DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 81 <-- 81 --> PDF |
Ing. ADOLF VAJLER La pace non si trova senon nei boschi Michelangelo Dana 3. siječnja 1969. umro je u Vojnoj bolnici u Zagrebu Ing. Adolf Vafier, šumarski inžinjer i akademski slikar. Pokopan je na Mirogoju uz brojno učešće prijatelja, štovatelja i znanaca. Od pokojnika su se govorima oprostili u ime Jevrejske bogoslovne općine Dr S. Dujč, u ime učesnika NOB-e Ing. Zrinko Grohovac, u ime općine Samobor Dr A. Georgijević, te nad otvorenom rakom u ime kolega šumara, Šumarskog društva i Saveza šumarskih društava Ing. Zvonko Pere. A. Vajler rođen je u Bosanskom Novom 1895. gad. kao najmlađi sin siromašne porodice sa mnogo (9) djece. Rano je ostao bez oca. Vlastitim snagama probijao se, uzdizao i školovao. Nakon očeve smrti porodica se preselila u Zagreb gdje je pokojni Adolf svršio realnu gimnaziju i 1921. studij šumarstva na GospodarSko-šumarskorci fakultetu. Slikarski talentiran, usporedo sa šumarskim studijem studirao je i umjetnost kod akademika prof. Tomislava Krizmana. Na njegov poticaj već kao svršeni šumarski inžinjer odlazi na daljnje studije slikarstva u Beč i München. Po povratku u domovinu zaposluje se u šumarskoj struci. Od 1925—1931. službuje kao šumarski asistent kod Direkcije šuma Sarajevo, Direkcije šuma Zagreb, Kotarskog poglavarstva Sušak, Šumarije Fužine, Šumarije Krasno. Polaže 1927. god. praktični ispit za samostalno vođenje šum. gospodarstva. U ispitnoj radnji tretira probleme krša. Uz tu radnju prilaže oko 400 fotosnimaka (koje se sada nalaze u zbirci Gradskog muzeja Samobor). Od 1929. do 1931. namješten je kod drvnoindustrijskog poduzeća Našice. Od 1931. do 1941. godine je šumarski referent Kotarskog poglavarstva Ku^ tina. Tu ga je zatekao rat i okupacija. Već 1941. god. gubi službu. Zbog veza sa partizanima zatvaraju ga 1943.. god. Pred strijeljanjem je. U Kutini, o Staroj godini, kad su straže bile ponapite, skače kroz prozor zatvora u noć. U šumi se priključuje moslavačkim partizanskim borcima. Šumarski je referent Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Moslavina. Aktivno sudjeluje i u osnivanju stručne izobrazbe šumarskih tehničara, napose lugarskog osoblja na oslobođenim teritorijima (Garešnica, Suhopolje kraj Virovitice, Sombor). Nakon oslobođenja 1945. šumarski je referent Ministarstva poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu, 1946. Kotarskog narodnog odbora Samobor. Tu vodi brigu ne samo o šumama već s naročitom ljubavlju i o uređenju grada. Uređuje glavni trg, da bude slikarski pitom, estetski ljepši. Restaurira ratom opustošene dijelove Anindola i osniva novi park oko Gradskog muzeja. Narod taj perivoj i zove Vajlerovim imenom. Ali život ga ni u Samoboru ne miluje. U njegovoj odsutnosti opustošen je dio šume, a u parkovima sasječene neke egzote. Bo>reći se protiv devastacija, iscrpljen prijašnjim stradanjima, doživljaje živčani slom (21 dan bez sna). Traži umirovljenje 1953. god. Povlači se iz aktivne šumarske službe, ali doskora nastavlja slikanjem. U svim perturbacijama i teškoćama spašava ga umjetnost. Daje mu snage za nov život. U zatvoru crta zatvorenike, u partizanima borce, ranjenike, heroje, zbjegove, tifusare. Te slike i crteži nisu samo dokumenti vlastitog života, duševnog stanja, gledanja, već znatno više, neprocjenjivi dokumenti historije |