DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1971 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Vertikalnom integracijom šumarstva i drvne industrije, troškovi za održavanje socijalnih funkcija šume prenose se samo na ove dvije privredne grane. To je moguće samo dok su troškovi drvne industrije niski, no kako i u ovoj privrednoj grani neće moći cijene rasti onim tempom kako je to negdje danas, ovakova integracija je samo privremena mjera. Perspektiva organizacije šumarstva, bar tako mislimo, je u trećem modelu, gdje će društvena zajednica doprinositi šumarstvu radi koristi koje šuma pruža svojim opstankom. Prof. dr Roko Benić SVE VEĆE ZNAČENJE REKREATIVNE VRIJEDNOSTI ŠUMA ANTE RADOVClC, đipl. ing. Proučavajući dokumente nekoliko posljednjih sjednica Evropske komisije za šumarstvo i njenih organa, sama se po sebi nameće misao o pravoj eskalaciji važnosti koja se pridaje rekreativnoj i zaštitnoj funkciji šume u većini zemalja Evrope, a naročito utjecaju što ga porast iskorištavanja ovih funkcija vrši na šumsku proizvodnju. Na posljednjoj sjednici Radne grupe za gospodarenje šumama Evropske komisije za šumarstvo, održanoj septembra prošle godine u Rimu, predstavnici svih evropskih zemalja svestrano su razmotrili pitanja koja šumarstvo mora riješiti što je moguće prije, da bi svoje osnove gospodarenja šumama uskladilo sa sve bržim porastom potražnje rekreacije u šumi. U osnovi se ova pitanja svode na: — utvrđivanje metodologije za kvantifikaciju i kvalifikaciju sadašnjih i budućih potreba za rekreacijom u šumi i mogućnosti zadovoljavanja ovih potreba; — istraživanje utjecaja razvoja turizma i svih vidova rekreacije na gospodarenje šumama; — utvrđivanje određene politike gospodarenja šumama u svijetlu sve masovnijeg iskorištavanja njihovih upotrebnih vrijednosti u svrhe odmora i razonode, i — traženje rješenja za financiranje ulaganja u ovaj vid upotrebe šuma, koja ne mogu teretiti šumsku proizvodnju. U razvijenim zemljama Evrope skup svih onih ljudskih aktivnosti koje zovemo zajedničkim nazivom »rekreacija« počeo se razvijati tridesetih godina ovog stoljeća. Sve do zadnjeg rata rekreacija je, međutim, bila gotovo isključivo privilegija imućnih slojeva društva ili pak neodoljiva potreba manje imućnih ljubitelja prirodnih ljepotata za boravkom u prirodi i za putovanjima. Do bržeg razvoja rekreacije svih vidova (izletništvo, turizam, sportski ribolov, piknikovanje, podizanje ljetnikovaca i vikendica, putovanja u druge * Rad je pod istim naslovom objavljen u časopisu Drvarski glasnik, br. 20, 1970. 100 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1971 str. 51 <-- 51 --> PDF |
zemlje itd.) dolazi tek pedesetih godina, dakle nakon završetka perioda obnove ratom opustošene Evrope i na početku poletnog razvoja industrije u svim njenim zemljama bez iznimke. Ogroman porast proizvodnih snaga doveo je šezdesetih godina do naglog porasta životnog standarda, ali ujedno i do parasta psihičkog naprezanja zaposlenog stanovništva i otuda do masovnog razvoja potreba za opuštanjem, razonodom, do pravog bježanja iz gradova o vikendu i u sezoni ljetnog ili zimskog odmaranja. Želja za posjedovanjem druge kuće, pored one u kojoj se stanuje, sa isključivom namjenom za odmor, postaje tolika da ljetnikovci, vikendice ili zimovnici niču na sve strane, ali najviše na moru, jezeru ili u blizini šume i u planini. U Švedskoj, na primjer, više od pola miliona porodica imaju takvu kuću. Računa se da u Velikoj Britaniji, kao i u Nizozemskoj i Švedskoj, dvije trećine stanovništva sudjeluje u osnovnim vidovima rekreacije kao što su piknikovanje i automobilizam. Godišnji odmori postaju sve duži i sve manje se koriste kod kuće ili u jedan mah. U Italiji odlazi ljeti na odmor 30% stanovništva, u Francuskoj 45%, u Engleskoj 60% a u Švedskoj čak 78%. Od toga izvan granica svoje zemlje odlazi 20% engleskih, norveških, švedskih i francuskih turista, 26% nizozemskih i 30% zapadnonjemačkih, pri čemu su naravno, najveći »uvoznici« inozemnih turista — južnoevropske zemlje. Pritom je također značajno i to da se, pored hotela prve klase, sve više traže oblici slobodnog odmora (kampovi, karavane, vikendice, ljetnikovci), a sve više opada interes za drugorazredne hotele ili za polupansione. Svi ovi trendovi razvitka masovnog turizma karakteristični su i za našu zemlju koja je, pored toga, još i sama sve zapaženiji »uvoznik« stranih turista, pa i implikacije takvog razvitka na potrošnju rekreativnih vrijednosti šuma kao i na jačanje niza drugih uslužnih i uopće tercijarnih djelatnosti, iako u nekim oblastima zemlje još uvijek nedovoljno izražene, u drugima poprimaju slične razmjere kao i u ostaloj Evropi. Sve masovnije seobe gradskog stanovništva, bilo na dan-dva (vikend ili državni praznici) ili na duže vrijeme u određena godišnja doba (godišnji odmor) vrše sve veći upliv na gospodarenje šumama i postaju nova dimenzija u politici toga gospodarenja s obzirom na to, da upravo šume postaju iz dana u dan sve češća meta sve brojnijih izletnika ili, kao što je slučaj na primjer na našem primorju, upravo prisutnost šuma, šumaraka ili bar skupina drveća postaju sve više neophodan uvjet za razvoj turizma. Ovdje se dakle zaista radi o jednoj novoj pojavi našeg vremena čiji je brz razvoj mnoge i iznenadio, a za one koji gospodare šumama, kao i za one koji su odgovorni za politiku šumarstva veoma je važno da prema toj pojavi izgrade i određeni odnos. Taj odnos je, kako je ocijenjeno na spomenutom sastanku u Rimu, dosada bio više-manje pasivan i, u izvjesnom smislu, konzervativan, svodeći se pretežno na to da se u račun uzimaju negativni efekti boravka izletnika i turista u šumi, kao što su: gaženje raslinstva, zagađivanje potoka koje često dovodi i do nepovratne izmjene pH u vodi, ostavljanje otpadaka, oštećivanje staza i puteljaka, izazivanje šumskih požara zbog nepažnje, unošenje nemira u šumsku faunu i tome slično. Iz toga je proizašao opći zaključak da se ovakav odnos mora brzo mijenjati u smislu da postane aktivan, a da bi takav postao, neophodno je da prije |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1971 str. 52 <-- 52 --> PDF |
svega sami šumari shvate realnost neminovnog razvoja rekreacije u šumi i da s tom vrstom ljudske aktivnosti računaju kao s novim i vrlo perspektivnim elementom gospodarenja šumama i sastavnim dijelom šumskoprivrednih osnova. Pošto je danas opće poznato i priznato da je šuma sredina koja pruža najpotpuniju mogućnost rekreacije današnjem gradskom stanovnikvi, zamorenom od nervnih i psihičkih naprezanja što mu ih nameće savremeni život i rad — pa stoga ovaj ne oklijeva da prevali svojim automobilom i 200 kilometara da bi nedjeljni odmor proveo u šumskom ambijentu, politika korištenja zemljišta mora o ovim potrebama sve više voditi računa, a planiranje u toj oblasti, u koje šumarstvo mora biti uključeno, treba da sadrži i mjere koje treba poduzimati u cilju razvitka rekreacije. Jedna od tih mjera mogu biti i pošumljavanja šumskih zemljišta ili zemljišta marginalnih za iole intenzivniju poljoprivredu, koja se uz privlačne uvjete mogu vršiti u okviru »Mansholtovog plana«, ali svaka zemlja koja s pažnjom prati razvoj rekreacije, i u tome ulogu šuma, mora i iznalaziti instrumente za financiranje ulaganja u takav razvoj. Danas se može u pravom smislu riječi govoriti o tržištu rekreativnih djelatnosti. To tržište treba izučavati da bi bile poznate potrebe (potražnja) i mogućnosti (ponuda) za njihovo zadovoljavanje. Međunarodna unija instituta za šumarska istraživanja (IUFRO) prihvatila je da se aktivno uključi u metodološka istraživanja ove vrste. Kad je riječ o metodologiji utvrđivanja vrijednosti usluga koje šume pružaju izvan šumske proizvodnje (indirektne koristi od šuma), onda se tu u prvom redu radi o njihovoj kvantifikaciji i kvalifikaciji i, konačno, o njihovoj valorizaciji. Izvjesni pokušaji u tome pravcu su načinjeni, ali se oni metodološki uglavnom zasnivaju na fizičkim i ekološkim parametrima pa je nužno da se iznađu takvi sistemi klasifikacije rekreacionih zona koji bi pružili potpunu sliku raznovrsne upotrebljivosti ovih zona u svrhe odmora, predaha i uopće korištenja slobodnog vremena. Mogu biti od interesa za metodologiju utvrđivanja rekreativnih vrijednosti šume elementi ove metodologije koje sadrži kanadski zakon o reorganizaciji i razvoju poljoprivrede: — kvalitet, broj i raspored prirodnih zona za rekreaciju u pojedinim oblastima zemlje, — usporedne pogodnosti predjela izvan gradova za aktivnosti u slobodnoj prirodi prema sadašnjim zahtjevima većine izletnika i turista, — vrste aktivnosti u slobodnoj prirodi za koje određeni predio pruža najviše mogućnosti, — izdvajanje predjela od izuzetne ili jedinstvene rekreativne vrijednosti i — elementi koji omogućavaju nadležnim organima usvajanje određene politike i programa razvoja rekreacije. Utjecaj korištenja šuma za svrhe rekreacije sasvim je očevidan i opipljiv, pa se ipak još mnogo šta mora uraditi da bi se iznašle metode ekonomske procjene toga utjecaja. Naročito kad se radi o promjenama što će u šumskoprivrednim osnovama nastati zbog promjena u načinu gospodarenja, bit će neophodno da se izvrši analiza ulaganja i troškova održavanja koji nastaju po osnovi izmijenjenih ciljeva gospodarenja u pojedinim gospodarskim jedinicama. Isto tako, pošto će potrebe za zaštitnim i rekreativnim funkcijama šume rasti paralelno sa porastom potrošnje drveta, šumska gospodarstva će imati mnogo posla oko usklađivanja raznih međusobno suprotnih interesa i iznala |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1971 str. 53 <-- 53 --> PDF |
ženja optimalnih rješenja. Iz toga slijedi i nužnost da svim djelatnostima koje ulaze u sastav šumskoprivredne osnove, uključivo i rekreacijom, rukovodi jedinstveni organ upravljanja u šumskom gospodarstvu, jer bi svako izdvajanje jedne djelatnosti neminovno išlo na štetu drugih. Primjera radi: šuma koja daje visoke prinose u drvetu po pravilu je i najprivlačnija za izletnike i turiste, ali s druge strane mjere kojima se podstiče iskorištavanje rekreativnih vrijednosti šume u većini slučajeva povlače sa sobom direktne ili indirektne gubitke u šumskom proizvodnji. Ili drugi primjer: u šumskoj proizvodnji zadnjeg decenija je ostvaren vrlo visok stupanj mehanizacije svih radova na podizanju, uzgoju, njezi, zaštiti i svim fazama iskorišćivanja šuma, čime je znatno smanjeno učešće ljudskog rada u ovim djelatnostima. Nasuprot tome, radovi na podizanju i održavanju svega onoga što služi rekreaciji daleko se teže mogu mehanizirati, pa je broj potrebnih radnika-dana za njihovo izvršenje porastao u relativnom i apsolutnom smislu. Iz jednog primjera iznesenog na spomenutom sastanku moglo se vidjeti da je za održavanje objekata koji služe rekreaciji u jednoj šumi potrebno po hektaru godišnje 94,2 sata rada, dok je za osiguranje normalne proizvodnje drveta u analognim terenskim i klimatskim uvjetima dovoljno oko 20 radnih sati, dakle skoro pet puta manje. U drugom primjeru, šuma koja služi za proizvodne i rekreativne namjene u isti mah iziskuje 60°/o više radne snage nego u slučaju kad služi samo proizvodnji drveta. Dalje, rast turističke eksploatacije šuma izazvao je i porast šumskih požara, pa su organizacije koje gazduju šumama u turističkim zonama prisiljene da znatno povećaju sredstva za njihovo spriječavanje, otkrivanje i suzbijanje. Zemlje razvijenog turizma u Sredozemlju su bez izuzetka ujedno i zemlje sa najvećim intenzitetom požara. Posljednjih godina u Grčkoj prosječno godišnje izgori 0,5°/o, u Italiji i Francuskoj 0,45%, u Španiji 0,15°/o ukupne površine obrasle šumom. U Jugoslaviji je taj postotak, istina, znatno niži (0,03), ali je pri tome karakteristično da je izgorjela površina u primorskom pojasu, koji je najsiromašniji šumom, veća nego u svim ostalim oblastima zemlje zajedno. Cjelovito sagledavanje implikacija rastućeg korištenja šuma za raznovrsne oblike rekreacije u svakoj zemlji mora dovesti prije ili kasnije do određenih zaključaka u pogledu utvrđivanja obaveza zainteresiranih društvenih i privrednih činilaca. Na relaciji šumska privreda — društvena zajednica, ove se obaveze moraju regulirati na način da za šumsku privredu razvoj rekreacije ne bude izvor materijalnih gubitaka već, naprotiv, njena aktivna komponenta, a samim tim od koristi i za društvenu zajednicu u cjelini, jer se ovdje radi o zadovoljavanju takve jedne društvene potrebe koja sve više postaje egzistencijalna. U mnogim se zemljama, iz raznih razloga, nije do sada pridavala važnost razmatranju financijskog položaja šumske privrede. Dok cijene šumskih proizvoda zadnjih godina pokazuju tendenciju ustaljivanja, troškovi gazdovanja šumama rastu, a kad se radi o iskorišćivanju šuma za svrhe rekreacije ,onda se često smatra da je to obaveza šumarstva za koju ono nema prava da traži naknadu. S druge strane, šumari, umjesto da preuzmu u svoje ruke rekreativne djelatnosti u šumi, često naprosto popuštaju pred zahtjevima drugih ili su skloni da, pod utjecajem tradicionalističkih shvaćanja, gledaju na svoju struku kao na neku vještinu koja samu sebe opravdava, bez obzira da li se ova prilagođava |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1971 str. 54 <-- 54 --> PDF |
zahtjevima savremenog razvoja. Sve veća afirmacija šume kao vrela neprocijenjivih koristi za današnjeg čovjeka upravo zato i obavezuje šumarstvo da shvati nužnost njegove potpune integracije sa društvom, jer samo tako može dokazati neosnovanost shvaćanja da »indirektne« koristi od šuma ne znače za šumsko gospodarstvo nikakav trošak i samo tako može opravdati svoje financijske zahtjeve. Ima raznih načina na koje se može riješiti pitanje financiranja usluga po osnovi rekreacije. Ako, na primjer, državni organi određuju ili mijenjaju cilj gospodarenja određene šumskogospodarske jedinice, onda je normalno da na sebe preuzmu i troškove koji iz rekreativnih djelatnosti proističu. Šumsko gospodarstvo može, u određenim uvjetima, i samo odrediti direktne naknade za rekreativne usluge, na primjer za pristup u ograđene šumske parcele, za korištenje nekih puteva, vidikovaca, mjesta za taborovanje itd. Češći je slučaj da ovakve usluge nije moguće naplaćivati pa se onda može pribjeći indirektnim mjerama, na primjer, da se na najposjećenijim mjestima podigne ugostiteljski pogon ili tome slično. Osnovno je načelo ipak da zajednica — država, grad itd. —, ako želi razvoj usluga ove vrste, mora na sebe preuzeti i brigu oko troškova. Ovo se može postići u obliku javnih subvencija, taksa i slično za privatne šume i propisivanjem pogodnog oblika naknade za javne šume. U svakom slučaju, šumarski privrednici morati će se aktivno uključiti u ove tokove, a u šumskim područjima od prvorazrednog značaja za rekreativne aktivnosti moraće i sami postati kvalificirani rukovodioci ovih. Gospodarenje prirodnim bogatstvima u cilju rekreacije, tamo gdje to još nije, moraće biti i nastavni predmet na šumarskim fakultetima, bilo obavezan ili u obliku postdiplomske specijalizacije. Rezimirano, sve veći pritisak, što ga gradsko stanovništvo i inozemni turisti u slobodno vrijeme vrše na šume, prerastao je u novu dimenziju politike gospodarenja šumama. Radi se dakle — o tome da se i šumska privreda i društvena zajednica angažiraju na rješavanju niza problema koji se u vezi s tim nameću. |