DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 37 <-- 37 --> PDF |
cAktueltie lame POTREBA RADA NA ŠUMARSKOJ TERMINOLOGIJI ALEKANDAR PANOV, dipl. ing. šum. Članak u kojem sam se osvrnuo na stanje u šumarskoj terminologiji (9) neočekivano je pobudio veliko interesovanje. Velim »neočekivano«, jer u novije vrijeme ta materija pomalo prestaje interesirati stručnu javnost. Zašto je to tako, teško je reći. Možda smo pomalo umorni od načina tretiranja nekih terminoloških problema, sve češće praćenih političkim refrenima. Možda se javlja (opet donekle kao reakcija na ovo prvo) indiferentizam: »Zar je to važno?, glavno je da se razumijemo«. Tom se rečenicom (sjetimo se dobro) nastojalo svijet odvratiti od svake jezikoslovne selekcije strahujući da u njoj ne prevlada nacionalistički prizvuk. A članak, o kojem je riječ, možda je baš zato privukao izuzetno veliku pažnju, što je u njemu pokazano kako zanemarujući selekciju, gubimo i ono »glavno«, ako je zaista »glavno da se razumijemo«. Eto, ne razumijemo se više, jer za nekog jedna riječ znači jedno, a za drugog ta ista riječ znači drugo. Kad se kolega Radovčić prihvatio teškog i nezahvalnog zadatka izrade »Internacionalnog rječnika šumarskih riječi i izraza« neminovno se morao sukobiti (kako on to sam veli) sa »nedograđenošću« (10) naših terminologija. Šumarstvo nije iznimka u tom pogledu. Riječ »nedograđenost« je suviše blaga da bi okarakterizirala našu terminologiju. Da se namjerno išlo za tim ublažavanjem, vidimo i iz pisanih na stranim jezicima uvodnih napomena za tu knjigu. »Unfertigkeit «, »inacveve« i si. kao da nam hoće sugerirati da je na našoj terminologiji svakako rađeno ali eto ostade ponešto »nedograđeno«. Nije to samo u našoj struci što potreba za terminološkom sređenošću i ujednačenošću akutno iskrsava svaki put kad pomišljamo na internacionalni kontakt, tehničko stvaranje i tehnički napredak. A u naše doba nema struke koja bi se zatvorila u svoje nacionalne okvire. Isto onako kao što nema nacije koja nebi osjetila »nužnost što bržeg upoznavanja i uključivanja svojih stručnjaka u tokove naučnog i tehničkog progresa u svijetu (10) kao što kaže ing. Dj. Jović u svom predgovoru Radovčićevom rječniku. Izradi svakog stručnog internacionalnog rječnika (u pravilu se radi o 3—4 svjetska jezika) moralo bi prethoditi prečišćavanje nacionalnih termina; u tom pogledu naročito su obazrivi Francuzi. Njihov rad na ujednačenju terminologija, odstranjenju suvišnih sinonima, forsiranju onog termina koji je najprikladniji i koji duhu jezika najbolje odgovara vrijedan je da se na njega ugledamo. Radi se dakle o selekcii, o sve boljem izboru »u granicama jednog te istog jezika bez obzira što taj jezik (a to je slučaj sa francuskim) nije obuhvaćen ni jednim političko-pravnim okvirom (Francuska, Belgija, Švicarska, Kanada) ni jedinstvenim narodnim govorom. Ovdje mislimo na dialekatske razlike francuskog sjevera i juga, koje su neuporedivo veće i sa jezikoslovnog stanovišta značajnije nego »varijante« štokavskog narodnog govora, zajedničke osnovice i srpskog i hrvatskog književnog jezika. Dakle ni sistematski rad na |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 38 <-- 38 --> PDF |
uporednoj, internacionalnoj terminologiji ne može se obaviti bez predradnji unutar nacionalnih terminologija, bez prečišćavanja a često i redukcije sinonima. U Varšavi je prije desetak godina izdat Slownik geodezyjny sa 4813 termina samo iz te uže struke; pomnožimo sa 5 (riječnik je u 5 jezika) to znači 24065 termina! Nije ovo slučajno da smo se zadržali na geodetskoj struci i ne činimo ovo samo zato što je nama šumarima ova struka bliska i poznata. Jedna druga činjenica nas je ponukala na to. Godine 1949. geodetska sekcija DiTH započela je marljiv, sistematski rad na sređivanju svoje stručne terminologije (7), i slavi ove godine svoj skromni dvadesetogodišnji jubilej (8). Rijetko je koje godište »Geodetskog lista«, saveznog glasila geodetskih inžinjera i geometara, prošlo bez osvrta na ovaj ili onaj nomenklaturni odnosno terminološki problem, a bilo je godina kada je u tom listu štampano 15 takvih osvrta, tako da se ukupni njihov broj popeo na 70! Upućujući čitaoce »Š. L.« na sve te članke nebi trebalo propustiti, da napomenem da većina sastavaka potječe iz pera našeg šumara, profesora šumarskog fakulteta dr. N. Neidhardta. Njegov je veliki udio zasluga što su geodetski inžinjeri i geometri Jugoslavije na pragu da se »uklope u internacionalno geodetsko jezično kolo« po uzoru na francuski Dictionnaire multilangue de la F. I. G. (internacionalna federacija geometara). Da li je šumar stvo išlo u korak sa svojom subraćom geodetima? Nebih rekao! Za ovih 20 godina mogli smo doduše i u »Š. L.« pročitati pokoji članak koji odaje interesovanje za stručnu terminologiju. Ali u poređenju sa 70 priloga, kojima »Geodetski list« proslavlja dvadesetogodišnjicu svoje terminološke rubrike, priznajmo da je to malo. Između dva rata na stranicama »Š. L.« češće su se javljali sastavci sa svrhom da se pomogne sređivanje stručne terminologije. I veterani naše struke Ugrenović, Nenadić, dr. D. Petrović dali su svoj prilog, tako da se jedno vrijeme činilo da je probuđeno interesiranje za šumarsku terminologiju. U predratnom Ministarstvu šuma i rudnika osnovana je Terminološka komisija u koju su ušli svi načelnici i ostali hierarhijski istaknutiji službenici Resora i to isključivo iz Beograda. Bilo je nekoliko sjednica te komisije, ali nije bilo ni programa rada, ni načelnih smjernica a to je ono bez čega se ne može startati. To je dobro shvatilo poratno Društvo geodeta i geometara; možda je razlog njihovog uspjeha baš u toj činjenici. Navodimo taj program sažeto i bez konkretnih primjera koji ga u izvornom tekstu ilustriraju (7): — poticati, okupljati, razmatrati i osvjetljavati pojedine izraze; — nastojati da svaki stručni pojam dobija svoj naziv; — gdje za isti predmet ili radnju ima dva ili više izraza diferencirati tako da predmet jedne izrade, oznake ili upotrebe dobije jedan naziv od ta dva, a identični predmet druge izrade, oznake ili upotrebe dobije drugi naziv; —. tražiti što bolje riječi narodnog jezika, ali — ne bježati od podesnih internacionalnih termina; — prednost dati kraćem izrazu ako je vrijednost podjednaka; — ne dekretirati, ne smatrati nipošto pojedine stručne nazive meritornim i odlučujućim ali ni u kojem slučaju ne dopustiti da se stručna terminologija »stvara stihijski i bez našeg aktivnog učestvovanja« tj. bez aktivnog učešća zato pozvanih naučnih i stručnih radnika. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Iskrsava pitanje: a koji su to naučni i stručni radnici bez čijeg učešća neminovno će u našem poslu prevladati stihija — najveća opasnost za svaki sustavni rad? Nadalje: kako je zamišljena suradnja stručnjaka različitih kategorija na pr. stručnjaka za neku naučnu ili tehničku granu na jednoj strani i stručnjaka za jezik — na drugoj strani. Kako će se uskladiti ta suradnja? Kako će se pronaći rezultante ovog — u suštini toliko heterogenog a često i divergentnog rada? Dotakao sam se tog pitanja u svom naprijed citiranom članku i ne mislim ga ovdje ponovo pokretati. Ali jedno nam mora biti jasno: rad na definitivnom sređivanju terminologije — bilo koje struke ili grane — mora da prođe kroz čistilište u kojem bi se odlučnije čula riječ jezikoslovaca. Do čega to stoji da se javljaju velike razlike između pojedinih struka. Naime, jedne su mnogo više zainteresirane za svoju stručnu terminologiju, a drugi manje ili skoro nikako. Medicina, naučna grana od tolikog značaja za ljude, tolerisala je decenijima da njena terminologija prednjači u ». . . u neizgrađenosti, a ako je izgrađena vrlo je neujednačena, nepotpuna i nenarodna« (6). Kada je 1934. god. u »Lječničkom pregledu« izašla iz pera dr. V. Bazala oveća studija pod naslovom »Refleksije na stvaranje i stvaratelje naše naučne terminologije i principa za njezinu izgradnju« (2) ta je studija doživjela niz kritičkih osvrta, ali ujedno je potakla kako zagrebačke tako i beogradske ljekare da se ozbiljnije i solidnije pozabave tom materijom. Nakon svega tri godine, tj. već godine 1937., terminološka problematika obrađivala se vrlo intenzivno na oba naša medicinska fakulteta. Već sama činjenica da je terminološka referada dobila te godine rang »Medicinskog terminološkog seminara« pokazuje ozbiljnost i dalekosežnost te akcije. Iako je za vrijeme rata prekinut njezin kontinuitet prof. Kostić bilježi (1951) »njezinu četrnaest godišnjicu« (4) i izražava nadu da će ona omogućiti najbolje izvršenje svih gornjih zadataka, što je već i svojim dosadanjim rezultatima pokazala. Mogli bi usput spomenuti i jedno interesantno opažanje dr. Koštica, koje je na prvi pogled paradoksalno: »problem — veli Kostić — ne leži u siromaštvu nego u bogatstvu našeg jezika (4). To znači da nam jezik — u poređenju sa drugim jezicima — pruža suviše velik i raznobojan spektar za »odabiranje između mnogobrojnih izraza onog koji najviše odgovara za pojam«. Da je to odabiranje i inače delikatan i odgovoran posao, mislim, netreba dokazivati. U članku, o kojem je bilo riječi u uvodu, stoji ovo: ma koji put odabrali da bismo konačno stigli do našeg cilja ne možemo izbjeći jednu fazu, jednu etapu na tom putu — etapu intenzivne i prisne saradnje sa filolozima (9). Neki misle da bi to trebalo da bude zadnja etapa, pred samu kodifikaciju kad se sva građa interno prečisti, tj. dotjera unutar same struke. Drugima se naprotiv čini da bi ta saradnja morala biti naš prvi korak. Sama riječ kodifikacija kao da je u suprotnosti sa naglašenom tendencijom terminološke referade geodeta: po svaku cijenu izbjegavati »dekretiranja«. Samo je pitanje: da li se to može izbjeći. Zar ne može postojati jedan autoritet — makar bio to autoritet užeg ili šireg foruma sposobnog da napravi sintezu svih »poticanja, razmatranja i rasvjetljavanja« pojedinih uzoraka uz selekciju i konačni predlog: kojem će se carstvu prikloniti. Ne velim da bi nas suprotni put vodio u stihiju, u anarhiju [iako na tu opasnost upozorava nas Melliet (5)1 ali nepobitna je činjenica da se u drugim jezicima nije samo »poticalo i raspravljalo « nego i zaključivalo, i taj zaključak imao obaveznu snagu dekreta ma kako to strano zvučalo našem demokratskom uhu. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Bilo kako bilo i zvalo se kako zvalo (pomalo pretenciozno: stručni »terminološki seminar« ili — sasvim skromno — »terminološka referada«) trebalo bi već jednom da tako šta proradi i u našem šumarskom domenu. I to da proradi ne onako kako dosad sporadično i nesustavno, nego po uzoru na druge struke među kojima i geodetsko-geometarska. Spomenuli smo da je u »Geodetskom listu«, prema podatku redakcije tog lista, »kroz minula dva decenija štampano 70 sastavaka« (8). Ako pokušamo utvrditi koliko je za to vrijeme štampano analognih notica i, osvrta u »Šumarskom listu« dolazimo do kud i kamo skromnije brojke. Pokušao sam to utvrditi pažljivim pregledom svih brojeva »Š. L.« za razdoblje koje se u cijelosti podudara sa razdobljem aktivnog djelovanja na tom polju »G. L.«. U tom razdoblju, naime, »Š. L.« je donio 17 što većih što manjih priloga iz ove oblasti. Te članke i bilješke mogli bismo podijeliti u dvije kategorije. Jedni su načelno i uopćeno utvrđivali okvire tog problema (ili jednog dijela problema) ne prelazeći na teren konkretnih primjera, očigledno smatrajući da »utvrđivanje i definiranje pojmova u šumarstvu« [ovo je naslov članka dr. ing. D. Simeunovića — Š. L. — 1953. (11)1 mora počivati na sistematskom, fundamentalnom, unaprijed smišljenom radu. Iako Simeunović pojmovnu vrijednost neke definicije ne poistovjećuje sa užom terminološkom tematikom, pa se čak od takve istovjetnosti izričito ograđuju (11), ipak je veza tog dvog nesumnjiva i prisna jer ». . . nerazvijena i oskudna terminologija znatno otežana određivanje i formulisanje pojmova, kao što je neodređenost nepreciznost pojmova u mnogo ometaju pravilno rješavanje terminoloških pitanja« (11). »A ta pitanja koja se kod nas u svemu dižu do problema« (13) moraju se rješavati na jednom širem i općenitijem planu. Ovu potrebu, uostalom zagovarao je prof. Ugrenović neumorno, dosljedno i borbeno cijelog svog života. Njegov značajni prilog »Problem šumarske terminologije« (13) bez sumnje spada u tu prvu kategoriju. Ne znam da li je i koliko je na mjestu da i ovdje požalim da ni njegov ». . . po treću put u posljednjih pedeset godina« objelodanjeni apel nije naišao na odaziv kojem se je nadao. Taj »treći« bio je ujedno i posljednji put sveobuhvatnog pristupa problemu: kasniji pokušaji načelnog i sistematskog njegovog tretiranja odnosili su se na pojedine discipline unutar šumarstva, a ne šumarsku struku kao cjelinu. Naročito treba spomenuti vrijedne priloge za izgradnju šumarske fitosociološke nomenklature ac (12), Anić (1)1. U drugu kategoriju radova spadaju članci, bilješke i kraći osvrti u kojima se, ne ulazeći u načelna razmatranja, jednostavno (ali ponekad vrlo argumentovano) zagovaraju ili naprotiv proskribuju pojedini termini u stilu, kako je to znao reći pok. Đ. Knežević, »nevaljalog i boljeg«. Jedno vrijeme se činilo (1958, 1959) da će baš Knežević otvoriti u »S. L.« redovnu rubriku poput one u »G. L.«, o kojoj je bilo govora. Ali se to nije ostvarilo. Ako je Ugrenović bio u pravu smatrajući da za 50 god. života naše zelene struke »na akademskom nivou« nije bilo više od tri snažna poticaja za inauguriranje šumarske terminologije (a od te njegove štampane izjave proteklo je i daljih 15. god.) onda priznajmo: rijetke su i neefikasne bile injekcije koje je struka dobivala i kojima se pasivno opirala kao nečemu što nije potrebno, nije bitno. A da li je to zaista tako? Možda bi valjalo za izvjesno vrijeme osloboditi se strogo načelnih koncepcija i širih zahvata u filološku i jezikoslovnu suštinu problema i pristupiti sitnom radu po ugledu na kolege inženjere-geodete. Siguran sam da taj pravac |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1969 str. 41 <-- 41 --> PDF |
kao i njihov uspjeh na tom putu nije nikakva specifika geodetsko-geometriske struke. Slažem se i sa načinom koji su oni odabrali. Za tih 20 god. ni jedan put nije upotrebljena riječ: »nevaljalo«. Ali time nije osujećena težnja »boljem«. Jer nema u toj »težnji boljem« sigurnijeg, pouzdanijeg puta od selekcije. Tako je to, uostalom svukud gdje se radi o živom organizmu, njegovom opstanku, razvitku i poboljšanju. LITERATURA 1. Anić, M.: Iz novije filocenološke nomenklature. »Š. L.« 1965. 7/8. 2. B a z a 1 a, V.: Naša naučna terminologija. Refleksije na stvaranje i stvaratelje naše naučne terminologije i principi za njezinu izgradnju. Liječnički vijesnik 1934 — 1. 3. Knežević, Đ.: Nevaljalo i bolje. »Š. L.« 1957. 4. K o s t i ć, A.: Rad na stvaranju medicinske terminologije. »Naš Jezik« 1951 - 3/4. 5. M e i 11 e t, A.: Linguistique historique. Paris 1936. 6. M o s k o vi j e vi ć, M.: Iz medicinske terminologije. N. J. 1935. 7. N. N.: Terminologija. »Geodetski list«. 1949 — 4—7. 8. N. N.: Dvadesetgodišnjica. »Geod. list«, 1969 — 4—6. 9. Pa nov, A.: Sređena stručna terminologija je jedan od uslova za napredak struke. »N. Š.« 1967 — 3/4. 10. R a d o v č i ć, A.: Rječnik šumarskih izraza. Beograd 1966. 11. Simeunović , D.: Utvrđivanje i definisanje pojmova u šumarstvu. »Š. L.« 1953. 12. T o m a c, Z.: Razmatranje o fitosociološkoj terminologiji. »Š. L.« 1963 — 7/8. 13. U g r c n o v i ć, A.: Problem šumarske terminologije. »Š. L.« 1954. |