DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 21     <-- 21 -->        PDF

UDK 634.0.192.53/54--14


PRILOG METODICI TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE ŠUMSKIH STANIŠTA


BURLICA ČEDOMIR i FABIJANIĆ BRANIBOR, Sarajevo


Proučavanje šumskih staništa sa ciljem pružanja pomoći šumarima praktičarima
u racionalnom gospodarenju šumama zahtijeva primjenu metoda koji
će što potpunije klasifikovati šumska staništa, kako prema sadašnjim isto tako
i prema potencijalnim proizvodnim sposobnostima, odnosno koji će direktni je
pokazivati faktore kojih promjenom možemo postići povećanje kvaliteta i
kvantiteta produkcije.


1. POTREBA UVOĐENJA TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE
Odvojena proučavanja pojedinih elemenata staništa (posebno proučavanje
zemljišta, klime, vegetacije i dr.) zahtijevala su da praktičar sam objedinjuje
ekološke ocjene pojedinih elemenata staništa, i da sam izvlači zaključke o mogućnostima
povećanja (kvaliteta i kvantiteta) proizvodnje na tim staništima.


Proučavanje nekih elemenata staništa (npr. samo zemljišta, klime) davala
su samo okvir potencijalnih mogućnosti staništa, sa gledišta tretiranog faktora,
bilo u vezi ili nezavisno od današnje vegetacije na tom staništu (najčešće ne
uključujući i samu vegetaciju u stanišne faktore).


Fitocenologija pak, s druge strane, putem svoje svojevrsne analize staništa,
davala je prikaz današnjeg stanja vegetacije, mogućnost rekonstrukcije ranijeg
i pravac budućeg prirodnog razvoja postojeće vegetacije.


Današnji vegetacijski pokrivač rezultat je dugotrajnog djelovanja čovjeka.
Zbog ovoga često na raznim površinama, premda su one potencionalno ekološki
jednake, raste i različita vegetacija ili može rasti druga vegetacija boljih
proizvodnih sposobnosti od današnje. Zato, ukoliko se ne želi podražavati priroda,
praktičaru-šumaru fitocenologija ne daje dovoljno pokazatelja za direktnu
intervenciju na pojedine stanišne faktore.


Osim toga, praktičar koji je opterećen brojnim problemima organizacije
i tehnologije nije u stanju da sa uspjehom prati razvoj i napredak svih disciplina
koje proučavaju elemente staništa, pa se često nalazi pred teško rješivim
problemima pri donošenju konačne ocjene staništa.


U cilju otklanjanja navedenih nedostataka već dugo vremena se postavlja
zadatak iznalaženja metoda koji će jednovremeno ukazivati na potencijalne i
sadašnje sposobnosti staništa, kao i na reakciju sadašnjeg stanja na određene
tehnološke zahvate, odnosno na mogućnosti povećanja produkcije.


To se pokušava postići različitim tipološkim klasifikacijama staništa.


2. PREGLED TIPOLOŠKIH KLASIFIKACIJA
Detaljan prikaz tipoloških klasifikacija dali su nedavno Cirić i saradnici
(Ćirić et al. 1966). Ovdje će se ukratko navesti samo razlike osnovnih principa
među njima.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 22     <-- 22 -->        PDF

Jedno od rješenja je jednostavno transformisanje ili dopuna fitocenoloških
klasifikacija (F. K. Hartmann, S t e f a n o v ić, Zlatnik i dr.). U mnogim
od ovih klasifikacija najčešće se osnovnim jedinicama tipološke klasifikacije
prilazi sa stanovišta biogeocenoze (S u k a č e v).


Posljednjih godina nove metode iznalaze elemente novih, kompleksnijih
klasifikacija. Podaci za ove pokazatelje uzimaju se na osnovu indikatorske vrijednosti
vegetacije (Pogrebnjak) ili se direktno mjere (Dietrich,
Kopp, Fabijanići dr.).


U nekim klasifikacijama se želi u jednom klasifikacionom sistemu razvrstati
staništa prema svima elementima staništa i šumsko-uzgojnim odnosno
ekonomskim elementima (Bertovi ć i dr.), tj. jednovremeno se uzimaju u
obzir ekološke prilike, uzgojno-tehnički zahvat, prinosi i ekonomika cjelokupnog
poslovanja na određenom staništu koje je definisano fitocenozom.


Obuhvatiti sve elemente u jednm klasifikacionom sistemu, a da on pri
tome bude jasan i da se usvojeni kriteriji mogu dosljedno primjenjivati na različitim
terenima i područjima, je vrlo teško.


Zato u nekim zemljama, osobito u Njemačkoj (W o h 1 f a h r d t), ističe se
potreba korišćenja takvog sistema u kome se elementi staništa posebno ili grupimično
klasifikuju u prvoj fazi jedne višefazne klasifikacije.


Prema ovom predlogu staništa se prvo klasifikuju prema ocjeni ekoloških
faktora. Uzimajući u obzir klimu, zemljište, vegetaciju i druge stanišne faktore,
staništa se ekološki razvrstavaju. Ovaj klasifikacioni sistem — »prva
faza« — služi kao osnova za sva dalja razmatranja, jer treba da prikaže kako
sadašnje, tako i potencijalne ekološke sposobnosti staništa i vegetacije odnosno
njihove ekološko-prođukcione sposobnosti.


»Druga faza« klasifikacije može biti višestruka i vremenom se može mijenjati.
Staništa se istovremeno mogu paralelno razvrstavati s obzirom na uzgojno-
tehnički zahvat odnosno cilj i prema nekim drugim biološkim zahvatima,
napr. zadacima lovne privrede. Ukoliko zahtjevi tržišta traže promjenu uzgojno-
tehničkog cilja, onda se mijenja samo dio tipološkog klasifikacionog sistema
koji to obrađuje. U »drugoj fazi« se objedinjuju one jedinice ekološke
klasifikacije (utvrđene u »prvoj fazi«) koje zahtijevaju odnosno podliježu jednom
uzgojno-tehničkom cilju, lovnom tretmanu ili istim zahtjevima tržišta,
odnosno ekonomičnosti privređivanja.


U narednoj fazi, koja može biti i posljednja, formiraju se jedinice koje
jednako reaguju na primjenjeni zahvat, tj. imaju jednake prinosne sposobnosti
ili ekonomske efekte.


Prednost ovakvog klasifikacionog sistema (pored mogućnosti promjena
samo pojedinih dijelova — faza) ogleda se u tome što kriteriji u pojedinim
fazama ostaju nepromijenjeni i na vrlo različitim područjima, tj. sistem ostaje
jedinstven i na vrlo heterogenim kompleksima a unutar pojedinih područja
mijenja se samo broj izdvojenih jedinica, u pojedinim fazama.


Princip višefaznog izdvajanja tipova šuma usvojen je i pri izdvajanju tipova
šuma u Bosni i Hercegovini (Ć i r i ć et al., F a b i j a n i ć et al.).


U prvoj fazi vrši se ekološka klasifikacija prema edifikatorskim vrstama
drveća na određenom zemljištu. Ove jedinice nazvane su osnovn i tipov i
šuma.


Ćiri ć i dr. vrše dalju klasifikaciju osnovnih tipova šuma unutar šuma
jedne vrste drveća (bukve) odnosno skupine vrste drveća (bukva sa jelom,
smrčom ili drugim vrstama) na cjelokupnoj površini Bosne i Hercegovine, na




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 23     <-- 23 -->        PDF

bazi pratećih vrsta drveća i zemljišta, dok Fab i j ani ć i dr. klasifikuju staništa
šuma svih vrsta drveća unutar jednog klimatski odnosno geološko-fiziografski
homogenog rejona (eocenski fliš sjeverne Bosne), prema obezbjeđenosti
zemljišta sa hranjivima i vodom.


3. OSNOVNI PRINCIPI TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE
Pri izboru klasifikacionog sistema treba voditi računa:
— da on mora prikazati sadašnje i potencijalne ekološke i proizvodne sposobnosti
staništa;
— da se ove sposobnosti čitaju iz samog sistema a ne iz opisa pojedinih
jedinica;
— da sistem, odnosno usvojeni kriteriji moraju ostati nepromijenjeni pri
primjeni klasifikacije na vrlo različitim područjima;
— da na što jednostavniji način ukazuju praktičaru na stanje staništa i
rješenja koja tom stanju odgovaraju.
Zato se predlaže primjena višefazne tipološke klasifikacije unutar fiziografski
i klimatski homogenih (ograničenih) rejona, tj. klasifikacija se uslovljava
predhođnom rejonizacijom područja BiH prvenstveno prema klimatskim
prilikama kao što je to slučaj u mnogim tipološkim klasifikacijama (Schien k
e r, Wi t ich, Jelem ) pošto izdvajanje tipova šuma za šire rejone iziskuje
formiranje nekih drugih jedinica, napr. tzv. klimat opa (Pogrebnjak).


3.1. Prva faza: ekološka klasifikacija staništa
3.1.1. Kriteriji za izdvajanje osnovnih tipova šuma
Ekološka klasifikacija staništa treba da obuhvati sve elemente staništa
koji određuju, karakterišu njegovu ekološku vrijednost.
Brojnost ovih elemenata i raznolikost formi i kombinacija njihovih djelovanja
onemogućavaju klasifikaciju na bazi svih pokazatelja staništa.


Zato se uzimaju oni faktori koji u sebi objedinjuju i djelovanje drugih
faktora. Takva dva faktora su zemljište i vegetacija, zato se oni najčešće
uzimaju kao osnovni pokazatelji za ekološku klasifikaciju.


Tip šume se definiše fitocenozom i zemljištem (na bilo kom
rangu fitocenološkc odnosno pedološke klasifikacije). Fitocenološka istraživanja,
ikoja se već četiri decenije provode u našoj zemlji, omogućuju direktno
koorišćenje pisanih biljnih zajednica na rangu asocijacija, subasocijacija ili facija.
Što se tiče pedoloških jedinica, treba napomenuti da su do> sada samo opisani
tipovi zemljišta, dok su za niže sistematske kategorije dati samo kriteriji
prema kojima se ove mogu izdvajati (Nejgebaue r i dr.). Pored ovih pokazatelja
(fitocenoze i tipa zemljišta), mogu koristiti i drugi kao: prizemna vegetacija,
nagnutost terena ili koji drugi elemenat staništa kada on dobro ukazuje
na razlike u bilo kom režimu zemljišnih ili stanišnih svojstava. Naziv tipa
šume ne daje se, međutim, fitocenološkim nazivom, nego prema edifikatorskoj
vrsti drveća i zemljišta (napr. bukovo-jelova šuma na kiselosmeđem zemljištu).


Osnovn i ti p šum e čine sastojine koje pripadaju (jednoj) fitocenološkoj
jedinici koja u datom području predstavlja potencijalnu prirodnu vegetaciju
(konačnu zajednicu), dakle klimatogenu zajednicu (klimazo


165




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 24     <-- 24 -->        PDF

nalnu ili klimaregijsku) ili pak trajn i stadi j (»edafski« ili »orografskoedafski
paraklimax«). Ukoliko se ovakva fitocenoza javlja na više različitih
(prema potencijalnoj ekološkoj vrijednosti) tipov a zemljišt a ili zem.
jedinica onda se u okviru te fitocenoze izdvaja onoliko osnovnih tipova šuma
koliko je razlika u zemljištima. Drugim riječima granice osnovnog tipa (podtipa)
šume se poklapaju sa granicama fitocenoze i zemljišta. Napr.: (A) šuma
bukve, jele i smrče na krečnjacima kao kompleks tipova šuma (Abieti — Fagetum
dinaricum Treg.) može se podijeliti u tri osnovna tipa:


(AC) šuma bukve, jele i smrče na crnicama,


(AS) šuma bukve, jele i smrče na smeđim zemljištima,


(AL) šuma bukve, jele i smrče na ilimerizovanim zemljištima.


Osnovni tip šume dijeli se na podtipove . Jednom podtipu šume pripadaju
sastojine koje predstavljaju istu faz u razvoj a fitocenoze jednog
osnovnog tipa šume. Kod primarne progresivne sukcesije (v. šumu I) podtip
predstavlja svaka pojedina faza razvoja (inicijalna, optimalna, terminalna)
napr. na krečnjacima u zoni šuma bukve i jele:


(AI) šuma jasike i breze (ACi, ASi, ALi),


(A2) šuma bijelog bora (ACg, AS2, AL2),


(A3) šuma bijelog bora i smrče (AC3, AS3, AL3).


Kod regresije i sekundarne progresije podtipovi su pojedini stepeni regresije
odnosno sukcesije. Prelazni stadij u razvoju vegetacije jednog područja
predstavljaju takođe podtip klimatogene fitocenoze područja.


Na krečnjacima istočne Bosne, napr., imamo dvije fitocenoze bijelofoorovih
šuma (Stef anović) . Jedna od njih je trajni stadij (Pinetum illyricum
calcicolum Stef.), dakle i tipološki samostalni osnovni tip šume bora na crnicama
u raznim visinskim regijama (PC-I, PC-II, PC-III). Druga je prelazni stadij
u području bukovo-jelovih šuma sa nekoliko razvojnih faza na ekološki
različitim zemljištima (Piceo-Pinetum illyricum Stef.), dakle tipološki — samo
podtip bukovo-jelovih šuma na krečnjaku (A), (AC3) na crnicama, (AS3) na smeđim
i (AL3) na ilimerizovanim zemljištima.


Prema ovmo prijedlogu tipološke klasifikacije potrebno je, dakle, u jednom
fiziografski i klimatski homogenom rejonu utvrditi fitocenološki m
metodom sve (prisutne) fitocenoze i njihov sindinamski položaj kao i sastav
zemljišnog pokrivača. Klimatogene fitocenoze i trajni stadij na određenoj pedološkoj
jedinici predstavljaju osnovne tipove šuma a njihove faze razvoja
(sukcesije) kao i prelazni stadiji vegetacije — predstavljaju podtipove. U ovoj
tipološkoj klasifikaciji presudan je dakle, sindinamsk i a ne sintaksonomski
položaj prisutnih (opisanih) fitocenoza područja.


Ovakvo izdvajanje osnovnih tipova i podtipova šuma opravdavaju slijedeći
razlozi:


a) klimatogena fitocenoza ili trajni stadij vegetacije predstavljaju u datim
istorijsko-stanišnim uslovima najstabilniji oblik šumske vegetacije. Prema tome
one su ujedno uz minimalna ulaganja garancija za uspješan šumsko-uzgojni
rad u tom području. Obuhvatanje sukcesija u podtipove ukazuje jednovremeno
na srodnost ekoloških mogućnosti premda su to sada različite zajednice
kao i pravac njihovog razvoja, što pored sagledavanja pravca razvoja
omogućuje, (pri primjeni klasičnog gospodarenja), da se ubrza formiranje konačne
zajednice (klimatogene ili trajnog stadija). Vremenom bi, uz predpostavku
pravilnog gospodarenja bez grešaka, podtipovi iščezavali odnosno sveli se
na minimum.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 25     <-- 25 -->        PDF

b) uprkos sadašnjih razlika u ekološkoj vrijendnosti pojedinih podtipova,
oni su, unutar jednog osnovnog tipa, potencijalno jednaki, prema tome se, pri
intenzivnom gospodarenju u njima, može postaviti isti cilj. Na primjer: u
nekom području unosi se strana vrsta brzog rasta. Toj vrsti odgovaraju prilike
određene potencijalne vegetacije (konačne zajednice). Znači ta se vrsta
može unositi na svim staništima gdje se ta potencijalna vegetacija danas nalazi
ili bi se mogla nalaziti. Primjenjuje se, na pr. čista sječa na većoj ili manjoj
površini bez obzira na današnju edifikatorsku vrstu i vrši pošumljavanje
odabranom vrstom.


Pri manje intenzivnim radovima, podtipovi bi se međusobno razlikovali
samo po tehnici uklanjanja postojeće odnosno tehnici unošenja nove vrste
drveća.


c) sličan pristup je i u klasifikacijama Pogrebnjaka i Vorobjev
a. Ovako definisan osnovni tip šume odnosno podtip (dok postoji), imaće i
jedan proces kruženja i transformacije materije i energije, na šta u novijim
radovima baca težište S u k a č e v.


d) ovim se uveliko smanjuje broj osnovnih tipova šuma u odnosu na klasifikaciju
u kojoj svaka edifikatorska vrsta uslovljava izdvajanje posebnog
osnovnog tipa šume, što je od velikog značaja za preglednost klasifikacije, kao
i za brzo snalaženje na terenu. Ovo tim prije što tipološka klasifikacija treba
prvenstveno da razvrsta potencijalne sposobnosti staništa, a ne samo današnje
vegetacije (što je zadatak fitocenologije).


e) ovo-, uz preliminarna fitocenološka i pedološka istraživanja (koja su kod
nas dobrim dijelom već izvršena), omogućava predviđanje određenog broja tipoloških
jedinica u određenom području, što je od velikog značaja kada se pristupa
ugovaranju radova sa privrednim organizacijama.


3.1.2. Potreba kreiranja edafsko´-stanišne mreže
Grupisanje ekološki srodnih zajednica u osnovne tipove šuma može se
prvenstveno izvršiti poznavanjem potencijalnih sposobnosti zemljišta i njegovih
svojstava (Schlenker i dr.).


Kad se zemljište usvoji kao faktor na bazi koga se mogu objedinjavati ekološko-
potencijalno srodna staništa, često se postavlja problem čitanja ekoloških
pokazatelja iz naziva sistematskih jedinica zemljišta. Ovaj problem proističe
iz nedovoljne definisanosti, posebno nižih, jedinica zemljišta, kao i iz nedovoljnog
poznavanja ekoloških karakteristika zemljišta upravo od strane onih
koji treba da se time koriste — šumara praktičara. Zato je potrebno klasifikacioni
sistem osposobiti za čitanje ekoloških karakteristika. Ukoliko to ne bi
postigli, neposredno, samim klasifikacionim sistemom, onda i sam tipološki
metod postaje bespredmetan, jer se ekološko^proizvodna svojstva, posredno,
mogu čitati i iz (detaljnih) ekoloških i sindinamskih opisa fitocenoloških jedinica.


Jedan od najpreglednijih načina prikazivanja ekološko-proizvođnih svojstava
izdvojenih jedinica je korišćenje edafsko-stanišne mreže, koja se široko
koristi u tipološkim klasifikacijama (Pogrebnjak, Dietrich, Rad kov,
Kopp , Fabijani ć et al., i dr.). Sličan pristup ovom problemu nalazimo
već i u nekim fitocenološkim radovima (Kuoch, Zolyomi, Hartmann.
Simon i dr.).




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 26     <-- 26 -->        PDF

Pri kreiranju edafsko-stanišne mreže jedna od ordinata predstavlja raz


like u plodnosti zemljišta, koje su prvenstveno rezultat hemijskih svojstava,


a druga ordinata predstavlja, razlike u vodno-vazdušnom režimu zemljišta i


staništa. Pri tome se kao problem postavlja izbor broja pokazatelja ovih razlika


i problem načina prikupljanja podataka.


Kada je u pitanju ocjena plodnosti zemljišta, stoji na raspolaganju veliki


broj pokazatelja odnosno svojstava zemljišta. Pri uzimanju u obzir velikog


broja pokazatelja prijeti opasnost nesaglašavanja graničnih vrijednosti za sve


pokazatelje, pa je prema tome otežano svrstavanje tipa šume u određenu ka


tegoriju. Zato se u tu svrhu najčešće koriste samo pokazatelji obezbjeđenosti


zemljišta na hranjivim elementima i stanje adsorptivnog kompleksa na jednoj


ordinati i zasićenost sa vodom na drugoj ordinati (Dietrich, Kopp, et. al,


F a b i j a n i ć et al.).


Podaci za ove pokazatelje se dobivaju prvenstveno iz direktnih istraživanja.
Dijelom ih je moguće ocjenjivati korišćenjem ranijih pedoloških istraživanja
a samo izuzetno, kada se radi o ocjeni režima koji zahtijevaju dugoročna
ispitivanja, u pomoć se uzima indikatorska vegetacija.


Stepen detaljisanja po ordinatama (broj izdvojenih kategorija) zavisi od
raspoloživih podataka za ekološku ocjenu staništa kao i postavljenih zahtjeva
u pogledu gospodarenja šumama: veće ili manje diferenciranje prema tehnici i
reakciji na primjenjnu tehniku.


U mnogim klasifikacijama ove vrste (Dietrich, Kopp i dr., F a b i j ani
ć i dr.) koristi se podjela u tri stupnja: dobro, srednje i slabo obezbjeđena
zemljišta hranjivima odnosno suviše, srednje i slabo vlažena staništa.


Grupa osnovnih tipova šuma koju karakteriše određeni dijapazon svojstava
po obje ordinate, čini jednu edafsko-stanišnu klasu. Edafskostanišna
klasa, kao najviša jedinica ekološke klasifikacije, je osnova za podjelu
— grupisanje pri daljim fazama izdvajanja tipova šuma. Ona objedinjuje
ekološki srodna (u određenoj amplitudi svojstava) staništa premda ih danas
eventualno naseljava različita vegetacija, a ujedno pokazuje mogućnosti podizanja
produkcione sposobnosti tih staništa.


Na primjer: na eocenskom flišu sjeverne Bosne (F a b i j a n i ć i dr.) u
jednu edafsko-stanišnu klasu (V: pretežno svježa staništa srednje obezbjeđena
hranjivima zemljišta) spadaju: bukovo-jelove šume na kiselo-smeđim i ilimerizovanim
zemljištima jačih nagiba, bukove šume na pseudooglejanim i ilimerizovanim
zemljištima i hrastove odnosno hrastovo-grabove šume na dubokim
lapornim rendzinama. Sva ova staništa (osnovni tipovi šuma) imaju jednako
širok dijapazon odabranih zemljišnih i stanišnih svojstava (obezbjeđenost hranjivima
odnosno vodno-vazdušni režim), i u njima se, bez obzira na današnje
različite edifikatore, može gospodariti istom tehnikom.


Pri opisu ovako izdvojenih jedinica potrebno je, pored prikaza vegetacije
i zemljišta, ukazati na sadašnje i buduće proizvodne mogućnosti, navesti cijelu
skalu uzgojno-tehničkih zahvata koji se mogu primjeniti, vrste koje se mogu
unositi, kao i potrebne meliorativne zahvate i opasnosti koje prijete da umanje
ekološko-proizvodnu sposobnost staništa pri svim nabrojanim postupcima.


Prema mnogim mišljenjima ovdje se i završava rad na tipološkoj klasifikaciji,
tj. tipološka klasifikacija je samo svojevrstan način prikazivanja ekoloških
staništa.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 27     <-- 27 -->        PDF

3.2. Druga faza: uzgojno-tehnička klasifikacija
Kao druga faza izdvajanja tipova šuma (najčešće) se pojavljuje izdvajanje
odnosno grupisanje osnovnih tipova šuma prema uzgojno-proizvodnom
tretmanu, premda se može vršiti posebno ili paralelno i prema drugim šumarski
interesima (npr. lov, zaštita šuma i dr.). Pošto je klasifikacija prema uzgojnoj
tehnici i ciljevima gazdovanja najznačajnija, stoga je ovdje samo ona
obrađena.


Ćiri ć i dr. u ovom dijelu klasifikacije predviđaju izdvajanje tipova na
osnovu prinosnih sposobnosti, dok Fabijani ć i dr. primjenjuju niže opisani
sistem klasifikacije.


Najviša jedinica ove faze klasifikacije, uzgojno-proizvodna k 1 as
a, predstavlja skup edafsko-stanišnih klasa ili osnovnih tipova šuma koji pripadaju
određenim edafsiko-stanišnim klasama (ili samo dijelovima tih klasa),
kod kojih se postavlja isti uzgojno-tehnički cilj. Predlaže se izdvanje tri uzgono-
proizvodne klase:


staništa sposobna za intenzivnu proizvodnju, dakle proizvodnju većeg obima
i boljeg kvaliteta od sadašnje (i),


— staništa zadovoljavajućih proizvodnih sposobnosti, tj. staništa u kojima
sadašnja produkcija predstavlja ujedno i maksimalnu produkciju (k),


—´ staništa zaštitnog karaktera (z).


Unutar svake klase grupišu se tipovi šuma prema vrstama drveća brzog
rasta ili vrstama koje na tim staništima osiguravaju maksimalnu proizvodnju
tj. objedinjuju se staništa koja odgovaraju jednoj vrsti drveća. Podtipovi u
ovoj fazi klasifikacije grupišu se prema tehnici izvođenja radova.


Tako, npr. na eocenskom flišu sjeverne Bosne (Fabijani ć i dr.), ranije
navedena edafsko-stanišna klasa »V« spada u uzgojno-proizvodnu klasu »i«
i za nju se predviđa: unošenje vajmutovca i bijelog bora (za osnovne tipove
bukovo-jelovih šuma), unošenje smrče i jele (za osnovne tipove bukovih šuma)
i crnog bora (za hrastove tipove).


Za svaki tip odnosno podtip propisuje se određena uzgojna tehnika i cilj,
i daje procjena proizvodnih mogućnosti


3.3. Treća faza: izdvajanje prinosnih jedinica
Treća faza klasifikacije staništa vrši se prema postignutoj produkciji, bilo
samo kvantitativno, odnosno kvalitativno, bilo uzimanjem u obzir postignutog
ekonomskog efekta.


*


Sve izdvojene kategorije tipološke klasifikacije u svim dijelovima — fazama
—, najčešće se šifriraju kako bi klasifikacija bila preglednija.


4. MOGUĆNOSTI I PROPd-EMI PRIMJENE PREDLOŽENE KLASIFIKACIJE
U sadašnjim uslovima poznnvanja šumskih stan:šta moguće ie, bez većih
teškoća izvršiti prvu fazu klasifikacije: ekološko-proizvodno klasifikovanje
staništa, na bazi poznavania fitocenoza i zemljišta.


Pri izvođenju radova klasifikacije na terenu, tj. determinisanja i izdvajanja
osnovnih tipova šuma, često će se pojedini (i vrlo različiti) tipovi mozaično
smjenjivati, što nije moguće na karti prikazati, pa se nekada prikazuju
kao jedan tip šuma. U ovom slučaju je potrebno svaku jedinicu unutar ovak


169




ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 28     <-- 28 -->        PDF

vog mozaika posebno opisati, a na karti ih prikazati kao jednu kartografsk
u jedinicu: skup ili seriju tipova (osnovnih tipova, podtipova odnosno
klasa, u zavisnosti od intenziteta terenskog istraživanja). Pri tome će se,
u većini slučajeva, za svaku opisanu jedinicu lako odredili i primjeniti odgovarajuća
tehnika i cilj gospodarenja, pa će se pri planiranju — proračunu površina
morati zadovoljiti samo procjenom. Ovo je svakako ispavnije nego izdvajanje
kompleksa (mozaično raspoređenih) različitih tipova kao jedne tipološke
jedinice i propisivanje zajedničkog cilja i tehnike uz tačno planiranje
površine.


U drugoj fazi izdvajanja tipova staništa kao problem javlja se naše nedo


voljno poznavanje reakcije pojedinih vrsta brzog rasta na svim staništima, što


mora da upućuje na oprez pri zavođenju intenzivnijeg gospodarenja.


Primjena treće faze klasifikacije svakako je najteža, jer nemamo dovoljno


taksacionih podataka ni za sve prirodne šume, a kamo li za kulture. Sa druge


strane, izdvajanje tipova šuma prema prinosnim sposobnostima treba izvršiti


tek onda kada se verifikuju predhodne faze tipološke klasifikacije šumskih


staništa.


LITERATURA


1.
Bertović , S., 1961: Istraživanje tipova šuma i šumskih staništa, šum. List,
Zagreb.
2.
B e r t o v i ć, Č. i V. G 1 a va č, 1963: Tipologija šuma. Šum. Encikl. II, Zagreb.
3.
Bertović, D. Cestar i Z. Pelcer, 1966: Prilog poznavanju proizvodnih
mogućnosti šume bukve sa jelom (Fagetum croaticum abietetosum Ht) na
ličkoj Plješivici. Inst. šum. istr. Radovi, II, 5. Zagreb.
4.
Burlica, Č. iB. Fabijanić, 1963: Ein Beitrag zur landschaftsökologischen
Gliederung Bosniens und der Herzegovina auf pflanzensociologisch-bodenkundlichen
Grundlagen. In: Tüxen , R. (Edit.): Ber. intern. Symp. Landschaftsökol.
1963, Stolzenau/Weser.
5.
Cestar, D., K a 1 i n i ć, Mirjana, M i 1 k o v i ć, S. i Z. Pelcer, 1966: Tipološke
istraživanje i kartiranje šumskih staništa SR Hrvatske: G. J. Veljun,
Tržička šikara i Zalije. Inst. šum. istr. Radovi, I, Zagreb.
6.
Ć i r i ć, M., Stefanović, V. i P. Drini ć, 1967: Tipovi čistih bukovih šuma
i mješovitih šuma bukve, jele i smrče u BiH. Rukop. (Mnscr.), Sarajevo.
7.
Dietrich , H., 1962: Die Standortsverhältnisse des Windberges bei Freital.
Wiss. Ztschr. Univ. Dresden, 11, 4:811—836.
8.
Eberhardt, E., Kopp, D., H. P a s s a r g e, 1967: Standorte und Vegetation
des Kirchleerauer Waldes im schweizerischen Mittelland. In: Ellen ber,
» H. (Edit.): Methodes phytosoeiologiques et pedologiques pour la cartografie
des stations forestiers. Zürich.
9.
Etter , H., 1949: Ueber die Ertragsfchigkeit verschiedener Standortstypen.
Mitt. schw. Anstalt forstl. Versuchswes.
10.
Fabijanić , B., 1965: Šumske fitocenoze hrastovo-grabovih i bukovih šuma
planine Majevice u severoistočnoj Bosni. Rukopis (Mnscr.) Sarajevo.
11.
Fabijanić, B„ Burlica, Č„ Vukorep, I. i N. Živanov, 1966: Tipovi
šuma na eocenskom flišu severne Bosne. Rukopis (Mnscr.), Sarajevo.
12.
F a b i j a n i ć, B. i B u r 1 i c a, C, 1967: Zur Waldvegetations-ökologischen Charakterisierung
des sLibpannonischen Gebietes Bosniens, VIII Tagung, ostatp.dinar.
Sect. (Im Druck) Wien.
13.
Har t mann , F. K.: Standorts- und Vegetationskartierung und deren Kombinierung.
Zur Bedeutung der Grundlagenerhebung in der Forstwirtschaft.
Hann. Münden.
14.
H a r t m a n n, F. K., Naturnahe Waldgesellschaften Deutschlands in regionaler
und standortsökologischer Anordnung. »Grundlagen der Forstwirtschaft« Hf.
Q, Hannover.


ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 29     <-- 29 -->        PDF

15.
Hauff, R., Schierker, G. und G. A. Kraus s, 1950: Zur Standortsgliederung
im nördlichen Oberschwaben, Allg. Forst.- u. Jgdztg. 122, 1—2, Frankfurt/
Main.
16.
J c 1 e m, H., 1960: Grundsätze und Aufweisund der forstlichen Standortserkundung
und Kartierung. Mitt. forstl. Bundesversuchsanst. Mariabrunn, 1.
17.
Jelem , H., 1961: Ueber die Standortskartierung der forstl. Bundesversuchsanstalt.
Allg. Forstztg. 72:4—5.
18.
Kopp , D. und H. Hurtig , 1960: Zur Weiterentwicklung der Standortsgliederung
im Norddeutschen Tiefland. Arch. Forstwes. 9, 5.
19.
Kopp , D. u. H. Hurtig , 1965: Die forstliche Standortserkundung als Beitrag
zu einer standörtlich-kartographischen Inventur der Kulturlandschaft. Arch.
Naturschutz u. Landschaftsforsch. 5:3—25.
20.
Kraus s, G., Horn stein, F. und G. Schlenker, 1949: Standortserkundung
und Standortskartierung in Rahmen der Forsteinrichtung. Allg. Forstzt.
157—160.
21.
Kuoch , H., 1954: Wälder der schweizer Alpen im Verbreitungsgebiet der
Weisstanne. Mitt. schw. Anst. forstl. Versuchswes. 30, Zürich.
22.
Pogrebnjak , A. S., 1955: Osnovy ljesnoj typologii. ANSSR.
23.
Radkov , L, 1963: Gorski formacii i tipovite na gora v NR Bulgarija, Zemizdat,
Sofija.
24.
Simon , T., 1962: A Kisalföld termeszetes növcnytakaröja. Kül. fördr. közlem.
2:183—193, Budapest.
25.
Ste f anović , V., 1960: Tipovi šuma sa biielim borom na području krečnjaka
istočne Bosne. Radovi Nauč. društva NR BiH, Sarajevo.
26.
S t c f a n o v i ć, V., 1963: Tipologija šuma, Univ. u Sarajevu.
27.
Sukačev , V. I., 1954: Die Grundfragen der Waldtypen. Ang. Pflanzensoz.
Festschr. Aichinger.
28.
—, 1964: Osnovy ljesnoj biogeocenologii, Moskva.
29.
Schlenker , G., 1962: Forstliche Vegetationskunde in Rahmen der forstlichen
Standsortskunde, Referat 17. 2. 62. Wien (Mnscr.).
30.
Vorobjev , D. V., 1963: Tipovi ljesov evropejskoj časti SSSR, ANUSSR, Kiev.
31.
Witt ich, V., 1963: Grundlagen der forstlichen Standortskartierung und
Grundzüge ihrer Durchführung. Sehr, forstl. Fak. Univ. Göttingen, 30.
32.
Wolf art, E., 1964: Bemerkungen zu einigen standortskundlichen Begriffen.
Allg. Forst- u. Jgdztg. 135. Frank./Main.
33.
Zl_atnik, A., 1954: Methodik der typologischen Erforschung der tschechoslowakischen
Wälder. Ang. Pflanzsoz. Festschr. Aichinger.
34.
Zlatnik , A., 1956: Obosnovanije kompleksnogo tipologičeskogo issledovanija
lesov i obzor grup Ijesnih tipov v Čehoslovakii. »Za soc. seljskohozj. nauku«, 4.
35.
Zlatnik , A., 1960: Waldtypengruppen der Slowakei. Brno.
63.
Zu kr i gl, K., E c k h a r t, G. u. J. Nather, 1963: Standortkundliche und
waldbauliche Untersuchungen in Urwaldresten der niederösterreichischen
Kalkalpen, Mitt. forstl. Versuchsanst. Mariabrunn, 62, Wien.