DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST SAVEZ INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVADRVNE INDUSTRIJE HRVATSKE GODIŠTE 93 SIJEČANJ—VELJAČA GODINA 1969 UDK 634.0.422.2:582.475.2 PROBLEM SUŠENJA JELE U GORSKOM KOTARU, LICI I SLOVENIJI Prof. dr A. ANDROIC — prof, dr D. KLEPAC Šumarski fakultet, Zagreb UVOD Nikada dosada zabrinutost stručnjaka zbog masovne pojave štetnika i kalamiteta u našim šumama nije bila više opravdana no što je to sada slučaj s masovnim napadom moljca jelinih iglica (Argyresthia fundella F. R) u šumama Hrvatske i Slovenije. Ogromna sušenja hrastika u prošlosti predstavljala su veliko zlo, koje je ipak u odnosu na sušenje jele bilo manje zbog činjenice da se hrastici nalaze na relativnom šumskom tlu i da nedaće zbog sušenja cijelih sastojina nisu bile nepopravljive. I ogromni požari u Bosni i Hercegovini odmah poslije 2. svjetskog rata i najezde potkornjaka zbog čega je bilo posječeno 2 min. stabala ne.mogu se uporediti sa zlom koje se nadvilo na naše najljepše i najvrijednije šume u Gorskom kotaru, Lici i nekim drugim krajevima gdje dolazi jela. Jela (Abies alba) se u Gorskom kotaru nalazi u svom optimumu, i u zdravstvenom pogledu ove su šume dosada predstavljale primjer šuma dobrog zdravstvenog stanja. Međutim, prije 15 godJna pojavio se u ovim šumama moljac jelinih iglica koji se intenzivno razmnožio i prouzročio kalamitete, najprije na području Šumarije Fužine, a zatim se proširio na susjedne šumarije, tako da je danas utvrđena njegova pojava samo na području šuma Šumskog gospodarstva Delnice na više od 40.000 ha. Ova površina se svake godine povećava. Općenito o pojavi sušenja jele Pojava sušenja jele dovela se u prvo vrijeme u vezu sa sličnom pojavom u ostalim predjelima Evrope u kojima dolazi jela. Ta pojava bila je predmet mnogih diskusija i teorija o uzrocima sušenja. Od mnogih, katkada i veoma interesantnih, teorija o sušenju jele spominjemo ovdje samo neke. J. Komare k (1942) piše o odumiranju jele u Češkoj, Moravskoj i Karpatima i navcdi da se jele suše svagdje tamo gdje je prije otprilike 10 godina dolazio jelin savijač (Cacoecia murinana). Sušenje se naročito pojačalo nakon oštrih zima i vlažnog vjetra On to potkrepljuje činjenicom da se zdrave sastojine napadnute od jelinog savijača suše dok se sastojine lošega izgleda, ali koje nisu napadnute, ne suše. Zbog gubitka iglica slabi asimilaciona snaga krošnje i ako to potraje nekoliko godina nastupaju štetne posljedice. Nastupe li u međuvremenu za jelu nepovoljne klimatske prilike (ekstremno vlažna ili sušna |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 4 <-- 4 --> PDF |
godina), nastaju smetnje u kolanju sokova uslijed pomanjkanja transpiracije, i stabla gube sposobnost normalne asimilacije, te nastupa sušenje kod još djelomično zelene krošnje. Isti autor daje nekoliko zanimljivih opažanja: jele u visokim starosnim razredima pokazuju znakove nepovoljnog zdravstvenog stanja. Tvrdnji da je jako osvjetljenje sastojina uslijed gospodarskih mjera uzrok oboljenju jele on suprotstavlja činjenicu da se slabo fiziološko stanje pokazuje i u gusto sklopljenim čistim jelovim pa čak i u mješovitim sastojinama. On tvrdi da jela na istome mjestu kroz više generacija slabi. Uslijed nedovoljne transpiracije nastaje intoksikacija stanica, pa se stabla mogu osušiti i bez napadaja insekata. L. Tscherma k (1941) je proučavao jelu u Bečkoj šumi. On pridaje veliku važnost tlu i njegovoj dubini, zatim ekspoziciji. Jele su naročito izložene opasnosti sušenja na plitkim tlima vapnenca i dolomita. Jela je van svoga optimuma veoma osjetljiva i tu dostiže mnogo ranije svoju fizičku zrelost koja u nekim slučajevima leži između 120 i 125 godina. On je primjetio da poslije sušnih godina nastupaju pojave sušenja jele. Konstatira da je u zapadnom vlažnom dijelu šume jela zdrava, u istočnim nižim predjelima nastupa sušenje jele u dobi između 120 i 125 godina. Tu se pojavljuju štetnici: Cryphalus piceac, Ips curvidens, Ips spinidens, Pissodes piceae a masovno dolazi savijač (Cacoecia murinana). Tu je također za spomenuti i pomanjkanje jelovog podmlatka poslije sječe i pojavu uši jelinih izbojaka (Drayfusia nüsslini). Schimitsche k (1947), iako entomolog, navodi da je jela u graničnim zonama svoga areala veoma osjetljiva i poboljeva u dobi između 100 do 150 godina. Odumiranje jele u tim sastojinama on smatra opravdanim i razumljivim. Ipak kao entomolog on daje izuzetno značenje štetnicima koji se pojavljuju u određenim klimatskim uslovima (toplo vrijeme s malo oborina). Kao jednim od uzroka pomanjkanja jelovog podmlatka smatra i štete od divljači J. Stock l (1941) smatra jelina savijača kao primarnog uzročnika sušenja jele. Na granici svoga pridolaženja normalno je da se jele suše jer tu postižu fizičku starost u 150 godini. U čistim jednoličnim sastojinanma jele obično imaju malu krošnju, što ne pogoduje urodu sjemena. On smatra da treba izbjegavati u sastojim sve zahvate koji mijenjaju sastojinsku klimu. R. Brau n (1941) smatra da su štetnici jele primarni uzrok u pojavi sušenja. To isto smatra Wi e dm an n (1927) koji je utvrdio ovu činjenicu kod sušenja jele u Saksoniji i smatra zato odgovornim u prvome redu Drayfusiunüsslini. Olberg i Röhrig (1955) u svom opsežnom radu o jeli u Zap. Njemačkoj navode da je ova vrsta unazad 50 godina izvrgnuta ugibanju a da zadovoljavajuće objašnjenje za ovaj fenomen još nije pronađeno. Prema istim autorima, tri su glavna uzročnika sušenja jele u Evropi: 1. Savijač jelinih izbojaka (Cacoecia murinana), 2. Uš jelinih izbojaka (Drayfusia nüsslini), 3. Suša. Ovi faktori mogu zajedno djelovati, a slijede ih sekundarni štetnici: potkornjaci, pipe i imela. Oni smatraju beznačajnim minera pupova (Epiblema nigricana), moljca jelinih iglica (Argyresthia fundella) i drugog minera pupova (A. illuminatella). Što se tiče uši jelinih iglica (Drayfusia nüsslini), ona je u prvom redu štetnik podmlatka i mlađih sastojina. Od suše stradaju starije jele naročito na granici svoga areala. Prema Dannecker u, Baungarteru i Waldenfalsu (cit. Mlinšek — 1964) glavni uzrok sušenja treba tražiti |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 5 <-- 5 --> PDF |
u načinu gospodarenja. To mišljenje zastupa i Sommer . Mlinše k (1964) navodi da se prije 10 do 14 godina primjetilo nazadovanje jele u Sloveniji na površini od 30.000 ha s različitim intenzitetom u pojedinim krajevima. Sušenje je najviše zahvatilo pojas između 400 do 700 m nadmorske visine koji leži 200 do 300 m ispod optimuma za jelu. On navodi da su naročito izražene štete u čistim sastojinama jele, zatim u zonama u kojima je poslije rata vršena sječa (eksploatacija) jele. Tamo gdje nije vršena sječa jele takove štete nisu primijećene. J. Sa f a r (1965) je istraživao pojavu sušenja jele u Macelj Gori i zakljur čuje da je sušenje u Macelj Gori kompleksne naravi i posljedica niza topografskih, klimatskih, pedosferskih i biotskih faktora. Za njega je simptomatična činjenica da se suše prvenstveno deblja stabla, tj. starije jele koje su slabo otporne prema nepovoljnim utjecajima kompleksnih faktora. On navodi mišljenje Brinar a prema kome ne stoji činjenica da je neodgovarajuće gospodarenje ili nevaljali oblik sastojina primarni uzrok odumiranja jele. Prema B r in a r u (1964) uzrok sušenja ima fiziološki karakter i ovisi o sekularnim odstupanjima klime k pojačanoj kontinentalnosti. D. K 1 e p a c (1955) je utvrdio utjecaj imele na prirast jele. Iz svega što smo naveli nije moguće donijeti zaključak o primarnim uzrocima sušenja jele u navedenim područjima. Čak ako se i govori o kompleksnosti faktora što je s ekološkog stanovišta opravdano, u većini slučajeva mora postojati dominantni faktor na koji se nadovezuju ostali štetni faktori koji dovode do ugibanja neke vrste. U jednom slučaju to je klima, u drugom neodgovarajuće gospodarske mjere koje mogu da promjene sastojinsku klimu, do- vađanjem više svjetla, smanjenjem zračne vlage ili općenito da utječu na ekosistem, odnosno na njegovu promjenu u negativnom smislu za zdravstveno stanje vrste. Kad se govori o porastu gustoće populacije nekog štetnog organizma, onda svakako taj porast treba tražiti u promjeni ekosistema na određenom biotopu. U tome aspektu treba promatrati i sušenje jele u Gorskom kotaru. Lici i dijelom Sloveniji uslijed napada, odnosno masovne pojave moljca jelinih iglica. U svakom slučaju gubitak iglica uslijed napada moljca toliko slabi životnu snagu stabala da ona prije ili kasnije, ovisno o intenzitetu gubitka asimilacijske površine, podliježu ugibanju. Mi smatramo hipotetično da je neposredni uzročnik moljac jelinih iglica ne upuštajući se u razmatranje promjena u ekosistemu koje su dovele do njegove masovne pojave. Ocjena pojedinih faktora ekosistema koji su odlučni za masovno razmnažanje štetnika često puta nije moguća u fazi kulminacije štetnika. Tako npr. potkom jaci ne napadaju u pravilu zdrava stabla. Oni su sekundarni štetnici, no> u slučaju masovne pojave i u doba kulminacije biraju napadnuta i zdrava stabla i oni postaju primarni štetnici. Za jelina moljca bi se moglo pretpostaviti da, kao i ostale vrste iz familije Tineidae, völi svjetlo pa bi prema tome sastojine u kojima su vršeni zahvati jačeg intenziteta predstavljali povoljni teren za njihovo razmnažanje. No u vrijeme velike gustoće populacije (u kulminaciji) ova činjenica neće doći do jasnog izražaja, o čemu će poslije biti riječi. Već 1954. g. kada se sušenje pokazalo u predjelima Crni vrh, Zvirjak, Savinjak i Mlaka na području Šumarije Fužine utvrđene su pojave koje su nedvojbeno ukazivale da je napad moljca jelinih iglica jedan od glavnih, ako ne i glavni neposredni uzročnik sušenja jelovih stabala. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 6 <-- 6 --> PDF |
U posljednje vrijeme otkriveni su i drugi štetnici koji oštećuju pupove u tako velikom broju da ih ne možemo zanemariti kod ocjene sušenja. Ipak za sada ostaje činjenica da je na velikom dijelu površine Argyresthia fundella postigla takovu gustoću populacije koja bi u svakom slučaju morala dovesti od kalamiteta. Moljac jelinih iglica (Argyresthia fundella F. R.) Ovaj štetnik nije bio nepoznat stručnjacima iz zaštite šuma. Spominje ga već H a r t i g 1896. g. kao štetnika na jeli u šumama Bavarske. Opisali su ga Nüsslin, Escherich, Eckstein, Rimsky-Korsakow i Brauns. Niti jedan od ovih autora, izuzev donekle Braunsa, nije ovome štetniku pripisivao takovu važnost i smatrao ga opasnim za cijela šumska područja. Mi smo 1954. g. uočili veliku opasnost i skrenuta je tada pažnja na veoma štetne posljedice koje bi mogle nastupiti ako ne bi uspjeli spriječiti zarazu u širenju. Nažalost u to doba nisu bila poznata sredstva i metoda kojom to. se uspješno moglo suzbiti štetnika. Pokusi sa sistemicima (A n d r o i ć — 1960) mogli su se primjeniti tek na podmladak stabala manje visine. U međuvremenu je došlo do stagnacije zaraze da bi eksplozija nastupila ponovo 1967. g. no ovoga puta na mnogo većoj površini. Trebalo je dakle poduzeti hitne mjere zaštite ovih šuma, no pokazalo se i ovaj puta da nedovoljno poznavanje biološko- eko´loških momenata nekoga štetnika predstavlja ozbiljnu zapreku za donošenje mjera suzbijanja koje bi dovelo do potpunog uspjeha. I usprkos traženju nisu se mogla naći sredstva za proučavanje ovoga štetnika i pronalaženje uspješnih mjera suzbijanja. Biologija moljca jelinih iglica Biologija ovoga štetnika uglavnom je poznata. Biološki datumi ne razlikuju se mnogo od onih koje navada Escherich (1931) ili Brauns (1952). U dvije godine naših opažanja ustanovili smo da se gusjenice kukulje koncem aprila a kukuljenje se nastavlja tokom cijeloga mjeseca maja. Maksimum kukuljenja nastupio je u vremenu od 10. do 15. maja. Pojava prvih leptira u prirodi primjećena je koncem maja, a maksimum leta bio je od 8. do 10. lipnja. Stadij kukuljice traje nešto više od mjesec dana. Prema Escherich u (1931) leptiriće odlažu po jedno jaje na gornjoj strani iglice. Nije utvrđeno koliko jaja odloži jedna ženka i koliko traje embrionalni razvoj. Gusjenice se ubušuju u iglice, miniraju ih i one nakon izvjesnog vremena opadaju. Prije toga gusjenice se sele na drugu iglicu. Iz bioloških datuma koji u pojedinim godinama mogu i odstupati kao i iz naših istraživanja možemo utvrditi da je vrijeme kukuljenja pa prema tome i vremenski period koji protekne od izlaska prvog do posljednjeg leptira vremenski veoma produžen. Vjerojatno se ovo ztoiva i s eklozijom gusjenica. Gusjenica je štetna u dva vremenska perioda: jesenskom i proljetnom. Prvi je period duži ali manje štetan a drugi kraći i š´tetndji. Do kojeg vremena su gusjenice u jesen aktivne ovisi o vremenskim prilikama. Mi smo utvrdili da se kod 1 stupnja cei. gusjenice ne hrane, a kod plus 2 stupinja cei. teško su pokretne. Inače se gusjenice hrane i danju i noću. Mtada gusjenica izgriza ulazni otvor ob:čno na gornjoj polovini iglice prema vrhu, minira palisadni paremhin najprije prema vrhu iglice, a zatim se okrene i nastavlja miniranje prema bazi iglice. Ustanovljeno je da odrasle gusjenice intenzivno konzumiraju hranu. Tako je jedna gusjenica ubušena u iglici 19. IV bila |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 7 <-- 7 --> PDF |
aktivna cijelo vrijeme do 20. IV ujutro kada je prešla na drugu iglicu. Za to relativno kratko vrijeme minirala je iglicu u dužini od oko 4 mm. Iz prve iglice izišla je kroz ulazni otvor. Izgleda da se radi prezimljavanja gusjenica obavezno seli u drugu iglicu. U proljetnom periodu gusjenica češće prelazi iz jedne iglice u drugu, pa smo mnoge gusjenice zatekli danju pri prelazu. Gusjenice se kukulje na donjoj strani iglice. Za to izabiru uvijek neoštećenu iglicu. Zapredanje je gotovo za nekoliko sali. Za vrijeme kukuljenja spuštaju se na nitima i vjetar ih nosi prilično daleko, pa sam kokone nalazio osim na iglicama i na tankim jelovim grančicama, pa čak i na grančicama obližnjih breza. Dosada ostaju nerazjašnjeni neki detalji iz biologije ovoga štetnika koji su veoma važni za suzbijanje. Spominjemo: a) nije poznato koliki je biotički potencijal štetnika, b) nije utvrđen način ubušivanja gusjenice u iglici, tj. da li se to vrši od mah ispod jajnog omotača ili se jajna gusjenica kreće po iglici prije ubušivanja, c) nisu određeni faktori koji dovode do selenja gusjennica iz jedne u drugu iglicu kao ni broj preselenja, pa prema tome nije tačno utvrđeno koliko iglica uništi jedna gusjenica u toku svoga života, d) nije sasvim sigurno utvrđena najniža temperatura kod koje je gusje nica još aktivna. Neki ekološki faktori u gradaciji moljca Ekološki faktori koji dovode do masovne pojave također su nedovoljno proučeni. U gradaciji 1950. do 1956. smatrali smo da je klima jedan od osnovnih faktora koji dovode do njegovog prenamnažanja. Bili smo mišljenja da je granica njegovog rasprostranjenja do 1000 m nadmorske visine. U ovoj gradaciji se pokazalo da je i ova granica pređena. Slično je i s ekspozicijom. Pa iako ovi odnosi nisu dovoljno razjašnjeni, znade se da faktori klime u svakom slučaju igraju veliku ulogu kod svake gradacije. Nije također razjašnjen odnos gradacije i gospodarskih mjera provedenih u sastojinama koje su napadnute, kao niti uloga satništa i tipa sastojine na rezistentnost sastojina. Napad je konstantiran u sastojinama u kojima je vršena sječa, ali i u onima u kojima to nijfe bio slučaj. Jednako su napadnute sastojine na vapnencu kao i one na silikatima bez obzira što su posljedice za one prve mnogo teže. Mi smo već spomenuli da je vrlo teško ocjeniti udio pojedinih ekoloških faktora u pojavi gradacije kada je ova zahvatila velike površine i kada se nalazi u fazi kulminacije. Najintenzivniji napad ustanovljen je prvotno u šumama u neposrednoj okolini mjesta Fužine. Pojedinačno su bila napadnuta stabla duž željezničke pruge od stanice Drvenik do blizu Delnica. Vajd a (1954) je utvrdio sporadičnu pojavu ovog štetnika na području fakultetskih šuma Zalesina. Sve to dokazuje da je u prvoj fazi moljac nalazio optimalne povoljne uslove na užem području Fuž-´na. Možemo predpostaviti da je to područje izloženo utjecajima mediteranske klime i prodoru toplih zračnih struja u ove predjele. Odstupanja oborinskih i temperaturnih srednjaka i promjena klime uopće, bez sumnje je bilo odlučno za masovnu pojavu moljca. No ovu pretpostavku trebalo bi još naučno obraditi i utvrditi. Već 1954. g. primjetili smo da moljac napada i smreku, ali u tako neznatnom broju da to za smreku ne predstavlja nikakovu opasnost. Tvrdilo |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 8 <-- 8 --> PDF |
se također da moljac napada stabla starosti 30 do 40 godina. Mi smo konstatirali napad kako na jednogodišnjim biljkama tako i na starim stablima. Iz svega što je rečeno proizlazi da bi bilo od prvenstvene važnosti utvrditi sve ekološke faktore i njihov udio u masovnoj pojavi moljca. Prije svega potrebno bi bilo utvrditi Blunckovu krivulju razvoja pojedinih stadija ovoga štetnika. Za vrijeme naših istraživanja nismo primjetili oboljenje gusjenica ili masovniji parazitizam pa ih zasada ne smatramo nekim značajnim redukcionim faktorom. Ekonomsko značenje Mi smo dosada običavali prikazivati ekonomsko značenje nekog štetnika prema izgubljenom prirastu, a u slučaju sušenja gubitkom koji nastaje uslijed prerane sječe, dodavajući troškove obnove sastojine (umanjena za vrijednost realizirane prodaje). Ovo je uglavnom ispravno kad se radi o lišćarima, naročito na relativnom šumskom tlu. Kod četinjara stvar nije tako jednostavna. Dok lišćari nadoknade izgubljenu asimilacijsku površinu još iste godine, a egzistencija im, osim u iznimnim slučajevima, ne dolazi u pitanje, kod četi GODIŠNJI DEBLJINSKI PRIRAST (Zmm ) Accroissement annuel en diametre (Zmm ) Pokusna ploha i BELEVINE VII 1 d Vrsta drveća: JELA (Abies alba, Mil.) Mjereno: XI 1968. J956 -1962 1962 -1961 i i i i i i i ´ ´ i I 1 1 1 1 . ;0 20 30 40 50 60 70 SO Dem SLI |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 9 <-- 9 --> PDF |
njača se gubitak iglica ne može tako brzo nadoknaditi, a u jačem procentu dovodi do ugibanja. Bor nadoknađuje potpuno izgubljenu asimilacijsku površinu do 3 godine ukoliko je bez nje ostao nakon formiranja terminalnih pupova. Z|ai jelu i smreku vrijeme potpune obnove krošnje i izmjene svih iglica nije tačirto utvrđeno. Neki autori smatraju da se to događa u vremenu između 6 do 10 godina. U svakom slučaju gubitak veće količine asimilacione površine dovodi do ugibanja stabala. Granica do koje ova stabla mogu podnijeti gubitak uvjetovana je s nekoliko faktora u koje spada u prvom redu razvijenost krošnje, starost stabla, vrsta staništa itd. Isto tako parcijalna defolijacija ima za posljedicu gubitak prirasta ne samo u godini u kojoj se zbila već i u narednim goidinama. Da li će doći do ugibanja stabala odmah ili narednih godina, ovisi o procentu izgubljenih iglica. Naša je procjena da stablo normalno razvijene krošnje koje je izgubilo više od 60% iglica mora prije ili kasnije uginuti. Izgubi li 90% iglica ugiba slijedeće godine. Analizom napadnutih stabala ustanovili smo da pojedina napadnuta stabla u 6 godina postižu prirast jednak jednogodišnjem prirastu nenapadnutog stabla. Sve smo to naveli s ciljem da prikažemo kako je veoma složen posao odrediti štete uslijed napada defolijatora na jelu i izraziti ih vrijednošću prirasta. To ipak ne znači da se ovo ne bi moglo orjentaciono postići. Na nastavnom i pokusnom objektu Zagrebačkog šumarskog fakulteta u Zalesini vršena su različita mjerenja i opažanja koja nam također mogu dati neki uvid o sušenju jele naročito s obzirom na napadaj jelovog moljca. Ilustracije radi osvrnut ćemo se na jedan istraživački objekt koji je osnovan pred petnaest godina u Zalesini. U stvari, to je jedna stalna pokusna ploha, površine od 1 Was (100 X 100 m), fiksirana u acidofilnoj jelovoj šumi (Abieto-Blechnetum, Horv.), u šumskom predjelu Belevine VII, 1, d. Svrha joj je da posluži u nastavne i naučne svrhe kao dobar uzorak preborne jelove šume u spomenutoj fitocenozi. U jesen 1953. g. izvršeno je prvo mjerenje svih stabala na toj plohi i tako utvrđena prva inventura (inventura 1953.) po kojoj smo dobili ove podatke o drvnoj masi na panju: 395 m3/ha jele, 12 m^/ha smreke i 14 m3/ha bukve, sito znači ukupnu drvnu masu od 421 m3/ha. Istovremeno je pomoću prirasnog svrdla izračunan godišnji volumni prirast jele i smreke u iznosu od 9,8 m3/hđ. Od toga otpada na jelu 9,5 m3 a na smreku 0,3 m3. Taj je rezultat dobiven na temelju 201 izvrtka, izbušenih na 201 jelovih i smrekovih stabala na istoj pokusnoj plohi. Obračun prirasta može se naći u Šumarskom listu od god. 1954. na str. 83—110. Drugo mjerenje na toj pokusnoj plohi obavili smo nakon 10 godina ili tačnije rečeno u proljeće 1963. Tako smo dobili drugu inventuru (inventura 1962.) koja nam je dala podatke o drvnoj masi na panju: 437 m3 jele, 12 m3 smreke i 24 m3 bukve, što iznosi ukupno 473 m3/ha. U vremenu od 1952. do 1963. na spomenutoj pokusnoj plohi posječeno je: 41,8 m3 jele, 2,7 m3 smreke i 0,2 m3 bukve ili ukupno 44,7 m3/ha. Primjenom »kontrolne metode« izračunali smo da je godišnja produkcija jele i smreke na pokusnoj plohi »Belevine«, VII, 1, d iznosila 9,6 m3/ha u vremenu od 1952. do 1963.; od toga otpada na jelu 9,3 m3/ha a na smreku 0,3 m3/ha. Premda se ova dva obračuna prirasta, prvi, po »metodi izvrtaka« i, drugi, po »kontrolnoj metodi« odnose na dva različita vremenska intervala, ipak smo u oba slučaja dobili praktički gotovo isti rezultat. To će reći, da na spomenutoj pokusnoj plohi jelova šuma prirašćuje godišnje oko 9 m3/ha ili oko 2,2%. Taj rezultat nas je prilično zadovoljavao, jer nam je ukazivao na dobru produkcionu sposobnost naših jelovih šuma u tom području. Pa ipak već u to vrijeme |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 10 <-- 10 --> PDF |
nismo bili sasvim zadovoljni sa zdravstvenim stanjem na toj plohi, jer smo primijetili prilikom druge inventure (u proljeće 1963.) priličan broj jelovih stabala koja su bila suha ili su po vanjskom izgledu pokazivala slabiju vitalnnost. Pored toga ni regeneracija jele nije bila zadovoljavajuća. Već je tada tu i tamo primijećen jelov moljac, pa su pojedini stručnjaci ukazivali na njegovu opasnost. Imajući to pred očima odlučili smo izvršiti jači sječni zahvat kojim bi ukloniti sva defektna, bolesna i suha jelova stabla kako bi sastojini dali više svijetla i tako stimulirali debljinski prirast i fruktifikaciju. U tom smislu izvršili smo doznaku stabala za sječu s intenzitetom od oko 25% uzimajući kao osnovicu ophodnjicu od 10 g., postotak prirasta, zdravstveno stanje i slabu regeneraciju. Poslije preborne sječe, koja je izvršena u 1963. g., svake naredne godine posječeni su »šušci«, koji su se pojedinačno na toj plohi pojavljivali. Na taj je način u vremenu od 1963. do 1968. g. posječeno ukupno 152,6 m3/na od čega na jelu otpada 144,7 m-´Vha. Treću inventuru spomenute pokusne plohe izvršili smo u jesen 1968. g. Po »kontrolnoj metodi« izračunali smo da je produkcija na pokusnoj plohi »Belevine «, VII, 1, d iznosila 6,2 m3/ha u vremenskom intervalu od 1962. do 1968´. g. Od toga na jelu otpada samo 5 m3/ha. Prema tome danas jelova šuma na spomenutoj plohi ne prirašćuje više 9 ms / h a nego sam o 5 m 3 /ha . To je veliko smanjenje prirasta koje zaslužuje pažnju da se detaljnije ispita. U želji da istražimo koji su razlozi prouzrokovati takvo opadanje prirasta jele, uzeli smo jesenas u istraživanoj sastojini pomoću prirasnog svrdla 101 uzorak (izvrtak) sa 101 jelovog stabla različitih položaja i dimenzija. Odlučili smo analizirati izvrtke tako, da najprije izmjerimo godišnji debljinski prirast za periodu od 1962. do 1968., tj. poslije sječe, a zatim za isto tako dugju prethodnu periodu od 1956. do 1962. g., tj. prij e sječe . Na taj ćemo način dobiti uvid u to kako su u istoj sastojini prirašćivala jelova stabla prije i pioslije sječe. Rezultati analiza pokazuju, da su jelova stabla prije sječe znatno više prirašćivala u debljinu. To se jasno vidi iz si. 1 na kojoj smo grafički pri´f kazali debljinski prirast jele u pojedinim debljinskim stepenima. Prosječni godišnji debljinski prirast svih istraživanih jelovih stabala iznosio je 4,5 mm u toku 1956. do 1962. g., dakle prije sječe, dok je u slijedećoj periodi od 1962J> do 1968. g., tj. poslije sječe, pao na iznos od 3,4 mm. Kako protumačiti to otpadanje debljinskog prirasta? Kako protumačiti tu pojavu, kad smo 1963. g. proveli intenzivnu prebornu sječu s namjerom, da u slijedećih 5 godina stimuliramo debljinski prirast pojačanim prilivom svjetla i oslobađanjem potisnutih stabala i kad znamo da u redovitim prilikama jela vrlo dobro reagira na svjetlo. To napose vrijedi za tanka i srednjedebela jelova stabla, koja su rasla pod zastorom jačih i debljih stabala. No u našem slučaju preborna sječa nije imala željeni efekt. Iz si. 1. se vidi da jelova stabla nisu poslije sječe povećala svoj debljinski prirast ni u jednom debljinskom stepenu. Baš obrnuto, u svim debljinskim stepenima jela je slabije prirašćivala u debljinu poslije sječe. To je upravo protiv svih naših očekivanja i protiv šumsko-uzgojne prakse u jelovim prebornim šumama, utoliko više, što su takvi sječni zahvati do1 sada davali vrlo dobre rezultate. Ipak detaljne observacije u istraživanoj sastojini dale su nam odgovor i objašnjenje o neobičnom fenomenu, koji se dogodio. Krošnje jelovih stabala prilično su rijetke, a pojedine grane ostale su gotovo bez iglica. To nam. je odmah dalo naslutiti, da se zaraza jelovim moljcem jako razmahala. Zasad još 8 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 11 <-- 11 --> PDF |
nemamo dovoljno mjerenja da bi mogli dokazali u kojoj je mjeri preborna sječa pogodovala razvoju jelova moljca, koji se u povoljnim uvjetima razmahao i izazvao spomenute gubitke prirasta. No izrazito smanjeni prirast jele je činjenica koja se ne da osporiti. To su prvi rezultati o utjecaju jelova moljca na jednom pokusnom objektu. Na drugim pokusnim plohama posljedice zaraze nisu tako uočljive. No ipak naša mjerenja, koja se odnose na cijelu gospodarsku jedinicu »Belevine«, govore također o znatnom opadanju prirasne snage jelovih stabala i to naročito u jačim debljinskim stepenima. Premda su ova istraživanja u početnoj fazi i premda se ovi rezultati odinose samo na jedan pokusni ohjekat, već sad se može reći, da predložene mjere u ovoj studiji imaju svoje opravdanje. Što više, čini se, da ćemo biti primljeni korigirati određene postavke uzgajanja i uređivanja prebornih jelovih šuma. Zasad je prilično jasno, da su duge ophodnjice i veliki intenziteti preborne sječe nepovoljni. Trebalo bi preći od 10-godišnje na 5-godišnju ophodnjicu i na odgovarajući intenzitet sječe. Razumljivo je, da će to imati lošu reperkusiju na organizaciju sječe i izvoza, no također je jasno, da će u jako zaraženim jelovim prebornim šumama i 5-godišnja ophodnjica biti preduga. Pomanjkanje regeneraoije jelovih šuma, koje je u nekim predjelima vrlo akutno, govori u prilog umjetnog pomlađivanja, a tamo gdje je to nemoguće, morat ćemo se zadovoljiti prirodnim pomlatkom ostalih vrsta (bukve, javora i si.). Sječna zrelost je također promijenjena, jer u zaraženim jelovim šumama kulminacija debljinskog prirasta nastupa ranije. Uostalom, u mnogim slučajevima stupanj zaraze diktirat će sječu. Isto su tako uzdrmane i »normale« jelovih prebornih šuma, jer one pretpostavljaju zdrave i uravnotežene preborne šume. U zaraženim šumama treba gospodariti na poseban način imajući pred očima, da je najvažnije suzbiti štetnike i uspostaviti zdravstveno stanje šume. Zato je potrebno da šumari svih specijalnosti u zajednici sa specijalistima iz zaštite šuma, entomologije i fitopatologije poduzmu sve mjere da se sušenje naših jelika suzbije. U našem slučaju štete su izražene: 1. u sušenju, eliminiranju iz sastojine pored zrelih još i za sječu nezrelih stabala, 2. u gubitku prirasta stabala koja su napadnuta ali se nisu osušila. Ovaij gubitak je preporcionalan procentu izgubljenih iglica i proteže se na nekoliko godina, 3. napadnuta stabla ne rađaju sjemenom pa je onemogućena prirodna regeneracija, 4. u proređenim sastojinama tlo je izvrgnuto atmosferilijama što se naročito očituje na vapnenačkoj podlozi. U tlu se tada zbivaju fizikalne biokemijske i mikrobiološke promjene koje umanjuju prođukcionu i regeneracianu sposobnost tla i otežavaju rdkanstru´keiju sastojina, 5. retenciona sposobnost proređenih sastojina je umanjena u srazmjeru s procentom gubitka asimilacijske površine. To dovodi do promjene podzemnog vodnog režima, oborinske vode naglo otiču odnoseći zemlju i stvarajući bujice, koje ugrožavaju poljoprivredne kulture, komunikacije i druge objekte. Naročito je velika šteta u području akumulacionih 9 |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 12 <-- 12 --> PDF |
slivova odakle se vodom snabdjevaju umjetna jezera za potrebe hidro elektrane. To je slučaj s jezerima kod Fužina i Lokava koja snabdjevaju vodom hidroelektranu »Nikola Tesla« u Triblju. Štete su dakle višestruke i obzirom na veličinu napadnute površine enormne. Najgore u svemu tome je i to što se štete u slučaju naglog sušenja sastoj´ina teško ili gotovo nikako ne mogu spriječiti a štetne posljedice ispraviti. U nekim sastojinama s povoljnijim uslovima (stanište, ekspozicija) šuma će se kao biološki organizam boriti za svoj opstanak, bilo izmjenom vrsta, bilo na drugi način, no na južnim i jugozapadnim, suncu izloženim, ekspozicijama i na plitkom tlu teško da ovaj proces neće ići u pravcu totalnog ogoljenja terena. Ovakova je situacija veoma teška i teško da su se šumari u krajevima gdje se ove pojave sušenja zbivaju ikada našli u tako teškoj i odgovornoj situaciji. Praksa ne može sama riješiti ovaj problem. Ona je tu gotovo nemoćna ukoliko se ne pristupi naučnom tretiranju ovoga problema koji bi osigurao trajno i uspješno rješenje. Represivne mjere zaštite koje se sada poduzimaju ne predstavljaju takovo rješenje. Stoga je i predložen naučni projekt koji bi imao prioritet pred svim ostalim problemima koji sada postoje u šumarstvu. Taj projekt bi imao za cilj da nađe što je moguće brže adekvatno i temeljito rješenje ovoga problema. Praksa ipak ne može čekati skrštenih ruku dok nauka ne riješi problem, za koji istraživanja mogu trajati i nekoliko godina. Stoga se predlažu i mjere koje treba odmah preduzeti da se ovaj proces sušenja sistira. Predloženo je slijedeće: 1) izvršiti sistematsku kategorizaciju biološko-ekoloSkih komponenata cijeloga područja s obzirom na intenzitet napada i utvrđene štete. 2) na temelju kategorizacije sastojina utvrditi koje preventivne mjere treba preduzeti da se spriječi širenje sušenja na sastojine koje su zasada u dobrom zdravstvenom stanju (preventiva). 3) da se represivnim zaštitnim mjerama zaštite sadašnje sastojine koje su već napadnute, a čija daljnja egzistencija mora biti opravdana biološko-ekološkim i ekonomskim argumentima koje naučnim metodama treba utvrditi. Mislimo ovdje na to da nema smisla poduzimati mjere zaštite u onim sastojinama koje su osuđene na propast ukoliko to ne predstavlja preventivnu mjeru za sprečavanje širenja zaraze. Za uspješne represivne mjere kao i preventinu zaštitu potrebno je provesti intenzivna istraživanja biološko-ekološke naravi u odnosu na štetnika i njegovog domaćina, utvrditi metode suzbijanja i istražiti populaciono dinamične faktore koji uvjetuju intenzivnu abundancu štetnika u prostoru i vremenu, 4) utvrditi način gospodarenja u sastojinama kako u onima čija egzistencija nije u opasnosti kao i onima u kojima su konstatirana djelomična oštećenja ili su osuđena na propast. Istraživanja su kompleksne naravi i obuhvaćaju u svrhu utvrđivanja glavnih uzročnika sušenja i sprečavanja daljnjeg masovnog sušenja klimatološka, fitocenološka, edafska, entomološka, ffitopatološka, uzgojna, uređajna i šumskozaštitna istraživanja. Da li je problem sušenja problem Gorskog kotara, Hrvatske, Sloveniji ili cijele naše zemlje Iako su na j znatnije štete napadan ja jelinog moljca utvrđene na području šuma Gorskog kotara, jelin moljac ustanovljen je u šumama Like i Slovenije. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Jela je vrsta koja dolazi i u ostalim dijelovima Hrvatske, a zastupljena je i u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Prema tome nije isključeno širenje ovoga štetnika i u jelove sastojine drugih naših republika. S druge strane ogromne štete koje nastaju ili bi mogle nastati za elektroprivredu naše zemlje imaju jugoslavenski karakter, jer su hidroelektrane čije snabdjevanje vodom ovisi o šumama Gorskog kotara uključene u sistem električne -mreže Jugoslavije. Ne može biti irelevatno za cijelu našu zemlju ako se nadvije opasnost nad ovako veliki kompleks naših najvrijednijih šuma koje u privredi Jugoslavije pridonašaju značajan udio. I kada se ne bi radilo o solidarnosti, smatramo da su ekonomski momenti oni koji pokazuju da ovaj problem prelazi uske granice jednog šumskog gospodarstva ili jedne republike i da je to problem cijele naše zajednice. Stoga treba koncentrirati sve naše snage da bi se zajednički moglo ovoj nedaći stati na kraj. U pitanju je također i naša stručna savjest i odgovornost prema zajednici i budućim generacijama od kojih smo ove šume naslijedili i kojima bi ih trebali u dobrom stanju predati. Što je do sada poduzeto Pored već poduzetih istraživanja i nakon eklozije 1967. g., te utvrđivanja intenziteta zaraze pristupilo se represivnim mjerama u svrhu zaštite napadnutih sastojina. Teškoće su nastale u izboru metode suzbijanja, jer dosada ovakove akcije nisu bile poznate niti u svijetu niti kod nas. Najefikasniji način suzbijanja bio bi onda ako bi uspjeli suzbiti štetnika u onome stadiju u kome čini štete. No to ovdje nije bilo moguće koliko zbog nedovoljnog poznavanja biologije ovog štetnika toliko i zbog toga što su gusjenice u iglicama zaštićene od insekticida. Sistemici su obično veoma jaki otrovi i za ljude a osim toga i nemamo dovoljno iskustvo u radu s njima na suzbijanju minera. Stoga se pristupilo suzbijanju imaga. 1967. g. suzbijanje je izvršeno i imalo karakter pokusa toga suzbijanja na površini od 1137 ha. Suzbijanje je izvršeno aviometodom preparatom Pantakan M-20 i 3 litre na ha. Radi produljenog vremena eklozije leptira suzbijanje je moralo biti izvršeno u dva puta. Rezultati su bili ohrabrujući pa se 1968. g. površina proširila na 7095 ha koja se tretirala istom metodom kao 1967. g. Rezultati suzbijanja su u obradi. LITERATURA Androić , M.: Argyresthia fundella F. R. (Tineidae) — moljac jelinih iglica — uzročnik sušenja jele u Gorskom Kotaru, gumarski list br. 7—8 1960. Zagreb. Braun , R.: Insektenschäden an der Tanne im Wienerwald. Centralblatt für das gesamte Forstwesen. Heft 7/8 i 10, Jahrgand 67, 1941. B r a u n s, A.: Beitrag zur Biologie des Tannennadelmotte Argyresthia fundella F. R. (Tineidae Hyponomcutinae L.). Nachrichtenblatt des Deutschen Pflanzenschutz dienstes No 12, 1952. B r i n a r, M.: Življenska kriza jelke na slovenskom ozemlju v zvezi s klimatičnim fluktuacijami. Gozd. vestnik, 1964. Escherich , K.: Die Forstinsekten Mitteleuropas, Bd. II, 1931. K1 e p a c, D.: Komparativna istraživanja debljinskog, visinskog i volumnog prirasta u fitocenozi jele i rebrače, šumarski list, Zagreb, 1954., str. 83—110. Klepac , D.: Utjecaj imele na prirast jelovih šuma, Šumarski list (1955). Ko m ar e k, J.: Forstentomologische und andere Beobachtungen über Tannen sterben in Böhmen, Möhren und Karpatenländern. Tharandter forstliches Jahr buch, Heft 11/12, 1942. Mlinšek , D.: Sušenje jelke v Sloveniji — prvi isledki, Gozd. vestnik, 1964. |
ŠUMARSKI LIST 1-2/1969 str. 14 <-- 14 --> PDF |
O 1 b e r g, A., Röh r ig E.: Waldbauliche Untersuchungen über die Weisstanne im nördlichen und mittleren Westdeutschland. Schriftenreihe der Forstlichen Fakultät der Universität Göttingen, Band 12, 1955. Sedlaczek , W.: Über Tannenkrankheiten, und Tannensterben im nördlichen Wienerwald und anderen Gebieten Österreichs. Centralblatt für das gesamte Forstwesen 59. Heft 11, 1933. Schubert , R.: Über das Tannensterben Allg. Forst und Jagdzeitung Frankfurt a. M. 106 Jahrgang, August 1930. Schimitschek , E.: Zusammenhänge zwischen Kulturmassnahmen und Schädlingsauftreten Mittelungen der Akademie der Deutschen Forstenwissenschaft, 2, 1947. S p a i ć, I.: Neka ekološka opažanja i rezultati suzbijanja moljca jelinih iglica (Argvresthia fundella F. R.) Šum. list 5—6, 1968. S t o c k 1, J.: Schwierigkeiten bei der Bervirtschaftung der Tanne an der Grenze ihres natürlichen Vorkommens im mittleren Wienerwald. Centralbl. f. d. ges. Forstwesen 67, 1941. Š a f a r, J.: Problem sušenja jele i način gospodarenja na Macelj Gori. šum. list 1/2, 1965. T s c h e r m a k, L.: Die Tannenfrage im Wienerwald, Centralblatt für das gesamte Forstwesen, 67 Jahrgang. Heft 7/8, 1941. Vajda , Z.: Moljac jelovih iglica u sastojinama Gorskog kotara, Šum. list 9, 10, 1954. Wiedemann , E.: Untersuchungen über das Tannensterben, Forstwiss. Centralblatt, Berlin 1927. PROBLEM OF SILVER FIR DIEBACK IN THE AREAS OF GORSKI KOTAR, LIKA AND SLOVENIA Summary The authors analyse the causes of a catastrophic dieback of Silver Fir (Abies alba Mill.) in natural forests of Croatia and Slovenia. They point at different interpretations given by foreign and domestic authors who were considering the cause of Silver Fir dieback in the past period. The authors assess the role of the Fir needle moth (Argyresthia fundella F. R.) in the dying away of natural Fir stands in the Gorski Kotar, Lika and Croatian Seabord regions, which affected an area of ca. 100,000 ha, and proceeds spreading out with smaller or greater intensity. They present also some biological and ecological characteristics of this insect pest which have been established so far and state that these have not been sufficiently investigated. The authors take into consideration the economic consequences arising from the dieback, and they specify the multifold damage which is of significance not only to forestry and the timber industry but also to agriculture, to water- and electro-economy, traffic, Public Health and tourism. Presented is also an example concerning the diminution of increment established by exact measurements of several years´ duration in the region of the demonstration forest, district of Zalesina. This diminution may amount to as much as 5070 of the annual accretion of Silver Fir. Therefore, the authors remind us that this is a problem which surpasses by its significance the framework of one Republic, and is of interest to the whole country. Efforts should be initiated as soon as possible to solve this problem within the framework of a scientific macroproject, the more so as it cannot be completely solved by repressive measures, i. e. by controlling the insect pest through sprays from aircraft. For a complete solution complex investigations are a necessity which would suggest the way of saving the hitherto intact stands and to reconstruct the ravaged forests. |