DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 5 <-- 5 --> PDF |
nalazi pedesetak velikih koloriranih bakroreza urezan je i položaj Samobora u okviru Zagrebačke županije. Nadalje je poznat crtež Starog grada iz 1750. god. koji je Kukuljević precrtao s nepoznatog predloška. U Samoborskom muzeju nalaze se dvije karte Antuna Petra Praunspergera. Na prvoj iz 1762. god. nacrtano je čitavo područje Samobora s granicama, putovima, potocima, brdima, vinogradima i važnijim zgradama, sve to usklađeno prema tekstu Beline povelje iz 1242. godine. Na drugoj karti A. P. Praunspergera nacrtano je uže područje Samobora s ulicama, pojedinim zgradama te posjedima sa označenim imenima vlasnika. Slikar Franjo Jakše izradio je 1809. godine akvarel Samobora. Na slici je prikazano brdo Tepec, Stari grad, Taborovec sa sv. Mihaljem te gradski mlin na Gradni (akvarel se čuva u grafičkoj zbirci JAZU u Zagrebu). S mnogo pojedinosti izrađena je i Semanova karta zagrebačke dijeceze iz 1822. godine na kojoj je pored Samobora označeno oko sedamdeset sela s područja te općine. Stari grad prikazan je i na portretu »Dječak u plavom« iz porodice Montecuccoli koji je naslikao Kristijan Mayer 1830. g. (čuva se u Samoborskom muzeju). Samobor su vrlo često posjećivali Ljudevit Gaj, Vatroslav Lisinski, Petar Preradović, Pavao Štos, Ivan Mažuranić, Ljudevit Farkaš-Vukotinović, Ivan Mihanović, Ivan Kukuljević, August Gustav Matoš i drugi. Ferdo Livadić je ondje skladao niz ilirskih budnica od kojih je zajedno s Ljudevitom Gajem napisao i »Još Hrvatska ...«, koja je kao prva hrvatska riječ prodrla u njemačko kazalište u Zagrebu 1835. godine. O Samoboru pišu mnogi znanstveni i kulturni radnici kao: Dragutin Kramberger-Gorjanović (»Geologija gore Samoborske«, Rad CXX, 1894), Šišić i Laszowski (»Monumente spectantia historiam Slavorum maridionalum) koji iznose podatke o srednjevjekovnom Samoboru, zatim Dragutin Hire, Miso Kišpatić, Vjekoslav Noršić, Marijan Salopek (»O fosilnim amonitima Gregurić brijega«), Milan Herak (»O geološkom istraživanju Samoborske gore«), Ivo Pevalek, Ivo Horvat (Botanička istraživanja), Ivica Sudnik (niz članaka o povijesti Samobora) te mnogi drugi. Razvoj Samobora kao izletišta i rekreacionog centra započinje osnutkom pošte i diližanse 1810. god., kada se organizirano pojavljuju i prvi putnici (izletnici). Osnutkom »Društva za poljepšavanje Samobora« 1886. godine započinje period uljepšavanja grada. Uređuju se ulice, pločnici, kanalizacija, javna petrolejska rasvjeta, korito potoka Gradne, drvoredi, šumski parkovi (park-šuma) Anindol i Stražnik. Godine 1901. izgrađena je uskotračna željeznica Zagreb — Samobor. Poljepšavanje Samobora značajna je djelatnost o kojoj postoje sačuvani dokumenti i preko 150 godina, što se vidi iz pisma prvog građanskog ljekar nika Jurja Valentovića. On je 24. veljače 1815. godine zamolio općinu da mu dozvoli gradnju kuće za novu ljekarnu u središtu Samobora na glavnom trgu »za poljepšati i uzvisiti opidium«. Oko 1864. godine, kada je Samobor imao 2700 stanovnika, glavni trg još nije bio uređen. Na sjevernoj strani ispred općinske vijećnice bio je duboki jarak kojim su tekle nabujale vode Gradne. Tadašnji sudac i predsjednik općine Franjo Reizer dao je teren preorati golemim plugom, zatrpati jarak |