DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 43     <-- 43 -->        PDF

đenije ukazati na izvjesne korelacione odnose u pogledu osobina staništa, starosti
sastojine, antropogenih uticaja i drugih momenata koji su od značaja za
određenu strukturu borovih sastojina na dolomitu.


U pogledu sklopa, gotovo 50% istraženih ploha je sklopljenosti sastojina
od 0,55—0,65, a kod ostalih sklop je također rijedak 0,65—0,75 (SI. 4); samo
dvije plohe su imale sklop iznad 0,80. Ako bismo međutim, cijenili sklop svih
borovih sastojina u prosjeku, sigurno je da bi bio još veći procenat sastojina sa
prekinutim sklopom.


U pogledu omjera vrsta prema zapremini, od 23 analizirane plohe, u 1?>
ploha bijeli bor uzima učešće preko 90l%, a u ostalim plohama nalaze se u primjesi
smrča, rjeđe i jela, crni bor i lišćari, među kojima najviše javor gluhač.
Bonitetni razred za bijeli bor je dosta nizak, u prosjeku 3. (3—4), a rijetke su
sastojine gdje je bonitet 1—2. Iz procentualne debljinske strukture stabala bijelog
bora na privremenim oglednim plohama vidi se da deblja stabla zauzimaju
znatan procentualni udio što ukazuje da se radi o prestarjelim nenjegovanim
sastojinama prašumskog karaktera. Naime, znatan broj sastojina na dolomitu
ima srednje sastojinske prečnike koji su mnogo veći od prečnika koji postižu
najstarije sastojine bijelog bora prema prinosnim tablicama za ovu vrstu (24).
Na ovo ukazuje i broj stabala po jedinici površine, koji je u prosjeku negdje
između 400 do 600, a rijetko prelazi i 1000 stabala po hektaru.


SI. 4 — Sklop jedne sastojine zajednice bijelog bora (Pinetum silvestris dinaricum)
u Prusačkoj Rijeci


(Foto V. S.)




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Visine stabala i prečnici su u korelacionom odnosu sa bonitetom sastojina
i pokazuju veća variranja. Interesatno je da na dolomitu, u odnosu na druge
supstrate, prosječne visine stabala zaostaju znatnije, a prema odgovarajućim
debljinskim stepenima, kako kod tanjih tako i kod debljih prsnih prečnika.


Floristički sastav. — Na osnovu 20 fitocenoloških snimaka, te sintetičkog
izvoda iz vegetacijske tabele borovih šuma Glamočkog područja, prikazaćemo
floristički sastav zajednice bijelog bora (Pinetum silvestris dinaricum),
u cjelini za kompleks dolomita Zapadne Bosne (17).


U spratu drveća je edifikator bijeli bor (Pinus silvestris L), dok je crni bor
(Pinus nigra ssp. austriaca A. et Gr.) zastupljen znatnije u sastojinama ispod
800—900 m. Ovdje imaju, međutim, veći udio izvjesne termofilne vrste lišćara,
kao.´ javor gluhač (Acer obtusatum Kit.), mukinja (Sorbus aria Cr.), krušvica
(Amelanchier ovalis Med.); rjeđi su i elementi: crni grab (Ostrya carpinifolia
Se.), crni jasen (Fraxinus ornus L.), iva (Salix caprea L.), jasika (Populus tremula
L.), breza (Betula verrucosa Erh.). Od četinara ima znatno veći udio
smrča (Picea abies Karst.) nego jela (Abies alba Mill.), bukva (Fagus moesiaca


(D. M.) Cr. je također rijeđa vrsta.
U spratu grmlja, pored pobrojanih vrsta, najčešći su elementi: Cotoneaster
tomentosa, Lindl., Rubus saxatilis L., Rosa pendulina L., Genista radiata (L.)
Scop., Genista pilosa L., Genista januensis, Viv., Juniperus communis L., Cytisus
hirsutus L. Rijeđe ima i: Daphne mesereum L., Corylus avellana L., Viburnum
lantana L., Ligustrum vulgare L., Spirea ulmijolia Scop. Interesantno
je da nismo uopće zapazili Daphne Blagayanna, koja je tako česta vrsta u borovim
šumama na serpentinu.


Među pobrojanim vrstama nalaze se i neke koje su G. Tomaši č (25), I.
Horvat (9) i H. Ritter Studnička, 1963., uvrstili kao karakteristične
za borove šume (Cotoneaster tomentosa, Genista januensis, Amelanchier ovalis).
Neke, pak, karakteristične su za viša planinska područja na dolomitu, kao:
Genista radiata, Rubus saxatilis, Rosa pendulina. Naročito omelika Cytisanthus
radiatus (L.) Lang. (Genista radiata) stalno je rasprostranjena u borovim šumama
na dolomitu ovog područja, gdje izgrađuje posebne facijese u degradacionim
fazama ove zajednice. Ona se, prema P. Fukarek u (3), (5), penje u
subalpinski pojas, gdje je edifikator posebne zajednice Genistetum radiatae,
Fuk. (4). M. Wrabe r (28) opisuje također posebnu zajednicu Cytisantho —
Ostryetum.


Kao lokalno (teritorijalno) karakteristične vrste smatramo za ovu zajednicu
slijedeće: Campanula rotundifolia ssp. pinifolia, Vicia eracea ssp., Gerardii
i Coronilla vaginalis.


U prizemnom sloju flore ima niz vrsta koje smo u tabeli grupirali u tri
grupe: a) karakteristične vrste borovih šuma (Orno — Ericion, Ht), b) karakteristične
vrste termofilnih hrastovih šuma (Ostryo — Carpinion orientalis, Ht),
c) pratilice (uključujući vrste Querco — Fagetea Br. — BI. et VI. i Vaccinia —
Piceetea Br. — BI.).


Među vrstama iz prve grupe, naročito su obilno zastupljene: Erica carnea
(koja je ujedno i diferencijalna vrsta), Calamagrostis varia, Galium cfr. lucidum,
Buphtalmum salicifolium, Centaurea triumjetti, Laserpitium latifolium,
Cyclamen europaeum, Doricnium germanicum, Brachypodium pinnatum i Epipactis
atropurpurea.


Svakako da u fizionomskom pogledu, a također i u ekološkom, pa i sinđinamskom,
najveće značenje ima crnjuša (Erica carnea), koja je poslužila




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 49     <-- 49 -->        PDF

bora toplih i suvih staništa (W, SW i S ekspozicije), najčešće na nagnutom terenu,
srednjeg i lošeg boniteta staništa, tzv. »trajne« stadije vegetacije. U drugu
spadaju sastojine tzv. »prelaznih« stadija vegetacije ka šumi bukve i jele
(Abieti — Fagetum).


Polazeći od konstatacije da bijeli bor kao vrsta svjetlosti, u sukcesijama i
osvajanju staništa, zadržava binomsku debljinsku strukturu, a kako je binomska
struktura istovremeno karakteristika i sastojinskog oblika gazdovanja za
sve vrste drveća, to se da zaključiti da bi takva struktura bila jedan od momenata
koji bi uslovljavao izbor sastojinskog oblika gazdovanja za šume bijelog
bora u Bosni (24).


Dalja karakteristika sastojina bijelog bora u Bosni je izostanak prirodnog
podmlađivanja, što ide u prilog izboru sastojinskog oblika gazdovanja (SI. 6).
Međutim, zbog loših osobina zemljišta i velike zakorovljenosti, prirodno podmlađivanje
bilo bi, i pri sastojinskom obliku gazdovanja, obezbjeđeno samo
vještačkom pripremom zemljišta — obrada, đubrenje i uklanjanje korova, a na
mnogim mjestima i unošenjem odgovarajućeg sadnog materijala bijelog bora.
Ove investicije i odgovarajući napori moraju se uzeti u obzir da bi bitnije izmijenili
stanje u pogledu strukture i kvaliteta sastojina bijelog bora na dolomitu
i da bi osigurali prirodno podmlađivanje. U tom smislu preporučuje se grupimični
preborni oblik koji ima karakter švajcarskog femelšlaga pri čemu je naglašeno
gazdovanje sa svakom grupom kao sa malom jednodobnom sastojinom.


Sigurno je da se pri ovim mjerama mora itekako voditi računa da se one
odraze pozitivno i na sastojinu i na stanišne uslove, jer su opasnosti od erozije
i daljeg zakorovljavanja, na ovim staništima, uvijek prisutne.


LITERATURA


1.
Ć i r i ć, M.: Zemljišta u šumama crnog bora u Bosni i njihova proizvodna vrednost,
Narodni šumar, 1965, br. 11—12.
2.
D r i n i ć, P.: Taksacione osnove za gazdovanje šumama crnog bora u Bosni.
Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu, sv. 8, Sarajevo
1963.
3.
Fukarek , P.: Prilog poznavanju šumske vegetacije nekih zapadno-bosanskih i
hercegovačkih planina, Narodni šumar, 1956, br. 3—4.
4.
Fukarek , P.: Radovi na istraživanju i kartiranju šumske vegetacije Bosne i
Hercegovine. Narodni šumar, 1957, br. 10—12.
5.
F u k a r e k, P.: Geobotanička i ekološka istraživanja balkanskih omelika, Radovi
— XXV — Naučno društvo BiH, knj. 7, Sarajevo 1964.
6.
Filipovski, G. ićirić, M.: Zemljišta Jugoslavije, Jug. društvo za proučavanje
zemljišta, Beograd 1963.
7.
G i g o v, A. i N i k o 1 i ć, V.: Analiza polena u tresetnim sedimentima Livanjskog
Polja (Zapadne Bosne), Arhiv bioloških nauka, knj. XI, sv. 1—4, Beograd, 1959.
8.
H or vat, I.: Zanimljiv nalaz samonikle borove šume pod Obručem, Biološki
glasnik 9, Hrvatsko prirodoslovno društvo, Zagreb 1956.
9.
Horvat , I.: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele, Šumarski
list, 1958, br. 7—9.
10.
Horvat , I.: Sistematski odnosi termofilnih hrastovih i borovih šuma Jugoistočne
Evrope, Biološki glasnik 12, Hrvatsko prirod, društvo, Zagreb 1959.
11.
Horvat , L: Šumske zajednice Jugoslavije, Šumska enciklopedija, sv. II, Zagreb
1963.
12.
Jova n o vic, B.: Dendrologija sa osnovima fitocenologije, Beograd 1967.
13.
Krause, W. i Ludwig, W.: Zur Kenntnis der Flora und Vegetation auf Serpentinstandorten
des Balkans. 2. Pflanzengesellschaften und Standorte im Gostović
Gebiet (Bosnien), Flora oder Allgemeine Zeitung, Jena 1957.
47




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 50     <-- 50 -->        PDF

14.
Ritter-Studnička, H.: Flora i vegetacija na dolomitima Bosne i Hercegovine.
Dolomitni kompleksi kod Drvara, na Boru i na Ormanju kod Pazarića.
Godišnjak Biološkog Instituta u Sarajevu X, Sarajevo 1957.
15.
Ritter-Studnička, H.: Flora i vegetacija na dolomitima BiH. III. Lastva
kod Trebinja. Godišnjak Biološkog Instituta u Sarajevu XII, Fasc. 1—2, Sarajevo
1959.
16.
Ritter-Studnička, H.: Flora i vegetacija na dolomitima Bosne i Hercegovine.
V. Zajedničke crte flore i vegetacije na pojedinim određenim kompleksima.
Godišnjak Biološkog instituta u Sarajevu XV, Sarajevo 1962.
17.
S t e f a n o v i ć, V.: Zajednica bijelog bora (Pinetum silvestris dinaricum, prov.)
i neke njene karakteristike na području Zapadne Bosne, Radovi Poljoprivrednošumarskog
fakulteta u Sarajevu, god. III, br. 3, Sarajevo 1958.
18.
S t e f an o v i ć, V.: Tipovi šuma bijelog bora na području krečnjaka Istočne
Bosne, Radovi, Naučno društvo BiH, knj. 4, Sarajevo 1960.
19.
S t e f a n o v i ć, V.: Fitocenoza bijelog bora i maljava breze na rubu tresetišta
kod Han Krama fPineto-Betumetum pubescentis, Stef.), Radovi, Naučno društvo
BiH, knj. 5. Sarajevo 1962.
20.
S t e f a n o v i č, V.: Tipologija šuma (skripta), Sarajevo 1963.
21.
S t e f a n o v i ć, V.: Šumska vegetacija na verfenskim pješčarima i glincima
istočne i jugoistočne Bosne, Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo,
knj. 9, sv. 3, Sarajevo 1964.
22.
S t e f a n o v i ć, V.: Zur Systematik der Kiefer- und Schwarzkieferwälder im
kontinentalen Gebiet der Dinariden. Referat na simpozijumu u Beču Internacionalnog
udruženja za proučavanje vegetacije — Sekcija za jugoistočne Alpe i Dinaride,
1967 (u štampi).
23.
S t ef an o vi ć, V.: Fitocenoza bijelog bora i smrče sa brdskim lužnjakom kod
Knežine na Romaniji (Aposeridi-Piceo-Pinetum quercetosum roboris, Stef.), u
štampi kod Akademije za nauku i umjetnost SR BiH, Sarajevo (1968).
24.
S t o j a n o v i ć, O.: Taksacione osnove za gazdovanje šumama bijelog bora u
Bosni, Radovi Šumarskog fakulteta i Instituta za šumarstvo u Sarajevu, knj.
10, sv. 3. Sarajevo 1966.
25.
Tomažič , G.: Asocijacije borovih gozdov v Sloveniji. I. Bazifilni borovi gozdi.
Akademija zn. in um. v Ljubljani, knj. I. Ljubljana 1940.
26.
W e n d e 1 b e r g e r, G.: Die Schwarzföhrenwälder Südosteuropas, Mitteil, der
floristischsociologischen Arbeitsgemeinschaft, Bd. 10. Stolzenau/W. 1963.
27.
Wendelberger , H.: Die Relikt — Schwarzföhrenwälder des Alpenostrandes,
Vegetatio, Vol. XI, Fasc. 5—6, Den Haag 1963.
28.
W r a b e r, H.: Termofilna družba gabrovea in omelike v Bohinju (Cytisantho —
Ostryetum, Wraber, Assoc, nova), Rasprave Slovenska Akademija zn. i um.,
vede VI, Ljubljana 1961.


ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 51     <-- 51 -->        PDF

Dr V. Stefanovic
WÄLDER DER GEMEINEN KIEFER AN DEN DOLOMITEN


WESTBOSNIENS DES BUGOJNO—KUPRES—GEBIETES


Die ersten Untersuchungsresultate über die fitozönologischen Charakteristiken
der Wälder der gemeinen Kiefer an den Dolomiten Westbosniens hat der Autor im
Jahre 1958. veröffentlicht, als er diese Wälder der Gebirge: Šator, Staretina, Kujača,
Malovana, Hrbljina und Cincar darstellte (Karte 1). In diesem zweiten Beitrag
werden die Untersuchungsresultate des benachbarten Dolomitengebietes Prusačka
Rijeka, Semešnica und Škrta-Gebirges (Bugojno—Kupres—Gebiet) dargestellt.
Mit Rücksicht darauf, dass dieser Komplex der Wälder der gemeinen Kiefer
in pflanzengeographischer und florengenetischer Hinsicht ein Ganzes bildet, tragen
die Resultate dieser Untersuchung bei die Gemein—Kiefer—Wälder des ganzen
Dolomitenkomplex Westbosniens besser kennenzulernen.


Die beschriebene Gesellschaft der gemeinen Kiefer — Pinetum silvestris dinaricum,
Stef., 1958. ist im Region der Tannen- und Buchenwälder (Abieti-Fagetum)
in spezifischen orographischödaphischen Bedingungen verbreitet. Sie umfasst warme
Lagen (W, SW und S Expositionen) mit einer durchschnittlichen Inklination
von 25° bis 35° und ist auf einem Höhendiapason von 850 bis 1450 m Seehöhe, auf
dolomiten Rendsinen, verbreitet.


Das Gefüge der Bestände ist spärlich (0,55 bis 0,65). Die Bestandesmittelbaumhöhen
und die Bestandesmitteldurchmesser bleiben, in Hinsicht auf die Gemein-
Kiefer-Wälder an den Mezzozoik-Kalksteinen Bosniens, zurück. Die Bonität im Ganzen
ist ebenfalls niedriger (im Durchschnitt zwischen 3. und 4).


Die floristische Zusammensetzung und Struktur der Gesellschaft Pinetum silvestris
dinaricum zeigt die Vegetationstabelle (Tab. L). Nebst den charakteristischen
Gesellschaftsarten sind in der Krautschichte der Flora 3 Gruppen von Pflanzenarten
differenziert: a) charakteristische Arten der Wälder der gemeinen Kiefer
(Orno-Ericion Ht), b) charakteristische Arten thermophyler Eichenwälder (Ostryo-
Carpinion orientalis, Ht) und begleitende Arten (einschliesslich die Arten — Fagetea
Br. — Bl. und Vaccinio — Piceetea Br. — Bl.).


Im ersten Beitrag (Stefanović , 1958) ist diese Gesellschaft differenziert
auf die Subassoziationen: ericetosum, an dem Dolomit und herbosum, auf
Kalksteinunterlagen. Diese zweite Subassoziation, herbosum, indessen, stellt ein
Uebergangsstadium der Vegetation vor und gehört zur Ordnung Vaccinio — Piceetalia
Br. — BL, als eine der Phasen der beschriebenen Gesellschaft für Mezzozoik-
Kalksteine, Piceo — Pinetum illyricum, Stef., 1960. Die Komparation in der Vegetationstabelle
(Tab. I.) ist nur auf Grund des syntetischen Auszuges aus der Subassoziation
ericetosum ausgeführt, welche auch in diesem zweiten Beitrag über die
Wälder der gemeinen Kiefer Westbosniens fungiert.


Diese Gesellschaft stellt ein Dauervegetationsstadium dar und hat relikten
Charakter. Sie gehört dem Verband Orno — Ericion, Horvat, Ordnung Erici — Pinetalia,
Horvat, an. Infolge ausgeprägteren antropogenen Einflüssen hat diese Gesellschaft
mehrere degradatione Phasen — Fazies. Die meistverbreiteten sind: mit
Cytisanthus radiatus (L) Lang, mit Calamagrostis varia (Sehr.) Host., mit Laserpitium
Iatifolium L. und Clematis recta L. und mit Laserpitium siler L. Eine jede
befindet sich in verschiedenen Standortbedingungen, welche in der Arbeit beschrieben
werden.


Auf Grund ausführlicher Analyse und der Resultate der paraleli durchgeführten
(O. Stojanović , 1966.) wird für die Wälder der gemeinen Kiefer Westbosniens
die Gruppenweisenplenterung empfohlen. Wegen grossem Unkraut und
schlechter natürlicher Verjüngung der Bestände der gemeinen Kiefer, sind folgende
Massnahmen nötig: Bodenvorbereitung, Düngung und Unkrautbeseitigung, und an
vielen Orten künstliche Gemein-Kiefer-Aufforstung.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 42     <-- 42 -->        PDF

na staništa. Zemljišta su bogata u apsolutnim količinama organske materije,
ali biološki neaktivna i izrazito deficitna u azotu i dosta siromašna u pristupačnom
fosforu.«


Ako se ovako sagledaju fizička i kemijska svojstva ovih rendzina na dolomitnim
pjescima, stim u vezi i hidro-termički režim ovih zemljišta, moći ćemo
bolje shvatiti niz pitanja u pogledu florističkog sastava i građe, sindinamskih
i drugih momenata povezujući sve to sa produktivnim mogućnostima ovih staništa.


SI. 3 — Bjeloborove sastojine sa crnjušom (Erica carnea L.) na dolomitnoj rendzini


— Koprivnica
(Foto V. S.)


Građa zajednice


Struktura . Da ´bi smo potpunije prikazali građu sastojina bjelofoorovih
šuma na dolomitu, koristićemo se i rezultatima istraživanja O. Stojanovića ,
sa kojim smo u uzajamnoj saradr^ji odabrali i fitocenološki analizirali 23 privremene
plohe na području Prusačke Rijeke i Semešnice, a koje su poslužile
pomenutom autoru za izradu studije Taksacione osnove za gazdovanje šumama
bijelog bora u Bosni (24). Na osnovu našeg i ovog materijala moguće je odre




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 41     <-- 41 -->        PDF

SI. 2 — Odnos zajednice bijelog bora prema šumi jele i bukve u Prusačkoj Rijeci


(Foto V. S.)


jednog prelaznog AC horizonta u dolomitni pesak. Pošto je sloj dolomitnog
peska obično deblji od 40 cm, fiziološki aktivni profil ovih zemljišta je dosta
dubok čim se dobrim delom kompenzuje nepovoljan granulometrijski sastav.
Zato je i postojanje peskovitog Ci horizonta veoma značajno za plodnost ovih
zemljišta.


Po granulometrijskom sastavu to su ilovaste peskuše sa 70—80% ukupnog
peska (frakcija sitnog peska dominira), 10—20% praha, i svega nekoliko procenata
gline. Reakcija je neutralna do slabo alkama, i varira u jednom dosta
uskom intervalu od pH 7,1—7,8. Adsorptivni kompleks je preko 90% zasićen
bazama (Mg i Ca joni). Sadržaj humusa je visok i kreće se najčešće oko veličine
10—13% (nadmorska visina 800—1000 m). Na erodiranim varijantama i u
nižim područjima sadržaj humusa pada na oko 6%, dok u sloju sirovog humusa
iznosi i preko 27%. Sadržaj azota je u apsolutnim iznosima dosta visok
0,2—0,8, ali je to u odnosu na sadržaj humusa mala količina, usled čega je odnos
C : N veoma širok (15—30). To je glavni uzrok sporog razlaganja organskih
materija, a azot je u ovom slučaju i najkritičniji element mineralne isrhrane.
Pristupačni fosfor (najčešće ispod 1 mgr na 100 gr po DL metodi), nalazi
se u izrazitijem deficitu, dok je kalijum srednje obezbeđen (5—12 mgr/100
gr zemlje, a samo izuzetno do 20 mgr).


Prema tome, po mehaničkom sastavu ovo su veoma nepovoljna zemljišta,
a pošto su šume crnog bora vezane za južne strme padine, to su vrlo kseroterm




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 40     <-- 40 -->        PDF

ZAJEDNICA BIJELOG BORA — PINETUM SILVESTRIS DINARICUM


Stanišni uslovi*


Iz ekološke karakteristike vegetacijske tabele (Tabela I.) vidi se da su gotovo
svi snimci uzeti iz sastojina sa toplih ekspozicija, gdje je bio nagib padina,
u 80% slučajeva, između 25° i 35°. Rijetko su sastojine na padinama sa manjim
nagibom. Ukoliko je slučaj da je umjereno topla ekspozicija, izrazitija je
inklinacija. To omogućava održavanje bijelom boru na plitkim kserotermnim
rendzinama i uspješno odoljevanje konkurenciji smrče, bukve i jele.


SI. 1 — Plazenica sa velikim kompleksima šuma bijelog bora
(Foto V. S.)


Zemljište je najčešće plitko i skeletno, tipa dolomitne rendzine, vezane za
kompleks saharodidnih dolomita koji se lato mehanički drobe do frakcije pjeska,
dajući onu karakterističnu pržinu u području dolomita Prusačke Rijeke
i Semešnice (SI. 3). Ovdje imamo mogućnost da iznesemo, na osnovu analize
24 profila ovog tipa zemljišta, neke dragocjene podatke, koji doprinose boljem
shvatanju osobina borovih šuma na dolomitu o kojima će biti riječi kasnije (1).
Te osobine, prema Ćiriću, su slijedeće: »Humusni horizont rendzina je prilično
ujednačene debljine (30—40 cm). Izuzetno, u donjim delovima padine, humusni
horizont može iznositi i 80—100 cm, što je posledica deluvijalne akumulacije,
dok A horizont, koji po pravilu ima karakter zrelog humusa, prelazi često preko


* U prvom prilogu o borovim šumama na dolomitu Glamočkog područja opisali smo klimatske i
druge ekološke uslove te čemo se ovdje zadržati samo na konkretnim stanišnim prilikama (17).
38




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 39     <-- 39 -->        PDF

LEGENDA i
Borove šume Glamočkog područja ( 1958 godine )


- Borove šume Bugojansko- Kupreškog područja (1968 godine)
ovdje izvjesne osobenosti (karta 1). Uočljive su izvjesne razlike, u tom smislu,
u odnosu na komplekse borovih šuma Glamočkog područja, jer paralelni planinski
lanci i prostrana Kupreška visoravan sprečavaju direktnije mediteranske
uplive. Ovdje, u donjem pojasu, koji je, doduše, i znatno viši, nisu termofilne
zajednice bijelog graba (Carpinetum orientalis), kao što smo ih imali na
rubu kraških polja [P. Fukare k (3)], nego zajednice crnog graba i crnog
jasena (Ostryo — Ornetum), koje su povezane u sukcedanom nizu sa šumom
crnog bora na dolomitu.


U višim položajima, iznad 900 m n. v., rasprostranjena je šuma jele i bukve
(Abieti — Fagetum). Ona zauzima padine na hladnijim ekspozicijama i
uvale uz potoke, dok grebene i toplije ekspozicije zauzimaju bjeloborove šume.
Ovi tipovi šumske vegetacije smjenjuju se zakonomjerno što dolazi naročito do
izražaja u kompleksu šuma Prusačke Rijeke prema Plazenici i Kupreškim Vratima
(SI. 1, 2). Dakle, kao i u području jugozapadne Hrvatske (Mala Kapela),
rasprostranjene su šume bijelog bora unutar kompleksa jelovo-bukovih sastojina
u specifičnim orografsko (mikroklimatskim) — edafskim uslovima. Isto
kao što je slučaj, kako to navodi I. Horva t (10), u Hrvatskoj, što se više spuštamo
prema Gackom Polju, i ovdje u donjim dijelovima Prusačke Rijeke i
Semešnice, pojačavaju se termofilni uticaji, pa dominira crni bor sa kserofilnim
lišćarskim elementima, umjesto bijelog bora, koji je rasprostranjen u višim
predjelima.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 38     <-- 38 -->        PDF

UD K 582.475.4:634.0.22


BOROVE ŠUME NA DOLOMITU ZAPADNE BOSNE
BUGOJANSKO-KUPREŠKOG PODRUČJA


Dr VITOMIR STEFANOVIC, Sarajevo


(II. PRILOG)
Prije deset godina objavio sam rad o zajednici bijelog bora —Pinetum silvestris
dinaricum, prov., gdje sam prikazao rezultate istraživanja sa Šatora.
Staretine, Malovana, Kujače, Hrbljine i Cincara (karta 1). I pored pretpostavke
da su borove šume susjednog dolomitnog područja Prusačke Rijeke,
Semešnice i Škrta—Nišan planine slične, naročito u florno-genetskom pogledu,
s obzirom da su to dodirna područja, istaknuto je već tada da ih ie potrebno
temeljitije istražiti. Upravo s ovim drugim prilogom o borovim šumama s
dolomitnog kompleksa Zapadne Bosne, želimo da potpunije sagledamo i okarakterišemo
ove šume.


Da smo tek sada prišli ovom zadatku, razlog je, pored ostalog, što su se u
međuvremenu prikupila značajna saznanja o osobinama ovih šuma, kako naša,
tako i drugih autora koji su se bavili ovim problemom. Ovdje ćemo spomenuti
samo neke najvažnije radove.


I. Horva t (8) (10) obradio je borove šume susjednog dolomitnog područja
jugozapadne Hrvatske i gotovo istovremeno i sasvim neovisno došao do veoma
sličnih zaključaka o mnogim osobinama ovih šuma koje smo i mi utvrdili u
prvom prilogu [V. Stefanović , (17)]. Objavljeni su značajni prilozi poznavanju
flore i vegetacije dolomitnih i serpentinskih kompleksa u dinarskom
području (W. Krause i W. Ludwig (13), H. Ritter Studnička (14),
(15), (16). Pitanje sistematskog položaja i klasifikacije obuhvaćeno je u radovima
I. Horvata (10), G. Wendelbergera (26) i V. Stefanovića
(22). Poznavanje borovih šuma iz drugih prirodnih uslova u Bosni i Hercegovini,
iz novijih radova P. Fukareka, 1958, 1967 i V. Stefanovića (18),
(19), (21), (23), služi nam kao osnova da bismo mogli izvršiti potrebna kompariranja
i donijeti odgovarajuće zaključke za borove šume našeg dolomitnog područja.
Na kraju, želili bismo posebno istaći da danas raspolažemo i značajnim rezultatima
taksacionih istraživanja borovih šuma iz kompleksa dolomita i drugih
uslova u BiH [O. St o j a n o v i ć (24), P. D r i n i ć (2)], što nam omogućava da
možemo sagledati značajnije momente u vezi s praktičnim pitanjima, a što
nam nije bilo moguće ranije.


OPCT VEGETACIJSKI ODNOSI


Prelazni karakter, u pogledu klimatskih uslova, ovog područja, gdje su u
dodiru zajednice submediteranskog i kontinentalnog karaktera iz mediteranske
i eurosibirske florne regije, utiče da u rasporedu šumske vegetacije postoje




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 48     <-- 48 -->        PDF

kao i zastupljenosti vrsta iz raznih visinskih oblasti, zbog čega se na istim staništima
nailazi na vrste mediteranskog i planinskog porijekla. Sve navedene
pojave tipične su za reliktna staništa, pošto su se na njima održali pojedini,
elementi iz raznih vegetacijskih jedinica, koji su u prošlosti migrirali preko
dotičnih područja kao posljedica klimatskih promjena od tercijera do danas«
(16)«. Ovu pojavu smo utvrdili također u reiliktnoj zajednici Pinetum illyricum
calcicolum na krečnjacima u Istočnoj Bosni (18).


ZNAČAJNIJI ŠUMSKO-UZGOJNI MOMENTI


S obzirom na prikazane karakteristike borovih šuma na dolomitu i na činjenicu
da glavnu vrstu smjese čini crni bor, pa tek onda smrča, a samo izuzetno
s njom i jela, način gospodarenja i obnova ovih sastojina razlikovaće se
znatnije od, na primjer, borovih šuma na mezozojskim krečnjacima, na što smo
već i ranije ukazali (20).


SI. 6 — Stara sastojina bez podmlatka, zakorovljena. Na rubu Cytisanthus radiatus


(L) Lang. /Genista radiata (L) Sc.J Mračaj (Duboka)
(Foto V. S.)


O izboru oblika gazdovanja za borove šume uopće u Bosni, dao je veoma
iscrpnu analizu O. Stojanovi ć na bazi istraženih taksacionih osnova ovih
šuma (24). S aspekta nauke o .tipovima šuma i vodeći računa o mogućnostima
daljeg održavanja bijelog bora, sve sastojine bijelog bora u Bosni, ovaj autor
dijeli u dvije osnovne kategorije. Prva, manja po površini, obuhvata čiste,
uglavnom starije, sastojine bijelog bora i mješovite sastojine bijelog i crnog




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 47     <-- 47 -->        PDF

šumar ne može zadovoljiti samo dominirajućom vrstom, nego mora zahvatiti
potpuni sastav biljne zajednice, da bi mogao sigurno zaključivati o njezinom
daljem razvitku« (10). U tome je smisao i značaj poznavanja sindinamike za
šumarstvo.


Kao rezultat antropogenih uticaja imamo, u ovom kompleksu borovih šuma,
različita stanja koje bismo fitocenološkom terminologijom nazvali facijesima,
zavisno već od djelovanja antropogenih uticaja i od prirodnih uslova.


Na grebenima i izloženim padinama čest je facijes sa omelikom Cytisanthusradiatus (L.) Lang (Genista radiata), koja se nalazi i u većim skupinama, na
progaljenim mjestima u sastojinama.


Drugi, veoma raširen facijes je, sa travama iz familije gramineae, među
kojima, Calamagrostis varia je naj dominantni ja i pokriva često čitave plohe.
Ovaj facijes je karakterističan za sastojine rijetkog sklopa, koje su progaljene,
na toplijim padinama (SI. 5).


Na umjereno toplim položajima, rasprostranjen je facijes, gdje dominiraju
Laserpitium latifolium i Clematis recta. On karakteriše relativno bolja staništa.
Od ovoga treba razlikovati jedan manje rasprostranjen facijes sa vrstom Laserpitium
siler, koji je zastupljen ponegdje na grebenima.


S obzirom da je I. H o r v a t (9) veoma iscrpno objasnio i prikazao u čemu
se ogleda reliktni karakter ovih borovih šuma na dolomitnim rendzinama, ne
bismo se poisebno zadržavali na pitanjima singenetike borovih šuma našeg područja.
Međutim, prikazali bismo samo podatak iz novijih istraživanja. A G igov
a i Ni kolica , Livanjskog polja, gdje se navodi interesantno mišljenje o
šumskim fazama sekularne sukcesije u području Zapadne Bosne (7). Kao prva
faza navodi se faza bora koja je dominirala kao najstarija, kada su borovi bili
znatno rašireniji nego danas. Pomenuti autori smatraju da veći broj vrsta i zajednica,
među kojima i borove šume, mogu imati čak i preborealno porijeklo
tereijerne starosti.


Sistematski položaj zajednice


Uviđajući činjenicu da sve borove šume na dolomitu i serpentinu, i pored
većih razlika u klimatskom pogledu pojedinih područja duž Dinarskih planina,
sadrže u biti istu garnituru vrsta, koja upućuje na njihovu zajedničku
prošlost, I. Horvat , 1958 je nagovjestio potrebu izdvajanja ovih šuma iz
reda Quercetalia pubescentis u novi red Erici pinetalia Ht (9). Ovu svoju zamisao
je kasnije veoima dokumentirano razradio predloživši dvije sveze: Orno—
Ericion dolomiticum Ht i Orno — Ericion serpentinicum, Ht. Dolomitni skup
ističe se velikim brojem vrsta, među kojima su i neke značajne za borove šume
Alpa, koje je Braun-Blanquet ujedinio u svezu Pineto — Ericion i priključio
ih redu Vaccinio — Piceetalia, jer u njima ima veći broj vrsta smrčevih
šuma.


U borovim šumama Zapadne Bosne, kako Glamočkog tako i Bugojansko-
Kupreškog područja, veoma je evidentna garnitura karakterističnih vrsta borovih
šuma, i pored izvjesnog udjela termofilnih elemenata iz Quercetalia pubescentis,
odnosno elemenata smrčevih šuma iz Vaccinio — Piceetalia, naročito
u višim predjelima. Uopće, na dolomitnim kompleksima u Bosni i Hercegovini,
kako navodi H. Ritter-Studničk a »postoje mnoge zajedničke i istovjetne
florističke pojave koje se ispoljavaju u naročitom florističkom bogatstvu
u endemnim vrstama kao i reliktnim elementima našeg područja uopće,




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 46     <-- 46 -->        PDF

kompaktni vapnenac na kome se razvilo slabo podzolirano smeđe karbon a tno
tlo. Iz čiste borove šume prelazimo iza nekoliko metara u prekrasnu razvijenu
šumu bukve i jele« . . . (9). Ovo, pak, ne znači da i na dolomitu ne može borova
šuma da se razvije u pravcu šume bukve i jele ili smrčeve šume. Na zaravnjenim
terenima imali smo slučaj kod Glamoča (Halepići) da sukcesija napreduje
u borovim sastojinama ka šumi smrče i jele. U višim zonama Male Kapele,


I. Horva t navodi zajednicu Piceetum dolomiticum Ht uvjetovanu edafski,
u uslovima hladnije i vlažnije klime.
U vegetacijskom i šumsko-privređnom pogledu važno je pitanje gdje je borova
šuma trajni vegetacijski stadij, a gdje je borova šuma prelazna sastojina
koju će zamijeniti klimatogena šuma. U prvom slučaju »sastavlja bor vlastitu
zajednicu koja se endodinamskim procesima razvija i obnavlja, u drugom je
borova sastojina tek jedan stadij, karika u razvojnom krugu neke druge zajednice
koja će najzad istisnuti bor. Iz dominiranja samog bora ne možemo o tome
stvoriti nikakav zaključak. Tek iz sastava cijele zajednice, iz skupa sviju vrsta,
i onih najsitnijih u prizemnom sloju postaje nam jasno kakva će biti sudbina
borove sastojine. Ova činjenica najočitije dokazuje, da se danas i praktičar


SI. 5 — Srednjodobna sastojina bijelog bora sa Calamagrostis varia (Sehr.) Host.
u prizemnom sloju


(Foto V. S.)




ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 45     <-- 45 -->        PDF

I. Horvat u (10) za sistematsku klasifikaciju borovih šuma u odnosu na termofilne
hrastove šume Jugoistočne Evrope, odnosno izdvajanje posebnih skupina
borovih šuma, dolomitne (Orno — Ericion dolomiticum Ht) i serpentinske
(Orno — Ericion serpentinicum Ht). Već ranije smo iznijeli mišljenje, da je
pitanje heliofilnosti i odnos prema sadržaju magnezijuma u zemljištu ono što
uslovljava tako veliku zastupljenost crnjuše u borovim šumama na dolomitu
i serpentinu (17). Interesantna su zapažanja H. Ritter-Studničk e (16),
da je crnjuša više raširena na padinama umjereno toplim, a da izrazito tople
i otvorene položaje ne naseljava. To smo zapazili i u našim šumama, gdje u sastojinama,
sa jače prekinutim sklopom, dominiraju termofilne vrste, većinom
iz familije gramineae (Calamagrostis varia, Brachypodium pinnatum, ltd.).
U drugoj grupi, karakterističnih elemenata sveze Ostryo— carpinion orientalis,
Ht, veći udio imaju slijedeće vrste: Peucedanum oreoselinum, Teucrium
chamaedrys, Thymus cfr. serpyllum, Oryganum vulgare i dr.


S obzirom da sastojine bijelog bora, u ovom području, srećemo veoma visoko,
sve do 1450 m (na primjer, ispod Plazenice), to u njima imaju izvjestan
udio elementi iz visokoplaninskog (subalpinskog) pojasa. Ono što su utvrdili


I. Horvat (10) za područje Male Kapele iV. Stefan ović (17) za Glamočko
područje borovih šuma na dolomitu, dolazi i ovdje do izražaja. Tome
su razlog, kako sadašnji uslovi, tako, kako ćemo vidjeti kasnije, i uslovi ra^niji
u sekularnoj sukcesiji šumske vegetacije.
U Glamočkom području borovih šuma na dolomitu izdvojili smo dvije
subasocijacije — jednu na dolomitnim rendzinama, ericetosum, i drugu — na
krečnjačkim crnicama, herbosum. Ovu prvu mogli bismo prije shvatiti kao zasebnu
asocijaciju i dati joj naziv Erici — Pinetum silvestris dinaricum, koji bi,
možda, i više odgovarao. Međutim, pošto je naziv Pinetum silvestris dinaricum
ušao u literaturu [B. Jovan ović (12), I. Horvat (11)], to je bolje zadržati
se, i konačno, na njemu. O drugoj varijanti, imamo sad drukčije mišljenje nego
ranije, jer ona po nizu svojih osobina ne spada u ovu skupinu borovih šuma
na dolomitu, iako je geografski tu jedna cjelina (17). Ona je prelazni stadij vegetacije
i pripada redu Vaccinio — Piceetalia Br. — BI. kao jedna od faza opisane
zajednice Piceo — Pinetum illyricum (18). Komparacija u tabeli je izvršena
samo sa subasocij arijom ericetosum.


Sindinamski karakter zajednice


Analiza stanišnih uslova i prikazani floristički sastav ukazuju sasvim određeno
da borove šume na dolomitu predstavljaju najčešće trajne stadije vegetacije
uslovi jene posebnim orografsko-edafskim prilikama. Na ovim svojim
staništima bijeli bor uspješno odolijeva konkurenciji vrsta većih stanišnih zahtjeva
koje ne mogu ovdje da izdrže temperaturne ekstreme i suhoću zemljišta.
Smrču, jelu i bukvu zato nalazimo samo na rubu sastojina u donjim dijelovima
padina, na dubljem zemljištu deluvijalnih nanosa.


Svuda tamo gdje je na dolomitnoj trošini obrazovana rendzina, borova
šuma je trajni stadij vegetacije, pa je u sindinamskom pogledu stabilna za razliku,
na primjer, od bjeloborovih sastojina na mezozojskim krečnjacima koji
su prelazni stadiji vegetacije, u većini slučajeva. U vezi s tim, I. Horva t
s pravom primjećuje, »da se značajne oaze borovih šuma unutar prirodnog
područja bukve i jele na Maloj Kapeli održavaju samo zbog naročitih edafskih
prilika. Ta činjenica ukazuje nam se jasno čim prijeđemo iz dolomita na