DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 35 <-- 35 --> PDF |
UDK 634.0.652.4 ŠUMA — EKONOMSKI FENOMEN Prof. dr ZVONIMIR POTOČIĆ UVODNE NAPOMENE Pojam šume je u šumarskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi mnogo puta raspravljan. Mnogi su autori nastojali da dadu i definiciju šume, najčešće sa pravnog stajališta u vezi zakonskih, šumsko policijskih propisa ili u vezi sa utvrđivanjem katastarskog čistog prihoda radi oporezivanja, ali neki autori i sa pretenzijama da dadu definiciju koja bi vrijedila uopće, koja bi zadovoljila sve zahtjeve. U našoj se stručnoj literaturi, čini se, pojmom šume prvi pozabavio E t i n g e r (1898. g.) davši definiciju da je šuma svaki oveći, divljim drvećem, obrasli prostor (zemljište). Kasnije se javljaju i drugi stručnjaci, tako A. B. (A. Borošić? ) piše 1901. g., u članku »Što je šuma (šumsko tlo)«, o pojmu šume sa stajališta zakonskih propisa i navodi tadašnje zakone više zemalja.1) Tako prema tumačenju ravnateljstva državnih dobara vojvodine Baden iz 1867. g., imaju se šumom smatrati sva ona zemljišta koja su obrasla drvećem ili su određena da se na njima proizvodi drvo. U württenberskom zakonu iz 1879. g. je šuma (šumsko tlo) sve ono zemljište koje je trajno namijenjeno proizvodnji drva i koje je sa strane šumsko redarstvenih oblasti stavljeno pod vrhovni šumski nadzor države. Nešto kasnije iznosi G a š o Va c neprilike koje se pojavljuju kod krčenja šuma uslijed toga što tadašnji zakon o šumama nije definirao pojam šume.2) Između dva rata ponovno ističe taj problem Koprivni k osvrćući se na različite definicije pojma šume koje su predlagali do tada razni stručni i znanstveni radnici.8) Nakon Oslobođenja ponovno je analizirao taj problem Simeunovi ć i, nakon kritičnog osvrta na dotadašnje definicije domaćih i stranih autora, daje svoju definiciju koju i obrazlaže znanstveno besprijekornim putem.4) Simeunović kaže: » Da bi se moglo govoriti o prašumi, uređenoj šumi, ekonomskoj šumi itd. mora prvo objektivno da postojišuma, tj. mora da postoji šuma u biološkom smislu, šuma u botaničkom smislu, bez obzira na naše društvene i ekonomske kategorije. (Jer ekonomska šuma, zaštitna šuma i nacionalni park su pojmovno čisto društveno-ekonomske kategorije, istoriske kategorije.)« Opći pojam šume Simeunović definira (najkraće izraženo): »Šumom nazivamo biljnu asocijaciju šumskogdrveća.« U toj su definiciji, kao pojmovno najvišoj, sadržane sve ostale specijalne definicije pojma šume, kao npr. prašuma, uređena šuma, zaštitna i) A. B., Što je šuma (šumsko tlo), Šumarski List 1901, str. 329—349. 2) Gašo Vac, Što je šuma (šumsko tlo), Šum. List 1902, str. 3—20. 3) Ing. Vojko Koprivnik, Pojam šume i šumskog zemljišta, Šum. List 1935, str. 298—321. 4) Ing. Dušan S. Simeunović, Prilog proučavanju i utvrđivanju definicije pojma šume. Godišnjak poljoprivredno-šumarskog fakulteta, Beograd 1948 g., str. 223—234. 31 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 36 <-- 36 --> PDF |
šuma, ekonomska šuma itđ. U tom bi se smislu ekonomska šuma mogla definirati kao »biljna asocijacija šumskog drveća namijenjena proizvodnji određenih upotrebnih vrijednosti biljnog porijekla.«5) No ovdje se ne radi o ovakvoj ili onakvoj definiciji ekonomske šume. Ovdje se radi o šumi kao određenoj ekonomskoj kategoriji: što je to šuma kao ekonomski fenomen, da li je to predmet rada ili sredstvo za rad, da li je osnovno ili obrtno sredstvo, da li ima vrijednost i ako ima kolika je, ili je prirodno dobro, prirodno bogatstvo i kako takvo samo jedan određen uvjet za proizvodnju. U tom pogledu, nema jedinstvenog stava ni u teoriji šumarske ekonomike, a niti postoji jedinstveni tretman u šumskoj proizvodnji, odnosno u privrednim propisima. Zbog toga ćemo pobliže razmotriti poimanje šume kao određene ekonomske kategorije. DOSADAŠIJA SHVAĆANJA Kao predmet razmatranja uzimamo tzv. klasičnu šumu koja ionako predstavlja glavni izvor za podmirenje društvenih potreba na drvu, a puštamo po strani intenzivne kulture »kratkog obrtaja«, tj. one koje dozrijevaju u relativno kratkom razdoblju. Razmatranje ne ćemo ograničiti samo na šume nastale prirodnim putem, već ćemo se pozabaviti i sa »klasičnim« šumama koje je čovjek osnovao ulažući svoj rad, prošli i sadašnji. Nastojanja da se šuma i šumska proizvodnja objasni i sa teoretsko ekonomskog stajališta padaju u polovinu 19. vijeka.6) Liberalistički kapitalizam je sa devizom »Laisser faire ...« prodirao u sve pore gospodarskog života i ulazio u način mišljenja i svijest ljudi tadašnjeg vremena. Sve što je donosilo neki prihod bilo je smatrano »kapitalom«, pa tako i šume. »Šuma jekapital, a godišnji prirast predstavlja godišnje kamate« ... a ... »šumski se kapital ne ukamaćuje sa običnim kamatima, već na način kamata na kamate. Jednogodišnji prirast ostaje vezan uz kapital — time i sam poprima značajkapitala, pa i sa svoje strane odbacuje kamate.«"1) Tadašnji sukob u različitom poimanju šume došao je posebno do izražaja povodom pojave teorije najveće zemljišne rente nasuprot do tada jedino važećoj teoriji najveće šumske rente.8) Pristaše teorije najveće šumske rente su smatrali kapitalom šumu zajedno sa šumskim zemljište, tj. pod šumom kao kapitalom su shvaćali drvnu masu i šumsko zemljište kao organsku i nedjeljivu cjelinu. Taj kapital treba da daje najveću (godišnju) šumsku rentu, koja se računski s) U g r e n o v i ć je definirao taj pojam ovako: »Pod šumom u ekonomskom smislu razumijevamo ono zemljište kao i onu na njemu poraslu biljnu zajednicu (šumsku sastojinu) u koju zahvata svjesno i namjerno sopstvenik toga zemljišta da bi radom, a uz pomoć kapitala producirao šumske produkte (drvo, kora, smola) i priveo ih iskorišćivanju.« Dr. A. Ugrenović, Zakoni i propisi o šumama, Zagreb 1930, str. 21, prema Simeunović, ibid. 6) U povijesti ekonomike šumske proizvodnje navodi se djelo kameraliste Johanna Gott trie da Moser a, objavljeno 1759. g. pod naslovom Forstliche Ökonomik, kao prvo djelo te vrste. Međutim, ono nije imalo, izgleda, većeg utjecaja na šumarsku ekonomsku misao, jer je autor u svoju ekonomiku umiješao i prirodnoznanstvene pretpostavke pretežno biološki uvjetovane šumske tehnike i tehnologije (prema J. Köstler, Wirtschaftslehre des Forestwesens, Berlin 1943.). 7) Ing. Rudol f Pipan , Utjecaj gospodarskog liberalizma na šume i šumarstvo, Sum. List 1932, str. 649—672. 8) Vidi: Ing. Rudol f Pipan , Kapitalizam u šumarstvu, Šum. List 1938. g. str. 117—170. 32 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 37 <-- 37 --> PDF |
dobivala na taj način da se od (godišnjeg) sječivog prihoda odbiju (godišnji) troškovi uprave. Šumska renta je rasla s vrijednošću glavnog sječivog prihoda, a ovaj s visinom ophodnje. Nasuprot tome, pristaše teorije najveće zemljišne rente smatrali su šumu (tj. drvnu masu na šumskom zemljištu) proizvodom zemljišta pa je kapital zapravo zemljište, a šuma predstavlja kamate tog kapitala. Zemljište može poslužiti za proizvodnju drugih proizvoda pa racionalan pristup mora tražiti najpovoljnije ukamaćivanje zemljišnog kapitala. U šumskoj proizvodnji glavni sječivi prihod i prihodi od proreda predstavljaju kamate kapitala uloženih u vrijednost zemljišta i u upravne troškove i troškove uzgajanja šuma (tzv. kulturne troškove). Kon kretne računice su pokazale da se postiže najpovoljnije ukamaćivanje tih uloženih kapitala uz tzv. financijsku ophodnju, koja se pokazala znatno nižom od onih visokih ophodnji koje su bile u primjeni pristaša najveće šumske rente.9) Prema tome, problem je bio u tome da li je šuma (zajedno sa šum. zemljištem) kapital ili je kapital (šumsko) zemljište, a drvna masa kamati zemljišnog kapitala. Neposredna razlika je bila u shvaćanju drvne mase da li je ona kapital ili predstavlja »njegov« rezultat. Taj problem nije riješen u šumarskoj stručnoj literaturi zemalja kapitalističkog društvenog sistema ni do danas. Nasuprot, na osnovu različitog poimanja iznalaze se i različiti obrasci utvrđivanja stope rentabiliteta šumskog gospodarstva, u kojima se kao uloeni kapitali uzimaju npr. vrijednosti šumskog zemljišta zajedno sa vrijednošću drvnog kapitala i kapitala potrebnog za upravne i kulturne troškove (Lemmel) ili samo vrijednost zemljišta i drvnog kapitala (Martin), zatim samo vrijednost drvnog kapitala (Kraft) ili samo vrijednost šum. zemljišta (Heyer-Endres).1» U poznatim metodama bilanciranja uspjeha gospodarenja šumama dolazi u obzir samo vrijednost drvnog kapitala, dok se vrijednost šumskog zemljišta ne uzima u račun.)!) U mnogim raspravama o problemima bilanciranja i rentabiliteta šumskog gospodarstva, osim nesuglasica o tzv. šumskom kamatnjaku, najviše pažnje su privlačili načini utvrđivanja vrijednosti šumskog zemljišta i pogotovo vrijednosti drvnog kapitala. U tom pogledu ima više načina za utvrđivanje tih vrijednosti, ali ni jedan nije bez prigovora.12) Nisu, međutim, neka od tih pitanja raščišćena ni do danas. U Šumarskom Listu u 1954. god. na strani 203 nalazimo jedno mišljenje izneseno pod naslovom »Da li je šuma osnovno sredstvo ili prirodno dobro?«13) Prema 9) Iz stručne literature je poznata borba između jedne i druge teorije, a osnovni je razlog tome bio skraćivanje ophodnji koje se obrazlagalo »racionalnim principima « najpovoljnijeg ukamaćivanja uloženih kapitala. Vidi o tome i Plavšić , O novijoj kritici teorije zemljišnog čistog prihoda, šum. List 1937. g. str. 307—325. Termini »šumska renta« i »zemljišna renta« nisu identični pojmovi sa političko ekonomskim kategorijama raznih vrsti renti. Renta u gornjem smislu označava samo neki čisti prihod koji se ponavlja trajno (vječno) godišnje ili periodički kao rezultat uloženih kapitala. ic») Vidi: Ing. M. Plavšić , O bilanciranju i rentabilitetu šumskog gospodarstva, Glasnik za šumske pokuse, knjiga 7, Zagreb 1940, str. 313—434. 11) Ing. M. Plavšić, ibid., str. 352. 12) Vidi: Dr. Jov o Zubović , Teorija vrednosti u šumarstvu, Glasnik Šumarskog fakulteta Beograd, knjiga 20 — 1960. g., str. 35—62. 13) Na molbu Šumarskog društva, Poljoprivredno-šumarskom fakultetu dali su svoje mišljenje na tako formulirano pitanje prof. dr. M. P 1 a v š i ć i Dr. R. B e n i ć. 33 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 38 <-- 38 --> PDF |
tom mišljenju šumsko zemljište nije osnovno sredstvo, nego je sredstvo za proizvodnju bez vrijednosti. Prema istom mišljenju, drvna zaliha predstavlja sredstvo za rad, a ima i vrijednost,...« i to bez obzira, da li se radi o gospodarskoj šumi ili prašumi.« U tom se mišljenju navodi dalje da drvna zaliha ima i neka svojstva osnovnog sredstva, ali ne sva i da se drvna zaliha može smatrati samo kao neko specifično osnovno sredstvo. Osnovni Zakon o šumama (prečišćeni tekst, SI. list br. 26/65) u čl. 1. propisuje: »Šume i šumska zemljišta u društvenom vlasništvu, kojima upravljaju privredne i druge organizacije, jesu osnovna sredstva tih organizacija.« Ćlan 15. propisuje: »Na vrijednost šuma i šumskog zemljišta, kao osnovnih sredstava, ne plaćaju se kamati.« U čl. 28, savezni sekretar za poljoprivredu i šumarstvo, u suglasnosti sa saveznim sekretarom za financije, donijet će propise o načinu utvrđivanja vrijednosti šuma u skladu s takvim propisima o sredstvima privrednih organizacija. Nadalje, na nekoliko se mjesta u istom zakonu govori o »amortizaciji šuma« (čl. 33, čl. 35). Prema tome zakonu, šuma i šuška zemljišta su osnovna sredstva, a šume imaju vrijednost od koje se formira »amortizacija šuma«.14) U naprijed navedenom mišljenju (Plavši ć -Benić ) izričito je navedeno da se drvna zaliha ne amortizira, jer ona ne prenosi dio svoje vrijednosti na proizvode. Nasuprot tome, spomenuti zakon navodi amortizaciju šuma bez pobližeg obrazloženja, vjerojatno zbog toga što je šuma osnovno sredstvo, ima vrijednost, pa (valjda je to normalno!) ima i svoju amortizaciju. Između ta dva stajališta postoji razlika samo u pitanju amortizacije šuma. No, zakon kaže da će spomenuti savezni sekretari propisati način utvrđivanja vrijednosti šuma. Međutim, naprijed je rečeno, a to je poznato u stručnoj literaturi, da nema metode utvrđivanja vrijednosti šuma koja bi bila od svih priznata i koja bi u šumarskoj ekonomici važila kao teoretski pravilan izraz privredne stvarnosti. Upravo sve ove nesuglasice i razna shvaćanja o šumi kao ekonomskom objektu, i upravo to što ni jedno od tih shvaćanja nije dobilo »pravo građanstva «, tj. nije opće prihvaćeno, upućuje nas na to da nije pronađeno zadovoljavajuće rješenje tog problema. ANALIZA PROBLEMA Kada se postavlja pitanje vrijednosti u smislu radne teorije vrijednosti, onda se u svima nejasnim slučajevima potraži spas u Marksovmi djelima, prvenstveno u Kapitalu. Ukoliko se tamo pronađe takav sličan problem, onda se analogijom nastoji riješiti taj nejasan slučaj. Takav je postupak razumljiv, i znanstveno ispravan, ukoliko se detaljnim razmatranjem može utvrditi da je primjena analogije za konkretan slučaj dopustiva. I u analizi postavljenog problema bi lakše došlo do određenog rješenja kada bi se razjasnilo ima li šuma vrijednost, naravno, u smislu radne teorije vrijednosti, ili je nema. U pogledu primjene radne teorije vrijednosti Mark s i*) Nije nam ovdje zadatak da analiziramo privredno političke prednosti proglašenja šuma osnovnim sredstvom koje ima vrijednost, niti da analiziramo opravdanje, ili slabe strane takve institucije kao što je to amortizacija šuma. Uostalom, sve to je dobro poznato u stručnim krugovima koji se time bave. 34 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 39 <-- 39 --> PDF |
je znanstveni autoritet pa nam njegove postavke u tom pogledu mogu i ovdje korisno poslužiti. U Kapitalu III dio, na strani 598 (izdanje Kulture 1948, lat.) kaže se ovako: »Vodopad, kao i zemlja uopće, kao svaka prirodna snaga nema vrijednosti, jer ne predstavlja neki rad koji bi u njemu bio opredmećen, a stoga nema ni cijene koja norrnaliter (po pravilu) nije ništa drugo negovrijednost izražena u novcu.« Mark s u tom smislu ne spominje šumu, ali se nameće usporedba vodopada, zemlje, i »svake prirodne snage« sa šumom. I šuma je prirodna pojava kao i zemlja, kao i »svaka prirodna snaga«. Ukoliko je zaista i šuma takva »prirodna snaga« onda i on nema vrijednosti, jer kao prirodna snaga nije rezultat ljudskog rada. No, upravo u tome se razilaze mišljenja pojedinih šumarskih stručnjakaekonomista: mnogi tvrde da je šuma, barem velik dio postojećih šuma, djelo ljudskih ruku pa i u tom pogledu nalaze potvrdu u Kapitalu. U II knjizi, naime, na str. 202 (izdanje Kulture, lat. piše: »Proizvodnja drveta razlikuje se od većine ostalih proizvodnja uglavnom time što u njoj prirodna snaga samostalno djeluje i, podmlađujući se od prirode, ne treba ljudske snage ni snage kapitala. Uostalom, čak i tamo gdje se šume umjetno podmlađuju, utrošak ljudskog rada i kapitala veoma je malen prema djelovanjuprirodnih sila.« Ili dalje, u istoj knjizi, na str. 198: »U odgajivanju šuma, kad je završeno sa sijanjem i ostalim nužnim prethodnim radovima, treba sjemenu možda 100 godina da se pretvori u gotov proizvod; za sve ovo vrijeme ono traži relativno veoma beznačajan utjecaj rada.« I na jednom i na drugom mjestu govori se o ulaganju rada i, premda je on »beznačajan« i »veoma malen« (prema djelovanju prirodnih sila), ipak je to rad; navodi se čak i vrsta rada kao što je »sijanje« i kao što su »ostali nužni prethodni radovi«. Mark s tu ujedno govori i o neposrednoj pro izvodnji: »Proizvodnja drveta razlikuje se od većine ostalih proizvodnja...« Prema ovim citatima, riječ je o ulaganju rada i riječ je o »proizvodnji drveta«. Sasvim je onda razumljivo da se mnogi stručnjaci odlučuju da pripišu šumi vrijednost (iz uloženog rada), a neki čak pripisuju vrijednost i onim šumama u kojima nema uloženog rada.15) Nama, međutim, za problem vrijednosti ne izgleda bitno činjenica da li je u proizvodnju nekog dobra »uložen« rad, nego mnogo bitnije da li je taj rad u tom dobru »opredmećen« i da li je to dobro roba, da li se na tržištu razmjenjuje za neku drugu robu i da li u toj razmjeni nastaju takvi tržišni odnosi da se mjeri jednaki rad za jednaki rad. Ako podvrgnemo takvom ispitivanju šumu, i to šumu osnovanu ulaga njem rada, pokazuje se da se na šumu veoma teško mogu protegnuti pred nji kriteriji, dapače neki nikako. Ovo se u prvom redu odnosi na kriterij da rad treba da je u tom dobru »opredmećen«. Taj rad treba da i materijalno na neki način egzistira u vri 15) PJavši ć — Beni ć opravdavaju svoje shvaćanje da i drvna zaliha prašume ima vrijednost, pozivom na Marks a (Kap. III dio, str. 355), prema kojemu je za vrijednost dobra odlučno društveno potrebno radno vrijeme za reprodukciju u času utvrđivanja vrijednosti (Šum. List 1954, str. 204). To što tamo navodi Marks, je istina, ali se taj pasus na str. 355. ne može ovdje primijeniti. U tom se pasusu govori o razlici u vrijednosti roba proizvedenih ranije i proizvedenih kasnije, a ove potonje troše manje radnog vremena zbog razvitka društvene proizvodne snage rada. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 40 <-- 40 --> PDF |
jednosti tog dobra, on treba da se u vrijednosti vidljivo, uočljivo ispolji. No, da li se rad uložen u osnivanje šuma zaista u njenoj vrijednosti ispoljava? Ovdje ponajprije moramo postaviti pitanje gdje i kako se uopće ispoljava vrijednost šume, gdje i kako se ona manifestira? Tržna cijena šume ne postoji. Veoma su rijetke prodaje većih, a i manjih, šumskih kompleksa pa se cijena šume kao robe nije ni mogla na tržištu formirati. Ipak, da bi se došlo do predodžbe koliko šuma »vrijedi«, pronađeni su neki načini kojima se to pokušava iznaći. Jedan od tih načina je tzv. rentovna vrijednost šume koja se dobije kapitaliziranjem čistog prihoda sa nekim određenim postotkom, manjim od oficijelnog.16) Tako izračunata vrijednost nije nikakav dokaz da ona potječe iz odgovarajuće količine utrošenog rada, budući da se na isti način može izračunati i rentovna cijena zemlje, za koju znademo da nema vrijednost u smislu radne teorije vrijednosti. Drugi se načini svode uglavnom na to, da se odvojeno utvrdi cijena šumskog zemljišta, a odvojeno vrijednost drvne zalihe (sastojine). Za cijenu zemlje znademo da ona ne predstavlja vrijednost pa bi vrijednost šume morala proizaći iz vrijednosti drvne zalihe, drugim riječima, vrijednost šume bi bila identična sa vrijednošću drvne zalihe. Za računanje vrijednosti drvne zalihe (sastojine) poznate su različite metode koje potječu mahom iz njemačke šumarske stručne literature. Vrijednosti starijih sastojina računaju se tzv. deduktivnom metodom, naime, da se od tržnih cijena sortimenata odbiju troškovi eksploatacije (»upotrebna« vrijednost sastojina). Vrijednost mlađih sastojina izračunava se iz troškova njihova osnivanja i drugih troškova, i prolongiranjem tih troškova do godine sadašnje starosti (»troškovna« vrijednost sastojina), ili diskontiranjem budućih prihoda na sadašnju starost (»prihodna« vrijednost sastojina). I prihodna i troškovna vrijednost sastojina osniva se na nekim proizvoljnim elementima, kao što je npr. postotak ukamaćivanja uloženih sredstava, odnosno postotak za diskontiranje budućih vrijednosti. Ta je slabost u stručnoj literaturi uočena i kritizirana. Drugo, što ovdje treba istaknuti, jest primjena računice sa složenim kamatima. Ideju složenih kamata Mark s je dovoljno jasno okarakterizirao riječima: »Ideja o kapitalu kao vrijednostikoja se sama reproducira i u reprodukciji uvećava zahvaljući svome prirođenom svojstvu vječno trajne i rastuće vrijednosti — dakle, zahvaljujući, prikrivenom kvalitetu skolastičara — dovela je do čudnih ideja dr. Price-a (Prajsa) koje daleko za sobom ostavljaju fantazije alkemičara; » .. . t7) i dalje: »Price je bio prosto opsjenjen neizmjernošću broja koji nastaje iz geometrijske progresije. Pošto je kapital, bez obzira na uslove reprodukcije i rada, smatrao automatom-koji sam radi, kao puki broj koji se samo uvećava (kaoi Malthus čovjeka u geometrijskoj progresiji), mogao je uobraziti da jepronašao zakon njegovog rastenja u formuli s = k (1 + i)n, gdje je s = suma kapitala + kamata na kamatu, k — predujmljenom kapitalu, i = kamatnoj 16) To je tzv. »Šumski kamatnjak«, o kojemu je proliveno mnogo tinte u šumarskoj stručnoj literaturi, a kao računska veličina nastao pojavom teorije o čistoj zemljišnoj renti. Kod nas o tome pisao Ing. R. Pipan, Kapitalizam u šumarstvu, Šum. List 1938. g., str. 117—170, i dr. IT) Marks, Kapital III, izdanje Kulture 1948, lat. str. 352. 36 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 41 <-- 41 --> PDF |
stopi (izraženoj u alikvotnim dijelovima od 100), a »n« označava niz godinau kojima se proces zbiva.«™) Da je Marks imao prilike (ili volje) da se pobliže upozna sa formulama prihodne vrijednosti zemljišta (ili sastojina) našao bi u njima najjasniji primjer »kapitala-automata« koji ustrajno tijekom više desetljeća iz godine u godinu »sam radi, kao puki broj koji se sam uvećava.« Moglo bi se oprostiti šumarskoj ekonomskoj teoriji (i teoretičarima) da su takve računice izvodili s ulaganjem kapitala u banke, koje uložena sredstva dalje posuđuju za »usisavanje novog viška rada«, jer: »Proces akumulacijekapitala može se shvatiti kao akumulacija kamate na kamatu ukoliko se onaj dio profita (viška vrijednosti) koji se ponovo pretvara u kapital, tj. kojisluži za usisavanje novog vidška rada, može nazvati kamatom«.19) No ne bi se moglo oprostiti shvaćanje da je šuma takva banka u koju se u prvoj godini uloži kapital u obliku sjemena ili sadnica i radne snage i sad se taj kapital dalje sam uvećava u obliku šume i raste kao kvasac ne izlazeći iz tog materijaliziranog šumskog oblika. Poistovjećujući jedan historijski društveni odnos, kao što je kapital i višak vrijednosti, sa proizvodnim procesom uzrasta šuma je isto takav privid kao što je nekada bio privid da prašina stvara buhe. Naravno, takve vrijednosti sastojina, osnovane na kamatno- kamatnom računu nisu nikakve vrijednosti u smislu radne teorije vrijednosti. Te su vrijednosti u takvim računima u stvari prihodi od šumske takse glavnog prihoda i prihoda proreda prikazani kao kamati zemljišnog kapitala, kapitala za osnivanje kulture i kapitala za upravne troškove. Dakle, višak vrijednosti, (koji se inače naziva »cijena drva u šumi na panju«, alias »šumska taksa«, odnosno »renta« — kao kategorija političke ekonomije) koji se postiže (ostvaruje) radom u eksploataciji šuma, misaonom se stranputicom preobražava u kamate »uloženih kapitala«. A takva tumačenja su najčišći izraz one političke ekonomije koju se naziva »vulgarnom«. Troškovnu vrijednost šuma ne možemo dobiti niti na taj način da troškove iz godine u godinu prenosima i dodajemo nove, kao što se to radi u svakoj nedovršenoj proizvodnji, ne upotrebljavajući složene kamate. Tako bi, dosljedno, trebalo raditi 100 i više godina i na kraju bi šuma bila opterećena svim prošlim troškovima od dana sadnje. Tada bi zrelu šumu trebalo samo posjeći, drvo prodati i čist prihod uporediti sa zbrojenim prošlim troškvvima (nedovršene) proizvodnje i napraviti bilansu uspjeha. Naravno, da to nije moguće provesti ni iz praktičnih razloga, niti se to igdje provodi pa se to onda ne može priznati niti sa stajališta teorije šumarske ekonomike. Šuma se iz godine u godinu nasljeđuje neopterećena prošlim troškovima, uvijek se iznova pojavljuju kao prirodno dobro, prirodno bogatstvo, besplatno darovano. Da razmotrimo još »upotrebnu vrijednost« koju primjenjujemo kod starijih sastojina.20) Kod utvrđivanja te vrijednosti prethodno se izvrši tvarna procjena drvne mase tih sastojina, razvrstana u Sortimente. Nakon toga se izračuna tržna ukupna vrijednost svih sortimenata i od te ukupne vrijednosti se odbiju troškovi iskorišćivanja. Ostatak predstavlja »vrijednost« 18) Marks, ibid., str. 353. is) Marks, ibid., str. 355. 20) U našim uputstvima za utvrđivanje vrijednosti sastojina, kao starije sastojine uzimaju se one koje su dostigle starost od 2/3 ophodnje, a nazvane su zrelim i dozrijevaj učim sastojinama. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 42 <-- 42 --> PDF |
sastojine. Taj je postupak poznat pod nazivom deduktivan način, a upotrebljava se kod izračunavanja šumske takse (cijene drva na panju). Budući da je to, kao kategorija političke ekonomije, renta, to ta »upotrebna« vrijednost sastojine nije ništa drugo nego suma potencijalnih renti (potencijalnih šumskih taksa), koja bi se postigla kad bi se ta sastojina eksploatirala. Međutim, ta vrijednost, budući da je to renta, ne predstavlja nikakav »minuli« rad, pa niti »živi rad, nego predstavlja dio viška vrijednosti iznad individualne cijene proizvodnje eksploatacije konkretne sastojine do iznosa (društvene) tržne cijene. Te su kategorije sasvim određene pa je sa stajališta političke ekonomije nedopustiva omaška nazvati jedan (potencijalni) dio viška vrijednosti vrijednošću sastojine u smislu radne teorije vrijednosti. Što nam je onda još preostalo? Rentovna vrijednost šume nije nikakav dokaz o postojanju vrijednosti šume, troškovna i prihodna vrijednost nisu nikakve vrijednosti i ulaze u sferu političko ekonomskih mistifikacija, a upotrebna vrijednost, koja važi u teoriji šumarske ekonomike kao »najrealnija «, »najočiglednija« vrijednost, nije, također, vrijednost. Sto se dogodilo s radom, minulim i živim, koji se ulaže u osnivanje i daljnje uzgajanje šuma? Postoji dvojaka mogućnost: 1. Živi i minuli rad, uložen u »proizvodnju« šume (ili kako se često govori, u proizvodnji drvne materije), nestaje tijekom dugog procesa proizvodnje i ne formira cijenu drveta na tržištu, cijenu kao novčani izraz vrijednosti."-1) U tom bi slučaju postojao jedan izuzetak od radne teorije vrijednosti; ili 2. Živi i minuli rad koji se ulaže u osnivanje šume nije rad u neposrednoj proizvodnji šume kao robe (bilo dovršene ili nedovrene!), nego je to društvena aktivnost u reprodukciji prirodnog dobra ili u osnivanju novog prirodnog dobra koje kao prirodno dobro predstavlja tek osnovni uvjet za proizvodnju. Jedna i druga mogućnost znače, u stvari, određeni političko ekonomski fenomen. No, mislimo, da nije teško zaključiti koja se od te dvije mogućnosti više približila rješenju problema. Šuma je u prvom redu prirodna pojava, bila ona još prašuma ili gospodarena šuma, i kao prirodna pojava predstavlja prirodno dobro, prirodno bogatstvo i osnovni uvjet za proizvodnju. No, šuma se, kao prirodna biološka pjava, može reproducirati pa i stvoriti ondje gdje je nije ranije bilo, ali to nije proizvodnja šum e ka o robe , nego je to reproduciranje, odnosno stvaranje prirodnog dobra, prirodnog bogatstva kao osnovnog uvjeta za proizvodnju. U tom se svjetlu u klasičnim šumama kao proizvodnja javlja jedino djelatnost eksploatacije šuma. ZAKLJUČAK Na kraju ovog razmatranja možemo zaključiti da se šuma, u smislu političke ekonomije, ne može smatrati osnovnim sredstvom jer nema bitnih oznaka osnovnog sredstva; nema vrijednosti i ne prenosi dio vrijednosti na proizvode; ne postoji, dakle, ni amortizacija šuma kao dio vrijednosti koji se prenosi na proizvode. Drvna zaliha (sastojina) nije, također, osnovno sredstvo, ali nije ni obrtno sredstvo. 2i) Vidi: Zvonk o Potočić , Političko ekonomska suština Barthine formule, Šum. List 1971, str. 355—363. 38 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1972 str. 43 <-- 43 --> PDF |
Naravno, odatle isto tako proizlazi da ni šumsko zemljište, a ni drvna zaliha (sastojina) nisu nikakav kapital, ni odvojeno, a ni u obliku svoje organske cjeline — šume. Šuma (klasična) se ne pojavljuje kao rezultat uloženog rada, ne predstavlja minuli rad i nema vrijednosti. Šuma, bilo kao prašuma bilo kao gospodarena šuma, predstavlja prirodnu biološku pojavu, prirodno bogatstvo i osnovni uvjet za proizvodnju proizvoda eksploatacije šuma. Šuma se iz godine u godinu ponovno pojavljuje kao dar prirode, neopterećen bilo kakvim prethodnim troškovima. Razni pokušaji u šumarskoj ekonomskoj teoriji, da se »proizvodnja šume« predoči kao svaka druga robna proizvodnja, i da se utvrdi bilo rentovna, troškovna, prihodna ili upotrebna vrijednost šume, samo su uzaludni pokušaji primjene mistifikacija vulgarne političke ekonomije, da se jedna političko ekonomska kategorija — renta — (cijena drva u šumi na panju), koja se ostvaruje radom u eksploataciji šuma, prikaže kao kamati kapitala uloženih bilo u šumsko zemljište, drvnu zalihu, kulturne ili upravne troškove. Kao proizvodnja šumskih proizvoda ispoljava se djelatnost eksploatacije šuma, dok se ulaganje živog i minulog rada u uzgajanje šuma ispoljava kao društvena aktivnost na reprodukciji ili osnivanju šume kao prirodnog bogatstva, kao prirodne biološke pojave i kao osnovnog uvjeta za proizvodnju proizvoda eksploatacije šuma. Summary THE FOREST — AN ECONOMIC PHENOMENON On the basis of the expositions presented the author concludes that the forest, in the sense of political economy, cannot be taken as a fixed asset, for it lachs the signs of a fixed asset: it is valueless and does not transfer part of value to the products; hence there is no depreciation of the forest as a part of value that is not transferred to the products. The growing stocks (stands) are not fixed assets either, but they are also not working capital. As a matter of course it ensues that neither forest ground nor timber stocks (stands) are capital, either separatedly or in the shape of their organic whole — the forest. The forest (classic) does not make its appereance as the result of invested labour, it does not represent materialized labour, and has no value whatever. The forest, either as virgin forest or managed forest, represents a natural biologic phenomenon, natural resources, and the basic condition for the production of forest exploitation products. The forest appears again and again each year as a gift of nature, unburdened by any foregoing expenditure. Various attempts in the forest economic theory to presents the »production of forest« as any other goods production, and to establish the rental, cost, yield or use value of the forest are but vain attempts at applying a mystification of vulgar political economy, to represent a political-economic category — the rent — (stumpage price) that is realized through work in the exploitation of forests as interests of capital invested either in forest ground, growing stock, cultural or administrative expenses. As the production of forest products there is manifest the activity of forest exploitation, whilst investing live and materialized labour in silviculture manifests itself as a social activity in the reproduction or establishment of forest as natural resources, as a nautral biologic phenomenon and the fundamental condition for the creation of products of forest exploitation. |