljama s naprednim šumarstvom radi se već vrlo dugo. Kod nas još uvijek postoji dilema da li su nam takva istraživanja uopće potrebna. Kad se vrši izbor vrsta za određeno šumsko područje, treba računati s velikom stanišnom varijabilnosti. Ona je rezultat varijabilnosti ekološikh faktora — od kojih su ovdje najvažniji: matični supstrat, tlo, ekspozicija, inklinacija, nadmorska visina i dr., Upravo iz tog razloga nije moguće postići najpovoljnije rješenje s jednom ili dvije vrste na širem području (odjel — odsjek). Vjerojatno, uz veliki broj varijabli koje definiraju jedno stanište, na terenu imamo veliku mozaičnost mikrostaništa. Među njima se mogu naći povoljni uvjeti za uspijevanje vrsta s dosta različitim ekološkim zahtjevima. Svaka od njih treba biti locirana na njoj odgovarajuće mjesto. Na najpovoljnija mikrostaništa treba rasporediti tehnički najvrijednije i najproduktivnije vrste. U tom pogledu od velike koristi mogu biti pedološko- uzgojna-biljnohranidbena istraživanja, koja se u nas vrše već nekoliko godina. Često se vode rasprave na temu: Da li prioritet dati čistim ili mješovitim kulturama? Iz ovog pitanja može se steći utisak da postoje zagovornici monokulture. Takav stav bilo bi teško opravdati, jer mješoviti nasadi imaju određenih prednosti već u biološkoj stabilnosti. Zato se treba zalagati za osnivanje mješovitih kultura gdje je to moguće i financijski podnošljivo. Kad je riječ o introdukciji četinjača u šume listača, mješovite sastojine je relativno jednostavno i jeftino podići. Kod obnove regularnih visokih sastojina vrijednih vrsta listača, četinjače dolaze samo kao pomoćna vrsta, dok kod konverzije panjača četinjače treba da u početku preuzmu ulogu glavne vrste, a autohtoni lišćari da imaju ulogu pomoćne vrste. U oba slučaja dolazimo do mješovite sastojine. U prvom slučaju imamo sastojinu listača s primjesom četinjača, a u drugom slučaju sastojinu četinjača s primjesom listača. Ponekad se problem monokulture u nas preuveličava. Mi, zapravo, i nemamo većih kompleksa čistih kultura četinjača, izuzev nekih objekata na području Šumskih gospodarstava Gospić, Ogulin i Karlovac. Radi se pretežno o manjim površinama koje su uprskane u postojeće sastojine listača. U takvim uvjetima je mogućnost jačih zaraza i kalamiteta znatno sužena. To ne znači da o tom problemu ne treba voditi računa. Naprotiv, treba se još više u budućnosti zalagati za osnivanje mješovitih kultura, bilo različitih vrsta četinjača bilo četinjača i listača. Naročito treba izbjegavati osnivanje čistih kultura evropskog i japanskog ariša. O kvaliteti i porijeklu sadnog materijala četinjača u nas se još uvijek vodi premalo računa. U tom pogledu doneseni su i određeni zakonski propisi (JUS i Zakon o prometu sadnim materijalom), ali se oni, za sada, nedovoljno primjenjuju. Ima slučajeva da se ne vodi dovoljno računa o kvaliteti i porijeklu sadnog materijala. Proizvođači sadnog materijala obavezni 216 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 39 <-- 39 --> PDF |
su da izdaju Deklaracije o njegovom porijeklu. Šumarije moraju evidentirati na kojim površinama je taj sadni materijal zasađen. U protivnom izdavanje Deklaracije o porijeklu nema nikakve svrhe. Treba još više voditi računa o škartiranju i sortiranju sadnog materijala. Onda se neće dogoditi da se na teren iznosi nekvalitetan, preslab ili prezrio sadni materijal. Kulture koje su osnovane s preslabim ili prezrelim sadnim materijalom iziskuju znatne dodatne troškove i gubitci su vrlo veliki. U pogledu razmaka sadnje u kulturama još uvijek ima kolebanja. Međutim, sada je već potpuno jasno da razmaci sadnje ne mogu biti isti za sve vrste, za sva staništa i sve uzgojne oblike. U intenzivnim kulturama oni se kreću od 1,5X1,5 m do 3,0X3,0 m. Mislimo da su takvi razmaci prihvatljivi za naše današnje prilike. Gušća sadnja ne bi imala ekonomskog opravdanja s obzirom na vrlo visoke cijene sadnog materijala i radne snage. Gdje se radi o kulturama s posebnom namjenom razmaci sadnje mogu biti i veći i manji. Kod introdukcije četinjača u šume listača problem razmaka nema tako veliko značenje. U takvim slučajevima razmaci mogu biti i veći, ali intenzivnom njegom moramo osigurati nesmetan rast zasađenih biljaka, a u međuprostoru podržavati izbojke autohtonih listača. Pitanje dužine ophodnje u kulturama četinjača na području kontinentalne Hrvatske javlja se u vezi s već postojećim starijim nasadima. Jedan dio tih kultura star je 50 i više godina. Njihovo zdravstveno stanje i vitalnost su sve slabiji (to se odnosi prvenstveno na običnu smreku). Opravdano se postavlja pitanje: Šta da se radi s njima? Mislimo da je glavni razlog slabe vitalnosti i zdravstvenog stanja u tim kulturama što se one nalaze daleko van prirodnog areala tih vrsta četinjača. Zato nije realno očekivati da se u toj regiji računa s dugom ophodnjom za četinjače. Starost od 50 do maksimalno 70 godina, ovisno o vrsti, predstavlja gornju granicu. U takvoj ophodnji proizvest će se celulozno drvo (čišćenja i prorede) i pilanska oblovina, a to je u većini slučajeva cilj kod osnivanja kultura četinjača. IV U posljednje vrijeme u SR Hrvatskoj rad s četinjačama po opsegu je nešto manji. U nekim sredinama to se tumači tako da je očetinjavanje dovedeno u pitanje i da, zapravo, nema nikakve perspektive. Mislimo da se uopće ne radi o tome da li je rad s četinjačama svrsishodan ili ne. Radi se o tome da ono ulazi u novu kvalitetno višu fazu razvoja u kojoj će se sve više voditi računa o pitanjima i dilemama o kojima smo naprijed govorili. Programi se svode u sve realnije okvire. Radi se onoliko koliko ima sredstava na raspolaganju, koliko se može fizički svladati i tamo gdje je to opravdano. Sve manje je stihije u rasadničkoj proizvodnji. Ona se usaglašava s operativnim planovima. Na terenu se sve više osjeća potreba za izvedbenim elaboratima. Iz tih elaborata treba da se vidi s kojim vrstama, kojim mjerama i pod kojim uvjetima se mogu postići najveći efekti, u određenoj sredini. U tom pravcu treba ići i brže i dalje, jer je to jedino pravilan put. Određeni problemi, koji se javljaju u postojećim kulturama, ne treba da nas obeshrabre. Njih treba izučavati i riješavati, jer bi bilo ne |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1974 str. 40 <-- 40 --> PDF |
realno očekivati da problema neće biti. Što bude više kultura, bit će i više problema. S tim moramo unaprijed računati. U posljednje vrijeme svjedoci smo sušenja i naših autohtonih vrsta, kao što su: nizinski brijest, hrast lužnjak, jela, lipa i dr. Na razrješavanju tih problema sticat ćemo nova iskustva i znanje koji će nas voditi još brže naprijed u radu na proširenju areala četinjača i u unapređenju šumarstva u cjelini. LITERATURA Iz dokumentacije Instituta korištenje su brojne ekspertize i elaborati rađeni za potrebe šumarske operative i materijali sa Seminara kojeg je organizirao Institut u Jastrebarskom. |