DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 46 <-- 46 --> PDF |
ga je zadesila na povratku sa službenog puta u Celje u Ljubljani 9. listopada 1857. u Bavarskom dvoru. U svom osobnom službenom listu iz 1845. g. navodi da je služio i na vlastelinstvima Fužine, Vrbovsko i Vinodol. Uostalom znamo iz akta o njegovom prvom premještaju iz Ljubljane (kasnije je tamo služio u god. 1824/1825.) u Trst da je već bio upoznat sa melioracionim radovima u Motovunskoj šumi. Razumljivo je, dakle, da je Ressel čitavih 36 godina surađivao u svim službenim akcijama koje su se odnosile na šumsku privredu u Slovenačkom primorju te još više u Istri zajedno s Krkom. Njegov genijalni duh nije se mogao zadovoljavati samo savjesnom izradom raznih akata po službenoj dužnosti već je na osnovu iskustava stečenih u dugogodišnjem radu i u stalnim odnosima sa domaćim stanovništvom izrađivao samoinicijativno brojne prijedloge za poboljšanje stanja kraških šuma kojima je želio doprinijeti poboljšanju životnih uvjeta osiromašenog stanovništva Istre. Ovi brojni prijedlozi nam ujedno dokazuju da nije zbog posvećivanja pažnje svojim svestranim izumima zanemarivao službene obaveze, mada su mu neki pretpostavljeni zamjeravali njegovu djelatnost kao izumitelja koju su u tadanjim (Metternichomvim) vremenima smatrali kao prevratničke, uslijed čega su ga zajedno sa porodicom premještali na razna službena mjesta u unutrašnjosti te mu je u četrdesetim godinama prijetilo ne samo stavljanje na raspoloženje već i umirovljenje prije vremena. Tako je, i unatoč raznim visokim titulama, sve do 1852. g. imao istu — početničku — plaću mada je učinio mnogo baš za ratnu mornaricu te je čak pobjednik kod Visa, admiral Tegethoff, izjavio, da Austrija duguje pobjedu njegovom izumu — vijku. Dok nije dobio nagradu u visini od 20.000 engl, funti koju je raspisala Velika Britanija 1852. g. za izumitelja brodskog vijka, doživio je priznanje za svoje zasluge barem iza svoje smrti, i to u vidu spomenika od Washingtona do Beča i Ljubljane te Chrudima. Najviše nas moraju prirodno zanimati njegovi prijedlozi za ponovno pošumljavanje našeg krša te regulaciju rijeke Mirne i Neretvine delte. Već odmah poslije dolaska u Trst (1821) utvrdio je strahovite posljedice obešumljavanja krša ne samo za šumarstvo već i za čitavu privredu, naročito poljoprivredu Istre. Ogoljavanje, barem u Istri, ne pripisuje toliko sječi naročito istarskih hrastovih šuma po nalogu Venecije za potrebe njene brodogradnje te izgradnje kuća na hrastovim šipovima, već u znatnoj mjeri ukidanju mornaričkog rezervata, tj. prava preče kupovine koja je pripadala ratnoj mornarici u Veneciji u pogledu hrastovine za brodogradnju. Ovo svoje uvjerenje iznosi u raznim svojim šumarskim radovima, naročito u Historiji mornaričkih šuma (1855) navodeći stroge mletačke propise o nadzoru nad šumama te činjenicu da je jedan član »vlade« (consiglio di dieci) imao stalno sjedište u Rasporu u Istri kao nadzornik mletačkih šuma. Austrija je željela ukidanjem rezervata (1817) liberalizirati poljoprivredu te joj omogućiti veće prihode radi suzbijanja gladi kao posljedice ratova. Ukidanje rezervata iskoristile su po Resselovim podacima francuska, a u još većoj mjeri britanska mornarica koja je kroz 20 godina posredstvom jednog aganta u Chioggi i njegovih nakupaca otkupljivala jeftino istarsku hrastovinu. Nešto krivnje pripisuje i francuskoj upravi koja je u god. 1793. do 1813. posjekla četvrtinu donje Motovunske šume te sasvim napustila odvodnjavanje šume. Ressel se već 1822. počeo baviti proučavanjem ogoljavanja i njegovih posljedica te je 1837. g. na otoku Krku obavljao prve pokuse sa pošumljavanjem |