DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 5 <-- 5 --> PDF |
U našoj zemlji ima vrlo malo nalazišta sa stablima posve »čiste linije« brucijskog bora. Ponajviše su ovdje intermedijarni križanci i križanci bliži ili alepskom boru ili brucijskom boru; na primjer, stabla po spomenutim značajkama češera pripadaju brucijskom boru a po izgledu krošnje alepskom boru. Zato u izboru sjemenskih baza treba imati u vidu sve navedene značajke — najviše zbog toga što se te dvije vrste bora međusobno razlikuju ne samo dendrološki, nego, kako ćemo kasnije opisati, i po ekološkim zahtjevima odnosno po otpornosti nekim lošim utjecajima kompleksa klimatskih faktora, pogotovo onih na području submediterana. I sama vrsta brutia ima različitih genetskih svojta, od kojih neke vjerojatno mogu biti bolje za potrebe šumske privrede (dinamika rastenja, oblik stabla, debljina kore) a druge su vrlo dobre za potrebe turističke privrede (prvenstveno po ovim kriterijima: lijep oblik, velika gustoća, veća širina i tamnija boja krošnje). PRIRODNI AREAL U Sredozemlju je brucijski bor spontano rasprostranjen uglavnom na istoku, alepski bor pretežno na zapadu, a crni bor na sjeveru. Brucijski bor nalazi se najviše u Maloj Aziji i Bližem Istoku. Areal mu nije kontinuiran, nego je više-manje disjunktan. Po Boissier u (cit. po Nahalu), taj bor raste u ovim zemljama: Grčka (Tracija, Kreta Rodos), Turska (okoliš Crnog mora, Mramornog mora, Egejskog mora, Mediteranskog mora), Cipar, Sirija i Libanon; izolirano na Krimu, u Iranu, Iraku, Afganistanu i dr. I drugi pisci navode neka od tih i još druga nalazišta. Značajan je, za naše geografske okolnosti, podatak koji je dao Rikl i (1943.) da se na nižim položajima Cipra nalazi Pinus halepensis, a na srednjima raste Pirnas brutia. Po starijim navodima (Hempel-Wilhelm, 1889.), ta se vrsta bora u Maloj Aziji održava na nadmorskoj visini do 1.500 m; na vrhuncima Kionije i Paputsa do oko 1.550 m n. v. (H o m b r e, 1914.). U hladnijim krajevima visinska granica mu je do 250 m n. v. i mnogo niža. Po Tschermakovim opažanjima (1950.), taj bor raste u zoni makije i iznad nje gdje čini čiste sastojine i mješovite sastojine s podstojnim tvrdolisnim listačama. Na temelju svojih ispitivanja, Pourte t (1966.) spominje da Pinus brutia zauzima u Turskoj mediteransku zonu do oko 800 m n. v.; na Taurusu do 1.000 m n. v., ponegdje do 1.200 rn. Brucijskom boru srodan alepski bor zauzima gotovo čitavo područje Mediterana, osim Egipta. Glavno područje rasprostranjenja alepskog bora je zapadni Mediteran, osobito sjeverna Afrika. Areal te vrste bora nalazi se u ovim zemljama: Alžir, Tunis, Maroko, Španjolska, Francuska, Italija, Jugoslavija, Albanija, Grčka, Cipar, Turska, Liban, Sirija, Jordan, Palestina i Libija. Drukčiji je areal crnog bora: južna Evropa i jugozapadna Azija, tj. uglavnom istočni dio Španjolske, južna Francuska, Italija, južna Austrija, Jugoslavija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Mala Azija, Krim. Ima veoma mnogo podvrsta, varijeteta i rasa. Po Fukarekovo j studiji (1958.), Pinus nigra je skupna vrsta, cijepa se u »male vrste«. Vi d ako vi ć (1957.) je za područje Jugoslavije crni bor raščlanio u pet svojta: subspeciesi dalmatica, Pallasifina, austriaca, gočensis i gočensis var. illyrica; dalmatinski je kserofitan, ilirski više mezofilan, austrijski je negdje u sredini, gočki bor je prilagođen na klimu istočnog područja. |