DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 57 <-- 57 --> PDF |
SUŠENJE AMERIČKOG BOROVCA (PINUS STROBUS L.) U KULTURAMA S. Orlić, M. Harapin, M. Halambek, B. Mayer Jugoslavenski institut za četinjače — Jastrebarsko 1. UVODi Počam od 1960. god. u SR Hrvatskoj započet je intenzivniji rad na obogaćivanju šumskog fonda unošenjem i proširenjem areala četinjača. U proteklom razdoblju podignute su hiljade hektara kultura različitih po sastavu i načinu uzgoja. Američki borovac, uz smreku, obični i crni bor, je jedna od najzastupljenijih vrsta u novoosnovanim nasadima. Unatrag nekoliko godina zapaženo je grupimično i pojedinačno sušenje borovca u podignutim kulturama. Grupimično sušenje je intenzivnije u čistim kulturama borovca, a pojedinačno u mješovitom sastavu s drugim vrstama. Ta pojava poprima masovniji karakter samo na nekim lokalitetima. Zbog toga su izabrana tri reprezentativna objekta, koja su karakteristična za šire područje u kojem se podižu kulture borovca. Prvi lokalitet »Izimje« na području Šumarije Jastrebarsko osnovan je kao plantaža u jesen 1962. god. Prije sadnje površina je izorana na 50 cm dubine, provedeno je rigolanje i podignuti su rabati za sadnju biljaka. Osnovni razmak sadnje bio je 5,0x2,5 m. Sadnice su bile stare 2+2. U proljeće 1969. god. izvršeno je obrezivanje donjih grana do prosječne visine od 1,1 m. Drugi lokalitet »Velika buna« na području Šumarije Velika Gorica, osnovan je kao plantaža u jesen 1965. godine. Osnovni razmak bio je 4,0x4,0 m. Starost biljaka bila je 2+2. U jesen 1972. god. obrezane su grane u pet donjih pršljenova do prosječne visine 1,5 m. Treći lokalitet »Dugave« nalazi se na području Šumarije Bjelovar. Rad na podizanju ovog objekta započet je 1964. god. Borovac je unošen pod razređen sklop grabove penjače. Grabov zastor uklonjen je kroz tri godine nakon sadnje. Prosječni razmak sadnje bio je 2,0x2,0 m. Biljke su stare 2+0. Nakon sadnje u kulturi su vršene redovne mjere njege. Na sva tri lokaliteta intenzitet sušenja je podjednak i simptomi su isti. Na potpuno vitalnim borovčevim stablima prvi znakovi sušenja su venjenje iglica u čitavoj krošnji. Iglice postaju svjetlo žute, zatim crveno-smeđe boje i ne otpadaju. Podjednako se suše manje vitalna i najvitalnija sta 1 Ova istraživanja financiraju: Republički savjet za naučni rad i Poslovno udruženje šum.-pnvr. organizacija, a sufinanciraju Šum. gospodarstva Bjelovar, Karlovac i Zagreb. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 58 <-- 58 --> PDF |
bla, dakle ona koja imaju najmanji i najveći godišnji prirast. Navedena pojava najčešće biva u krugovima, rjeđe pojedinačno, a karakteristično je da obuhvaća neki određeni dio lokaliteta. Intenzivnije sušenje počinje najčešće na donjem vlažnijem dijelu padine ili na mikrodepresijama. 2. METODA RADA Na svakom gore navedenom lokalitetu izlučene su primjerne plohe, na kojima se vrše detaljna istraživanja. Otvoreni su pedološki profili — uzeti uzorci tla za laboratorijske analize i izvršena druga terenska opažanja. Nakon toga su izlučena u neposrednoj blizini profila po 2 primjerna stabla (jedno suho i jedno zdravo). Ta stabla su posječena i analizirana. Posebna pažnja posvećena je izučavanju razvijenosti njihovog korjenovog sistema. U tu svrhu primjenjen je metod »skeleta« (3), koji omogućava da se istraži razvijenost korjenovog sistema i njegov raspored u tlu. Registrirana je pojava i intenzitet napada biljnih bolesti i štetne entomofaune. Izvršena je klasifikacija vitalnosti pojedinih stabala na primjernim plohama unutar izabranih objekata. Stabla su svrstana u četiri kategorije od zdravih do posušenih. Procjena je izvršena okularno prema vanjskim simptomima, koji se manifestiraju u venjenju i promjeni boje iglica. Opažanja su vršena jednom mjesečno u toku vegetacije. Sakupljeni su uzorci parazita i oštećenog materijala radi laboratorijske obrade i determinacije. 3. REZULTATI I DISKUSIJA 3.1. Pedološke karakteristike Lokalitet »Gornje Izimje«. Kultura je osnovana na sjeveroistočnom rubu pleistocenske terase s nagibom 5—8°. Tlo na sredini padine determinirano je kao rigolani obrončani pseudoglej kod kojeg prevladava u toku vegetacionog perioda režim vlažnosti s tzv. vlažnom, ekološki povoljnom fazom, dok se u jesensko-zimsko-proljetnom periodu gotovo isključivo javlja nepovoljna tzv. mokra faza. Do tog zaključka dovelo je višegodišnje praćenje dinamike vlage na istom lokalitetu koje se provodi izvan okvira ovog zadatka. Rigolani je horizont (0—45 cm/50 cm) dobro homogeniziran i dosta povoljan za zakorjenjavanje za razliku od nižeg zbijenog i nepropusnog Bg horizonta iako su oba glinasto-ilovastog teksturnog sastava. Na kraćem podnožnom pojasu padine mokra faza je česta u toku vegetacionog perioda. Analize kemijski svojstava ukazuju na jako kiselu i kiselu reakciju u vodi, slabu opskrbljenost s fiziološki aktivnim (AL) fosforom i kalijem uz izuzetak površinskog sloja (0—20 cm) u kojem je utvrđena srednja opskrbljenost s kalijem. Tlo je nadalje slabo humozno, a sadržaj dušika opada s dubinom od dobre opskrbljenosti (0—20 cm), umjerene (20—45 cm) do siromašne. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 59 <-- 59 --> PDF |
CO X CO CO >cj >CJ >CJ CO C CO CO CO o> S > > > o o r3 OJO O o CO ´" rt CO *w C CO CO o to CO M :-CO a CO to 3 u CJ >CJ >cj >o V; :0 C Ü CO CO CO CO ´/; to a c a to i CD o> >o o> o> ß kH HH M >—1 Pk Ö Ü Ü 0 0 Ü lO cc CO —< soo´o 05 o rH CM co as co CM aq DO´O—SO´O CO .-H CM 20´0—g´O i-T co CN CD LO LO s´o—O´g (M O i-i * ai ^ O ,-H °/o o o" °/o ^i CM´ o snumH W I> Cfl M * cm co" lO CD tn LO CO to <# co" M o o .—I co CN q sO?d «^ cT i-T c4" in to H d o" o o s 03 e» M ^ CO * ^ CO CO CO co" co" co´ x lO lO^ c 08H LO CO~ CO lO IO" LO´ LO" co" io" in in to Ö 3 ^ I I I I fill I CO lO lO 3 O ^ N to P X! CD *-i OJO CO >N o CO PQ a 3 cu PQ Ü -^ aJ > M CO ra J* be ^o CD 3 J > Q |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Lokalitet »Velika buna«. Na ovom lokalitetu, također, je determiniran rigolani obrončani pseudoglej na pleistocenskoj terasi slabo nagnutoj prema sjeveroistoku (2—4D). Značajan je tanjurasti mikroreljef koji dosta utječe na preraspodjelu oborina i vlagu u tlu. Tekstura je ilovasta do glinasto- ilovasta. Osnovne kemijske karakteristike ogledaju se u kiseloj i slabo kiseloj reakciji tla u vodi, slaboj opskrbljenosti s fizološki aktivnim fosforom i kalijem po čitavom profilu, osim površinskog sloja (0—20 cm) srednje opskrbljenog s kalijem, te slaboj i vrlo slaboj humoznosti. Obradom tla, koja je prethodila osnivanju kulture, izvršeno je dosta neujednačeno miješanje horizonata do 45 cm. Profil je po svojim fiziografskim svojstvima srodan onom na lokalitetu »Gornje Izimje«. Međutim, manja nagnutost terena uvjetuje ovdje pojačano stagniranje površinske vode u tlu, osobito u mikrodepresijama. Iako za lokalitet »Velika buna« ne raspolažemo s rezultatima praćenja dinamike vlažnosti tla, ipak se na temelju istraživanja provedenih na sličnim lokalitetima može zaključiti, da je trajanje mokre faze u toku godine produženo i u dio vegetacionog perioda na račun vlažne faze, naročito u mikrodepresijama. Lokalitet »Dugave«. Površina pod kulturama američkog borovca leži na istočnoj strani blago nagnutog (4—6°) obronka izgrađenog iz beskarbonatnog posmeđenog prapora povrh kojeg se razvilo lesivirano (luvisol) vrlo slabo površinski oglejeno tlo. Profil je po dubini slabo teksturno diferenciran (ilovača). Reakcija tla u vodi postepeno raste s porastom dubine od jako kisele do slabo kisele ( na 100 cm). Opskrbljenost s fiziološki aktivnim fosforom je srednja i dobra, a s f. a. kalijem slaba do dobra. Značajnije količine organske tvari nalaze se samo u tankom površinskom horizontu (0—2/3 cm). Tlo je porozno, ima dobre vodno-zračne odnose, što uz ostala svojstva tvori povoljnu edafsko-ekološku sredinu ne samo za korijenje šumskog drveća, već i za poljoprivredne kulture. Na istom lokalitetu otvorena su još dva pedološka poluprofila na donjoj trećini padine za razliku od opisanog glavnog profila koji reprezentira gornju trećinu. U njima je utvrđeno lesivirano jako površinski oglejeno tlo. . 3.2. Analiza primjernih stabala Za početak, u izučavanju poblematike u vezi sa sušenjem američkog borovca u kulturama na spomenutim lokalitetima smatrali smo za potrebno da ispitamo: Da li postoje određene razlike u razvijenosti nadzemnog ili podzemnog dijela između zdravih i suhih stabala? Na primjernim stablima mjeren je prsni promjer i godišnji visinski prirast. Numerički podaci navedeni su u tabeli 2. Iz njih se zapaža, da je starost biljaka odnosno kulture bila različita po objektima, jer je kod osnivanja korišten sadni materijal različit po starosti i načinu uzgoja (školovan i neškolovan). Iz navedenih podataka ne može se uočiti značajnija razlika među zdravim i suhim primjercima. Dapače, pokazalo se da je prosječni visinski prirast bio nešto veći kod suhih primjeraka. To nam govori da su se stabla iza sadnje pa do momenta sušenja podjednako razvijala, odnosno, da je faktor koji je prouzrokovao njihovo sušenje djelovao vrlo naglo. |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 61 <-- 61 --> PDF |
U baznom pršljenu krošnje registriran je broj grana, njihova debljina (na 10 cm od debla) i dužina. Na osnovu prosječne dužine grana i dubine krošnje izračunata je projekcija odnosno volumen krošnje. Ako analiziramo dobivene rezultate, u prosjeku za zdrava odnosno suha stabla, vidimo da razlike nisu značajne. Što više, suhi primjerci na lokalitetu V. Buna i Dugave su se u prošlosti intenzivnije razvijali od zdravih. Iz tih razloga nismo se upuštali u detaljnije analize debla i krošnje. Našu pažnju usmjerili smo ka analizi korjenovog sistema Korjenov sistem šumskog drveća rijetko ima onaj značaj koji se pridaje deblu i krošnji, kako u praktičnom tako i u znanstvenom radu. Razloga za to ima više. Međutim, moramo znati da mnogi neuspjesi u radu na podizanju kultura, i u stagnaciji rasta stabala i sastojina, imaju svoje uzroke u slabom razvoju ili oštećivanju njihovog korjenovog sistema. Istovremeno treba naglasiti, da su mlade biljke uvijek više osjetljive na razne ekstreme (preveliku vlagu, sušu, hladnoću, vrućinu i dr.) nego odrasla (zrela) stabla. U analizi korjenovog sistema primjenili smo, kako smo to u uvodu istakli, metod skeleta (3). Kod toga smo se ograničili na dvije osnovne karakteristike korjena: dubinu zakorjenjavanja i horizontalnu rasprostranjenost. Prosječna dubina zakorjenjavanja bila je nešto veća kod suhih nego kod zdravih primjeraka. Ni u jednom slučaju nismo registrirali žilu srčanicu. Glavni korjen, na navedenoj dubini, se završavao s jače ili slabije izraženim zadebljanjem (»peta«), iz kojeg je izbijao veći broj sitnijeg postranog kor jenja. Prema tome, što se tiče razvijenosti glavnog korjena u dubinu nije bilo značajnije razlike između zdravih i suhih primjeraka. Naprotiv, u prosjeku, ta dubina bila je nešto veća kod suhih stabala. Općenito možemo primjetiti, da je kod svih analiziranih stabala na sva tri lokaliteta dubina zakorjenjavanja bila mala i da je glavnina postranog korjenja razvijena u plitkom površinskom sloju tla (5—20 cm). Na si. 1 prikazan je korjenov sistem iskopanog suhog stabla s lokaliteta »Velika buna«, položen na asfaltni put. Očito je da je on izrazito »tanjurast«. €´ *^ü "x SI. 1. Korjenov sistem suhog primjernog stabla s lokaliteta »V. Buna«, položen na asfaltnu podlogu (Orig.). |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 62 <-- 62 --> PDF |
M CD w o u PH t OT H O l CO ©^ CD Csf I—1 CO TJH" 0 0 L > m H ^ tX> of co vV .r t > a rt « BO 0) 3 sQ 5M a r t ra K a ^ co 3 3 G W >w H^ « co as CM !N ro CO CO r H CO CO -^ « t o * ffl CO t > CNj i-H r i H co_ ^ ^ T co" IO(DCO H ^ rrt CO M rrt IT3 O rH CD » rt . 0 C " o .5 c5 N CD CM >Q LO CO l O CM ... 1 © o CO © CN 0? ai ^ w o rt On rt r-3 o a ^ OS to" oT i C 7m © l O 00 rH CO T— < CO CO rttu ^SCa rtrtONit ^ cm 3 QÄ L rt rr t rt « 3 >m a >C0 o rt ^ ._, o CD Q [> ^ CÖ´ o COCTCO r Ho r H © 2 I ""i ^ CXI O rH CO CO H o G T3 o G > « OJ » r-s CU e ^ o .5 Ü N CS] H CO -* CO 00 I M TH T F lO ^ CO CO d a H B a´gi s s .a ä a rt M CO -r t rt T2 O Cu T30) (SJ . rt Ä 0> m ´3V B o a >o N rt Q; rt rt > m >N o 3 rt ^ T3 G ^ rt 5 rt rt rt G rt 3 >h ÖJO G q tu o w p o" ^7 >« p 7 3 -rt* a .2. G -r t G >CJ U CD 0) rt^ G -r-, m G M -rt , 3 p p -2 wtHPnOicq ä a, ČH´ L > rti oq co ^ io © i -m d ol ^ rt«N_ rtört >R ro 3 co 5 -^ >N rt g rt t J -r-3 ^ Gft» en .rt , rt « ^ o rt ^ rt T3 rt -L rt G 60 O o O ^ rt G CQ OH M CJJ o o G G rt co rt rt rt rt tuo no G G rt rt rt G G cu >m B b 3 O o frt > |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 63 <-- 63 --> PDF |
Iz literature nam je poznato (8) da je rast korjena u dubinu u direktnom odnosu prema teksturi tla i vlazi u tlu. Gardner i D a n i e 1 s o n (5) su utvrdili da optimalna prozraka tla i optimalan sadržaj vode u zoni korjena povećavaju sposobnost penetracije korjena. Korjen treba zrak (kisik) isto kao i vodu, i ne može obavljati svoje funkcije normalno u tlu konstantno prezasićenom vodom. Lyri Hoffmann (5) kažu da se u tlima s visokim nivoom podzemne vode razvija »površinski« ili »tanjurasti« korjenov sistem, ne samo kod vrsta koje imaju prirodnu tendenciju formiranja takvog korjena (smreka), nego i većine drugih vrsta. Isti autori navode, da povećanje sadržaja vlage u tlu iznad 40% sprečava daljnji razvoj korjena. Ovim ne želimo reći da je povećana vlažnost na spomenutim mikrostaništima glavni uzrok sušenja američkog borovca, jer bi u tom slučaju problem bio dosta jednostavan, ali želimo naglasiti da su stabla na takvim mikrostaništima više izložena propadanju od drugih. Dužina postranog korjenja kretala se od 55 do 290 cm. Ona je bila veća u prosjeku za oko 10% kod zdravih primjeraka. Međutim, u cjelini može se reći, da ni razvijenost postranog korjenja nije zadovoljavajuća. Niti u jednom slučaju najduži postrani korjen nije prelazio 50% vrijednosti totalne visine stabla. Radi ilustracije, u SAD su utvrdili napr. kod P. taeda (8), da je najduži postrani korjen za 1,5 puta duži od totalne visine stabla. Na bazi prosječne dužine postranog korjenja izračunata je maksimalna površina angažiranog tla (1). Kod zdravih primjeraka ona je u prosjeku bila veća za 20%. Taj podatak je dosta indikativan, pa smo postojeću razliku testirali »t« testom. Međutim, ona nije bila signifikantna na nivou 5% i ne možemo govoriti o dvije skupine individua. Ne smijemo zaboraviti da je broj analiziranih stabala bio mali (svega 3). Zato ova istraživanja treba proširiti u tom pravcu. U posljednjem dijelu tabele 2, prikazali smo relativne odnose između angažirane površine tla i projekcije krošnje i njihove volumne odnose. Očita je prednost na strani zdravih stabala (odnos je 2,59:1 kod zdravih i 1,75:1 kod suhih). Teško je reći da li je taj odnos dobar ili ne, jer nismo mogli naći sličan podatak u literaturi, gdje se radi o kulturi četinjača. Našli smo sličan podatak za prirodne sastojine listača (8), a omjer je bio 4,5:1 (kretao se od 3,4:1 do 6,6:1). Mi se za početak nismo upuštali u detaljniju analizu fiziološki aktivnog dijela korjena pa će se u tom pravcu vršiti naša daljnja istraživanja. 3.3 Biljne bolesti i štetnici Mednjača [Armillaria mellea (Vahl.) Quel.] determinirana je na lokalitetima »Velika buna« i »Dugave«. U »Velikoj buni« od 23 pregledana korjenova sistema, potpuno i djelomično posušenih stabala, mednjača je nađena na 5 stabala. U »Dugavama« je registriran jači napad, jer je od 25 pregledanih stabala mednjača napala 11. U kulturi »Gornje Izimje« na 27 posušenih stabala nije konstatirana mednjača. Napad mednjače većeg ili manjeg intenziteta konstatiran je i u ostalim kulturama američkog borovca u Hrvatskoj. Osip iglica borovca (Hypoderma desmasierii Duby) izaziva nekrotično žućenje i opadanje iglica. Spomenuto oboljenje nađeno je jedino na objektu |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 64 <-- 64 --> PDF |
»Velika buna« i na drugim lokalitetima u Hrvatskoj, ali nema veliki značaj za borovac, jer ne dovodi do potpune defolijacije. Upala kore {Cronartium ribicola Fischer) predstavlja najopasnije poznato oboljenje američkog borovca u području njegovog prirodnog rasprostranjenja u SAD. Područje Zelendvora kraj Varaždina je u Hrvatskoj jedini poznati lokalitet gdje je to oboljenje jače prošireno i gdje se manifestiraju svi njegovi oblici razvoja, kao što su nekroze u obliku rakastih tvorevina i plodna tijela (ecidije). Pojedinačan napad upale kore konstatiran je u 1972. g. prvi puta na tri lokaliteta na području Karlovca (Metla, Drenovac i Donje Izimje). Na naprijed spomenutim istraživanim objektima to oboljenje nije nađeno, niti se moglo ustanoviti laboratorijskom obradom uzoraka koji su sakupljeni, a pokazivali su simptome nekroze u bazalnom dijelu debla. Na uzorcima materijala izoliran je u laboratoriju veći broj gljivičnih organizama, za koje se nije moglo utvrditi da su uzročnici sušenja jer su to saprofiti za koje se pretpostavlja da fakultativno mogu djelovati kao paraziti. Postoje indikacije prema kojima bi uzročnik sušenja moglo biti gljivično oboljenje koje izaziva Verticiclađiella spp. (2), izolirana na uzorcima iz »Gornjeg Izimja« i »Velike bune«. Uš borovca (Pineus strobi Htg) pripada hermesima, ali ne stvara gale. Ispod bijelih, kao vatom posutih tvorevina na deblu i pršljenovima grana, a često i na izbojcima, nalaze se kolonije ušiju. Kod jačeg napada može doći do venjenja iglica i izbojaka. Ovaj štetnik je u većoj ili manjoj mjeri prisutan u svim borovćevim kulturama, kao i na spomenutim lokalitetima, ali unatoč toga ne predstavlja ozbiljniju opasnost za borovac. Pipe (Hylobius abielis L., Pissodes pini L.) su nađene na fiziološki oslabljenim stablima na sva tri objekta. Iako je njihova prisutnost bila značajnija na posušenim stablima u »Gornjem Izimju«, »Dugavama« i »Velikoj buni«, kao i u nekim drugim kulturama, pipe dolaze kao sekundarni štetnici. Potkornjaci (Pityogenes bidentatus Hbst., P. bistridentatus Eich, P. chalcographus L., P. quadridens Hart., Orthotomicus suturalis Gyll., Blastophagus piniperda L., Pityophthorus pityographus Ratz.) su veoma česti na borovcu. Kada borovac fiziološki oslabi dolazi do masovnog napada navedenih vrsta. Potkornjaci su najprije napadali ona stabla, koja su prema našoj skali vitalnosti pokazivala jedva uočljive simptome smanjenog vitaliteta. Oni su dakle bili prvi sigurni indikatori sušenja i ugibanja borovca koje je izazvano nekim drugim biotskim ili abiotskim faktorom. Borov smolar (Dioryctria splendiella H. S.) je novi i manje poznati štetni borovac u nas. Moramo odmah naglasiti, da je to tipični primarni štetnik, jer napada isključivo vitalna, a ne suha stabla. U »Gornjem Izimju« je nađeno 21 napadnuto stablo, u »Velikoj buni« 16, dok ga na lokalitetu »Dugave« nismo našli. Gusjenice ovog opasnog štetnika buše hodnike ispod kore, najčešće u pršljenovima grana, iako smo ga veoma često nalazili i pri bazi debla. Od štetne entomofaune, koja dolazi na borovcu, borov smolar je najopasniji štetnik. Borova plitka (Neođiprion sertijer Geoffr.) je tipičan štetnik običnog bora, ali napada i ostale vrste borovca. U »Izimju« dolazi sporadično i izaziva djelomičnu defolijaciju krošnje. Sakupljeni živi materijal (pagusjenice), uzgojen u laboratoriju, pokazao je da je prisutnost parazita na ovom štet |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 65 <-- 65 --> PDF |
niku veoma velika i to je najvjerojatnije razlog da na ovom lokalitetu ne dolazi do prenamnozenja i veće defolijacije. U »Velikoj buni«, »Dugavama« borova pilotka nije nađena. h SI. 2. Jaki napad borova smolara (Dioryctria splendidella H. S.) (Orig.). 4. ZAKLJUČCI Treba naglasiti da su naprijed izneseni podaci, rezultat prvih istraživanja, nedovoljni za donošenje zaključaka o uzroku sušenja američkog borovca u nas. Na osnovu pedoloških istraživanja utvrđeno je, da se sušenje američkog borovca javlja kako na rigolanim pseudoglejima sa još uvijek nepovoljnim vodno-zracno-toplotnim režimom (»Gornje Izimje« i »Velika buna«) tako i na lesiviramm, površinski slabo oglejenim tlima na posmeđenom izluženom praporu (»Dugave«), koja karakteriziraju dobre iizikalne osobine naslijeđene od matičnog supstrata. Sušenje je utvrđeno na prethodno obrađenim tlima 383 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 66 <-- 66 --> PDF |
(pseudogleji) i tlima u prirodnom stanju (lesivirana tla). Na intenzitet sušenja utječe mikro i mezo reljef terena, koji vrši preraspodjelu oborinske i bočne vode. Oejeditija mjesta, kao gornja trećina i sredina padina te lokalna mikro i mezo uzvišenja terasa zahvaćena su slabijim intenzitetom sušenja od donje vlažnije trećine podnožja ili mikro i mezo uvala na terasama. RASPORED GLAVNOG POSTRANOG KORJENJA I PROJEKCIJA KROŠNJE PRIMJERNIH STABALA Provedene analize primjernih stabala pokazale su, da nije bilo značajnijih razlika između zdravih i suhih primjeraka u nadzemnom dijelu. Nema signifikantne razlike u dubini zakorjenjavanja između zdravih i posušenih stabala. Na bazi prosječne dužine postranog korjenja konstatirano je da je površina angažiranog tla kod zdravih primjeraka u odnosu na suhe veća za 20%. Odnos između površine angažiranog tla i projekcije krošnje je kod zdravih primjeraka 2,59:1, a kod suhih 1,75:1. Gljivična oboljenja i štetna entomofauna, koja mogu imati primarni i sekundarni značaj, u nepovoljnim stanišnim uvjetima mogu biti uzrokom sušenja američkog borovca. Nastavak ovih istraživanja treba pokazati koji od biotskih i abiotskih faktora ima primarnu ulogu ili koji kompleks navedenih faktora dovodi do fiziološkog slabljenja, odnosno masovnog sušenja američkog borovca. LITERATURA 1. Hannah , R. P. (1972): Yellow Birch Root Occupancy Related to Stump and Breast Height Diameters (Separat). 2. Kendrick , W. B. (1962): Leptographium Complex, Canadian Journal of Botany, Vol. 40, 771—797. 3. Kolesnikov , V. A. (1972): Metodi izučenija kornevoj sistemi drevesnih rastenij, Moskva. 384 |
ŠUMARSKI LIST 9-10/1973 str. 67 <-- 67 --> PDF |
4. Lyford, W. H., and Brayton, W. F. (1964): Development of the Root System of Acer Rubrum L., Harvard Forest Paper No 10. 5. Lyr, H. and Hoffmann , G. (1967): Growth Rates and Growth Periodicity of Tree Roots, Inter. Review of Forestry, Vol. 2. 6. Martinović , J. (1965): O iskorištavanju ilimeriziranih tala za uzgoj četinjača na bujadarskom području, Šum. list br. 7/3. 7. Schwerdtfeger , F. (1970): Die Waldkreinkheiten Paul Parey. 8. Stout , B. (1956): Studies of the Root Systems of Deciduous Trees, Horvard Black Rock Forest, Bulletin No. 15. 9. Š k o r i ć, A. (1963): Pedološka karakterizacija i mjere popravka tla pašnjačkih površna u Jastrebarskom, Dokumentacija Jug. instituta za četinjače Jastrebarsko. Summary Die-back of Eastern White Pine (PINUS STROBUS L) in cultures The Eastern White Pine along with Spruce, Scots Pine and European Black P.ne is the most represented species in Croatia´s coniferous cultures. Several years ago was noticed its group- and stemwise dying away. It is more intensive in pure stands than in mixed ones. For the purpose of studying this problem three characteristic localities, viz. Gornje Iz mje, Velika Buna and Dugave, were selected. In all three localities the intensity of die-back was equal and symptoms the same. The needles become light yellow, thereafter reddish-brown and do not fall off. This phenomenon appears most often in circles and usually begins at the lower more humid part of the slope or microdepression. In each of the selected localities was laid out one sample plot for the following- up of the intensity of die-back and performing other investigations. The author´s initial investigations were directed towards the definition of soil conditions on experimental plots, to the search for differences in the development of aboveground and underground parts between the healthy and dead standing trees, to the recording of appearance and intensity of the attack of diseases and of noxious entomofauna. The results achieved are presented in this paper. On the basic of the soil investigations in the localities of Gornje Izimje and Velika Buna a trench-ploughed slope pseudogley was determined, while in the locality of Dugava a wery weakly superficially gleyed lessive soil. The intensity of die-back is influenced by the micro- and mesorelief of terrain which perform a redistribution of precipitation and lateral waters. The performed analyses of sample trees demonstrated that there were no significant differences between the healthy and dead standing specimens in the aboveground part, and no significant differences in the rooting depth either. On the basic of the average lenght of the lateral roots the author established that the area of engaged soil in healthy specimens in relation to that of the dead standing ones is by 20°/o larger. The ratio of the area of angaged soil to crown projection in healthy specimens is 2,59:1, and in the dead standing ones 1,75:1. The fungal diseases honey fungus (Armillaria mellea Vahl.), needle-cast fungi (Hypcdermia desmasierii Duby), Verticicladiella spp. and the noxious entomofauna White P.ne bark aphid (Pineus strobi Htg.), Pine weevils (Hylobius abietis L., Pissodes pini L.), bark beetles (Pityogenes bidentatus Herbst., P. bistridentatus Eich., P. calcographus L., P. quadridens Hart.), Pine cone moth (Dioryctria splendidella H. S.), fox-coloured Pine sawfly (Neodiprion sertifer Geoffr.), which were recorded in selected localities, may be of primary or secondary significante, and in unfavourable site conditions they may be the cause of Eastern White Pine die-back. There exist also the first indications according to which the causative organism might be the determined fungal disease produced by Verticicladiella opp. These investigations are being continued. |