DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 35 <-- 35 --> PDF |
U DK 634.0.221.4:634.0.611 .614:634.0.654 ULOGA OMJERA SMJESE U ODREĐIVANJU SMJERNICA GOSPODARENJA (ODNOSNO ODREĐIVANJE ETATA) POMOĆU TABELA NORMALNIH MASA U PREBORNIM ŠUMAMA (Fagetum dbietetosum croat. Horv.) Ing. ZVONIMIR TOMAC, Rijeka Omjer smjese smatra se u prebirnoj mješovitoj šumi značajnim pokazateljem biološke i ekonomske ravnoteže kako normalne tako i stvarne mase, odnosno pokazateljem optimalnosti šumske proizvodnje. O normalnoj (minimalnoj, optimalnoj . . .) zalihi prebirnih šuma pisano je, te je više autora fiksiralo zalihe, koje se međusobno malo razlikuju, uhodane su, teorija i praksa ih priznaju i primjenjuju, te su one osnova svim uređajno gospodarskim propisima. Međutim izračuni su vršeni za čiste sastojine — jele ili bukve. U prirodi postoje pretežno mješovite šume (Fagetum abietetosum), te se odmah problem primjene (upotrebe) tih normala oblikuje u tri komponente. — zaliha kao takova u mješovitoj šumi za svaku pojedinu vrstu — odnos iste (zalihe jedne vrste) prema drugoj (zalihi druge vrste) definiran pojmom »omjer smjese« — prikladni »ključ« za primjenu podataka iz postojećih tabela čistih sastojina, na mješovite sastojine. Razmotriti će se baš treća komponenta: problem upotrebe tablica normala čistih sastojina na mješovite šume za koje se do sada primjenjuju tablice čistih satojina, reducirane omjerom smjese, te će se dati neke primjedbe na taj postupak. Tablice se obično šablonski primjenjuju i za mješovite šume — jela sa bukvom — te su na tom poslu taksatori poodavno uočili da jednostavni linearno obračunati »omjer smjese« faktične sastojine i njegova primjena kao ključa za tablice čistih sastojina ne daju pouzdan početni i poželjni podatak na kojemu bi se moglo graditi smjernice za gospodarenje i određivati etate. Primjer: U dvjema odjelima mješovitih sastojina (jele II boniteta sa bukvom III boniteta) odjel: a. ima zalihu jele 370 i bukve 130 svega 500 m2 pa je omjer smjese 0,7 : 0,3 b. ima zalihu jele 180 i bukve 80 svega 260 m3 pa je omjer smjese 0,7 : 0,3 Smatra se da je u mješovitim sastojinama (preborni oblik Fagetum abietetosum) poželjan optimalni omjer smjese. (Spominje se upravo 0,7 : 0,3). Međutim koj i omjer smjese izražen apsolutnim veličinama zalihe pojedine vrste? Tim pitanjem se upravo otvara predmetna diskusija, to jest da li je ele menat koji ocrtava pouzdano traženu veličinu omjer smjese ili »koeficije n a t optimalnosti«? Kako je druga komponenta normale, veličina zalihe, to se pitamo koliko je zaliha odjela a. odnosno b. normalna, te kakove treba predvidjeti za gospodarenje smjernice da bi masa tih odjela bila i u buduće optimalna po veličini i po međusobnom odnosu. Običavalo se za ustanovljeni omjer smjese, otčitati |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 36 <-- 36 --> PDF |
zalihe u tabelama, na primjer u našem slučaju za jelu 0,7 (II. bon), te za bukvu 0,3 (III. bon): jele 339 m3 i bukve 86 m3 svega 425 m3 i te podatke kao »normalu« upisati u smjernicama gospodarenja kao poželjni cilj — u obim odjelima. (Trenutačno se ispušta iz diskusije potreba eventualne postupičnosti do postizanja cilja u našim odjelima.) Nakon izgospođarenja, na primjer, tačno jele 339 m3 i bukve 86 m3 izračunalo se da je to u stvari polučen omjer smjese jele 0,8: bukve 0,2 . . .!? pa se postavljalo pitanje u čemu je greška, jer nakon što se točno polučio postavljeni cilj gospodarenja postavljen omjerom smjese 0,7 : 0,3 (zaliha jele 339 i bukve 86) ustanovilo se da je to omjer smjese 0,8 : 0,2, a za ova j odnos da je normala jele 388 i bukve 57. U našem slučaju to je naročito nezgodno za a. odjel gdje smo početno imali jele 370 m3, smanjili na 339 m3, a sada ustanovili da stvarno trebamo 388 m3. U stvari iz tabele očitane mase 0,7 od čiste normale 485 (za jelu) i 0,3 od čiste normale 287 (za bukvu) je stvarno 339 i 86, koje ali u međusobnom odnosu ne stoje kao 0,7 : 0,3 nego kao 0,8 : 0,2. Upozorenje da u postupku nešto nije u redu očito se pokazalo, kad se tražila normala na primjer za sastojinu u kojoj su faktične mase zastupljenih vrsta upravo tolike da im je omjer smjese 0,5 (na pr. Jele II . . . 180 m3): 0,5 (na pr. bukva III . . . 180 m3). Po uobičajenom postupku za ta j omjer (0,5 : 0,5) u tabeli očitala se normala jele 243 i bukve 144, te se ustanovilo da te normale proističuće iz omjera 0,5 : 0,5 nemaju odnos 0,5 : 0,5 nego 0,6 : 0,4. Iskazavši omjer smjese (0,7 : 0,3) u navedenom a. i b. odjelu možemo se zavaravati s pomišlju da je izgospodaren relativni uzgojni optimum, međutim brojke za odjele a. i b. uspoređene s tabelama normala pokazuju očito da to nije postignuto niti u apsolutnom, a niti u relativnom odnosu, jer je faktično izgospodareno, izraženo »koeficijento m optimalnosti« u konkretnom slučaju u: — odjelu a. jele 0,8 i bukve 0,5 svega 1,3 — odjelu b. jele 0,4 i bukve 0,3 svega 0,7 normalne mase. Očito i bjelodano je u odjelu a. previše zalihe kako jele (za 0,1 ili 10%) tako i bukve (za 0,2 ili 20%), jer to pokazuju imenovani koeficijenti. U odjelu b. postoji manjak samo kod jele jer umjesto optimalnih 0,7 ima stvarnih 0,4, a bukva je u optimali (ima je naime 0,3). 2. primjer (Klepac, Uređivanje str. 299, 301) Ako je u »Kupjačkom vrhu« normaln a zaliha jele 300 m3 s bukvom 70 m3 onda je tu omjer smjese 0,81 (jele) : 0,19 (bukve). U tabelama, ali za omjer 0,81 (jele) : 0,19 (bukve — oboje po III bonitetu) je normalna zaliha 285 (jele) i 57 (bukve). Prema tome iz istih podataka i istih tabela dvije različite normale. No ako za iskazane »normalne mase« (300 jele i 70 bukve) izračunamo »koeficijente optimalnosti« oni su 0,85 za jelu i 0,25 za bukvu, pa u tabelama za te koeficijente optimalnosti izvadimo normale onda su one opet 300 jele i 70 bukve. Dakle obostrano jednoznačno. U ovom slučaju ako su 0,85 i 0,25 koeficijenti onda nije neprirodno, niti greška, .to njihov zbro jnije 1,0, te se tu jednostavno može uklopiti postavka |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 37 <-- 37 --> PDF |
da se u životni prostor normalne mase jele može još uklopiti 10% bukve, odnosno da bude normalni koeficijenat optimalnosti za mješovite preborne sastojine (odnosno normalna masa) za: bukvu = 1,0 — koef. optimal, jele + 0,1 = 1,1 — koef. optimal, jele jelu = 1,1 — koef. optimal, bukve. Kod omjera smjese nikad šuma ne može biti preko 1,0 dok kod koeficijenta optimalnosti to može, pa je to lakše postojeće stanje komparirati sa normalom, usmjeravati i prilagođavati na bazi računske podloge bližem cilju, unapred od" redivši mogući pomak. Primjer 3. Normala mješovitih šuma gdje je jela II boniteta, a bukva III bon. konstruirana pomoću normala čistih sastojina (jela 485 m3, bukva 287 m3) za slijedeće koeficijente ima masu i omjer smjese kako slijedi: jela bukva :oef icijent masa omj er smjese koeficijent masa omj er smjese K, = 0,4 194 0,5 K2 == 0,6 172 0,5 0,5 243 0,6 0,5 144 0,4 0,6 291 0,7 0,4 115 0,3 Prema tome omjeri smjese nisu identične veličine koeficijentima. Predočimo li si ponovno na koliko različit način i pomoću koliko različitih veličina se do njih došlo, onda je razumljivo i jasno da su to dvije različite veličine i dva različita pojma. Teorija je obradila normale čistih sastojina (smjesa 1,0). Uz pretpostavku da su naravne mješovite sastojine u stvari smjesa povoljnih dijelova čistih sastojina (učešće — smjesa između 0,0 do 1,0) pokušalo se normalu mješovitih sastojina konstruirati diskusijom jednadžbe: S = Ki A + K2 B + . . . (1) Ki, K> = koeficijent (krivo poistovjećen s omjerom smjese) A, B = normalna preborna čista sastojina pojedinih vrsta (masa) S = normalna preborna mješovita sastojina (masa) U toj jednadžbi koeficijenti Ki, K2 . . . mogu stajati u povoljnom međusobnom odnosu, ali njihov zbroj (Ki + K2 + . . .) mora biti približno 1,0, te prema tome apsolutne veličine pojedinog koeficijenta se uvijek kreću među pozitivnim vrijednostima od 0,0 do oko 1,0, a svi se opet zajedno dopunjavaju do sumarne vrijednosti koja je danas za naše šume rijetko iznad 1,0. (U slučaju kad suma koeficijenata, osim jednoga, imade vrijednost 0,0 šuma poprima oblik čiste sastojine, a kad je suma svih koeficijenata 0,0 onda šume nema.) Dakle do normala mješovitih šuma se došlo diskusijom normala čistih šuma pomoću »koeficijenata« — za svaku vrstu, te sumiranjem istih diskutiranih veličina — za ukupnu drvnu zalihu normale (a ne pomoću omjera smjese). (Omjer smjese uzimamo obično da je relativna veličina koja pokazuje u kojem omjeru — relativnom odnosu — stoje pojedine zastupljene čiste sastojine u konkretnoj mješovitoj šumi po broju stabala, temeljnici, a najčešće samo masi). |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Miješanjem sasvim drugo značne veličine (drugog pojma) — omjera smjese — u računu normala za faktične sastojine naravno da dolazimo do krivih usporedbenih vrijednosti. Zbog toga sam predložio da se pojam »omjera smjese« razluči od pojma »koeficijenta optimalnosti« (kako sam nazvao taj koeficijenat). U praksi treba konfrontirati ove dvije jednadžbe: V = T(j) + U(b) + . . . (2) S = Ki A(j) + K2 B(b) + . . . (3) V = stvarna mješovita sastojina T, U = variabilna faktična masa pojedinih vrsta u mješov. sastojinama (j) = jela (b) = bukva S = normalna mješovita sastojina A, B = fiksna normalna masa pojedinih vrsta u čistim prebornim sasto" jinama Ki, K2 = koeficijenti optimalnosti (normaliteta) odnosno treba ustanoviti koliko je stvarna šuma — bliska normalnoj. Običavalo se iz jednadžbe (2) izračunati omjer smjese (c) i to: T za o - (jela) = —.... (4) V U o- (bukva) = — .... (5) V te istoga poistovjećivati sa koeficijentom pomoću kojega je sastavljena tablica normala za mješovite šume. Međutim nakon konfrontacije jednadžbi (2) i (3) može se normalitet parcijalno istraživani (po svakoj vrsti): to jest za jelu koliko je: T iz (2) jedu. T(j) jednako Ki A(j), a odavde Ki = — (6) A odnosno za bukvu U U(b) => K2 B(b), a odavde K2 = —. . . (7) B T Iz jednadžbe (4) 0" = — odnosno T = ff V vidimo da ne postoji nikakva V veza sa normalom, odnosno tabelama. Formula upravo kaže samo općenito da je stvarna masa dotične vrste dio ukupne mase mješovite sastojine. T Iz jednadžbe (6) Ki = — odnosno T = Ki A vidimo da je veza sa norma- A lom, odnosno sa tabelama uspostavljena. Formula upravo kaže da je stvarna masa dotične vrste u sastojini neki dio normale. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 39 <-- 39 --> PDF |
U tabelama su iskazani takvi dijelovi normala. Treba samo ustanoviti kojem broju iz tabela je stvarna masa najbliža, te po tome istovremeno ustanoviti kojem »K« taj nađeni broj pripada, pa taj »K« pokazuje stanje normaliteta dotične sastojine za jednu vrstu. Za drugu vrstu postupak je analogan. Dakle koeficijenti su ti koji pokazuju stanje normaliteta. Zato treba računati te koeficijente, jer su oni ujedno ključ ulaza u date tabele normala čistih sastojina za primjenu na mješovite. Koeficijenti se računaju pomoću stvarne mase dotične vrste i normale te vrste, a ne pomoću stvarne mase i ukupne mase sastojine — kao omjer smjese. [Usporedi formule (4) i (6), odnosno (5) i (7)]. DISKUSIJA Kad bi se umjesto uobičajenog omjera smjese (koji je za određenu namjenu sasvim neprikladna veličina) upotrebio u računu koeficijenat optimalnosti, obračun bi odmah pokazivao jednostavno i brzo koliko je stvarna masa bliska ili daleka od normale, te u kojoj vrsti i kolika je razlika, pa u kojem smjeru je treba korigirati odnosno kretati. Tako bi se među našim taksacionim elementima pojavio novi: KOEFICIJENAT OPTIMALNOSTI — a isti bi umjesto omjera smjese služio kao ključ u tabele čistih normala, a osim toga i kao putokaz u formiranju cilja i smjernica gospodarenja. Trebalo bi prema tome u S. 1. 5—6/1963 u tabeli br. 3 navedeni »omjer smjese« shvatiti kao koeficijenat optimalnosti. Taj ispravak je tehnički formalan, no on u stvari ima suštinski različitu sadržinu i na drugi se način do njega dolazi nego do omjera smjese. U stvari iskazani »omjer smjese« nije niti izračunat pomoću faktične smjese, pa prema tome nije niti »omjer smjese«. Tim predloženim koeficijentom optimalnosti svodi se zapravo faktična masa na zajednički nazivnik sa optimalom iz tabela, te su istom sada usporedive te dvije veličine. Koeficijenat optimalnosti tako postaje jednostavan ključ za upotrebu datih tabela. Za određivanje smiernica gospodarenja u prebirnoj šumi (Fagetum abietetosum) nije bitan »faktični« omjer smjese nego »usporedbeni« omjer smjese to jest koeficijenat optimalnosti koji se dobije kad se stvarna masa usporedi (podijeli ) s normalom čistih sastojina. Kako je izloženo, neprikladno je, pa zato ne treba niti upotrebljavati u taksacijske svrhe (za utvrđivanje stupnja normalnosti faktične sastojine) omjer smjese, nego koeficijenat optimalnosti. Sljedeći primjer pokazuje koliko te dviie veličine mogu biti za iste sastojine različite, a prepušta se diskusiji da utvrdi koji podatak je instruktivniji za utvrđivanje smjernica gospodarenja. ´odjel stvarna sastoj i n a zaliha omjer smjese koefic. optimalnosti jela bukva jela bukva jela bukva (485)* (287)* c. 310 140 0,7 0,3 0,6 0,5 d. 200 164 0,6 0,4 0,4 0,6 e. 142 57 0,7 0,3 0,3 0,2 Opaska : * Normala sastojine. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Idealna normala za sve navedene odjele je jele 339 i bukve 86 uz koeficijente optimalnosti 0,7 : 0,3. Omjer smjese pokazuje za c. i e. odjel već izgospodaren optimalni odnos, dok koeficijenat optimalnosti očito pokazuje da to nije tako (u odjelu e. je za" liha veoma daleko od normale odnosno optimalnosti). Odjel d. je naročito karakterističan jer omjer smjese pokazuje upravo obratan odnos od onoga kakav pokazuje koeficijenat optimalnosti. Važno je da koeficijenat optimalnosti pokazuje stanje i put k normali. Omjer smjese to ne pokazuje, te promatranje sastojine po jednostavnom omjeru smjese može biti put k uspješnom zavaravanju. LITERATURA Kie p a c D.: Uređivanje šuma, Zagreb 1965. Š kopa č S.: Novi sistem uređivanja prebornih šuma — prof. Dr. D. Klepca — primjena u praksi, Šum. list, 5—6/1963. |