DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 5     <-- 5 -->        PDF

nalazi pedesetak velikih koloriranih bakroreza urezan je i položaj Samobora
u okviru Zagrebačke županije. Nadalje je poznat crtež Starog grada iz 1750.
god. koji je Kukuljević precrtao s nepoznatog predloška.


U Samoborskom muzeju nalaze se dvije karte Antuna Petra Praunspergera.
Na prvoj iz 1762. god. nacrtano je čitavo područje Samobora s granicama,
putovima, potocima, brdima, vinogradima i važnijim zgradama, sve
to usklađeno prema tekstu Beline povelje iz 1242. godine. Na drugoj karti


A. P. Praunspergera nacrtano je uže područje Samobora s ulicama, pojedinim
zgradama te posjedima sa označenim imenima vlasnika.
Slikar Franjo Jakše izradio je 1809. godine akvarel Samobora. Na slici
je prikazano brdo Tepec, Stari grad, Taborovec sa sv. Mihaljem te gradski
mlin na Gradni (akvarel se čuva u grafičkoj zbirci JAZU u Zagrebu). S mnogo
pojedinosti izrađena je i Semanova karta zagrebačke dijeceze iz 1822. godine
na kojoj je pored Samobora označeno oko sedamdeset sela s područja te
općine.


Stari grad prikazan je i na portretu »Dječak u plavom« iz porodice
Montecuccoli koji je naslikao Kristijan Mayer 1830. g. (čuva se u Samoborskom
muzeju).


Samobor su vrlo često posjećivali Ljudevit Gaj, Vatroslav Lisinski, Petar
Preradović, Pavao Štos, Ivan Mažuranić, Ljudevit Farkaš-Vukotinović, Ivan
Mihanović, Ivan Kukuljević, August Gustav Matoš i drugi. Ferdo Livadić je
ondje skladao niz ilirskih budnica od kojih je zajedno s Ljudevitom Gajem
napisao i »Još Hrvatska ...«, koja je kao prva hrvatska riječ prodrla u njemačko
kazalište u Zagrebu 1835. godine.


O Samoboru pišu mnogi znanstveni i kulturni radnici kao: Dragutin
Kramberger-Gorjanović (»Geologija gore Samoborske«, Rad CXX, 1894), Šišić
i Laszowski (»Monumente spectantia historiam Slavorum maridionalum)
koji iznose podatke o srednjevjekovnom Samoboru, zatim Dragutin Hire,
Miso Kišpatić, Vjekoslav Noršić, Marijan Salopek (»O fosilnim amonitima
Gregurić brijega«), Milan Herak (»O geološkom istraživanju Samoborske
gore«), Ivo Pevalek, Ivo Horvat (Botanička istraživanja), Ivica Sudnik (niz
članaka o povijesti Samobora) te mnogi drugi.


Razvoj Samobora kao izletišta i rekreacionog centra započinje osnutkom
pošte i diližanse 1810. god., kada se organizirano pojavljuju i prvi putnici
(izletnici). Osnutkom »Društva za poljepšavanje Samobora« 1886. godine
započinje period uljepšavanja grada. Uređuju se ulice, pločnici, kanalizacija,
javna petrolejska rasvjeta, korito potoka Gradne, drvoredi, šumski parkovi
(park-šuma) Anindol i Stražnik. Godine 1901. izgrađena je uskotračna željeznica
Zagreb — Samobor.


Poljepšavanje Samobora značajna je djelatnost o kojoj postoje sačuvani


dokumenti i preko 150 godina, što se vidi iz pisma prvog građanskog ljekar


nika Jurja Valentovića. On je 24. veljače 1815. godine zamolio općinu da mu


dozvoli gradnju kuće za novu ljekarnu u središtu Samobora na glavnom trgu


»za poljepšati i uzvisiti opidium«.


Oko 1864. godine, kada je Samobor imao 2700 stanovnika, glavni trg još
nije bio uređen. Na sjevernoj strani ispred općinske vijećnice bio je duboki
jarak kojim su tekle nabujale vode Gradne. Tadašnji sudac i predsjednik
općine Franjo Reizer dao je teren preorati golemim plugom, zatrpati jarak