DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 4 <-- 4 --> PDF |
godina), nastaju smetnje u kolanju sokova uslijed pomanjkanja transpiracije, i stabla gube sposobnost normalne asimilacije, te nastupa sušenje kod još djelomično zelene krošnje. Isti autor daje nekoliko zanimljivih opažanja: jele u visokim starosnim razredima pokazuju znakove nepovoljnog zdravstvenog stanja. Tvrdnji da je jako osvjetljenje sastojina uslijed gospodarskih mjera uzrok oboljenju jele on suprotstavlja činjenicu da se slabo fiziološko stanje pokazuje i u gusto sklopljenim čistim jelovim pa čak i u mješovitim sastojinama. On tvrdi da jela na istome mjestu kroz više generacija slabi. Uslijed nedovoljne transpiracije nastaje intoksikacija stanica, pa se stabla mogu osušiti i bez napadaja insekata. L. Tscherma k (1941) je proučavao jelu u Bečkoj šumi. On pridaje veliku važnost tlu i njegovoj dubini, zatim ekspoziciji. Jele su naročito izložene opasnosti sušenja na plitkim tlima vapnenca i dolomita. Jela je van svoga optimuma veoma osjetljiva i tu dostiže mnogo ranije svoju fizičku zrelost koja u nekim slučajevima leži između 120 i 125 godina. On je primjetio da poslije sušnih godina nastupaju pojave sušenja jele. Konstatira da je u zapadnom vlažnom dijelu šume jela zdrava, u istočnim nižim predjelima nastupa sušenje jele u dobi između 120 i 125 godina. Tu se pojavljuju štetnici: Cryphalus piceac, Ips curvidens, Ips spinidens, Pissodes piceae a masovno dolazi savijač (Cacoecia murinana). Tu je također za spomenuti i pomanjkanje jelovog podmlatka poslije sječe i pojavu uši jelinih izbojaka (Drayfusia nüsslini). Schimitsche k (1947), iako entomolog, navodi da je jela u graničnim zonama svoga areala veoma osjetljiva i poboljeva u dobi između 100 do 150 godina. Odumiranje jele u tim sastojinama on smatra opravdanim i razumljivim. Ipak kao entomolog on daje izuzetno značenje štetnicima koji se pojavljuju u određenim klimatskim uslovima (toplo vrijeme s malo oborina). Kao jednim od uzroka pomanjkanja jelovog podmlatka smatra i štete od divljači J. Stock l (1941) smatra jelina savijača kao primarnog uzročnika sušenja jele. Na granici svoga pridolaženja normalno je da se jele suše jer tu postižu fizičku starost u 150 godini. U čistim jednoličnim sastojinanma jele obično imaju malu krošnju, što ne pogoduje urodu sjemena. On smatra da treba izbjegavati u sastojim sve zahvate koji mijenjaju sastojinsku klimu. R. Brau n (1941) smatra da su štetnici jele primarni uzrok u pojavi sušenja. To isto smatra Wi e dm an n (1927) koji je utvrdio ovu činjenicu kod sušenja jele u Saksoniji i smatra zato odgovornim u prvome redu Drayfusiunüsslini. Olberg i Röhrig (1955) u svom opsežnom radu o jeli u Zap. Njemačkoj navode da je ova vrsta unazad 50 godina izvrgnuta ugibanju a da zadovoljavajuće objašnjenje za ovaj fenomen još nije pronađeno. Prema istim autorima, tri su glavna uzročnika sušenja jele u Evropi: 1. Savijač jelinih izbojaka (Cacoecia murinana), 2. Uš jelinih izbojaka (Drayfusia nüsslini), 3. Suša. Ovi faktori mogu zajedno djelovati, a slijede ih sekundarni štetnici: potkornjaci, pipe i imela. Oni smatraju beznačajnim minera pupova (Epiblema nigricana), moljca jelinih iglica (Argyresthia fundella) i drugog minera pupova (A. illuminatella). Što se tiče uši jelinih iglica (Drayfusia nüsslini), ona je u prvom redu štetnik podmlatka i mlađih sastojina. Od suše stradaju starije jele naročito na granici svoga areala. Prema Dannecker u, Baungarteru i Waldenfalsu (cit. Mlinšek — 1964) glavni uzrok sušenja treba tražiti |