DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Iskrsava pitanje: a koji su to naučni i stručni radnici bez čijeg učešća neminovno će u našem poslu prevladati stihija — najveća opasnost za svaki sustavni rad? Nadalje: kako je zamišljena suradnja stručnjaka različitih kategorija na pr. stručnjaka za neku naučnu ili tehničku granu na jednoj strani i stručnjaka za jezik — na drugoj strani. Kako će se uskladiti ta suradnja? Kako će se pronaći rezultante ovog — u suštini toliko heterogenog a često i divergentnog rada? Dotakao sam se tog pitanja u svom naprijed citiranom članku i ne mislim ga ovdje ponovo pokretati. Ali jedno nam mora biti jasno: rad na definitivnom sređivanju terminologije — bilo koje struke ili grane — mora da prođe kroz čistilište u kojem bi se odlučnije čula riječ jezikoslovaca. Do čega to stoji da se javljaju velike razlike između pojedinih struka. Naime, jedne su mnogo više zainteresirane za svoju stručnu terminologiju, a drugi manje ili skoro nikako. Medicina, naučna grana od tolikog značaja za ljude, tolerisala je decenijima da njena terminologija prednjači u ». . . u neizgrađenosti, a ako je izgrađena vrlo je neujednačena, nepotpuna i nenarodna« (6). Kada je 1934. god. u »Lječničkom pregledu« izašla iz pera dr. V. Bazala oveća studija pod naslovom »Refleksije na stvaranje i stvaratelje naše naučne terminologije i principa za njezinu izgradnju« (2) ta je studija doživjela niz kritičkih osvrta, ali ujedno je potakla kako zagrebačke tako i beogradske ljekare da se ozbiljnije i solidnije pozabave tom materijom. Nakon svega tri godine, tj. već godine 1937., terminološka problematika obrađivala se vrlo intenzivno na oba naša medicinska fakulteta. Već sama činjenica da je terminološka referada dobila te godine rang »Medicinskog terminološkog seminara« pokazuje ozbiljnost i dalekosežnost te akcije. Iako je za vrijeme rata prekinut njezin kontinuitet prof. Kostić bilježi (1951) »njezinu četrnaest godišnjicu« (4) i izražava nadu da će ona omogućiti najbolje izvršenje svih gornjih zadataka, što je već i svojim dosadanjim rezultatima pokazala. Mogli bi usput spomenuti i jedno interesantno opažanje dr. Koštica, koje je na prvi pogled paradoksalno: »problem — veli Kostić — ne leži u siromaštvu nego u bogatstvu našeg jezika (4). To znači da nam jezik — u poređenju sa drugim jezicima — pruža suviše velik i raznobojan spektar za »odabiranje između mnogobrojnih izraza onog koji najviše odgovara za pojam«. Da je to odabiranje i inače delikatan i odgovoran posao, mislim, netreba dokazivati. U članku, o kojem je bilo riječi u uvodu, stoji ovo: ma koji put odabrali da bismo konačno stigli do našeg cilja ne možemo izbjeći jednu fazu, jednu etapu na tom putu — etapu intenzivne i prisne saradnje sa filolozima (9). Neki misle da bi to trebalo da bude zadnja etapa, pred samu kodifikaciju kad se sva građa interno prečisti, tj. dotjera unutar same struke. Drugima se naprotiv čini da bi ta saradnja morala biti naš prvi korak. Sama riječ kodifikacija kao da je u suprotnosti sa naglašenom tendencijom terminološke referade geodeta: po svaku cijenu izbjegavati »dekretiranja«. Samo je pitanje: da li se to može izbjeći. Zar ne može postojati jedan autoritet — makar bio to autoritet užeg ili šireg foruma sposobnog da napravi sintezu svih »poticanja, razmatranja i rasvjetljavanja« pojedinih uzoraka uz selekciju i konačni predlog: kojem će se carstvu prikloniti. Ne velim da bi nas suprotni put vodio u stihiju, u anarhiju [iako na tu opasnost upozorava nas Melliet (5)1 ali nepobitna je činjenica da se u drugim jezicima nije samo »poticalo i raspravljalo « nego i zaključivalo, i taj zaključak imao obaveznu snagu dekreta ma kako to strano zvučalo našem demokratskom uhu. |