DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 63 <-- 63 --> PDF |
a ne samo njegovog iskorištavanja. U tu svrhu treba precizirati neke osnovne odnose. U prvom redu treba jasno utvrditi odnos društva prema šumi, koje koristi društvo očekuje od svih šuma i šumskih površina (a ne samo od tzv. ekonomskih šuma), koje zadatke daje šumama, ali da onda isto tako jasno utvrdi i svoje tj. općedruštvene obaveze u tom pravcu. U drugom redu je nužno jasno utvrditi odnos društva prema radnim kolektivima u šumarstvu i u tom pogledu jasno razgraničiti interese društva od interesa radnih kolektiva u odnosu na šumu, tj. uskladiti međusobno te interese i otkloniti uzroke sukoba i proturječnosti. U trećem redu, svima šumarskim radnim kolektivima omogućiti jednake šanse da vrednuju svoj rad, i da za taj rad dobiju odgovarajuću materijalnu stimulaciju, tj. da svi šumarski radni kolektivi, pa razumljivo i njihovi dijelovi — ekonomske jedinice — budu, adekvatno rezultatima njihova rada, nagrađeni. To ništa drugo ne znači do unijeti čistu računicu između društva i šumarskih radnih kolektiva, a to upravo i traži naše samoupravljačko društvo. Postojeći, naime, zakon, ni osnovni ni republički, nije precizirao te odnose; mnogo je toga deklarativnog značaja, neraščišćenih odnosa i formalnih obaveza. A ipak, u igri su tri važna partnera: društvo, šumarski radni kolektivi i sama — šuma, šuma kao živi biološki organizam koji ima svoje zakone života koji se veoma teško prilagođavaju ekonomskim institucijama, građenim na privredi kratkih obrtaja i brzih reakcija. U suvremenom svijetu je već raščišćeno pitanje da će šume za buduće generacije značiti mnogo više nego što one znače danas i da će, osim podmirivanja naraslih potreba na drvetu, budućim civilizacijama u sve većoj mjeri značiti prirodno bogatstvo važno za biološko održavanje života u sve napučenijem prostoru. Isto tako ne bi trebalo dokazivati da je društvo u cjelini jedino sposobno da u sto i višegodišnjem rastu šuma održava nužnu vezu između stanja šuma i svih prošlih, sadašnjih i budućih ljudskih generacija. Najbolje šume u Evropi su nastale upravo u najmirnijem i najstabilnijem stogodišnjem periodu evropskog života, od napoleonskih ratova do prvog svjetskog rata, i to kao posljedica ustaljene dugoročne šumsko privredne politike, dugoročne kao što je dugoročan i uzrast šuma. Rast šuma, njihovo širenje i uzgajanje se ne obavlja po pravilima igre zakona tržišta i tržnih odnosa nego svjesnom i aktivnom politikom društva. Ne može se očekivati od radnih kolektiva u šumarstvu da u sistemu samofinanciranja i dohodovnih odnosa i stimulansa otkidaju od svojih usta, premda djelomice i to rade, i da ulažu sredstva u šume u korist dalekih budućih generacija. To treba da je briga društva, a ne privrednih organizacija. Isto je tako iluzorno očekivati da najlošije šume, šikare i degradirane šume preuzme kao svoj zadatak i svoju brigu ekonomski najslabija društvena jedinka — komuna —, i to komuna sa područja šikara, degradiranih šuma i krša. Nedopustivo je i sasvim promašeno prebacivati društvene zadatke na leđa onih kojih to nije zadatak i koji nemaju ni materijalnu bazu, a ni sistemske stimulanse da obavljaju te radove. Manje više sve evropske zemlje, i socijalističkog i kapitalističkog društvenog sistema, ulažu više brige, napora i društvenih sredstava oko održavanja i unapređenja šuma na svojoj teritoriji, čak i bez obzira na vlasništvo šuma, nego što je to slučaj u nas. Društvo je, prema postojećem modelu, predalo šume radnim kolektivima da žive i da se razvijaju iz prihoda od šuma, tj. iz onog što posijeku, i da ujed 375 |