DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 62 <-- 62 --> PDF |
Aktualna problematika NEKI PRIVREDNO POLITIČKI PROBLEMI ŠUMARSTVA I DRVNE INDUSTRIJE HRVATSKE Prof. đr ZVONIMIR POTOČIĆ, Zagreb Svaka racionalna privredna politika izabire odgovarajuće mjere i sredstva da postigne postavljeni cilj. Pritom taj cilj mora biti jasan, točno određen, a sredstva tako izabrana da se postavljeni cilj postigne uz date okolnosti na najpogodniji način. Ove, inače dobro poznate postavke važe i za šumarstvo i za drvnu industriju. Prema tome, za očekivati je da se najprije na jasan i određen način postave ciljevi: što želi društvo u vezi sa šumama, a što želi ili očekuje od drvne industrije. Pogodan je trenutak da se ta pitanja ponovno pokrenu, do kraja raščiste i da se pokušaju otkloniti neke slabosti koje zamjećujemo u šumskoj i drvnoj privredi. Cilj koji je ovo društvo postavilo u vezi sa šumama kao i neke osnovne mjere da se taj cilj postigne donekle su definirani postojećim zakonskim propisima, u prvom redu Osnovnim zakonom o šumama iz 1961. god. (SI. list br. 16 iz 1961), a prihvaćeni su u Hrvatskoj republičkim zakonom iz 1962. god. (Narodne novine br. 1 iz 1962. god.). Tim zakonom, i kasnijim dopunama, utvrđen je model upravljanja i gospodarenja sa šumama u SFR Jugoslaviji pa tako i u Hrvatskoj. Taj je model i ranije izazivao neke nedoumice pa i pojedine otvorene tvrdnje da ne odgovara prirodi tog narodnog bogatstva — šuma —, a niti zadacima koje suvremeno ljudsko društvo redovno postavlja pred šumarstvo s obzirom na ulogu koja se očekuje od šuma. Postojala je akcija da se prilikom sastavljanja srednjoročnog i dugoročnog plana razvoja šumarstva izvrše neke korekture u Osnovnom zakonu o šumama ne ulazeći u pojedina suštinska pitanja samog modela. U Hrvatskoj je, također, bilo pokušaja, uglavnom od strane vlasti, da se iskoriste mogućnosti za intervenciju vlasti koje je davao Osnovni zakon i da se putem prisile izvrše neke promjene organizacijske prirode. Istina, te bi promjene donekle ublažile neke slabosti postojećeg modela, ali ne bi dirale u sam model. Taj pokušaj vlasti je ostao samo pokušaj, no on je ipak izazvao neke integracijske pokrete koji su bili koliko-toliko prihvatljivi od strane šumsko privrednih organizacija u datim općim okolnostima. Međutim, sada, reorganizacijom države nastaju mogućnosti za brže i lakše rješavanje mnogih ekonomskih problema koji se ne moraju rješavati na razini federacije. Nema nikakva razloga da i zakon o šumama ne bude jedan takav regulativ koji će se propisivati samo na razini republike. Tu mogućnost treba iskoristiti i za područje Hrvatske utvrditi takav model upravljanja i gospodarenja šumama koji će stimulirati primjenu znanstvenih saznanja i punih privrednih napora oko održavanja, širenja i unapređenja šumskog gospodarstva, |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 63 <-- 63 --> PDF |
a ne samo njegovog iskorištavanja. U tu svrhu treba precizirati neke osnovne odnose. U prvom redu treba jasno utvrditi odnos društva prema šumi, koje koristi društvo očekuje od svih šuma i šumskih površina (a ne samo od tzv. ekonomskih šuma), koje zadatke daje šumama, ali da onda isto tako jasno utvrdi i svoje tj. općedruštvene obaveze u tom pravcu. U drugom redu je nužno jasno utvrditi odnos društva prema radnim kolektivima u šumarstvu i u tom pogledu jasno razgraničiti interese društva od interesa radnih kolektiva u odnosu na šumu, tj. uskladiti međusobno te interese i otkloniti uzroke sukoba i proturječnosti. U trećem redu, svima šumarskim radnim kolektivima omogućiti jednake šanse da vrednuju svoj rad, i da za taj rad dobiju odgovarajuću materijalnu stimulaciju, tj. da svi šumarski radni kolektivi, pa razumljivo i njihovi dijelovi — ekonomske jedinice — budu, adekvatno rezultatima njihova rada, nagrađeni. To ništa drugo ne znači do unijeti čistu računicu između društva i šumarskih radnih kolektiva, a to upravo i traži naše samoupravljačko društvo. Postojeći, naime, zakon, ni osnovni ni republički, nije precizirao te odnose; mnogo je toga deklarativnog značaja, neraščišćenih odnosa i formalnih obaveza. A ipak, u igri su tri važna partnera: društvo, šumarski radni kolektivi i sama — šuma, šuma kao živi biološki organizam koji ima svoje zakone života koji se veoma teško prilagođavaju ekonomskim institucijama, građenim na privredi kratkih obrtaja i brzih reakcija. U suvremenom svijetu je već raščišćeno pitanje da će šume za buduće generacije značiti mnogo više nego što one znače danas i da će, osim podmirivanja naraslih potreba na drvetu, budućim civilizacijama u sve većoj mjeri značiti prirodno bogatstvo važno za biološko održavanje života u sve napučenijem prostoru. Isto tako ne bi trebalo dokazivati da je društvo u cjelini jedino sposobno da u sto i višegodišnjem rastu šuma održava nužnu vezu između stanja šuma i svih prošlih, sadašnjih i budućih ljudskih generacija. Najbolje šume u Evropi su nastale upravo u najmirnijem i najstabilnijem stogodišnjem periodu evropskog života, od napoleonskih ratova do prvog svjetskog rata, i to kao posljedica ustaljene dugoročne šumsko privredne politike, dugoročne kao što je dugoročan i uzrast šuma. Rast šuma, njihovo širenje i uzgajanje se ne obavlja po pravilima igre zakona tržišta i tržnih odnosa nego svjesnom i aktivnom politikom društva. Ne može se očekivati od radnih kolektiva u šumarstvu da u sistemu samofinanciranja i dohodovnih odnosa i stimulansa otkidaju od svojih usta, premda djelomice i to rade, i da ulažu sredstva u šume u korist dalekih budućih generacija. To treba da je briga društva, a ne privrednih organizacija. Isto je tako iluzorno očekivati da najlošije šume, šikare i degradirane šume preuzme kao svoj zadatak i svoju brigu ekonomski najslabija društvena jedinka — komuna —, i to komuna sa područja šikara, degradiranih šuma i krša. Nedopustivo je i sasvim promašeno prebacivati društvene zadatke na leđa onih kojih to nije zadatak i koji nemaju ni materijalnu bazu, a ni sistemske stimulanse da obavljaju te radove. Manje više sve evropske zemlje, i socijalističkog i kapitalističkog društvenog sistema, ulažu više brige, napora i društvenih sredstava oko održavanja i unapređenja šuma na svojoj teritoriji, čak i bez obzira na vlasništvo šuma, nego što je to slučaj u nas. Društvo je, prema postojećem modelu, predalo šume radnim kolektivima da žive i da se razvijaju iz prihoda od šuma, tj. iz onog što posijeku, i da ujed 375 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 64 <-- 64 --> PDF |
no uzgajaju šume, da ih šire i unapređuju iako za te radove nisu tržišno zainteresirani. Ti se društveni zadaci u održavanju i unapređenju šuma, a upravo to je područje bioloških šumarskih znanosti, obavljaju putem instrumenata prisile, bez čistih računa između društva i radnih kolektiva. Sistemskim rješenjima nije omogućeno da radni kolektivi podnesu društvu fakturu za izvršeni društveni zadatak u korist budućih generacija ili da zahtijevaju razliku u prihodima od sječe za odstupanje od privredne računice, na koju imaju sistemsko pravo. Moraju, naime, primjenjivati skuplje postupke sa šumama zbog određenih načina gospodarenja koje propisuje društvo. Šuma za radne kolektive predstavlja izvor prihoda i osobnih dohodaka koji se postižu sječom. Za istu količinu robe koju iznesu na tržište postižu u pravilu različite rezultate što ovisi o starosnoj i kvalitativnoj strukturi šume, o vrsti drvta i pogodnonsti položaja prema tržištu. Razlike se pojavljuju kao posljedica različitih uvjeta privređivanja, a ti su zaista više ili manje različiti od šuma do šuma i u istoj privrednoj organizaciji, pa i u istoj ekonomskoj jedinici-šumariji. A te i takve šume se iz godine u godinu, od generacije na generaciju, uvijek iznova pojavljuju opterećene troškovima prošlog rada kao besplatno darovano prirodno bogastvo. Višak vrijednosti, koji se pojavljuje kao posljedica povoljnih uvjeta privređivanja, ne prisvaja se uvijek ni na razini privredne organizacije. Često ga, naime, prisvaja ekonomska odnosno obračunska jedinica kao rezultat svog rada. Takvim sistemom raspodjele narušava se jedinstvo gospodarenja ne samo na razini cjelokupne društvene zajednice, nego čak i na razini privredne organizacije. Tako se vrhnje bere iz svih onih šuma u kojima ima vrhnja, a šume u kojima ga nema, ostaju, logično, izvan interesne sfere radne organizacije, bez obzira na prirodne proizvodne potencijale koji bi omogućili branje vrhnja, ali tek slijedećim generacijama. Sadašnji, dakle, model upravljanja i gospodarenja šumama ima ozbiljnih zamjerki: on stimulira sječu, orijentira radne kolektive na dohodak iz sječe šuma, a ne orijentira ih niti stimulira na osnovni, teži i mukotrpniji zadatak na uzgajanje šuma. Sadašnji model treba mijenjati tako da novi model stimulira punu primjenu šumarske znanosti i privrednih napora na uzgajanje i unapređenje šuma, on treba da omogući šumsko privrednu politiku sa dalekim i širokim vidicima. Novi model treba da omogući i čistu računicu između društva i radnih kolektiva, i da interese društva i radnih kolektiva u vezi sa šumama svede na istu kolotečinu. Sadašnji model upravljanja i gospodarenja šumama jest posljednji u cijelom nizu različitih modela primjenjivanih u nas nakon Oslobođenja. On je ujedno najprogresivniji od svih dosadašnjih i glavna mu je prednost što je školovao stručne kadrove u radničkom samoupravljanju i u primjeni privredne računice u šumskoj proizvodnji. Takav privredni tip radne organizacije treba da usvoji i novi model i da se sav izvršeni rad u šumarstvu dolično društveno vrednuje. Makroorganizacijska obilježja industrije koja prerađuje drvnu sirovinu izazivaju našu opravdanu brigu. Jedno od osnovnih obilježja je razmjerno velik broj istovrsnih pogona razasutih po cijeloj teritoriji republike. Ovo se u prvom redu odnosi na pilansku industriju koja je svojom lokacijom vezana za šumu kao sirovinsku osnovu, rasprostranjenu posvuda osim priobalnog i otočnog pojasa. Kao industrija niskog organskog sastava kapitala |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 65 <-- 65 --> PDF |
igrala je, i još uvijek igra, važnu ulogu u zapošljavanju stanovništva. Odatle proizlazi i jak lokalni utjecaj komuna na održavanje, proširenje pa i stvaranje novih kapaciteta kao i na distribuciju pilanske sirovine na uštrb ranije razvijenih kapaciteta na širem sirovinskom području. Posljedica je toga gotovo dvostruko veći ukupni kapacitet pilanske industrije od raspoložive sirovine, nabijanje cijena odnosno preuzimanje deklasirane, vanstandardne oblovine. Nije se ostvarilo očekivanje, a neće se ostvariti ni ubuduće, da će međusobna slobodna ekonomska utakmica dovesti do sređivanja tržišta. Tu mjeru valja napustiti. Nesigurnost u snabdijevanju sirovinom izazvalo je poteškoće u izradi planova razvoja, i srednjoročnih i dugoročnih. Svaka pilana, svako poduzeće pokušava sagledati svoju vlastitu perspektivu odvojeno, bez ikakve međusobne koordinacije niti na razini regije, a još manje na razini republike. No ne samo da nema nužne koordinacije, nego obratno, svako poduzeće nastoji da svojim razvojem proširi svoj životni prostor, a time još otežava i zaoštrava situaciju. Kao što nema rješenja u slobodnoj konkurenciji, ne treba ga očekivati niti u stapanju šumsko privrednih organizacija s prerađivačkom industrijom. Praksa je pokazala i ranije, a i nedavno, da račun plaćaju šume sa svojim ionako nedovoljnim sredstvima. Premda je to jedan lanac u proizvodnji od sirovine do finalnih proizvoda, u kojem sukcesivno slijede jedan za drugim uzgoj šuma — eksploatacija šuma — primarna prerada — finalna prerada. ipak je on bremenit mnoštvom suprotnosti koje unutar jednog poduzeća završavaju nezadovoljstvom i ponovnim razlazom. Međutim, suradnja je neosporno nužna i to u obostranom interesu, i u interesu šumarstva i u interesu prerađivačke industrije, a ona je i moguća ukoliko se predvidi neki zajednički cilj i prema njemu usmjere poslovne politike obiju partnera. Kratkovidna je politika kvalitetnije trupce prodavati časovno povoljnijem kupcu izvan svog područja, a onemogućiti razvoj pilane na svom području. Isto je tako loša politika da se prilikom rekonstrukcije svake pilane povećavaju i kapaciteti u situaciji već prekapacitirane pilanske industrije. Ekonomski je nepovoljno, a i neperspektivno dobavljati pilanske trupce iz udaljenih područja izvan svog optimalnog snabdjevačkog područja, niti je to trajnije rješenje problema snabdjevanja. Isto tako nije politički probitačno, a čini mi se ni privredno, zatvarati dekretom pojedine pilane sa već angažiranim određenim sredstvima i kadrom, i time povećavati nezaposlenost. Zbog toga, mislim, da nema izgleda da se oživotvori ni prijedlog jedne studije da se pilanska proizvodnja obavlja u samo 22 pogona, a svi ostali da se zatvore. Rješenje treba tražiti u ovim pravcima: 1.) Apsolutna disciplina zadržavanja pilanskih kapaciteta na postojećoj razini prilikom svake modernizacije i rekonstrukcije, a zabrana gradnje novih bez suglasnosti udruženja proizvođača; 2.) Fiksiranje snabdjevačkih područja; 3.) Orijentiranje pilanske industrije do krajnjih mogućnosti u prvu bazu finalne proizvodnje, tj. postići namjensko piljenje za poznatog potrošača ne samo u zemlji, nego i u inozemstvu. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1972 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Pretpostavke da se ovo ostvari jesu: a) Postojanje obaveznog udruživanja na razini republike; b) Obavezno samoupravno dogovaranje proizvođača i prerađivača drveta kao sirovine na razini republike; c) Postojanje zajedničke uslužne institucije za ispitivanje tržišta. Približno slične mjere bi povoljno djelovale i na industriju ukočenog dr veta, gdje je, također, važan problem snabdjevanja sirovinom, koja je u ovom času već gotovo potpuno angažirana. Međutim, problemi privredne političke i makroorganizacijske prirode u finalnoj proizvodnji su nešto drugačije vrste. Premda i ovdje postoji potreba obaveznog samoupravnog dogovaranja na razini republike, težište problema nije ovog časa toliko u njihovim kapacitetima i sirovinskom području koliko u ispitivanju i pripremanju tržišta i u međusobnoj podjeli rada. Svakako, provedba načela podjele rada pretpostavlja zajedničku razvojnu službu i koordiniranu razvojnu politiku. Čini se da bi bilo korisno razvojnu službu stopiti s ispitivanjem tržišta u jednu posebnu instituciju, prislonjenu uz udruženje proizvođača finalnih proizvoda. Sva dosadašnja iskustva govore da su postojeće makroorganizacijske institucije neefikasne, u prvom redu zbog toga što su zaključci bili samo bezobavezne preporuke. Osim toga neke institucije nisu bile ni obavezne. Kao veoma važan stimulans za stvaranje toliko nužne samodiscipline mogao bi postati određeni put i način dobivanja investicijskih kredita. U svakom slučaju, usklađivanje međusobnih odnosa, raspodjela rada, poslovno čvrsta povezivanja na dulje rokove, koordiniranje razvojnih programa, uopće racionalniji privredni razvoj nije bio uspješan bez određenih, obaveznih pravila ponašanja. Pravila igre kapitalističkog društvenog i privrednog sistema nisu u cijelosti primjenljiva u nas, a nužna su i dodatna. Sama ekonomska utakmica nije se pokazala efikasnom. |