DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 45 <-- 45 --> PDF |
I. Horvat u (10) za sistematsku klasifikaciju borovih šuma u odnosu na termofilne hrastove šume Jugoistočne Evrope, odnosno izdvajanje posebnih skupina borovih šuma, dolomitne (Orno — Ericion dolomiticum Ht) i serpentinske (Orno — Ericion serpentinicum Ht). Već ranije smo iznijeli mišljenje, da je pitanje heliofilnosti i odnos prema sadržaju magnezijuma u zemljištu ono što uslovljava tako veliku zastupljenost crnjuše u borovim šumama na dolomitu i serpentinu (17). Interesantna su zapažanja H. Ritter-Studničk e (16), da je crnjuša više raširena na padinama umjereno toplim, a da izrazito tople i otvorene položaje ne naseljava. To smo zapazili i u našim šumama, gdje u sastojinama, sa jače prekinutim sklopom, dominiraju termofilne vrste, većinom iz familije gramineae (Calamagrostis varia, Brachypodium pinnatum, ltd.). U drugoj grupi, karakterističnih elemenata sveze Ostryo— carpinion orientalis, Ht, veći udio imaju slijedeće vrste: Peucedanum oreoselinum, Teucrium chamaedrys, Thymus cfr. serpyllum, Oryganum vulgare i dr. S obzirom da sastojine bijelog bora, u ovom području, srećemo veoma visoko, sve do 1450 m (na primjer, ispod Plazenice), to u njima imaju izvjestan udio elementi iz visokoplaninskog (subalpinskog) pojasa. Ono što su utvrdili I. Horvat (10) za područje Male Kapele iV. Stefan ović (17) za Glamočko područje borovih šuma na dolomitu, dolazi i ovdje do izražaja. Tome su razlog, kako sadašnji uslovi, tako, kako ćemo vidjeti kasnije, i uslovi ra^niji u sekularnoj sukcesiji šumske vegetacije. U Glamočkom području borovih šuma na dolomitu izdvojili smo dvije subasocijacije — jednu na dolomitnim rendzinama, ericetosum, i drugu — na krečnjačkim crnicama, herbosum. Ovu prvu mogli bismo prije shvatiti kao zasebnu asocijaciju i dati joj naziv Erici — Pinetum silvestris dinaricum, koji bi, možda, i više odgovarao. Međutim, pošto je naziv Pinetum silvestris dinaricum ušao u literaturu [B. Jovan ović (12), I. Horvat (11)], to je bolje zadržati se, i konačno, na njemu. O drugoj varijanti, imamo sad drukčije mišljenje nego ranije, jer ona po nizu svojih osobina ne spada u ovu skupinu borovih šuma na dolomitu, iako je geografski tu jedna cjelina (17). Ona je prelazni stadij vegetacije i pripada redu Vaccinio — Piceetalia Br. — BI. kao jedna od faza opisane zajednice Piceo — Pinetum illyricum (18). Komparacija u tabeli je izvršena samo sa subasocij arijom ericetosum. Sindinamski karakter zajednice Analiza stanišnih uslova i prikazani floristički sastav ukazuju sasvim određeno da borove šume na dolomitu predstavljaju najčešće trajne stadije vegetacije uslovi jene posebnim orografsko-edafskim prilikama. Na ovim svojim staništima bijeli bor uspješno odolijeva konkurenciji vrsta većih stanišnih zahtjeva koje ne mogu ovdje da izdrže temperaturne ekstreme i suhoću zemljišta. Smrču, jelu i bukvu zato nalazimo samo na rubu sastojina u donjim dijelovima padina, na dubljem zemljištu deluvijalnih nanosa. Svuda tamo gdje je na dolomitnoj trošini obrazovana rendzina, borova šuma je trajni stadij vegetacije, pa je u sindinamskom pogledu stabilna za razliku, na primjer, od bjeloborovih sastojina na mezozojskim krečnjacima koji su prelazni stadiji vegetacije, u većini slučajeva. U vezi s tim, I. Horva t s pravom primjećuje, »da se značajne oaze borovih šuma unutar prirodnog područja bukve i jele na Maloj Kapeli održavaju samo zbog naročitih edafskih prilika. Ta činjenica ukazuje nam se jasno čim prijeđemo iz dolomita na |