DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 21 <-- 21 --> PDF |
UDK 634.0.192.53/54--14 PRILOG METODICI TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE ŠUMSKIH STANIŠTA BURLICA ČEDOMIR i FABIJANIĆ BRANIBOR, Sarajevo Proučavanje šumskih staništa sa ciljem pružanja pomoći šumarima praktičarima u racionalnom gospodarenju šumama zahtijeva primjenu metoda koji će što potpunije klasifikovati šumska staništa, kako prema sadašnjim isto tako i prema potencijalnim proizvodnim sposobnostima, odnosno koji će direktni je pokazivati faktore kojih promjenom možemo postići povećanje kvaliteta i kvantiteta produkcije. 1. POTREBA UVOĐENJA TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE Odvojena proučavanja pojedinih elemenata staništa (posebno proučavanje zemljišta, klime, vegetacije i dr.) zahtijevala su da praktičar sam objedinjuje ekološke ocjene pojedinih elemenata staništa, i da sam izvlači zaključke o mogućnostima povećanja (kvaliteta i kvantiteta) proizvodnje na tim staništima. Proučavanje nekih elemenata staništa (npr. samo zemljišta, klime) davala su samo okvir potencijalnih mogućnosti staništa, sa gledišta tretiranog faktora, bilo u vezi ili nezavisno od današnje vegetacije na tom staništu (najčešće ne uključujući i samu vegetaciju u stanišne faktore). Fitocenologija pak, s druge strane, putem svoje svojevrsne analize staništa, davala je prikaz današnjeg stanja vegetacije, mogućnost rekonstrukcije ranijeg i pravac budućeg prirodnog razvoja postojeće vegetacije. Današnji vegetacijski pokrivač rezultat je dugotrajnog djelovanja čovjeka. Zbog ovoga često na raznim površinama, premda su one potencionalno ekološki jednake, raste i različita vegetacija ili može rasti druga vegetacija boljih proizvodnih sposobnosti od današnje. Zato, ukoliko se ne želi podražavati priroda, praktičaru-šumaru fitocenologija ne daje dovoljno pokazatelja za direktnu intervenciju na pojedine stanišne faktore. Osim toga, praktičar koji je opterećen brojnim problemima organizacije i tehnologije nije u stanju da sa uspjehom prati razvoj i napredak svih disciplina koje proučavaju elemente staništa, pa se često nalazi pred teško rješivim problemima pri donošenju konačne ocjene staništa. U cilju otklanjanja navedenih nedostataka već dugo vremena se postavlja zadatak iznalaženja metoda koji će jednovremeno ukazivati na potencijalne i sadašnje sposobnosti staništa, kao i na reakciju sadašnjeg stanja na određene tehnološke zahvate, odnosno na mogućnosti povećanja produkcije. To se pokušava postići različitim tipološkim klasifikacijama staništa. 2. PREGLED TIPOLOŠKIH KLASIFIKACIJA Detaljan prikaz tipoloških klasifikacija dali su nedavno Cirić i saradnici (Ćirić et al. 1966). Ovdje će se ukratko navesti samo razlike osnovnih principa među njima. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Jedno od rješenja je jednostavno transformisanje ili dopuna fitocenoloških klasifikacija (F. K. Hartmann, S t e f a n o v ić, Zlatnik i dr.). U mnogim od ovih klasifikacija najčešće se osnovnim jedinicama tipološke klasifikacije prilazi sa stanovišta biogeocenoze (S u k a č e v). Posljednjih godina nove metode iznalaze elemente novih, kompleksnijih klasifikacija. Podaci za ove pokazatelje uzimaju se na osnovu indikatorske vrijednosti vegetacije (Pogrebnjak) ili se direktno mjere (Dietrich, Kopp, Fabijanići dr.). U nekim klasifikacijama se želi u jednom klasifikacionom sistemu razvrstati staništa prema svima elementima staništa i šumsko-uzgojnim odnosno ekonomskim elementima (Bertovi ć i dr.), tj. jednovremeno se uzimaju u obzir ekološke prilike, uzgojno-tehnički zahvat, prinosi i ekonomika cjelokupnog poslovanja na određenom staništu koje je definisano fitocenozom. Obuhvatiti sve elemente u jednm klasifikacionom sistemu, a da on pri tome bude jasan i da se usvojeni kriteriji mogu dosljedno primjenjivati na različitim terenima i područjima, je vrlo teško. Zato u nekim zemljama, osobito u Njemačkoj (W o h 1 f a h r d t), ističe se potreba korišćenja takvog sistema u kome se elementi staništa posebno ili grupimično klasifikuju u prvoj fazi jedne višefazne klasifikacije. Prema ovom predlogu staništa se prvo klasifikuju prema ocjeni ekoloških faktora. Uzimajući u obzir klimu, zemljište, vegetaciju i druge stanišne faktore, staništa se ekološki razvrstavaju. Ovaj klasifikacioni sistem — »prva faza« — služi kao osnova za sva dalja razmatranja, jer treba da prikaže kako sadašnje, tako i potencijalne ekološke sposobnosti staništa i vegetacije odnosno njihove ekološko-prođukcione sposobnosti. »Druga faza« klasifikacije može biti višestruka i vremenom se može mijenjati. Staništa se istovremeno mogu paralelno razvrstavati s obzirom na uzgojno- tehnički zahvat odnosno cilj i prema nekim drugim biološkim zahvatima, napr. zadacima lovne privrede. Ukoliko zahtjevi tržišta traže promjenu uzgojno- tehničkog cilja, onda se mijenja samo dio tipološkog klasifikacionog sistema koji to obrađuje. U »drugoj fazi« se objedinjuju one jedinice ekološke klasifikacije (utvrđene u »prvoj fazi«) koje zahtijevaju odnosno podliježu jednom uzgojno-tehničkom cilju, lovnom tretmanu ili istim zahtjevima tržišta, odnosno ekonomičnosti privređivanja. U narednoj fazi, koja može biti i posljednja, formiraju se jedinice koje jednako reaguju na primjenjeni zahvat, tj. imaju jednake prinosne sposobnosti ili ekonomske efekte. Prednost ovakvog klasifikacionog sistema (pored mogućnosti promjena samo pojedinih dijelova — faza) ogleda se u tome što kriteriji u pojedinim fazama ostaju nepromijenjeni i na vrlo različitim područjima, tj. sistem ostaje jedinstven i na vrlo heterogenim kompleksima a unutar pojedinih područja mijenja se samo broj izdvojenih jedinica, u pojedinim fazama. Princip višefaznog izdvajanja tipova šuma usvojen je i pri izdvajanju tipova šuma u Bosni i Hercegovini (Ć i r i ć et al., F a b i j a n i ć et al.). U prvoj fazi vrši se ekološka klasifikacija prema edifikatorskim vrstama drveća na određenom zemljištu. Ove jedinice nazvane su osnovn i tipov i šuma. Ćiri ć i dr. vrše dalju klasifikaciju osnovnih tipova šuma unutar šuma jedne vrste drveća (bukve) odnosno skupine vrste drveća (bukva sa jelom, smrčom ili drugim vrstama) na cjelokupnoj površini Bosne i Hercegovine, na |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 23 <-- 23 --> PDF |
bazi pratećih vrsta drveća i zemljišta, dok Fab i j ani ć i dr. klasifikuju staništa šuma svih vrsta drveća unutar jednog klimatski odnosno geološko-fiziografski homogenog rejona (eocenski fliš sjeverne Bosne), prema obezbjeđenosti zemljišta sa hranjivima i vodom. 3. OSNOVNI PRINCIPI TIPOLOŠKE KLASIFIKACIJE Pri izboru klasifikacionog sistema treba voditi računa: — da on mora prikazati sadašnje i potencijalne ekološke i proizvodne sposobnosti staništa; — da se ove sposobnosti čitaju iz samog sistema a ne iz opisa pojedinih jedinica; — da sistem, odnosno usvojeni kriteriji moraju ostati nepromijenjeni pri primjeni klasifikacije na vrlo različitim područjima; — da na što jednostavniji način ukazuju praktičaru na stanje staništa i rješenja koja tom stanju odgovaraju. Zato se predlaže primjena višefazne tipološke klasifikacije unutar fiziografski i klimatski homogenih (ograničenih) rejona, tj. klasifikacija se uslovljava predhođnom rejonizacijom područja BiH prvenstveno prema klimatskim prilikama kao što je to slučaj u mnogim tipološkim klasifikacijama (Schien k e r, Wi t ich, Jelem ) pošto izdvajanje tipova šuma za šire rejone iziskuje formiranje nekih drugih jedinica, napr. tzv. klimat opa (Pogrebnjak). 3.1. Prva faza: ekološka klasifikacija staništa 3.1.1. Kriteriji za izdvajanje osnovnih tipova šuma Ekološka klasifikacija staništa treba da obuhvati sve elemente staništa koji određuju, karakterišu njegovu ekološku vrijednost. Brojnost ovih elemenata i raznolikost formi i kombinacija njihovih djelovanja onemogućavaju klasifikaciju na bazi svih pokazatelja staništa. Zato se uzimaju oni faktori koji u sebi objedinjuju i djelovanje drugih faktora. Takva dva faktora su zemljište i vegetacija, zato se oni najčešće uzimaju kao osnovni pokazatelji za ekološku klasifikaciju. Tip šume se definiše fitocenozom i zemljištem (na bilo kom rangu fitocenološkc odnosno pedološke klasifikacije). Fitocenološka istraživanja, ikoja se već četiri decenije provode u našoj zemlji, omogućuju direktno koorišćenje pisanih biljnih zajednica na rangu asocijacija, subasocijacija ili facija. Što se tiče pedoloških jedinica, treba napomenuti da su do> sada samo opisani tipovi zemljišta, dok su za niže sistematske kategorije dati samo kriteriji prema kojima se ove mogu izdvajati (Nejgebaue r i dr.). Pored ovih pokazatelja (fitocenoze i tipa zemljišta), mogu koristiti i drugi kao: prizemna vegetacija, nagnutost terena ili koji drugi elemenat staništa kada on dobro ukazuje na razlike u bilo kom režimu zemljišnih ili stanišnih svojstava. Naziv tipa šume ne daje se, međutim, fitocenološkim nazivom, nego prema edifikatorskoj vrsti drveća i zemljišta (napr. bukovo-jelova šuma na kiselosmeđem zemljištu). Osnovn i ti p šum e čine sastojine koje pripadaju (jednoj) fitocenološkoj jedinici koja u datom području predstavlja potencijalnu prirodnu vegetaciju (konačnu zajednicu), dakle klimatogenu zajednicu (klimazo 165 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 24 <-- 24 --> PDF |
nalnu ili klimaregijsku) ili pak trajn i stadi j (»edafski« ili »orografskoedafski paraklimax«). Ukoliko se ovakva fitocenoza javlja na više različitih (prema potencijalnoj ekološkoj vrijednosti) tipov a zemljišt a ili zem. jedinica onda se u okviru te fitocenoze izdvaja onoliko osnovnih tipova šuma koliko je razlika u zemljištima. Drugim riječima granice osnovnog tipa (podtipa) šume se poklapaju sa granicama fitocenoze i zemljišta. Napr.: (A) šuma bukve, jele i smrče na krečnjacima kao kompleks tipova šuma (Abieti — Fagetum dinaricum Treg.) može se podijeliti u tri osnovna tipa: (AC) šuma bukve, jele i smrče na crnicama, (AS) šuma bukve, jele i smrče na smeđim zemljištima, (AL) šuma bukve, jele i smrče na ilimerizovanim zemljištima. Osnovni tip šume dijeli se na podtipove . Jednom podtipu šume pripadaju sastojine koje predstavljaju istu faz u razvoj a fitocenoze jednog osnovnog tipa šume. Kod primarne progresivne sukcesije (v. šumu I) podtip predstavlja svaka pojedina faza razvoja (inicijalna, optimalna, terminalna) napr. na krečnjacima u zoni šuma bukve i jele: (AI) šuma jasike i breze (ACi, ASi, ALi), (A2) šuma bijelog bora (ACg, AS2, AL2), (A3) šuma bijelog bora i smrče (AC3, AS3, AL3). Kod regresije i sekundarne progresije podtipovi su pojedini stepeni regresije odnosno sukcesije. Prelazni stadij u razvoju vegetacije jednog područja predstavljaju takođe podtip klimatogene fitocenoze područja. Na krečnjacima istočne Bosne, napr., imamo dvije fitocenoze bijelofoorovih šuma (Stef anović) . Jedna od njih je trajni stadij (Pinetum illyricum calcicolum Stef.), dakle i tipološki samostalni osnovni tip šume bora na crnicama u raznim visinskim regijama (PC-I, PC-II, PC-III). Druga je prelazni stadij u području bukovo-jelovih šuma sa nekoliko razvojnih faza na ekološki različitim zemljištima (Piceo-Pinetum illyricum Stef.), dakle tipološki — samo podtip bukovo-jelovih šuma na krečnjaku (A), (AC3) na crnicama, (AS3) na smeđim i (AL3) na ilimerizovanim zemljištima. Prema ovmo prijedlogu tipološke klasifikacije potrebno je, dakle, u jednom fiziografski i klimatski homogenom rejonu utvrditi fitocenološki m metodom sve (prisutne) fitocenoze i njihov sindinamski položaj kao i sastav zemljišnog pokrivača. Klimatogene fitocenoze i trajni stadij na određenoj pedološkoj jedinici predstavljaju osnovne tipove šuma a njihove faze razvoja (sukcesije) kao i prelazni stadiji vegetacije — predstavljaju podtipove. U ovoj tipološkoj klasifikaciji presudan je dakle, sindinamsk i a ne sintaksonomski položaj prisutnih (opisanih) fitocenoza područja. Ovakvo izdvajanje osnovnih tipova i podtipova šuma opravdavaju slijedeći razlozi: a) klimatogena fitocenoza ili trajni stadij vegetacije predstavljaju u datim istorijsko-stanišnim uslovima najstabilniji oblik šumske vegetacije. Prema tome one su ujedno uz minimalna ulaganja garancija za uspješan šumsko-uzgojni rad u tom području. Obuhvatanje sukcesija u podtipove ukazuje jednovremeno na srodnost ekoloških mogućnosti premda su to sada različite zajednice kao i pravac njihovog razvoja, što pored sagledavanja pravca razvoja omogućuje, (pri primjeni klasičnog gospodarenja), da se ubrza formiranje konačne zajednice (klimatogene ili trajnog stadija). Vremenom bi, uz predpostavku pravilnog gospodarenja bez grešaka, podtipovi iščezavali odnosno sveli se na minimum. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 25 <-- 25 --> PDF |
b) uprkos sadašnjih razlika u ekološkoj vrijendnosti pojedinih podtipova, oni su, unutar jednog osnovnog tipa, potencijalno jednaki, prema tome se, pri intenzivnom gospodarenju u njima, može postaviti isti cilj. Na primjer: u nekom području unosi se strana vrsta brzog rasta. Toj vrsti odgovaraju prilike određene potencijalne vegetacije (konačne zajednice). Znači ta se vrsta može unositi na svim staništima gdje se ta potencijalna vegetacija danas nalazi ili bi se mogla nalaziti. Primjenjuje se, na pr. čista sječa na većoj ili manjoj površini bez obzira na današnju edifikatorsku vrstu i vrši pošumljavanje odabranom vrstom. Pri manje intenzivnim radovima, podtipovi bi se međusobno razlikovali samo po tehnici uklanjanja postojeće odnosno tehnici unošenja nove vrste drveća. c) sličan pristup je i u klasifikacijama Pogrebnjaka i Vorobjev a. Ovako definisan osnovni tip šume odnosno podtip (dok postoji), imaće i jedan proces kruženja i transformacije materije i energije, na šta u novijim radovima baca težište S u k a č e v. d) ovim se uveliko smanjuje broj osnovnih tipova šuma u odnosu na klasifikaciju u kojoj svaka edifikatorska vrsta uslovljava izdvajanje posebnog osnovnog tipa šume, što je od velikog značaja za preglednost klasifikacije, kao i za brzo snalaženje na terenu. Ovo tim prije što tipološka klasifikacija treba prvenstveno da razvrsta potencijalne sposobnosti staništa, a ne samo današnje vegetacije (što je zadatak fitocenologije). e) ovo-, uz preliminarna fitocenološka i pedološka istraživanja (koja su kod nas dobrim dijelom već izvršena), omogućava predviđanje određenog broja tipoloških jedinica u određenom području, što je od velikog značaja kada se pristupa ugovaranju radova sa privrednim organizacijama. 3.1.2. Potreba kreiranja edafsko´-stanišne mreže Grupisanje ekološki srodnih zajednica u osnovne tipove šuma može se prvenstveno izvršiti poznavanjem potencijalnih sposobnosti zemljišta i njegovih svojstava (Schlenker i dr.). Kad se zemljište usvoji kao faktor na bazi koga se mogu objedinjavati ekološko- potencijalno srodna staništa, često se postavlja problem čitanja ekoloških pokazatelja iz naziva sistematskih jedinica zemljišta. Ovaj problem proističe iz nedovoljne definisanosti, posebno nižih, jedinica zemljišta, kao i iz nedovoljnog poznavanja ekoloških karakteristika zemljišta upravo od strane onih koji treba da se time koriste — šumara praktičara. Zato je potrebno klasifikacioni sistem osposobiti za čitanje ekoloških karakteristika. Ukoliko to ne bi postigli, neposredno, samim klasifikacionim sistemom, onda i sam tipološki metod postaje bespredmetan, jer se ekološko^proizvodna svojstva, posredno, mogu čitati i iz (detaljnih) ekoloških i sindinamskih opisa fitocenoloških jedinica. Jedan od najpreglednijih načina prikazivanja ekološko-proizvođnih svojstava izdvojenih jedinica je korišćenje edafsko-stanišne mreže, koja se široko koristi u tipološkim klasifikacijama (Pogrebnjak, Dietrich, Rad kov, Kopp , Fabijani ć et al., i dr.). Sličan pristup ovom problemu nalazimo već i u nekim fitocenološkim radovima (Kuoch, Zolyomi, Hartmann. Simon i dr.). |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Pri kreiranju edafsko-stanišne mreže jedna od ordinata predstavlja raz like u plodnosti zemljišta, koje su prvenstveno rezultat hemijskih svojstava, a druga ordinata predstavlja, razlike u vodno-vazdušnom režimu zemljišta i staništa. Pri tome se kao problem postavlja izbor broja pokazatelja ovih razlika i problem načina prikupljanja podataka. Kada je u pitanju ocjena plodnosti zemljišta, stoji na raspolaganju veliki broj pokazatelja odnosno svojstava zemljišta. Pri uzimanju u obzir velikog broja pokazatelja prijeti opasnost nesaglašavanja graničnih vrijednosti za sve pokazatelje, pa je prema tome otežano svrstavanje tipa šume u određenu ka tegoriju. Zato se u tu svrhu najčešće koriste samo pokazatelji obezbjeđenosti zemljišta na hranjivim elementima i stanje adsorptivnog kompleksa na jednoj ordinati i zasićenost sa vodom na drugoj ordinati (Dietrich, Kopp, et. al, F a b i j a n i ć et al.). Podaci za ove pokazatelje se dobivaju prvenstveno iz direktnih istraživanja. Dijelom ih je moguće ocjenjivati korišćenjem ranijih pedoloških istraživanja a samo izuzetno, kada se radi o ocjeni režima koji zahtijevaju dugoročna ispitivanja, u pomoć se uzima indikatorska vegetacija. Stepen detaljisanja po ordinatama (broj izdvojenih kategorija) zavisi od raspoloživih podataka za ekološku ocjenu staništa kao i postavljenih zahtjeva u pogledu gospodarenja šumama: veće ili manje diferenciranje prema tehnici i reakciji na primjenjnu tehniku. U mnogim klasifikacijama ove vrste (Dietrich, Kopp i dr., F a b i j ani ć i dr.) koristi se podjela u tri stupnja: dobro, srednje i slabo obezbjeđena zemljišta hranjivima odnosno suviše, srednje i slabo vlažena staništa. Grupa osnovnih tipova šuma koju karakteriše određeni dijapazon svojstava po obje ordinate, čini jednu edafsko-stanišnu klasu. Edafskostanišna klasa, kao najviša jedinica ekološke klasifikacije, je osnova za podjelu — grupisanje pri daljim fazama izdvajanja tipova šuma. Ona objedinjuje ekološki srodna (u određenoj amplitudi svojstava) staništa premda ih danas eventualno naseljava različita vegetacija, a ujedno pokazuje mogućnosti podizanja produkcione sposobnosti tih staništa. Na primjer: na eocenskom flišu sjeverne Bosne (F a b i j a n i ć i dr.) u jednu edafsko-stanišnu klasu (V: pretežno svježa staništa srednje obezbjeđena hranjivima zemljišta) spadaju: bukovo-jelove šume na kiselo-smeđim i ilimerizovanim zemljištima jačih nagiba, bukove šume na pseudooglejanim i ilimerizovanim zemljištima i hrastove odnosno hrastovo-grabove šume na dubokim lapornim rendzinama. Sva ova staništa (osnovni tipovi šuma) imaju jednako širok dijapazon odabranih zemljišnih i stanišnih svojstava (obezbjeđenost hranjivima odnosno vodno-vazdušni režim), i u njima se, bez obzira na današnje različite edifikatore, može gospodariti istom tehnikom. Pri opisu ovako izdvojenih jedinica potrebno je, pored prikaza vegetacije i zemljišta, ukazati na sadašnje i buduće proizvodne mogućnosti, navesti cijelu skalu uzgojno-tehničkih zahvata koji se mogu primjeniti, vrste koje se mogu unositi, kao i potrebne meliorativne zahvate i opasnosti koje prijete da umanje ekološko-proizvodnu sposobnost staništa pri svim nabrojanim postupcima. Prema mnogim mišljenjima ovdje se i završava rad na tipološkoj klasifikaciji, tj. tipološka klasifikacija je samo svojevrstan način prikazivanja ekoloških staništa. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 27 <-- 27 --> PDF |
3.2. Druga faza: uzgojno-tehnička klasifikacija Kao druga faza izdvajanja tipova šuma (najčešće) se pojavljuje izdvajanje odnosno grupisanje osnovnih tipova šuma prema uzgojno-proizvodnom tretmanu, premda se može vršiti posebno ili paralelno i prema drugim šumarski interesima (npr. lov, zaštita šuma i dr.). Pošto je klasifikacija prema uzgojnoj tehnici i ciljevima gazdovanja najznačajnija, stoga je ovdje samo ona obrađena. Ćiri ć i dr. u ovom dijelu klasifikacije predviđaju izdvajanje tipova na osnovu prinosnih sposobnosti, dok Fabijani ć i dr. primjenjuju niže opisani sistem klasifikacije. Najviša jedinica ove faze klasifikacije, uzgojno-proizvodna k 1 as a, predstavlja skup edafsko-stanišnih klasa ili osnovnih tipova šuma koji pripadaju određenim edafsiko-stanišnim klasama (ili samo dijelovima tih klasa), kod kojih se postavlja isti uzgojno-tehnički cilj. Predlaže se izdvanje tri uzgono- proizvodne klase: staništa sposobna za intenzivnu proizvodnju, dakle proizvodnju većeg obima i boljeg kvaliteta od sadašnje (i), — staništa zadovoljavajućih proizvodnih sposobnosti, tj. staništa u kojima sadašnja produkcija predstavlja ujedno i maksimalnu produkciju (k), —´ staništa zaštitnog karaktera (z). Unutar svake klase grupišu se tipovi šuma prema vrstama drveća brzog rasta ili vrstama koje na tim staništima osiguravaju maksimalnu proizvodnju tj. objedinjuju se staništa koja odgovaraju jednoj vrsti drveća. Podtipovi u ovoj fazi klasifikacije grupišu se prema tehnici izvođenja radova. Tako, npr. na eocenskom flišu sjeverne Bosne (Fabijani ć i dr.), ranije navedena edafsko-stanišna klasa »V« spada u uzgojno-proizvodnu klasu »i« i za nju se predviđa: unošenje vajmutovca i bijelog bora (za osnovne tipove bukovo-jelovih šuma), unošenje smrče i jele (za osnovne tipove bukovih šuma) i crnog bora (za hrastove tipove). Za svaki tip odnosno podtip propisuje se određena uzgojna tehnika i cilj, i daje procjena proizvodnih mogućnosti 3.3. Treća faza: izdvajanje prinosnih jedinica Treća faza klasifikacije staništa vrši se prema postignutoj produkciji, bilo samo kvantitativno, odnosno kvalitativno, bilo uzimanjem u obzir postignutog ekonomskog efekta. * Sve izdvojene kategorije tipološke klasifikacije u svim dijelovima — fazama —, najčešće se šifriraju kako bi klasifikacija bila preglednija. 4. MOGUĆNOSTI I PROPd-EMI PRIMJENE PREDLOŽENE KLASIFIKACIJE U sadašnjim uslovima poznnvanja šumskih stan:šta moguće ie, bez većih teškoća izvršiti prvu fazu klasifikacije: ekološko-proizvodno klasifikovanje staništa, na bazi poznavania fitocenoza i zemljišta. Pri izvođenju radova klasifikacije na terenu, tj. determinisanja i izdvajanja osnovnih tipova šuma, često će se pojedini (i vrlo različiti) tipovi mozaično smjenjivati, što nije moguće na karti prikazati, pa se nekada prikazuju kao jedan tip šuma. U ovom slučaju je potrebno svaku jedinicu unutar ovak 169 |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 28 <-- 28 --> PDF |
vog mozaika posebno opisati, a na karti ih prikazati kao jednu kartografsk u jedinicu: skup ili seriju tipova (osnovnih tipova, podtipova odnosno klasa, u zavisnosti od intenziteta terenskog istraživanja). Pri tome će se, u većini slučajeva, za svaku opisanu jedinicu lako odredili i primjeniti odgovarajuća tehnika i cilj gospodarenja, pa će se pri planiranju — proračunu površina morati zadovoljiti samo procjenom. Ovo je svakako ispavnije nego izdvajanje kompleksa (mozaično raspoređenih) različitih tipova kao jedne tipološke jedinice i propisivanje zajedničkog cilja i tehnike uz tačno planiranje površine. U drugoj fazi izdvajanja tipova staništa kao problem javlja se naše nedo voljno poznavanje reakcije pojedinih vrsta brzog rasta na svim staništima, što mora da upućuje na oprez pri zavođenju intenzivnijeg gospodarenja. Primjena treće faze klasifikacije svakako je najteža, jer nemamo dovoljno taksacionih podataka ni za sve prirodne šume, a kamo li za kulture. Sa druge strane, izdvajanje tipova šuma prema prinosnim sposobnostima treba izvršiti tek onda kada se verifikuju predhodne faze tipološke klasifikacije šumskih staništa. LITERATURA 1. Bertović , S., 1961: Istraživanje tipova šuma i šumskih staništa, šum. List, Zagreb. 2. B e r t o v i ć, Č. i V. G 1 a va č, 1963: Tipologija šuma. Šum. Encikl. II, Zagreb. 3. Bertović, D. Cestar i Z. Pelcer, 1966: Prilog poznavanju proizvodnih mogućnosti šume bukve sa jelom (Fagetum croaticum abietetosum Ht) na ličkoj Plješivici. Inst. šum. istr. Radovi, II, 5. Zagreb. 4. Burlica, Č. iB. Fabijanić, 1963: Ein Beitrag zur landschaftsökologischen Gliederung Bosniens und der Herzegovina auf pflanzensociologisch-bodenkundlichen Grundlagen. In: Tüxen , R. (Edit.): Ber. intern. Symp. Landschaftsökol. 1963, Stolzenau/Weser. 5. Cestar, D., K a 1 i n i ć, Mirjana, M i 1 k o v i ć, S. i Z. Pelcer, 1966: Tipološke istraživanje i kartiranje šumskih staništa SR Hrvatske: G. J. Veljun, Tržička šikara i Zalije. Inst. šum. istr. Radovi, I, Zagreb. 6. Ć i r i ć, M., Stefanović, V. i P. Drini ć, 1967: Tipovi čistih bukovih šuma i mješovitih šuma bukve, jele i smrče u BiH. Rukop. (Mnscr.), Sarajevo. 7. Dietrich , H., 1962: Die Standortsverhältnisse des Windberges bei Freital. Wiss. Ztschr. Univ. Dresden, 11, 4:811—836. 8. Eberhardt, E., Kopp, D., H. P a s s a r g e, 1967: Standorte und Vegetation des Kirchleerauer Waldes im schweizerischen Mittelland. In: Ellen ber, » H. (Edit.): Methodes phytosoeiologiques et pedologiques pour la cartografie des stations forestiers. Zürich. 9. Etter , H., 1949: Ueber die Ertragsfchigkeit verschiedener Standortstypen. Mitt. schw. Anstalt forstl. Versuchswes. 10. Fabijanić , B., 1965: Šumske fitocenoze hrastovo-grabovih i bukovih šuma planine Majevice u severoistočnoj Bosni. Rukopis (Mnscr.) Sarajevo. 11. Fabijanić, B„ Burlica, Č„ Vukorep, I. i N. Živanov, 1966: Tipovi šuma na eocenskom flišu severne Bosne. Rukopis (Mnscr.), Sarajevo. 12. F a b i j a n i ć, B. i B u r 1 i c a, C, 1967: Zur Waldvegetations-ökologischen Charakterisierung des sLibpannonischen Gebietes Bosniens, VIII Tagung, ostatp.dinar. Sect. (Im Druck) Wien. 13. Har t mann , F. K.: Standorts- und Vegetationskartierung und deren Kombinierung. Zur Bedeutung der Grundlagenerhebung in der Forstwirtschaft. Hann. Münden. 14. H a r t m a n n, F. K., Naturnahe Waldgesellschaften Deutschlands in regionaler und standortsökologischer Anordnung. »Grundlagen der Forstwirtschaft« Hf. Q, Hannover. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1969 str. 29 <-- 29 --> PDF |
15. Hauff, R., Schierker, G. und G. A. Kraus s, 1950: Zur Standortsgliederung im nördlichen Oberschwaben, Allg. Forst.- u. Jgdztg. 122, 1—2, Frankfurt/ Main. 16. J c 1 e m, H., 1960: Grundsätze und Aufweisund der forstlichen Standortserkundung und Kartierung. Mitt. forstl. Bundesversuchsanst. Mariabrunn, 1. 17. Jelem , H., 1961: Ueber die Standortskartierung der forstl. Bundesversuchsanstalt. Allg. Forstztg. 72:4—5. 18. Kopp , D. und H. Hurtig , 1960: Zur Weiterentwicklung der Standortsgliederung im Norddeutschen Tiefland. Arch. Forstwes. 9, 5. 19. Kopp , D. u. H. Hurtig , 1965: Die forstliche Standortserkundung als Beitrag zu einer standörtlich-kartographischen Inventur der Kulturlandschaft. Arch. Naturschutz u. Landschaftsforsch. 5:3—25. 20. Kraus s, G., Horn stein, F. und G. Schlenker, 1949: Standortserkundung und Standortskartierung in Rahmen der Forsteinrichtung. Allg. Forstzt. 157—160. 21. Kuoch , H., 1954: Wälder der schweizer Alpen im Verbreitungsgebiet der Weisstanne. Mitt. schw. Anst. forstl. Versuchswes. 30, Zürich. 22. Pogrebnjak , A. S., 1955: Osnovy ljesnoj typologii. ANSSR. 23. Radkov , L, 1963: Gorski formacii i tipovite na gora v NR Bulgarija, Zemizdat, Sofija. 24. Simon , T., 1962: A Kisalföld termeszetes növcnytakaröja. Kül. fördr. közlem. 2:183—193, Budapest. 25. Ste f anović , V., 1960: Tipovi šuma sa biielim borom na području krečnjaka istočne Bosne. Radovi Nauč. društva NR BiH, Sarajevo. 26. S t c f a n o v i ć, V., 1963: Tipologija šuma, Univ. u Sarajevu. 27. Sukačev , V. I., 1954: Die Grundfragen der Waldtypen. Ang. Pflanzensoz. Festschr. Aichinger. 28. —, 1964: Osnovy ljesnoj biogeocenologii, Moskva. 29. Schlenker , G., 1962: Forstliche Vegetationskunde in Rahmen der forstlichen Standsortskunde, Referat 17. 2. 62. Wien (Mnscr.). 30. Vorobjev , D. V., 1963: Tipovi ljesov evropejskoj časti SSSR, ANUSSR, Kiev. 31. Witt ich, V., 1963: Grundlagen der forstlichen Standortskartierung und Grundzüge ihrer Durchführung. Sehr, forstl. Fak. Univ. Göttingen, 30. 32. Wolf art, E., 1964: Bemerkungen zu einigen standortskundlichen Begriffen. Allg. Forst- u. Jgdztg. 135. Frank./Main. 33. Zl_atnik, A., 1954: Methodik der typologischen Erforschung der tschechoslowakischen Wälder. Ang. Pflanzsoz. Festschr. Aichinger. 34. Zlatnik , A., 1956: Obosnovanije kompleksnogo tipologičeskogo issledovanija lesov i obzor grup Ijesnih tipov v Čehoslovakii. »Za soc. seljskohozj. nauku«, 4. 35. Zlatnik , A., 1960: Waldtypengruppen der Slowakei. Brno. 63. Zu kr i gl, K., E c k h a r t, G. u. J. Nather, 1963: Standortkundliche und waldbauliche Untersuchungen in Urwaldresten der niederösterreichischen Kalkalpen, Mitt. forstl. Versuchsanst. Mariabrunn, 62, Wien. |