DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1974 str. 6 <-- 6 --> PDF |
susjedne populacije. Taj izbor sastojina mora biti proveden veoma studiozno. Gustoća sastojina mora biti takva da omogućuje međusobno križanje i da na taj način svede samooplodnju na što manju mjeru. Sastojina mora biti izolirana od minus sastojina srodne vrste i srodnog varijeteta. Prezrele i premlade sastojine ne dolaze u obzir. Odabranu sastojinu treba po mogućnosti zaštiti od sječe. Podatke o sastojini treba upisati u formular br. 1, A i B, prema Lacaz e i Lemoin e (1962). Koliko uzoraka (sastojina, tj. lokaliteta) će biti potrebno ovisi o vrsti, tj. njezinoj rasprostranjenosti, genetskoj varijabilnosti i uvjetima istraživanja. Općenito vrijedi pravilo da je potrebno uzimati uzorke dovoljno gusto. Ne bi smjelo biti manje od pet uzoraka (lokaliteta), dok bi bilo poželjno imati 10-30 dobro raspoređenih uzoraka u pokusu. Kod izbora uzoraka treba uzeti one koji dolaze u tipičnim kao i ekstremnim ekološkim uvjetima. Gustoća (broj uzoraka) će ovisiti o genetskoj varijabilnosti, o klimatskim faktorima, tj. o geografskoj širini i dužini, temperaturi i ljetnoj suši. Reljef područja rasprostranjen ja vrste se isto tako mora uzeti u obzir. U planinskom području treba uzeti veći broj provenijencija (uzoraka) nego u ravnici da bi se prikazala varijabilnost vrste. Kod diskontinuiranog rasprostranjenja vrste treba uzeti veći broj uzoraka jer je ekstrapolacija rezultata na druge populacije nemoguća. Ukoliko postoje preliminarna iskustva i saznanja o jednoj vrsti, onda sabiranje uzoraka za pokus provenijencija treba tako planirati da se veći broj uzoraka uzme iz lokaliteta koji su perspektivniji. Kod provenijenčnog pokusa jedne vrste težište treba staviti na provenijencije koje potječu iz prirodnog nalazišta, ali treba uključiti u pokus i nekoliko provenijencija koje se uzgajaju u našoj zemlji i koje potječu iz umjetnih ili prirodnih populacija, npr. kod pokusa sa zelenom duglazijom osim provenijencija iz prirodnih nalazišta treba uključiti u pokus i one s Avale, Zelendvora, Pohorja i eventualno druge. Sabiranje sjemena treba vršiti u godini punog uroda. Budući da se to obićno ne dešava u istoj godini na cijelom području rasprostranjenja vrste, to je potrebno dvije ili više godina da se sjeme sabere s onih lokaliteta koji će se koristiti za provenijenčni pokus (Edward s 1956). Ako je cvatnia neznatna onda dolazi do većeg inbredinga, a i sabiranje je mnogo skuplje. Stabla, s kojih će se sabirati sjeme, treba da su kodominantna ili dominantna, tj. takva kao i ona s kojih se sabire sjeme za normalne uzgojne potrebe. Minus stabla treba da su odstranjena iz sastojina. Stabla za sabiranje sjemena se uzimaju slučajnim poretkom ili u jednoj liniji s time da se uzme svako n stablo. Stabla treba obilježiti. Broj stabala iz jedne sastojine, s kojih će se sabirati sjeme koje će predstavljati jedan uzorak, ovisit će o veličini čitave sastojine, njezine genetske (fenotipske) varijabilnosti i strukture, tj. da li se radi o jednodobnoj ili prebornoj sastojini. U ovom pogledu postoje razna mišljenja o veličini uzoraka. Edward s (1956) smatra da sjeme treba sabirati sa svih stabala koja dolaze u obzir za normalno praktično sabiranje sjemena. Lacaz e i Lemoin e (1962), smatraju da je potrebno sabrati sjeme s 50 stabala, dok noviji izvještaj Lacaze-a (1967) kaže da bi najmanji broj bio 10 stabala. Uputstva IUFRO preporučuju 25-50 stabala s time da je minimum 10 stabala. Giertyc h (1966) je pak mišljenja da je dovoljno 8 stabala za predstavljanje jednog uzorka, tj. jedne provenijencije (populacije). Naše je mišljenje da bi se trebali držati uputstava IUFRO s time da bi iz jednodobnih sastojina i kultura bilo dovoljno uzeti 10 stabala a iz prebornih sastojina veći broj stabala, kako bi taj uzorak bio pravi reprezentant odabrane sastojine. Da 4 |