DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Ing. ADOLF VAJLER La pace non si trova senon nei boschi Michelangelo Dana 3. siječnja 1969. umro je u Vojnoj bolnici u Zagrebu Ing. Adolf Vafier, šumarski inžinjer i akademski slikar. Pokopan je na Mirogoju uz brojno učešće prijatelja, štovatelja i znanaca. Od pokojnika su se govorima oprostili u ime Jevrejske bogoslovne općine Dr S. Dujč, u ime učesnika NOB-e Ing. Zrinko Grohovac, u ime općine Samobor Dr A. Georgijević, te nad otvorenom rakom u ime kolega šumara, Šumarskog društva i Saveza šumarskih društava Ing. Zvonko Pere. A. Vajler rođen je u Bosanskom Novom 1895. gad. kao najmlađi sin siromašne porodice sa mnogo (9) djece. Rano je ostao bez oca. Vlastitim snagama probijao se, uzdizao i školovao. Nakon očeve smrti porodica se preselila u Zagreb gdje je pokojni Adolf svršio realnu gimnaziju i 1921. studij šumarstva na GospodarSko-šumarskorci fakultetu. Slikarski talentiran, usporedo sa šumarskim studijem studirao je i umjetnost kod akademika prof. Tomislava Krizmana. Na njegov poticaj već kao svršeni šumarski inžinjer odlazi na daljnje studije slikarstva u Beč i München. Po povratku u domovinu zaposluje se u šumarskoj struci. Od 1925—1931. službuje kao šumarski asistent kod Direkcije šuma Sarajevo, Direkcije šuma Zagreb, Kotarskog poglavarstva Sušak, Šumarije Fužine, Šumarije Krasno. Polaže 1927. god. praktični ispit za samostalno vođenje šum. gospodarstva. U ispitnoj radnji tretira probleme krša. Uz tu radnju prilaže oko 400 fotosnimaka (koje se sada nalaze u zbirci Gradskog muzeja Samobor). Od 1929. do 1931. namješten je kod drvnoindustrijskog poduzeća Našice. Od 1931. do 1941. godine je šumarski referent Kotarskog poglavarstva Ku^ tina. Tu ga je zatekao rat i okupacija. Već 1941. god. gubi službu. Zbog veza sa partizanima zatvaraju ga 1943.. god. Pred strijeljanjem je. U Kutini, o Staroj godini, kad su straže bile ponapite, skače kroz prozor zatvora u noć. U šumi se priključuje moslavačkim partizanskim borcima. Šumarski je referent Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Moslavina. Aktivno sudjeluje i u osnivanju stručne izobrazbe šumarskih tehničara, napose lugarskog osoblja na oslobođenim teritorijima (Garešnica, Suhopolje kraj Virovitice, Sombor). Nakon oslobođenja 1945. šumarski je referent Ministarstva poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu, 1946. Kotarskog narodnog odbora Samobor. Tu vodi brigu ne samo o šumama već s naročitom ljubavlju i o uređenju grada. Uređuje glavni trg, da bude slikarski pitom, estetski ljepši. Restaurira ratom opustošene dijelove Anindola i osniva novi park oko Gradskog muzeja. Narod taj perivoj i zove Vajlerovim imenom. Ali život ga ni u Samoboru ne miluje. U njegovoj odsutnosti opustošen je dio šume, a u parkovima sasječene neke egzote. Bo>reći se protiv devastacija, iscrpljen prijašnjim stradanjima, doživljaje živčani slom (21 dan bez sna). Traži umirovljenje 1953. god. Povlači se iz aktivne šumarske službe, ali doskora nastavlja slikanjem. U svim perturbacijama i teškoćama spašava ga umjetnost. Daje mu snage za nov život. U zatvoru crta zatvorenike, u partizanima borce, ranjenike, heroje, zbjegove, tifusare. Te slike i crteži nisu samo dokumenti vlastitog života, duševnog stanja, gledanja, već znatno više, neprocjenjivi dokumenti historije |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 82 <-- 82 --> PDF |
vremena. Dramatično i neposredno duboko doživljeni su crteži iz NOB-e. Oko stotinu ih čuva Muzej narodne revolucije u Zagretou. I u najkritičnijim situacijama Vlastitog života Vajler crta, pa i onda kad je do komadića papira i ; olovke bilo teško doći. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 83 <-- 83 --> PDF |
Jedna od najimpresivnijih i najpotresnijih njegovih slika je tzv. Transport za logor. Vagoni sa zatvorenicima. Marveni. Na stanici Popovača. Kompozicija stoji. Vajler promatra iza zastora stana šefa stanice. Crta užas, vapaje žednih. Nitko se ne smije približiti. Kordon pušaka odbija. Užasi progona, nečovječnosti i patnje još dugo, dugo žive u senzibilnoj i humanoj duši umjetnika. Pojedine Vajlerove slike se nažalost ne mogu tačno svrstati po godinama postanka. Umjetnik nije na njima signirao godine. Ciklus STRADANJA nastao je 1942—1949. i obuhvaća (katalog izložbe Samobor 1959): Transport u logor (ulje, 100X70 cm), Posljednja stanica (ulje, 63X45), Logoraš (ulje, 93X64), I treći sin je ubijen (ulje, 53X41), Drug iz zatvora I (crtež, smeđa kreda, 44X29), Drug iz zatvora II (crtež, smeđa kreda, 45X31), Ranjenik (crtež, smeđa kreda, 38X31), Kandidati Jasenovca (crtež, crna kreda, 45X31), Spašavanje iz obruča (crtež, smeđa kreda, 42X31), Talac (crtež, smeđa kreda, 42X23), Dolaze . . . (crtež, smeđa kreda, 40X29), Bijeg (crtež, smeđa kreda, 37X27), Poslije strijeljanja (crtež, smeđa kreda, 34X31), Povlačenje u Bilogoru (crtež, smeđa kreda, 48X31), Taoci (crtež, smeđa kreda, 44X33), Na Savskoj cesti (crtež, smeđa kreda, 36X30), Rezignacija (crtež, smeđa kreda, 60X44), Tijusar (akvarel s tušem, 32X24). Umjetnost je pomogla umjetniku da se oslobodi teških depresija. Nastaje vedriji, tzv. SAMOBORSKI CIKLUS. Slike mahom u ulju: U klijeti (200X108). Prijatelji iz Žumberka (118X85), Na paši (63X51), Berba (93X58), Pralje(6949), Samobor gornji kraj (47X70), Samobor Starogradska ulica (100X72), Pogled na Stražnik (80X57), Žetva (68X52), Kolinje (43X33), Doručak (33X46), Veselica (43X33), Žetva II (39X33), Snubljenje (44X34). Ilustrirao´ je i knjigu Svečanost u ružinom grmu svoje supruge, spisateljice Eve Tićak-Vajler. Izlagao je 1922. u Zagrebu (s kiparom S. Brilom), 1923. u Beogradu (s Brilom i Neumovim), 1959. samostalno u Samoboru, 1963. samostalno u Zagrebu. O izložbi u Samoboru vidi i Šumarski List, 6—7, 1959. Tamo je i reprodukcija umjetnikova autoportreta (ulje, München 1923, 41X36). U penziji u Zagrebu Vajler se i dalje aktivno intenzivno bavi umjetnošću, sretan samo kad je u kreativnom nadahnuću ili u prirodi, u šumi. Mnogo je posjećivao i izložbe., , Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu organizirane su u to vrijeme likovne diskusije studenata. Vajler je duša tih priredbi. Kad je bila kakva interesantna izložba, studenti su obaviješteni. Sudjelovanje studenata (pa i nastavnika) bilo je iznad očekivanja. Na izložbi bi Vajler tumačio eksponate i vodio diskusije. Naročito mi je ostao u sjećanju prigodom diskusija izložbe grafike Pabla Picassa. Nedljelja prije podne. Prostorije pune posjetilaca. Vajler je tumačio. U dvoranama za diskusiju nema mjesta pa na diskusiju njegovom inicijativom idemo pred zgradu. Na Katarinskom trgu stvara se oko njega širok krug studenata, budućih šumara. Priključuje se i ostala brojna publika, koja izlazi s izložbe. Razvija se vrlo živa diskusija. Vajler se kasnije nije mogao načuditi kako mladi intenzivno ocjenjuju, prate kretanja, povezuju zbivanja života s umjetnošću kao vrhunskom sintezom. Pokojni Ing. Vajler likovno je pomagao i kod izdavanja spomenice Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860—1960, a bio je i u ocjenjivačkim odborima na izložbama studenata šumarstva. Tu je otkrio i nekoliko izrazitih talenata (npr. Bulić). |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 84 <-- 84 --> PDF |
82 |