DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Ing. ADOLF VAJLER


La pace non si trova senon nei boschi
Michelangelo


Dana 3. siječnja 1969. umro je u Vojnoj bolnici u Zagrebu Ing. Adolf Vafier,
šumarski inžinjer i akademski slikar. Pokopan je na Mirogoju uz brojno učešće
prijatelja, štovatelja i znanaca. Od pokojnika su se govorima oprostili u ime
Jevrejske bogoslovne općine Dr S. Dujč, u ime učesnika NOB-e Ing. Zrinko
Grohovac, u ime općine Samobor Dr A. Georgijević, te nad otvorenom rakom
u ime kolega šumara, Šumarskog društva i Saveza šumarskih društava Ing.
Zvonko Pere.


A. Vajler rođen je u Bosanskom Novom 1895. gad. kao najmlađi sin siromašne
porodice sa mnogo (9) djece. Rano je ostao bez oca. Vlastitim snagama
probijao se, uzdizao i školovao. Nakon očeve smrti porodica se preselila u Zagreb
gdje je pokojni Adolf svršio realnu gimnaziju i 1921. studij šumarstva
na GospodarSko-šumarskorci fakultetu. Slikarski talentiran, usporedo sa šumarskim
studijem studirao je i umjetnost kod akademika prof. Tomislava
Krizmana. Na njegov poticaj već kao svršeni šumarski inžinjer odlazi na daljnje
studije slikarstva u Beč i München. Po povratku u domovinu zaposluje
se u šumarskoj struci.
Od 1925—1931. službuje kao šumarski asistent kod Direkcije šuma Sarajevo,
Direkcije šuma Zagreb, Kotarskog poglavarstva Sušak, Šumarije Fužine,
Šumarije Krasno. Polaže 1927. god. praktični ispit za samostalno vođenje šum.
gospodarstva. U ispitnoj radnji tretira probleme krša. Uz tu radnju prilaže oko
400 fotosnimaka (koje se sada nalaze u zbirci Gradskog muzeja Samobor). Od
1929. do 1931. namješten je kod drvnoindustrijskog poduzeća Našice.


Od 1931. do 1941. godine je šumarski referent Kotarskog poglavarstva Ku^
tina. Tu ga je zatekao rat i okupacija. Već 1941. god. gubi službu. Zbog veza
sa partizanima zatvaraju ga 1943.. god. Pred strijeljanjem je. U Kutini, o Staroj
godini, kad su straže bile ponapite, skače kroz prozor zatvora u noć. U šumi
se priključuje moslavačkim partizanskim borcima. Šumarski je referent Okružnog
narodnooslobodilačkog odbora Moslavina. Aktivno sudjeluje i u osnivanju
stručne izobrazbe šumarskih tehničara, napose lugarskog osoblja na oslobođenim
teritorijima (Garešnica, Suhopolje kraj Virovitice, Sombor).


Nakon oslobođenja 1945. šumarski je referent Ministarstva poljoprivrede
i šumarstva u Zagrebu, 1946. Kotarskog narodnog odbora Samobor. Tu vodi
brigu ne samo o šumama već s naročitom ljubavlju i o uređenju grada. Uređuje
glavni trg, da bude slikarski pitom, estetski ljepši. Restaurira ratom opustošene
dijelove Anindola i osniva novi park oko Gradskog muzeja. Narod taj perivoj
i zove Vajlerovim imenom. Ali život ga ni u Samoboru ne miluje. U njegovoj
odsutnosti opustošen je dio šume, a u parkovima sasječene neke egzote. Bo>reći
se protiv devastacija, iscrpljen prijašnjim stradanjima, doživljaje živčani
slom (21 dan bez sna). Traži umirovljenje 1953. god. Povlači se iz aktivne šumarske
službe, ali doskora nastavlja slikanjem.


U svim perturbacijama i teškoćama spašava ga umjetnost. Daje mu snage
za nov život. U zatvoru crta zatvorenike, u partizanima borce, ranjenike, heroje,
zbjegove, tifusare. Te slike i crteži nisu samo dokumenti vlastitog života,
duševnog stanja, gledanja, već znatno više, neprocjenjivi dokumenti historije




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 82     <-- 82 -->        PDF

vremena. Dramatično i neposredno duboko doživljeni su crteži iz NOB-e. Oko
stotinu ih čuva Muzej narodne revolucije u Zagretou. I u najkritičnijim situacijama
Vlastitog života Vajler crta, pa i onda kad je do komadića papira i


;


olovke bilo teško doći.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 83     <-- 83 -->        PDF

Jedna od najimpresivnijih i najpotresnijih njegovih slika je tzv. Transport
za logor. Vagoni sa zatvorenicima. Marveni. Na stanici Popovača. Kompozicija
stoji. Vajler promatra iza zastora stana šefa stanice. Crta užas, vapaje
žednih. Nitko se ne smije približiti. Kordon pušaka odbija.


Užasi progona, nečovječnosti i patnje još dugo, dugo žive u senzibilnoj i
humanoj duši umjetnika.


Pojedine Vajlerove slike se nažalost ne mogu tačno svrstati po godinama
postanka. Umjetnik nije na njima signirao godine. Ciklus STRADANJA nastao
je 1942—1949. i obuhvaća (katalog izložbe Samobor 1959): Transport u
logor (ulje, 100X70 cm), Posljednja stanica (ulje, 63X45), Logoraš (ulje, 93X64),
I treći sin je ubijen (ulje, 53X41), Drug iz zatvora I (crtež, smeđa kreda, 44X29),
Drug iz zatvora II (crtež, smeđa kreda, 45X31), Ranjenik (crtež, smeđa kreda,
38X31), Kandidati Jasenovca (crtež, crna kreda, 45X31), Spašavanje iz obruča
(crtež, smeđa kreda, 42X31), Talac (crtež, smeđa kreda, 42X23), Dolaze . . .
(crtež, smeđa kreda, 40X29), Bijeg (crtež, smeđa kreda, 37X27), Poslije strijeljanja
(crtež, smeđa kreda, 34X31), Povlačenje u Bilogoru (crtež, smeđa kreda,
48X31), Taoci (crtež, smeđa kreda, 44X33), Na Savskoj cesti (crtež, smeđa kreda,
36X30), Rezignacija (crtež, smeđa kreda, 60X44), Tijusar (akvarel s tušem,
32X24).


Umjetnost je pomogla umjetniku da se oslobodi teških depresija. Nastaje
vedriji, tzv. SAMOBORSKI CIKLUS. Slike mahom u ulju: U klijeti (200X108).
Prijatelji iz Žumberka (118X85), Na paši (63X51), Berba (93X58), Pralje(6949), Samobor gornji kraj (47X70), Samobor Starogradska ulica (100X72),
Pogled na Stražnik (80X57), Žetva (68X52), Kolinje (43X33), Doručak (33X46),
Veselica (43X33), Žetva II (39X33), Snubljenje (44X34).


Ilustrirao´ je i knjigu Svečanost u ružinom grmu svoje supruge, spisateljice
Eve Tićak-Vajler.


Izlagao je 1922. u Zagrebu (s kiparom S. Brilom), 1923. u Beogradu (s Brilom
i Neumovim), 1959. samostalno u Samoboru, 1963. samostalno u Zagrebu.
O izložbi u Samoboru vidi i Šumarski List, 6—7, 1959. Tamo je i reprodukcija
umjetnikova autoportreta (ulje, München 1923, 41X36).


U penziji u Zagrebu Vajler se i dalje aktivno intenzivno bavi umjetnošću,
sretan samo kad je u kreativnom nadahnuću ili u prirodi, u šumi. Mnogo je posjećivao
i izložbe., ,


Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu organizirane su u to vrijeme likovne
diskusije studenata. Vajler je duša tih priredbi. Kad je bila kakva interesantna
izložba, studenti su obaviješteni. Sudjelovanje studenata (pa i nastavnika) bilo
je iznad očekivanja. Na izložbi bi Vajler tumačio eksponate i vodio diskusije.
Naročito mi je ostao u sjećanju prigodom diskusija izložbe grafike Pabla Picassa.
Nedljelja prije podne. Prostorije pune posjetilaca. Vajler je tumačio. U
dvoranama za diskusiju nema mjesta pa na diskusiju njegovom inicijativom
idemo pred zgradu. Na Katarinskom trgu stvara se oko njega širok krug studenata,
budućih šumara. Priključuje se i ostala brojna publika, koja izlazi s
izložbe. Razvija se vrlo živa diskusija. Vajler se kasnije nije mogao načuditi
kako mladi intenzivno ocjenjuju, prate kretanja, povezuju zbivanja života s
umjetnošću kao vrhunskom sintezom.


Pokojni Ing. Vajler likovno je pomagao i kod izdavanja spomenice Šumarska
nastava u Hrvatskoj 1860—1960, a bio je i u ocjenjivačkim odborima
na izložbama studenata šumarstva. Tu je otkrio i nekoliko izrazitih talenata
(npr. Bulić).




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 84     <-- 84 -->        PDF

82