DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Ste po&fe&ti Siitnac&t&a %6tce ZASLUGE JOSIPA RESSELA ZA HRVATSKE ŠUME Prof. dr VLADIMIR MURKO, Ljubljana Kulturni svijet već je priredio nekoliko proslava u počast stosedamdesetpetgodišnjice rođenja Josip a Ressela , rođenog 29. lipnja 1793, u istočnočeškom gradu Chrudimu po ocu češkom nijemcu a pa majci Čehinji rođenoj Konvička. Još je u lipnju 1968. održana proslava u Tokiu te Rosslauuu na Labi (Njemačka Demokratska Republika) zajedno sa izložbom na kojoj se prvi put pojavio njegov prijedlog (iz 1842. g.) za izgradnju konjskog tramvaja na Rijeci, dok je kasnije u Berlinu (DDR) porinut u Sprevu riječni brod sa njegovim imenom. Premalo su poznate njegove velike zasluge za šumarstvo u Hrvatskoj i Slovenskom primorju, prije svega dakle na našem kršu: njemu je posvetio 36 godina svog plodnog rada na području šumarstva, ali i na podizanju poljoprivrede u najširem značenju. Ressel je, naime, pored raznih izuma, iznio i razne prijedloge za poboljšanje zemljišta, naročito u vezi regulacije rijeke Mirne i delte Neretve, te vodeći računa u brojnim prijedlozima za pošumljavanje našeg krša o potrebama poljoprivrede. Kod nas, pa i u ostalom svijetu, najviše je poznat kao izumitelj brodskog vijka, dok su njegovi ostali, djelomično isto tako značajni i brojni izumi gotovo nepoznati, mada danas koriste čovječanstvu, iako često pod tuđim imenom. Pretežni dio ovih izuma i prijedloga koji se odnose na gotovo sva, u njegovo vrijeme poznata područja tehnike, obrađen je doduše u inače solidno rađenoj knjigi Josef Ressel Denkschrift (Beč 1893), koja je danas teško pristupačna, neki kasnije otkriveni izumi i prijedlozi izneseni su u našoj knjizi JosipRessel Življenje in delo (Ljubljana 1957) te u engleskoj publikaciji Josep Ressel 1793—1857 u izdanju Tehniškog muzeja Slovenije (Ljubljana 1957). Mada je spomen-knjiga iz 1893. g. tvrdila da je iscrpla svu građu o J. Resselu, još se gotovo svake godine pojavljuju novi dokumenti koji još bolje prikazuju njegovu upravo nevjerojatnu svestranost, kao i zasluge, prvenstveno za unapređivanje naših krajeva na kršu. I pored brojnih napora stručnjaka iz raznih zemalja ostaje još uvijek neriješen znatan broj problema iz njegova života i rada. Tako sam kod njegova praunuka arh. Ferdinanda Ressela u Trstu otkrio, pored obimnog rukopisa o matematici (za koji stručnjaci još nisu raščistili da li predstavlja originalan rad ili kompilaciju) manji rukopis iz geometrije, i podatke o tome da je obavljao pokusne vožnje sa čamcem na vijak (na ručni pogon) na rijeci Mirni; njegov prapraunuk — naš dosadašnji ambasador u Mehiku Dalibor Soldatić navodi da mu je njegova baka pokazivala u njegovim mladim danima 3 sveske Resselovih rukopisa za koje su navodno Englezi uzalud nudili znatan iznos u zlatu; na žalost njegova tetka Cecilia Ivanissevich iz Brescie tih rukopisa nema, ali se sjeća da su se u obitelji čuvale knjige o Resselu u ćirilici (vjerojatno na ruskom ili srpskom jeziku) koje su do sada nepoznate, ali spominje i obiteljsku tradiciju o pokusnim vožnjama u općini Labin, dakle na Raši ili Raškom ´kanalu, za koje smo već zatražili podatke. U tršćanskom Pomorskom muzeju nalaze se navodno prijedlozi za regulaciju solana u Seme42 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 45 <-- 45 --> PDF |
deli kod Kopra, zatim splitske luke i Boke Kotorske. Ti mi Resselovi radovi prigodom boravka u Trstu, zbog selidbe muzeja nisu bili pristupačni. Ferdinando Ressel vidio je još kod svog oca Resselovu geološku kartu Istre (od Trsta do Rijeke) sa vjerojatnim nalazištima nafte i uglja koje je J. Ressel ucrtao na osnovu svog odličnog poznavanja Istre. Na osnovu te karte Ferdinandov je otac pregovarao sa Škodovim zavodima koji su zaista, mada ugovor nije bio sklopljen, iskopali okno kod Bazovice (u blizini naše granice), ali bez uspjeha. Ferdinado Ressel pripisuje svome pradjedu i otkriće barem jednog dijela ugljenokopa u Raši i Sečovljama (kod Portoroža). Od nacrta za riječki tramvaj raspolažemo za sada samo sa prvom stranom, ali nam je obećan i drugi list. Nadalje bi trebalo raščistiti da li je Ressel, kao mornarički šumski agent za Istru i Krk, bio (prema izjavi Ferdinanda Ressela) nadležan i za državne šume u Dalmaciji. U jednom se, naime, izvještaju iz 1832. g. navodi, da je otkrio brojne državne šumske parcele u Dalmaciji o kojima kameralna uprava nije imala ni pojma. Zanimljivo je da je bio prije nekoliko godina na ušću rijeke Mirne kod Novigrada podignut pokretni most za koji se Ressel zauzimao još 1855. g. Već samo ovih nekoliko podataka pokazuje, da je Ressel na svojim brojnim putovanjima kroz Istru upoznao njene prilike i potrebe kao nitko drugi, i to ne samo u pogledu šumarstva već i poljoprivrede, hidrografije, cestovnog i pomorskog prometa, sastava i raspodjele zemlje, rudarstva i geologije. I raznim svojim izumima (muljača za masline, grožđe i voće sa tri modla, plug, sve izričito namijenjeno za potrebe Istre) htio je pomoći našem seljaku na kršu da bi mu olakšao njegov teški život te mu uštedio »krvavi znoj«, kako to čitamo u prijedlogu za pošumljavanje Istre. Poznavanje prilika u Istri dokazuju i brojni njegovi prijedlozi koji su bili u njegovo vrijeme ostvareni samo djelomično te se izvode tek danas — pošumljavanje, regulacija Neretvine delte, regulacija rijke Mirne, istraživanje naftnih izvora u Istri. Predviđao je dakle te značajne akcije i sto godina unaprijed. Već ovi podaci dokazuju da historija tehnike nije važna samo sa gledišta izučavanja njenog razvoja i napretka, kome neki suvremeni stručnjaci ne posvećuju nikakvu pažnju već da i današnja mnogo razvijenija tehnika može koristiti dobro promišljene prijedloge i izume iz ranijih razdoblja koji se pomoću mnogo modernijih metoda mogu primjenjivati sa manje napora i više uspjeha nego prije sto godina. Ovdje nas, naravno, najviše zanimaju Resselovi prijedlozi na području šumarstva Hrvatske. Ostavljamo dakle po strani njegovu djelatnost kao distriktnog šumara u Pleterjama (1817—1821), koja ga je dovodila i u Zumberačku goru gdje su mu bile povjerene bogate još danas očuvane šume, kao i njegovu djelatnost u šumama Slovenskog primorja koje su mu bile povjerene kao primorskom šumaru zajedno sa šumama u Hrvatskoj Istri (od 1821. do 1835.). Od 1835. do 1838. g. nije više služio u šumarskoj upravnoj službi već u operativi kao viši agent za motovunske šume, da bi poslije jednogodišnje besplatne prakse u mornaričkom arsenalu u Veneciji preuzeo mjesto mornaričkog šumarskog agenta za Motovun i Istru (1839—1843), i to sa sjedištem u Motovunu. I kao privremeni mornarički podintendant u Veneciji (1843 do 1848) dolazio je neprestano službeno u mornaričke i druge državne šume u Istri radi preuzimanja drveta za gradnju ratnih brodova. Poslije talijanske revolucije u 1848. g., koja je bila zahvatila i mletački arsenal, premješten je u Trst gdje je služio kao mornarički intendant odnosno mornarički šumski intendant sve do smrti koja |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 46 <-- 46 --> PDF |
ga je zadesila na povratku sa službenog puta u Celje u Ljubljani 9. listopada 1857. u Bavarskom dvoru. U svom osobnom službenom listu iz 1845. g. navodi da je služio i na vlastelinstvima Fužine, Vrbovsko i Vinodol. Uostalom znamo iz akta o njegovom prvom premještaju iz Ljubljane (kasnije je tamo služio u god. 1824/1825.) u Trst da je već bio upoznat sa melioracionim radovima u Motovunskoj šumi. Razumljivo je, dakle, da je Ressel čitavih 36 godina surađivao u svim službenim akcijama koje su se odnosile na šumsku privredu u Slovenačkom primorju te još više u Istri zajedno s Krkom. Njegov genijalni duh nije se mogao zadovoljavati samo savjesnom izradom raznih akata po službenoj dužnosti već je na osnovu iskustava stečenih u dugogodišnjem radu i u stalnim odnosima sa domaćim stanovništvom izrađivao samoinicijativno brojne prijedloge za poboljšanje stanja kraških šuma kojima je želio doprinijeti poboljšanju životnih uvjeta osiromašenog stanovništva Istre. Ovi brojni prijedlozi nam ujedno dokazuju da nije zbog posvećivanja pažnje svojim svestranim izumima zanemarivao službene obaveze, mada su mu neki pretpostavljeni zamjeravali njegovu djelatnost kao izumitelja koju su u tadanjim (Metternichomvim) vremenima smatrali kao prevratničke, uslijed čega su ga zajedno sa porodicom premještali na razna službena mjesta u unutrašnjosti te mu je u četrdesetim godinama prijetilo ne samo stavljanje na raspoloženje već i umirovljenje prije vremena. Tako je, i unatoč raznim visokim titulama, sve do 1852. g. imao istu — početničku — plaću mada je učinio mnogo baš za ratnu mornaricu te je čak pobjednik kod Visa, admiral Tegethoff, izjavio, da Austrija duguje pobjedu njegovom izumu — vijku. Dok nije dobio nagradu u visini od 20.000 engl, funti koju je raspisala Velika Britanija 1852. g. za izumitelja brodskog vijka, doživio je priznanje za svoje zasluge barem iza svoje smrti, i to u vidu spomenika od Washingtona do Beča i Ljubljane te Chrudima. Najviše nas moraju prirodno zanimati njegovi prijedlozi za ponovno pošumljavanje našeg krša te regulaciju rijeke Mirne i Neretvine delte. Već odmah poslije dolaska u Trst (1821) utvrdio je strahovite posljedice obešumljavanja krša ne samo za šumarstvo već i za čitavu privredu, naročito poljoprivredu Istre. Ogoljavanje, barem u Istri, ne pripisuje toliko sječi naročito istarskih hrastovih šuma po nalogu Venecije za potrebe njene brodogradnje te izgradnje kuća na hrastovim šipovima, već u znatnoj mjeri ukidanju mornaričkog rezervata, tj. prava preče kupovine koja je pripadala ratnoj mornarici u Veneciji u pogledu hrastovine za brodogradnju. Ovo svoje uvjerenje iznosi u raznim svojim šumarskim radovima, naročito u Historiji mornaričkih šuma (1855) navodeći stroge mletačke propise o nadzoru nad šumama te činjenicu da je jedan član »vlade« (consiglio di dieci) imao stalno sjedište u Rasporu u Istri kao nadzornik mletačkih šuma. Austrija je željela ukidanjem rezervata (1817) liberalizirati poljoprivredu te joj omogućiti veće prihode radi suzbijanja gladi kao posljedice ratova. Ukidanje rezervata iskoristile su po Resselovim podacima francuska, a u još većoj mjeri britanska mornarica koja je kroz 20 godina posredstvom jednog aganta u Chioggi i njegovih nakupaca otkupljivala jeftino istarsku hrastovinu. Nešto krivnje pripisuje i francuskoj upravi koja je u god. 1793. do 1813. posjekla četvrtinu donje Motovunske šume te sasvim napustila odvodnjavanje šume. Ressel se već 1822. počeo baviti proučavanjem ogoljavanja i njegovih posljedica te je 1837. g. na otoku Krku obavljao prve pokuse sa pošumljavanjem |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 47 <-- 47 --> PDF |
sađenjem žira na goletima, ali bez većih uspjeha; izbojci su se najkasnije u petoj godini posušili bez dovoljne zaštite zemlje i zasjene, a zimi se zbog nedostatka snježnog pokrivača i velikih razlika u toplini preko noći smrznuta zemlja na suncu topila i rastezala te je odumiralo sitno korjenje. I vjetrovi (bura) su isušivali zemlju, i odnosili je u more i vrtače, a isušivale su zemlju i ljetne žege, prouzročene sve većim pomanjkanjem padavina, koje su se u Istri koncentrirale samo još na okolinu Učke. Na osnovu svojih dugogodišnjih iskustava izradio je Ressel, po nalogu okružnog predstojnika u Pazinu (Grimšiča) i zemaljskog guvernera Stadiona »Prijedlog za ponovno pošumljavanje istarskih općinskih zemljišta« od 6. lipnja 1842. (izrađen u Motovunu) koji se, zajedno sa brojnim drugim Resselovim prijedlozima iz šumarske i drugih tehničkih grana nalazi u bečkom Technisches Museum für Industrie und Gewerbe. Muzej je poslao Tehniškom muzeju Slovenije fotokopiju ovog spisa koji sadrži, pored uvoda, 62 lista. Na žalost se ni ovdje ne radi o originalu, koji bi bio Ressel kao nekadašnji profesor kaligrafije gimnazije u Novom mestu izradio u odličnom obliku, već o njegovom konceptu sa brojnim ispravkama koje iziskuju dosta vremena da bi se utvrdio konačni zamišljeni tekst. Uopće Muzej ima vrlo malo originalnih Resselovih prijedloga, jer su i oni rijetki bili kasnije škartirani. Trebalo je, dakle, njemački izvornik prepisati i prevesti na slovenski jezik (za potrebe Gozdarskog instituta u Ljubljani). Svakako bi bila korisna i izrada hrvatskog prijevoda barem tog Prijedloga, zatim dijela Historije mornaričkih šuma i drugog, nedovršenog i kraćeg, kasnijeg, Prijedloga za pošumljavanje krša upućenog tršćanskom primorskom namjesništvu. Taj se kasniji obično navodi kao prijedlog za Tršćansko- gorički krš, ali bi se mogao odnositi i na cjelokupnu Istru. Prijedlog za regulaciju Neretvine delte (1831.) poslao sam u hrvatskom prijevodu prije nekoliko godina Kotarskom narodnom odboru u Makarskoj, te je dakle raspoloživ. U popratnom pismu velikog »Prijedloga za pošumljavanje općinskih zemljišta u Istri« (»Wiederbewaldungsplan für die Gemeindegründe in Istrien«) okružnom predstojniku Grimšiču, Ressel smatra kao najvažnije odluku o gustoj ili rijetkoj sjetvi (prije svega hrastovog i ariševog) sjemena zauzimajući se za rijetku sjetvu, kako se ponovno pošumljavanje zbog pomanjkanja žira ne bi zavuklo u nedogled, dok bi troškovi i plaćanje prireza za porezne obveznike predstavljalo pravi teret; ujedno bi se znatno smanjila površina za pošumljavanje te ne bi bilo moguće pristupiti drugom »kulturnom« razdoblju: stoga bi se uz krvavi znoj podanika umjesto 20 kvadratnih milja samo 10 promijenilo u šumu, i to nepotpuno. Ujedno nudi uvjerljive dokaze o prednostima rijetke sjetve, za koju će se zauzeti i poljoprivredno stanovništvo izjavama da u Istri drvo za brodogradnju nije raslo u gustim sastojinama te da ima mnogo višu vrijednost od drveta za gorivo, dok je pašarenje za Istru neizostavna nužnost. Sam prijedlog sadrži slijedeća poglavlja: A) O sredstvima za ponovo pošumljavanje Istre uopće (str. 3). B) Teorija o uzgojnoj metodi (Kulturmethode, s. 12). C) Kvantitativni odnosi sjemenskih količina za gustu i rijetku sjetvu (20). D) Praktično izvođenje prethodne i prave kulture (24). E) nadzor nad ponovnim pošumljavanjem Istre (32). F) Raspodjela kotara među određene činovnike (38). G) Šumska policija za raspravljanje šumskih prekršaja (41). H) Fond potreban za ponovno pošumljavanje Istre (45). I) Opisivanje preglednih tabela (47). K) Periodizacija ponovnog pošumljavanja Istre (55). L) Kronološki početak i nastavljanje ponovnog pošumljavanja Istre (59). |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 48 <-- 48 --> PDF |
U poglavlju pod A) ističe Ressel »veličanstvenost« zamisli koja bi se mogla ostvariti već u kratkom razdoblju, jer se za nju zauzima i javno mišljenje: stanovništvo osjeća nedostaatk drveta za brodogradnju i gorivog drveta, češće su sušne godine, smanjen je prinos trave. Povoljna je činjenica, ističe Ressel, da je na raspolaganju velika površina od 107.001 jutra općinskog zemljišta koje bi se moglo pošumiti već u prvom razdoblju bez štete za stočarstvo (kojega značenje za Istru svuda ističe). Uspjeh pošumljavanja dat će potstrek i za pošumljavanje privatnih zemljišta, jer austrijski zakon ne dopušta prinudnog pošumljavanja (sve do izdanja zemaljskih zakona za razne predjele Primorske). Kao mornarički činovnik Ressel se zauzima prvenstveno za pošumljavanje hrastom meduncem (Quercus pubescens), a na području Učke i oko Klane pak arišom, navodeći znatne potrebe austrijske ratne i trgovačke mornarice koja van Istre ne može naći dovoljno hrastovine, pogotovu ukrivljene za brodska rebra i kojoj je osiguran i znatan izvoz, ističući tada i slabosti željeznih brodova, čiju izgradnju preporučuje tek u kasnijim elaboratima zbog nedovoljno raspoložive količine hraistovine (koja vrijedi dvadeset puta više od hrastovog gorivog drva). Ukupno bi trebalo pošumiti općinskih pašnjaka u površini od 182.358 jutara (od toga u prvom razdoblju radi osiguranja ispaše samo polovinu — 57.987 jutara, zatim nisku šume sa površinom od 35.469 jutara te polovicu goleti (12.581 jutro). Poslije dovršetka čitave akcije i uzgoja visokog drveća dobilo bi se na tih 230.408 jutara sa po 30 stabala 6,912.240 stabala u ukupnoj vrijednosti od 27,648.960 forinti, dakle po poljoprivrednom stanovniku Istre (uz 5% godišnjeg prinosa) godišnje 6 forinti i 54 krajcara. Taj prihod može Istru spasiti od gladi ukoliko će svega 36.823 »kultivatora« godišnje žrtvovati za pošumljavanje svega dan ili dva. Već prva faza u kojoj bi se pošumilo 107.001 jutro, dala bi kapital od 12,846.120 forinti. Između ostalih koristi navodi žir, drvo od proređivanja, otpatke, promjenu pašnjaka u livade, zatim povećanje broja stoke i njene kakvoće, bolji i sigurniji prinos njiva dok na drugom mjestu navodi kao glavni cilj osiguranje kiše. Pod B) utvrđuje da ponik iz sjemena može uzrasti jedino u zaštićenom stanju. Zaštita nije toliko potrebna samoj biljci već rodnoj zemlji kako bi se spriječilo zimi smrzavanje te ljeti usahnuće zbog sunčanih zraka. Stoga predlaže na golim pašnjacima i goletima prethodnu kulturu zimzelenog brina koji će, pošto dostigne visinu od 2 pedlja, omogućiti sađenje žira. U daljnjem tekstu Ressel iznosi tehniku sađenja brina i žira na raznim zemljištima, u što se ovdje ne upuštamo. U poglavlju pod C), a zbog pomanjakanja livada u Istri, Ressel se zauzima za rijetku sjetvu koja omogućuje i racionalno, dakle ograničeno pašarenje, a za 1 jutro je kod rijetke sjetve umjesto 963 funte dovoljno 6 i po funti žira sa 800 plodova. Po jutru ne treba, naime, da izraste više od 30 stabala. Za ariš je dovoljno i 800 zrna. Pod D) Ressel iznosi da je cilj kulture uglavnom umetnuti u niske šume drvo za brodogradnju, obogatiti pašnjake sa podesnim drvetom za brodogradnju te pošumiti goleti što je bolje moguće kako bi postali barem pašnjaci, koji se vremenom mogu uzgojiti u visoke šume. U niskim šumama treba zabraniti pašarenje barem 20 godina iza obavljenog sađenja, dok je na pašnjacima dopušteno sve do samog sađenja žira. Kao dokaz o vjerojatnom uspjehu pošumljavanja i o tome kako malo zemlje treba drveću na kršu, navodi breskvu koja raste iz same zidine iznad glavnog portala crkve u Bujama. Danas tamo raste — 6 smokava (1967.). Ujedno daje opširna tehnička uputstva za sađenje. U poglavlju E dodjeljuje nadzor nad pošumljavanjem, u koji spada određivanje sjetvenog prostora, količina |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 49 <-- 49 --> PDF |
sjemena i potrebnih popunjavanja, domenskim i mornaričkim šumarima u Istri (svega 8) kao sopredan posao, i to u saradnji sa nadzornicima iz redova stanovništva i predsjednicima općina (županima). Svi bi morali prijavljivati šumske prekršaje, prvenstveno nedozvoljeno pašarenje. Ukupna režija za činovnike bi iznosila godišnje 2.950 forinti. Pod F dodjeljuje šumarima tadanjih 17 istarskih kotara (koje izostavljamo kao poznate). Pošto strogost šumskih zakona prouzrokuje svakojake nepovoljne posljedice, predlaže vrlo moderna načela kažnjavanja (G) umjesto zatvorom u vidu popravljanja štete od strane krivaca, ovisno o stupnju njihove krivnje (dvo- do šesterostruki opseg štete), i to radom i nabavkom sjemena. Radi koristi od pošumljavanja (stvaranje općinskog šumskog kapitala i kiše) potrebno je da općine i »kultivatori« obavljaju (srazmjerno neznatni) rad besplatno, dok će se ukupni efektivni izdaci od 4.554 for. i 33 kraja (H) pokriti najpravednije prirezom na zemljarinu određenim po kotarima u prosječnoj visini od 2 krajcara od svake forinte poreza, i to vjerojatno samo u prvom razdoblju. Pregledne tabele (I) izradio je Ressel na osnovu podataka primljenih od okružnog ureda te obuhvaćaju 26 rubrika. Na žalost je očuvano samo popratno pismo i kratak opis, dok su same tabele, koje nalikuju na dugogodišnji plan za poljoprivredu i šumarstvo, izgubljene. Naročito je zanimljiva težnja usklađivanja interesa šumarstva sa poljoprivredom, naročito stočarstvom. Za svaki je kotar Ressel izračunao potrebne površine za pašarenje, računajući za jutro I kategorije 1 glavu velike stoke ili 4 ovce, za drugu kategoriju na 1 1/2 jutro 1 glavu velike stoke ili 3 ovce te za III kategoriju na 2 jutra 1 glavu velike stoke ili 2 ovce. U niskim šumama pašarenje bi bilo isključeno. Tako je sravnjivanjem potreba sa površinama za pašarenje izračunao već poznate podatke o površinama određenim za pošuml javan je u prvom razdoblju (107.001 jutro). Po pravilu svaki »kultivator« bi u toku svake godine koja bi bila potrebna za pošumljavanje posadio pola jutra u jednom radnom danu. Tako bi u kotarima Buje i Krk stanovnici imali ukupno posla 3 gdoine, u rijetko naseljenom Beleju bila bi kultura završena tek za 40 godina. Periodizaciju pošumljavanja u poglavlju K), sa ciljem da se sva za uzgoj šume raspoloživa sposobna općinska zemljišta pretvore u visoku šumu, Ressel zamišlja u dva dijela: na prvo već spomenuto razdoblje, te drugo koje bi se odnosilo samo na ostatak općinskih pašnjaka te bi započelo tek kada se na općinskim pašnjacima iz prvog razdoblja dopusti ispaša, tj. iza 20—25 godina. U drugo razdoblje bi ušlo samo toliko površina koliko je bilo prije kultivirano. Općine će dobiti dobru ispašu u zamjenu za mršavu. Ujedno se nada da će očigledne prednosti pošumljavanja natjerati općine na povećavanje površina za kultiviranje. Trebalo bi zabraniti svaku buduću raspodjelu općinskih površina određenih za pošumljavanje, jer bi se inače ugrozio uspjeh velike akcije. Pod L) razmatra početak i nastavljanje pošumljavanja te nabavljanje sjemna (hrasta i ariša). Ovaj optimistički prijedlog nije bio ostvaren, ali su kasnije za pojedine dijelove Primorja objavljeni zemaljski zakoni o obaveznom pošumljavanju, koje je davalo prednost crnom boru za koji se Ressel zalagao tek u kasnijim godinama. Svakako su ovi prijedlozi zanimljivi i dandanas (prethodna kultura sa brinom, suradnja stanovništva) te bi se vjerojatno dali postići veliki uspiesi i danas uz savršenu organizaciju i uvjeravanjem stanovništva o budućim koristima akcije. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Kada je početkom pedesetih godina došlo do novih rasprava o pošumljavanju krša smatrao je Ressel za svoju dužnost da izradi za Namjesništvo u Trstu skromniji prijedlog, na žalost nedovršen, koji se u literaturi naziva prijedlogom za Tršćansko-gorički kras mada bi se mogao odnositi i na čitav kras u Primorju. Navodeći poznatu činjenicu da je krš bio ranije pošumljen, dokazuje da se hrastove šume pomoću otpalog žira neće same pošumiti ni u toku više tisuća godina, pogotovu zbog bure i drugih prirodnih zapreka, uključujući odumiranje korijena zbog smrzavanja, te pašarenja. No neumornu prirodu koja rastvara i kamen, treba potpomagati u proizvodnji drveća sveopćom suradnjom stanovništva od kojeg se ne smiju tražiti prevelike žrtve. Stoga treba poljoprivredniku osigurati u što kraće vrijeme prinose sađenjem njemu poznatih voćaka (oraha, lješnika, kestena, šljiva, jabuka, krušaka i badema) dok na mjestima na udaru bure treba saditi hrast, brijest, jasen, lipu (»radi pčelarstva «), crnu johu. U nekom drugom prijedlogu predlaže sađenje dudova uz ceste u okolini Motovuna (radi pospješivanja svilarstva), kao što je to predlagao zagrebački Vjesnik. I ovdje predlaže sađenje brina kao prethodnu kulturu. Za razliku od »velikog istarskog prijedloga«, uzgojni radovi ne bi smjeli biti preopsežni već bi trebalo podučavanjem, naročito omladine pomoću putujućih učitelja voćarstva, vrtlarstva i šumarstva (na domaćem, dakle našem jeziku!) pobuditi u poljoprivredniku uvjerenje i naviku. U ovom prijedlogu želi dakle još bolje usklađivati interese poljoprivrede i šumarstva. Na žalost prijedlog se završava usred rečenice o koristima od sađenja brina. U Historiji -mornaričkih šuma (završenoj u Trstu u travnju 1855, na njemačkom, 45 stranica) posvetio je najviše prostora velikoj hrastovoj šumi kod Motovuna u dolini Mirne i Botonege. Rukopis je koristio Resselov mnogo bolje plaćeni nasljednik u službi Pete r Bogne r objavivši knjige u kojoj nigdje ne spominje Ressela mada je neke rečenice doslovno prepisao. Ova historija mora zanimati naročito Hrvate mada se bavi i drugim mornaričkim šumama (šumama rezerviranim za austrijsku ratnu mornaricu) u Primorju te Veneciji. Za potrebe Venecije, i kasnije Austrije, bile su rezervirane državne hrastove šume u 1) Motovunu (2800 jutara), zatim 2) šume sa iskrivljenom hrastovinom u ostaloj Istri (787 jut.), te 3) na Krku (170 jut.), dok su privatne hrastove šume sa iskrivljenom hrastovinom u Istri i Krku iznosile 10.000 jutara. Resselova je glavna namjera bila da postigne izručenje preostalih šuma ratnoj mornarici kako bi se štoviše osamostalila od kupnje privatnog drveta. Kameralnoj upravi predbacuje, da je iza ukidanja mornaričkog rezervata upropastila gotovo 97% tih šuma u kojima je Venecija dobro gospodarila prepuštajući otpatke, stelju, žir i drvo od proređivanja općinama te pridržavajući sebi glavne koristi, naime drvo za brodogradnju. Općinama je pripadalo i pravo drvarenja. Motovunsku šumu zove »biserom« mornarice, koji je omogućavao transport najbolje građe u dovoljnoj količini vodenim putem (Mirnom do Novigrada) sve do mletačkog arsenala. »Zbog toga je historija te šume zanimljivija i pounčija nego ma koje druge šume Austrijske monarhije«. Šuma potječe nedvojbeno od nekadanje republike Motovuna, ali su tek Mleci isušili donji dio šumske površine te ga posadili žirom. Uostalom, baš je tada općina i podigla tužbu zbog prikraćivanja njenog prava drvarenja. Ressel predlaže umjesto spora sudsku nagodbu. Mada su naročito Talijani posjekli pretežni dio hrastove šume te je zamijenili topolom, mora nas ovdje zanimati još danas aktualno pitanje odvodnjavanja, jer (prema Vjesniku od 3. VII 1953.) »Mirna ugrožava 4000 hektara«. 48 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Ressel navodi podatke o uzrocima čestih poplava koje dolaze iz brdskih predjela vodnog sliva Mirne te »će stalno prouzročavati poplave«. Zbog toga je Venecija izradila »veličanstven i racionalan sistem jaraka za odvodnjavanje« — za razliku od tadašnjih plitkih. Kišnica iz sliva Mirne dolazila je gotovo filtrirana u dolinsku šumu gdje su veliki kanali zadržavali poplavnu vodu nešto duže nego danas te je iz njiho otjecala, a da nije prouzrokovala nikakvo podizanje terena. Pošto su Francuzi zanemarili čišćenje kanala, te su nakon ukidanja mornaričkog rezervata i zbog krčenja šume poplavne vode dolazile mnogo brže noseći sobom mnogo više zemlje koju u dolinskoj šumi zbog niskog pada (1/2000) talože, prekrivanje stabala zemljom iznosi za 10 godina 1 stopu. Tako sve veći dio najbolje drvne mase propada zbog prekrivanja i nepovoljnog uticaja zemlje na koru, što je prouzrokovalo strahovito odumiranje stabala. Tek se 1825. g., (nakon 29 godina, u kojima se nije posvećivala nikakva pažnja odvodnjavanju te se šuma pretvarala u močvaru), pristupilo odvodnjvanju, ali samo u jednom dijelu šume, a da se nije posvetila nikakva pažnja održavanju odvodnih jaraka. Ressel je posjednicima stoke dozvolio besplatno pašarenje u dolinskoj šumi uz obavezu postupnog širenja i produbljivanja kanala koje su seljaci rado izvodili zbog veće izdašnosti ispaše. Ovu korisnu, ali samovoljnu zamisao su Resselu onemogućili te je razočaran tražio premještaj u službu ratne mornarice, uvjeren da »službi ne može više ništa koristiti «. Tek se u 1844. i 1845. g. pristupilo većem odvodnjavanju. Tršćanski stručnjak je zahtijevao da treba šumski teren podići, kako bi poplavne vode postigle veću brzinu otjecanja, i to pomoću 11 poprečnih nasipa. Tome prijedlogu se protivio Ressel tvrdeći da je razlog za odumiranje stabala baš u prekrivanju zemljom što bi dovelo do propasti šume. Konačno je gradnja nasipa napuštena. Odvodni jarci održavani su iza 1845. g. u vlastitoj režiji uz najveću štednju te su svega dva čistioca za platu od 18 krajc. dnevno morali održavati 27.000 hvati. U Motovunskoj šumi se ne radi samo o isušivanju već naročito o prekrivanju stabala zemljom koje se neće moći nikada potpuno ukloniti, ali se može smanjiti samo velikim kanalima. Mana današnjih kanala je da počinju na istoku kao mali te postaju prema zapadu jači, ali su preuski te se zbog prevelikog nagiba ruše. Stari Mlečani su izgradili velike odvodne kanale od početka sve do ušća koji su bili dovoljni za odvodnjavanje; veći kanali u kraćem vremenu odvode datu količinu vode punu zemlje. Time se skraćuje vrijeme za taloženje zemlje i smanjuju količine taložene zemlje te produžava životno doba (vijek trajanja) stabala. Dok nove poplavne vode, koje dolaze iz smjera istoka, brzo otječu te je deponiranje zemlje neznatno, nakon što prestane dolaženje nove vode otjecanje se znatno smanjuje te je taloženje sve manje ometano. Ako dakle kanali ne odvode dovoljno brzo ovu puzeću vodu, neizostavno je prekrivanje zemljom te propast šume. Manji kanali se ulijevaju u Mirnu koja se nikada u redu ne čisti te je na nekim mjestima široka jedva dva hvata pa može prihvatiti vodu iz kanala samo polagano, što pogoduje taloženju. Za razliku od tadašnjeg stanja, bivša Republika je čistila riječne obale vrlo širokogrudo. Osim toga sudbonosno taloženje i otjecanje voda spriječavaju brojni grmovi koji se ne proređuju. Mada se situacija iza Resselovih vremena znatno promijenila, ipak se ni danas još ne čiste jarci u dovoljnoj mjeri te su Resselove zamisli zanimljive i danas, kada je zbog znatnih poplava Mirne prije nekoliko godina popravljen |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 52 <-- 52 --> PDF |
glavni izvor Istarskog vodovoda te je Pula ostala u toku istog ljeta dvaput bez vode. Nadalje Ressel tumači postanak mornaričkog rezervata u mletačkoj Istri naročito time što su pojedine međusobno zaraćene istarske gradske republike molile Veneciju za zaštitu — prepuštajući šume za brodogradnju a zadovoljavajući se sporednim užicima. Opisujući žalosne posljedice ukidanja rezervata nakon 1817. g. te neograničenog izvoza drveta (i pored njegova prijedloga iz 1821. g. o uvođenju novog modernijeg rezervata) Ressel predlaže da se izruče mornarici na upravljanje barem dobro očuvana hrastova šuma Krakovo (Dolenjska) sa 6000 jutara, šume kneza-biskupa zagrebačkog (2000 jut.), državna šuma Panovec (kod Gorice — 500 jut.) te državne šume sa iskrivljenom hrastovinom u Istri i na Krku (957 jut.), jer bi mornarica mnogo bolje upravljala tim šumama nego kameralna uprava. Ujedno preporučuje svoju dotada kod nas neprimjenjivanu metodu za umjetno krivljenje hrastovine za izradu brodskih rebara iz 1836. g. koja »sada sigurno više vrijedi«, jer su je 1847. g. počeli primjenjivati Englezi. Brestovinu će mornarica moći nabavljati iz Motovunske šume, jelovinu i smrekovinu iz Trnovskog gozda. Dva mjeseca prije smrti izradio je »Napomene o oskudici u šumama« (Abgang der Wälder) za potrebe ratne mornarice uz neke tabele priložene jednom još nepoznatom prijedlogu. Navodi da će biti dovoljno krive hrastovine iz Bosne i Hercegovine samo još 20 godina pa preporučuje sadnju bora, ariša i brijesta na gorskim grebenima kod Kutjeva, Pleternice i Velike, dok bi državnu šumu Kutjevo sa njenom svestrano odličnom hrastovinom, kao jedinu osnovu trajnog opstanka ratne mornarice, trebalo predati mornarici na upravljanje. Iako je pulski arsenal prezirao ovu hrastovinu, njena kvaliteta je dokazana i većim narudžbama iz Toulona. Ressel je, dakle, odlično poznavao i hrvatsko- slavonske šume te ih odlučno zagovarao protiv svih protivnika. I ovdje predbacuje kameralnoj upravi da misli samo na trenutanče prihode — umjesto na gospodarenje u daljoj budućnosti koja je misao vodila Ressela u svim njegovim prijedlozima o šumskom gospodarstvu. ***. Dalekovidan je i njegov prijedlog o regulaciji Neretve (Neretvine delte) iz 1831. g., poslat zemaljskoj guberniji u Zadru, kao jedan od još danas vrlo aktualnih problema Dalmacije čije rješavanje izaziva još i danas, kada se pristupilo u novoj Jugoslaviji njegovom rješavanju, brojne poteškoće. Prema naslovu se zapravo radi samo o molbi za »nekolicinu poučnih obavještenja o prilikama Neretve koja bi mu nudila osnov za prijedlog o iskorištavanju ovog zemljišta « koje Ressel poznaje samo iz pričanja raznih Dalmatinaca. Ustvari se radi o dobro promišljenom projektu (na 20 str. sa zemljovidom i presjekom odvodnih kanala) za melioraciju i regulaciju Neretve koja bi na svojih oko 40.000 jutara mogla proizvoditi živežnih namirnica u količini jednakovrijednoj 1,600.000 vagana pšenice, od čega bi moglo da živi 320. duša. Ujedno bi se znatno poboljšali i zdravstveni uvjeti. U okviru pripremnih radova treba povisiti teren nizine do visine horizonta riječnih obala i otvoriti rijeci put u nizine gdje će se taložiti zemlja od poplavnih voda. Potrebna je izgradnja ustave, odatle na svakoj strani rijeke korito za riječnu vodu, pravocrtno riječno korito te podizanje nasipa na njenim obalam. Poslije izjednačenja terena u nizinama sa obalama potrebna je izgradnja odvodnih jaraka za odvođenje podzemne vode. Ujedno se poziva na iskustva sa Motovunskom dolinom gdje su prilike sasvim uporedive. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 53 <-- 53 --> PDF |
Nadalje se podrobnije upušta u tehnička pitanja te problem, potrebnih sredstava koja bi vlada morala barem predujmiti dok se konačno gospodarenje prepušta dioničarskom društvu, koje bi moralo urediti i odnose sa budućim kolonistima. Iako je nacrt vjerojatno rađen preoptimistički, zaslužuje i našu pažnju. Između prijedloga na području šumske tehnike i prerade drveta navodimo prijedlog za umjetno krivljenje hrastovih grana privezivanjem koje se provodilo u šumama kod Pule, umjetno krivljenje hrastove građe, prijedlog protiv zimske sječe drveća, novi način za izračunavanje drvne zapremine, dendrometar, konzerviranje hrastove građe za brodogradnju, dok je želio koristiti snagu vjetra u Istri ne samo za pogon raznih modela cirkularnih pila već i za pogon vjetrenjača te crpenje vode iz podzemnih kraških vodotoka, ali vjerojatno i za pogon pumpi u solanama (kod Portoroža) te za isušivanje (i Nilove delte). U historiju, brodskog vijka bi morali ući i hrvatski krajevi: trebalo bi temeljitije dokazati već navedene pokusne vožnje sa čamcem sa vijkom na rijeci Mirni i Raši te pokusne vožnje Civette kod Šibenika koje su prema usmenoj predaji, očuvanoj u obitelji Resselova suradnika artilerijskog časnika Lichtnera, obavili u Šibeniku nakon što je tršćanska policija, iza samo djelomično uspjeha pokusnih vožnji Civette, zabranila dalje vožnje kao opasne (u Šibeniku je neki engleski mehaničar popravio nesavršeni parni stroj izrađen u Sv. Stefanu, Gornja Štajerska, koji je pri dolasku u Trst u proljeće 1829. bio samo »nešto više od komada sirovog željeza«). Uostalom, Ressel je izradio kasnije još dva modela usavršenog vijka parnog stroja. Ovdje se ne upuštamo podrobnije u brojne druge Resselove izume na svim tada poznatim područjima tehnike — u energetici (prijenos vodenih snaga na daljinu od 150 km), montinistici, saobraćaju (željeznička arhitektura, pneumatična željeznica, parno vozilo za ceste, pneumatična pošta na pruzi Trst—Beč, mehanizam za pogon brodova protiv struje uz njeno korištenje, naročito na Savi iznad Zidanog mosta), geodeziji (dvije knjižice), regulaciji luka (projekti za tršćansku luku, Split, Boku Kotorsku), strojarstvu (kuglični ležaji — patent iz 1829. itd.), u kemiji (ekstrakcija boja iz »vegetabilija«, bojenje pamučnih tkanina na suho) te prehrambenoj tehnici (mlin na valjke sa dva modela). Izradio je i neštampan opsežniji prijedlog za usavršavanje kazališne tehnike. Druge brojne izume i prijedloge izostavljamo, a neke smo već spomenuli (iz agrotehnike). Osim tehničkim problemima bavio se Ressel i ekonomskim pitanjima, npr. u raspravi o izvoznim carinama na drvo, u prijedlogu o otkupu istarskih hrastovih šuma, proračunima rentabilnosti raznih izuma i prijedloga, te je 1848. objavio u Trstu i financijski plan za sanaciju austrijskih financija i zapošljavanje radništva. Na Istru se odnosi prijedlog za osnivanje vinogradarske zadruge za Istru koja bi osigurala izvoz istarskog vina po odgovarajućim cijenama preko Beča do Rusije. Njegovo veliko razumijevanje potreba naših krajeva treba pripisivati i odličnom poznavanju naših jezika, naših stanovnika i svih predjela tadanjeg austrijskog Primorja, a znatnim dijelom i njegovim ženama naše krvi: prva — Jakomina Orebić bila je rodom Hrvatica iz Bakra, druga — Terezija Kastelic Slovenka iz Višnje gore. Ressel zaslužuje dakle našu vječitu zahvalnost za sve svoje izume i prijedloge kojima je htio poboljšati životne uvjete stanovništva čitavog svijeta — kao posljednji veliki svestrani izumitelj uopće, naročito pak za sve šta je ura |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 54 <-- 54 --> PDF |
dio u korist našeg siromašnog stanovništva na kršu. Naročito Hrvatima su premalo poznate njegove zasluge za napredak Istre. Tako je motovunski dekan I. Gallo, kod kojeg smo tražili podatke iz matičnih knjiga o članovima Resselove obitelji, kada je pročitao moju knjigu, izjavio da nije znao da je ikad živio čovjek koji je toliko uradio za našu tužnu Istru. U povodu stosedamdesetpetgoidšnjice rođenja Tehnički muzej Slovenije u suradnji sa odgovarajućim muzejima u Beču, Pragu, Chrudimu i Trstu te praunukom arh. Ferdinandom Resselom sprema veliku međunarodnu putujuću izložbu o Resselu koja bi prikazala svijetu njegove svestrane zasluge za napredak tehnike i čovječanstva. Ovom prilikom zaslužio bi Ressel da mu se i Hrvatske te ostala Jugoslavija oduže imenovanjem ulica barem u glavnim i primorskim gradovima — po ugledu na Sloveniju gdje već postoji više spomenika, spomen-ploča i ulica. Uostalom, arsenal u Puli se već do 1919. ponosio njegovim spomenikom, Tvornica torpeda na Rijeci portretom u svečanoj dvorani, ali su ti iza talijanske okupacije propali. Skupština općine Koper već je predložila Splošnoj plovbi u Piranu da neki svoj brod nazove po Resselu. Jugoslavija dakle ne smije mimoići ovu obljetnicu, a da ne oda poštovanje čovjeku koji je toliko za nju učinio. Naročito se mogu ponositi Resselom naši šumari, od kojih ga prof. Ing. Franjo Sevnik smatra »najznačajnijim šumarom 19. stoljeća«. |