DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST SAVEZ INŽENJERA I TKHNlCARA ŠUMARSTVADRVNE INDUSTRIJE HRVATSKE GODIŠTE 97 SIJEČANJ — VELJAČA GODINA 1973. UDK 634.0.483:595.768.23 EKONOMSKI ZNAČAJ PIPA OTIORRYNCHUS VRSTA KAO ŠTETNIKA ŠUMSKOG DRVEĆA Dr ŽELJKO KOVAČEVIC, profesor, Zagreb U proljeće možemo uvijek naći pupove drveća kao i mlade listove da su nagrizeni. Pupovi su obično djelomično izgrizeni, a listovi oštećeni na plojki ili pak na rubovima dublje ili pliće. Ako malo bolje pogledamo naći ćemo na listovima male zelene, zlatne, smeđe ili crne pipe iz rodova: Phylobius, Polydrosus ili Peritelus, a kadkad i one veće pipe iz roda Otiorrhynchus. To nije nikakva rijetka, već gotovo svakog proljeća redovita, pojava, ali s tom razlikom da to oštećivanje rjeđe prelazi 50% štetu na listovima, dok pupovi mogu biti i potpuno uništeni (Stereonychus fraxini Deg). Prošle godine u proljeće, u mjesecu svibnju, počinila je vidljive štete na kulturi ariš a u Koprivnici jedna vrlo rijetka vrsta pipe Otiorrhynchusapfelbecki Strl. Ing. M. To mek, stručnjak za zaštitu šuma kod Šumskog gospodarstva u Koprivnici, donijela nam je na determinaciju jednu pipu koju u našim zbirkama nismo našli. Cim smo se uvjerili da se radi o jednoj rijetkoj vrsti, koju do sada nismo dobili na determinaciju, mi smo se obratili na koleopterologa u Prirodoslovnom muzeju u Budimpešti dra S. Endrö d i-a, koji nas je nakon kratkog vremena obavijestio da se radi o rijetkoj vrsti Ot. apfelbecki. Tu vrstu pronašao je 1887. g. naš poznati entomolog Apfelbečk u Ludbregu na lišću hrasta i bukve. Od onda do danas nije ta vrsta registrirana u našoj entomofauni. Tu vrstu u svojim tablicama spominju Stierlin 1887, Reitter 1913, Apfelbec k 1898. i Lon a 1936. Kao područje rasprostranjenja navode Stierlin i Reitter Hrvatsku i Bosnu, Apfelbeck samo nalazište Ludbreg, a Lona srednju Štajersku, Ludbreg i Bosnu. Prema podacima s kojima do danas raspolažemo glavno područje rasprostranjenja će biti porječje Mure i Drave, što dokazuju i naša dosadanja nalazišta Ludbreg i Koprivnica. Ali izgleda da ta vrsta dolazi i u zapadnoj Hrvatskoj, u Hrvatskom Zagorju, jer smo naknadno u zbirci Muzeja u Varaždinu našli dva primjerka iz Trnovca kod Krapine. Nakon prijave o masovnijoj pojavi spomenute pipe u kulturi ariša kod Koprivnice, mi smo odmah obišli teren i utvrdili da je taj štetnik na mladim stabalcima ariša počinio štete izgrizanjem iglica oko 20%, dok su inače biljke |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 4 <-- 4 --> PDF |
ariša u jačoj mjeri stradale od mraza (SI. 1 i 2). Kultura ariša je podignuta na sječini 1972. godine. Na toj sječini, na kojoj je sada posađen ariš, bila je u jednom dijelu ranije smjesa graba, topole, johe i breze, a na drugom dijelu bila je sastojina bukve i hrasta. Od pipe je u jačoj mjeri stradala prva smjesa, dok na mjestu gdje je bila ranije 54-godišnja sastojina bukve i hrasta pipa se nije pojavila. Budući se pipa kao štetnik u većoj mjeri pojavila u Podravini tek nakon 85 godina, nas je taj slučaj ponukao da napišemo par riječi o pipama Otiorrhynchus-roda, koje se pojavljuju u jačoj mjeri u šumskim rasadnicima i kulturama, a rjeđe u starijim šumskim sastojinama. Inače su vrste tih pipa, kojih u nas ima preko 230 vrsta, poznati štetnici u šumama, voćnjacima i vinogradima, a manje na ostalim poljoprivrednim kulturama. Slika 1.: Grančica ariša s iglicama oštećenim od Otiorrhynehus apfelbecki Strl. Pipe ovoga roda poznate su kao polifagni štetnici, jer do sada neznamo ni za jednu vrstu koja bi bila monofag. Neke vrste napadaju manji broj biljaka, a neke veliki. Hrane se uglavnom samo pupovima i lišćem listača odnosno iglicama crnogorice. Ličinke im žive na korijenju različitih biljaka, pa su također polifagi, osim jednog vrlo malog broja kao što su Ot. ligustici na korijenu lucerne i Ot. sulcatus na korijenu vinove loze, ali većina napada veći broj raznih drvenastih i zeljastih biljaka. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 5 <-- 5 --> PDF |
U izboru hrane kod ovih štetnika dolazimo do jedne vrlo interesantne činjenice. Pojedine populacije iraaga mogu na nekim određenim prostorima počiniti velike štete oštećivanjem pupova ili mladih listova u proljeće, da se kroz 2—3 nedjelje izgube i eventualno pojave na istom ili drugom biotopu i počine štetu ne na istoj, već na posve drugoj biljci u razmaku od desetak pa i više godina. Kao primjer za navedenu činjenicu može nam poslužiti baš Ot. apfelbecki, koju je vrstu pred 85 godina našao Apfelbeck na bukvi i hrastu, a 1972. g. pojavila se na jednom manjem prostoru na kulturi ariša. Ovo jasno pokazuje da se radi o jednom polifagnom štetniku u kojega generacije pokazuju različiti ukus u izboru hrane. Ta je pojava česta ne samo kod ovih polifagnih pipa već i kod mnogih drugih štetnika. Iako najveći broj polifagnih štetnika preferira u svom izboru hrane jednu vrstu, kao npr. gubar razne vrste hrastova, ipak on u stanovitim prilikama kod mijenjanja biotopa mijenja i svoj ukus pa će u brdskoj šumi prvenstveno napasti bukvu, a onda hrast. Zlatokraj jednako na kontinentu napada hrast i voćke, dok u Primorju javlja se samo u makiji na planici. Ovo smo samo spomenuli radi usporedbe u tumačenju jedne biološke činjenice. Što se tiče pipa Otiorrhynchus-roäa. tu nažalost nemamo veći broj nekih autentičnih podataka, jer zbog sporadičnog i mjestimičnog pojavljivanja biologija tih pipa ni u nas pa ni u svijetu nije, osim za neke tipične štetnike, dovoljno poznata {Ol. ligustici. Ot. alutaceus i Ot. niger). Najviše podataka možemo prikupiti za one vrste koje se češće javljaju i eventualno na jednom određenom području. Evo npr. nekih osnovnih podataka za spomenute tri vrste. Ot. ligustici ne dolazi u obzir kao šumski štetnik jer mu ličinka živi na korijenu lucerne, a imago oštećuje lišće šećerne repe i lucerne te pupove vinove loze. Mužjaci su dosta rijetki pa se vrsta razmnaža i partenogenetski. Biologija ove vrste je dobro poznata. Ot. alutaceus je poljoprivredni štetnik koji izgriza pupove vinove loze na Jadranskom pojasu, ali se hrani i lišćem voćaka i crnike (Quercus ilex) u makiji. Nije, međutim, poznato gdje se zadržava njegova ličinka. Ot. niger je poznat kao štetnik u šumskim rasadnicima, u kojima ličinka izgriza korijenje mladih biljčica, a imago se hrani iglicama smreke i lišćem johe. Spada među vrste sa jačim potencijalom razmnažanja, jer ženka može odložiti 40—240 jaja. Imago može živjeti i tri godine. Ta vrsta dolazi pojedinačno na brdskim terenima i hrani se lišćem raznog drveća, odnosno iglicama smreke. Spomenut ćemo još nekoliko vrsta, koje su poznate kao povremeni štetnici u šumama, šumskim rasadnicima i kulturama. Ot. cardiniger je vrlo raširena vrsta na Jadranskom pojasu i poznata kao ljubitelj slatkih plodova smokve i kruške, ali može u jačoj mjeri oštetiti lišće: crnog i alepskog bora (P. nigra i P. halepensis), jasena (Fraxinus ornus), graba bijelog i crnog (Carpinus betulus i Ostrya carpinifolia), te gloga (Crataegus oxyacantha). Ot. ovatus je jedna mala pipa (5 mm), koje ličinka nagriza u šumskim rasadnicima korijenje, a imago koru i nadzemne dijelove smreke. Ot. bisulcatus javlja se češće u brdskim šumama kao štetnik lišća bukve. Ot. perdix dolazi, također, u brdskim šumama na bukvi, jasenu i grabu, ali se javlja i u makiji. Ot. sensitivus poznat kao štetnik na smreki, jeli i boru. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 6 <-- 6 --> PDF |
Osim ovih, češće se znadu pojaviti kao štetnici u brdskim šumama Ot. aurosignatus, Ol. penicillatus, Ot. truncatus, Ot. scaber, Ol. stenorostris i dr. U brdskim šumama kao i na visokim planinama preko 1.500 m dolaze još mnoge vrste pipa Otiorrhvnchus-roda, ali se javljaju u malom broju i pojedinačno, neke od njih i na nekim za njih karakterističnim biljkama kao što su Pimts mitghus i P. leucodermis. Mi smo ovdje nabrojili samo neke vrste tih pipa, jer bi nas daleko vodilo nabrajanje onih vrsta za koje su pojedine planine karakteristična staništa. O većem broju ovih pipa manjkaju iscrpniji podaci o njihovom ciklusu i načinu života, jer je njihova zastupljenost mala pa možemo često naći pojedine za faunu interesantne primjerke, ali rijetko u većem broju. Inače, najveći broj pipa ovog roda pripada šumi, jer tu one nalaze najpovoljnije uvjete za svoj život i razvoj bez obzira da li pripadaju grupi rijetkih ili čestih članova šumske biocenoze. Za ovaj rod pipa na prvo mjesto dolaze brdske i visoko planinske šume, a onda nizinske ili otvorene poljoprivredne površine. Obzirom na klimatske prilike, koje su u nas vrlo različite, a u vezi naših orografskih i hidrografskih okolnosti, u šumama ćemo naći mali broj tipičnih štetnih vrsta, a mnogo veći broj endema 33 vrste ili endemita 70 vrsta, koje pripadaju samo fauni Jugoslavije. Kod tumačenja odnosa tih pipa spram okoline treba napomenuti da su li kukci umbrofilni organizmi, koji traže za vrijeme svoga života i kretanja sjenu i mrak. Ličinke stalno borave u zemlji, a imaga traže hranu pretežno samo po noći. To je, također, jedan biotički faktor važan za poznavanje ovih pipa, a naročito onih nekoliko tipičnih štetnih vrsta. Potencijal razmnažanja u ovih kukaca nije općenito visok iako neke vrste, osobito one štetne, legu i po koju stotinu jaja. Potencijal razmnažanja tih pipa je nizak i zbog toga jer se one zadržavaju većim dijelom u biotopima sa prilično nepovoljnim klimatskim prilikama. Razmnažanje je najjače kod onih vrsta koje žive u povoljnim klimatskim prilikama, kao što je naš Jadranski pojas, i koje se hrane kulturnim biljkama. Polifagnost u izboru hrane predstavlja u ovom slučaju jedan rezistencfaktor vrlo važan za održanje vrste. Same pipe kao razviti oblici nisu u pogledu hrane izbirljivi, a čini sc da su to još manje njihove ličinke. Prema tome mogu se ovi kukci održati na životu i kod slabe prehrane, odnosno i kod one vrste hrane koja nije najpovoljnija za njihov život i potencijal razmnažanja. Vrsta hrane je jedan od glavnih faktora za razmnažanje pa su nam stoga poznate gradacije kod onih vrsta koje se gotovo stalno zadržavaju u povoljnim životnim prilikama, a koje se nalaze na poljoprivrednim kulturama i na području Mediterana. Stoga najtipičnije štetne vrste nalazimo u Primorju i Podunavlju, dok je njihova pojava u ostalim krajevima rijetka. Masovne pojave ovih štetnika obično su prolaznog karaktera jer gradaciju ima samo jedna generacija, dok kod druge potencijal razmnažanja naglo pada i razmnažanje se normalizira. Do gradacije dolazi pod utjecajem vanjskih faktora i genetske strukture generacije koja ima sposobnost odlaganja velikog broja jaja, ali ta sposobnost već u drugoj generaciji opada ili se gubi. Obzirom na tu činjenicu najtipičnije štetne vrste javljaju se u manjim vremenskim razmacima od nekoliko godina (Ot. alulaceus), a kod nekih u razmaku od desetak i više godina (Ot. apjelbecki). Sve vrste ovog roda imaju u |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 7 <-- 7 --> PDF |
jednoj godini samo jednu generaciju, ali razviti oblici kadkad žive i tri godine (Ot. lüger). To je, također, jedan od razloga da pojava ovih pipa nije česta. Morfološka građa njihova tijela je drugi faktor važan za odnos tih kukaca prema svojoj okolini sa statičkog i dinamičkog aspekta. One imaju čvrsti hitinski oklop, koji zaštićuje tijelo od utjecaja nepovoljnih vanjskih faktora. Usprkos raznim nepovoljnim klimatskim okolnostima i promjenama, koje su se zbile u razvoju zemlje, ovaj se rod kukaca održao od trijasa, odnosno od preglacijalnog i interglacijalnog doba do danas. Prema istraživanjima (Holdhaus ) izgleda da sve vrste pipa ovoga roda vuku svoje porijeklo od preglacijalnog doba. Neke nove vrste koje su se kasnije razvile nisu poznate. Morfološka rezistentnost kod ovih kukaca odražava se evidentno pri upotrebi insekticida, jer su ove pipe vrlo otporne na djelovanje kontaktnih otrova baš zbog svog čvrstog hitinskog skeleta. U borbi protiv štetnih vrsta u ovom slučaju bolje rezultate daju želučani i insekticidi s unutarnjim djelovanjem ili sistemici. Tu rezistentnost pojačava još i srašteno pokrilje ispod kojeg nema donjih krila. Ovi se kukci kreću samo nogama pa stoga kod njih nisu poznate migracije kakve susrećemo npr. kod skakavaca i mnogih drugih štetnika. Vrste ovih pipa, koje nađemo na nekom mjestu, pripadaju tom ližem (endemi) ili širem području, a nisu došle sa nekog drugog udaljenog područja. Migracije su tu moguće samo unutar jednog manjeg područja ili biotopa. Ima tu izvjesnih odstupanja, kao u biologiji uopće, a koja je teško protumačiti pa ostaju u biogeografiji i danas otvorena. Tako npr. ima u nas vrsta koje dolaze u Banatu, ali su poznate i sa Crnogorskog primorja (Ot. polycoccus) ili sređnjeevropska vrsta Ot. niger poznata u nas samo sa Karavanka i Gorskog kotara, ali je utvrđena i u Bugarskoj (Angelov) . Ta se odstupanja ne mogu pripisati nekim migracijama iz antrozojskog perioda ili migracijama antropogenog karaktera, već samo razvoju vrsta u preglacijalno doba, kada su se u raznim geografskim širinama razvile vjerojatno pod istim ekološkim uslovima iste ili slične vrste. Na takva odstupanja, u vezi geografskog raširenja, nailazimo u različitim redovima i porodicama kukaca. Obzirom na to što do pojave tih pipa u većoj ili manjoj mjeri dolazi svake godine, a prema tome i do manjih ili većih šteta, istakli smo neke morfološke i ekološke osebine. Štete što ih ove pipe počinjaju obično su lokalnog i prolaznog karaktera pa se stoga postavlja u ovakvim slučajevima pitanje poduzimanja mjera suzbijanja. Osjetljive štete mogu biti izazvane u rasadnicima i kulturama, a manje u starijim šumskim sastojinama. Često je pojava različitih pipa, a ne samo onih iz Otiorrhvnchus-roda, povezana sa pojavom gusjenica koje izazivaju u proljeće golobrst u šumama, jer se najveći broj štetnika javlja baš u proljeće u doba listanja drveća. U slučaju pojavljivanja pipa teško je postaviti prognozu i dijagnozu odnosno značaj napada, jer se ti štetnici javljaju povremeno u jačoj mjeri, a vrlo slabo su nam poznati faktori koji uzrokuju pojačanu ili masovnu pojavu tih štetnika. Razloga tome ima više: u prvom redu treba istaknuti periodičko pojavljivanje; štete što počinjaju pipe kreću se između 20 i 50%, ali su uopće štete što ih počine pipe redovito daleko manje od onih što ih izazivaju različite gusjenice. Kod toga treba uočiti i način prehrane samih pipa, jer su one izraziti polifagi koji napadaju različite biljke, a pored toga kod gradacije ne |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 8 <-- 8 --> PDF |
napadnu uvijek istu biljku, već se pojave i na takvoj na kojoj ih inače nismo nalazili (Ot. apfelbecki, Ot. perdix), jer ista vrsta može u jednoj gradaciji izazvati štetu na listačama, a drugiput na četinjačama. Kod štetne pojave imaga ili ličinaka u rasadnicima i kulturama treba u svakom slučaju poduzeti mjere suzbijanja jer štete mogu biti osjetljive, ali u starijim šumskim sastojinama postavlja se pitanje obzirom na ekonomski efekat koji bi se u tom slučaju mogao postići. Budući su ličinke po svojoj morfološkoj građi daleko osjetljivije od imaga, to možemo računati na veći uspjeh u njihovu suzbijanju ukoliko se poslužimo odgovarajućim insekticidom za suzbijanje zemljišnih štetnika. Borba protiv ličinaka i razvitih oblika može se u izvjesnoj mjeri provoditi i mehanički, premda ta borba obično daje djelomične rezultate. U rasadnicima i kulturnim nasadima, ukoliko smo primijetili pojavu imaga, dobro će biti u jesen i u proljeće iza napada pretražiti zemlju i utvrditi prisutnost ličinaka, a eventualno i samih kornjaša te ove sabrati i uništiti. Kod suzbijanja ličinaka nekih vrsta teško je postići uspjeh zbog toga što za mnoge vrste neznamo gdje njihove ženke odlažu jaja pa ličinke kadkada nalazimo samo mjestimično. ZAKLJUČAK U proljeće svake godine na pupovima ili lišću šumskog drveća, voćaka, vinove loze pa i nekih ratarskih biljaka počinjaju veće ili manje štete pipe Otiorrhynchus-Toda. Budući se ti štetnici javljaju povremeno u velikoj mjeri, pa kadkad i masovno, a većinom se pojave na pojedinim staništima nenadano, kao što je bio ove godine slučaj s Otiorrhvnchus apfelbecki Strl. kod Koprivnice, autor je smatrao potrebnim da se jednim člankom općenito u kratkim crtama osvrne na tu grupu štetnih kornjaša. Otiorrhychus-rod zastupljen je u entomofauni Jugoslavije sa 235 vrsta, od kojih je oko 100 vrsta poznato samo iz Jugoslavije. Mnoge vrste tog roda poznate su ne samo u nas već i u svijetu samo kao vrste, dok im je biologija općenito slabo poznata. Baš zbog tog osnovnog razloga, a s obzirom na pojavu tih pipa, koja je u nekih vrsta sporadična i rijetka, u drugih češća i interesatna s naučnog gledišta, tek je manji broj djelomično poznat po svojoj štetnosti i pretstavlja štetnike od izvjesne ekonomske važnosti. To u prvom redu vrijedi za one vrste koje se javljaju u šumskim rasadnicima, kulturama i starijim šumskim sastojinama, a tih vrsta ima u tom rodu najviše. U vezi s tim bilo je potrebno istaknuti neke osobine tih pipa koje su značajne za njihovo poznavanje za gospodarstvo šuma. Glavni uzrok sastavu ovog članka bila je nenadana pojava vrlo rijetke vrste u našoj zemlji Otiorrhvnchus apfelbecki. Ta je vrsta prviput nađena u nas po A p f e 1 b e- c k u, poznatom entomologu, u Ludbregu kod Varaždina 1887. god., a sada drugiput u mladoj kulturi ariša u Koprivnici. Od prvog do sadašnjeg nalaza prošlo je 85 godina. Obzirom na tu činjenicu potrebno je istaknuti neke morfološke i biološke osobine ovog roda pipa. Pipe Otiorrhvnchus-roda javljaju se tu i tamo pojedinačno, a mjestimice povremeno u jačoj mjeri. Razmak između jedne i druge gradacije može biti par godina, ali i nekoliko desetaka godina. Obzirom na njihovu prehranu sve su vrste više manje polifagne, a monofagna vrsta nije nam do sada poznata. To vrijedi jednako za imaga kao i za njihove ličinke. U jednoj gradaciji zna |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 9 <-- 9 --> PDF |
du se imaga pojaviti kao štetni jednoj vrsti biljaka, a u drugoj na posve drugoj i na drugom staništu. Tako je Ot. apfelbecki nađena 1887. na bukvi i hrastu, a 1972. na mladim sadnicama ariša. Ovo je vrlo važna biološka činjenica kako za poznavanje biologije štetnika tako i za eventualno suzbijanje odnosno postavljanje prognoze. Druga važna karakteristika tih kukaca je njihova morfološka građa, koja ih zbog čvrstoće hitinskog skeleta čini rezistentnima prema utjecaju nepovoljnih faktora okoline. Budući da nemaju donjih mekanih krila već samo srašćeno pokrilje, one se kreću samo hodanjem. Zbog te osobine kod njih nisu poznate migracije na velike udaljenosti, već su pojedine vrste vezane na pojavljivanje na jednom užem biogeografskom području ukoliko ne pripadaju grupi vrsta sa širokim arealom rasprostranjenja unutar pojedinih klimatskih zona. Potencijal razmnažanja je općenito dosta nizak jer se uglavnom zadržavaju u području sjene i mraka, a pored toga često žive u području nepovoljnih klimatskih i prehrambenih prilika (vrste na Kršu i visokim planinama). Autor je u svom referatu istakao nekoliko vrsta poznatih u mješovitim i čistim šumskim sastojinama radi oštećivanja lišća ili iglica na drveću. U tom pravcu ističe da vrste tog roda pipa ukoliko i počine izvjesne štete, ove obično ne prelaze 50% već češće do 20" 0. Po njihovim morfološkim i biološkim osobinama autor je u glavnim crtama prikazao njihov značaj kao šumskih štetnika. LITERATURA 1. Apfelbec k V. (1898.): K poznavanju palearktičkih Curculionida. Gl. zem. muzeja, knj. X., Sarajevo. 2. BalachowskiA . S. (1963.): Entomologie applique al´ agriculture. Tom I. Coleopteres. Paris. 3. Britv e c B. (1958.): Prilog za upoznavanje i suzbijanje vinovih pipa u Istri. Agronom, gl. br. 9. Zagreb. 4. Kovače vić Ž. (1970.): Ekološki i ekonomski značaj nekih vrsta Otiorrhynchus- roda u Jugoslaviji. Zaštita bilja br. 109, Beograd. 5. K o v a č e v i ć Ž. (1971.): Otiorrhynchus-vrste i njihovo rasprostranjenje u Jugoslaviji, Celeoptera-Curculionidae. Rad Instituta za zaštitu bilja, Zagreb. 6. Lon a C. (1936.): Curculionidae: Otiorrhynchinae. I. Coleopterorum Catalogus. W. Junk, Pars 148. ´s-Gravenhage. 7. R e i 11 e r E. (1913.): Bestimmungs-Tabellen d. europäischen Coleopteren, LXX. Heft 70, Curculionidae, Brunn. 8. Schindle r U. (1958.): Der mittlere schwarze Rüsselkäfer Otiorrhynchus niger F. Inaugural-Dissertation, Hann.-Münden. 9. Stierli n G. (1884—87.): Bestimmungstabellen europäischer Coleopteren, X. Curculionidae. Mitt. Schweiz. Ges. Schaffhauseb. 10. SchwerdtfegerF . (1970.): Waldkrankheiten, Hamburg-Berlin. Zusammenfassung EKONOMISCHE CHARAKTERISTIK DR RÜSSELKÄFER OTIORRHYNCHUSARTEN ALS SCHÄDLINGE DER WALDBÄUMEN Als Frühjahrsschädlinge an Knospen und Blättern der Wald- und Obstbäumen, Weinrebe, wie auch an gewissen Ackerpflanzen erscheinen fast jedes Jahr die Rüsselkäfer der Otiorrhynchus-Gattung. Diese Schädlinge treten periodisch in der grossen Zahl, manchesmal auch massenhaft, plözlicherweise an einem Standort, vie es der |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Fall dieses Jahr in einer ganz junger Kulture von Lärche bei Koprivnica war. Aus diesem Grund meinte der Autor es wäre interessant ein Artikl über das Erscheinen der Otiorrhynchus-Arten von angewandten Standpunkt zu schreiben. Otiorrhynchus-Gattung ist in der Entomofauna von Jugoslawien mit 235 Arten vertreten, von denen über 100 Arten wurden bis jetzt nur in unserem Lande gefunden. Eine kleine Zahl dieser Rüsselkäfer sind als Schädlinge mit ihrer Biologie oder Lebenzyklus bekannt geworden, vielmehr Arten sind in dieser Richtung noch immer unbekannt geblieben. Grossenteils kommen die schädlichen Arten in Baumschulen, Anlagen der Waldbäumen und in den Wäldern, wo befinden sich meisten Arten dieser Gattung. In dieser Beziehung sind von besonderer Bedeutung gewisse Eigenschaften dieser Rüsselkäfer. Hauptgrund zur Ausarbeitung dieses Artikls war das plötzliche Erscheinen von Otiorrhynchus apfelbecki Str. an einer Kultur der Lärche in der Nähe von Koprivnica, wo der Schädling 20*/o von Nadeln beschädigt hat. Unser berühmter Entomologe V. Apfelbec k hat diese Art zuerst nicht weit von Koprivnica im Ludbreg in Drauebene vor 85 Jahren an Blättern von Buchen und Eiche gefunden. Dieser Fall in der Richtung der Nahrungswahl spricht über Polyphagie, welche ist bei allen Arten dieser Gattung, wie für Käfer so auch für ihre Larven, sehr gut bekannt. Die Käfer und ihre Larven was der Nahrung anbelangt sind nicht wählerisch die Bevorzungung einer Pflanzenart ist bei der Otiorrhynchus-Arten eine Seltenheit wie z. Ot. ligustici an der Luzerne oder Ot. alutaceus an der Wienrebe sonst die Mehrheit der Arten leben als Larven oder Käfer an verschiedenen Pflanzen. Diese Eigenschaft ist für die Erhaltung der Otiorrhynchus-Arten, welche noch aus der präglazialer Zeit stammen, von besonderer Bedeutung. Festes Chitinskelett dieser Käfer und zusammengewachsene Oberflügel ohne weichen Unterflügel zeigst sich als ein Resistenz-Faktor gegen äusseren abiotischen Einflüssen. Darum ist sehr schwer sich bei der Bekämpfung gegen diesen Schädlingen mit chemischen Mitteln wehren. Weil sich diese Rüsselkäfer bei ihrer Gradationen einmal als Schädlinge einer Pflanzenart gezeigt haben und andersmal nach einigen Jahren an einer anderer Pflanzenart, hindert diese Erscheinung die Möglichkeit einer Prognose zu stellen. Die Arten welche als Schädlinge periodisch und stellenweise vorkommen, verrichten gewöhnlich an Knospen und Blättern die Beschädigungen von 20—50"/o. Ausserdem die Gradation einer Art dauert normal nur ein Jahr und in kurzer Zeit vergeht sie, das sie wieder nach 5—10 oder noch mehr Jahren plötzlich ausbricht. Die Käfer finden wir am meisten in Wäldern einzeln oder mehrere Stücke gruppenweise an gewissen Stellen. Vermehrungspotential ist bei dieser Gruppe der Rüsselkäfer im ganzen ziemlich nidrig und nur einige Schädlingsarten können mehr als 100 Eier hervorbringen. Sie verbringen ihr Lebenszyklus hauptsächlich im Schatten der Bäumen, beschädigen die Knospen und Blatter in der Nacht und ihre Larven leben durch ganze Zeit ihrer Entwiklung in der Erde an Wurzeln der Pflanzen. Morphologische und biologische Eigenschaften der Otiorrhynchus-Arten bestätigen klar ihre ökonomische Bedeutung als Schädlinge für unsere Forstschutz. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1973 str. 11 <-- 11 --> PDF |
: Slika 2.: Štetne vrste pipa u šumama: a) Otiorrhynchus apfelbecki Strl., b) Ot. cardiniger Host, c) Ot. bisulcatus F., d) Ot. alutaceus Germ., e) Ot. aurosignatus Apfb.. f) Ot. truncatus Strl., g) Ot. perdix OL, h) Ot. sesitivus Scop. |