DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 13 <-- 13 --> PDF |
DK 634.0.23:634.0.174.7 Abies alba PRILOZ! RJEŠAVANJU PROBLEMA O ODRŽAVANJU I POMLAĐiVAN´JU JELE NA PODRUČJU GORSKOG KOTARA I. HISTORIJSKI PROFIL ANTROPOGENIH UTJECAJA* J. ŠAFAR Šume jele-bukve Jugoslavije a i čitavog Sredozemlja najbliže su moru na području Gorskog kotara, pogotovo šumarija koje graniče sa submediteranom. Budući da je u davnoj prošlosti Sredozemlje bilo važna raskrsnica svjetskih putova i kolijevka civilizacije i kulture, šume navedenog područja Dinarida bile su već tada blizu važnijih svjetskih tržišta. Poslije jakog ofoešumljenja i smanjenja drvnog fonda u zonama termokserofitne i mezotermne vegetacije primorskih obronaka, mješovite sastojine jele-bukve navedenog područja bile su izloženije snažnijim utjecajima eksploatacije nego one u unutrašnjosti. I baš na tom području u velikom broju predjela razvila se kriza održavanja jele i u nemalom broju gospodarskih jedinica i šumarija slabo je podmlađivanje te četinjače. Pojavljuje se pitanje: da li se navedene dvije činjenice mogu dovesti u vezu kao posredan uzrok ili povod i posljedica, odnosno da li su negdašnje sječe imale značajniji utjecaj na teksturni i strukturni sastav sastojina da su se razvile bitnije promjene bioekološkog kompleksa toliko da su opstanak i podmlađivanje jelovih sastojina sve više ugroženi? Odnosno, zašto se na jednom dijelu Dinarida jela mnogo suši i, pogotovo, nedovoljno podmlađuje a u drugima relativno se dobro održava i obilno obnavlja? Da bismo barem donekle na ta pitanja mogli odgovoriti, posegnuli smo u davniju prošlost: prvenstveno na temelju veoma dokumentirane Frančiškovićev e studije (1965.) i zatim Bićanićeve (1951.) te članaka koje su objavili Kesterčanejc (1882.), Radošević (1891., 1892.), Selak (1926.) i drugi. Makar široko projektiran, ovaj naš rad nema pretenziju da dade historiju tih šuma i šumskog gospodarenja. Za takav prikaz trebalo bi utrošiti mnogo vremena u traganju po prvotnoj arhivskoj građi raznih naših a i inozemnih historiografskih ustanova. Zadatak kakav smo si postavili u okviru bioekološkog kompleksa pojava za temu »Problem održavanja i podmlađivanja jele« jest da — na temelju prethodne radne hipoteze o poremetnji ukupne biogeocenoze odnosno biohore izazvane uglavnom antropogenim utjecajima — utvrdimo povode koji su u navedenom području negativno djelovali na razvitak šumskih sastojina i tako vjerojatno doveli do pojave životne krize jele i slabog podmlađivanja te četinjače. Možda bi se takvim postupkom došlo i do zakljue * Sažetak iz izvatka predstudije izrađene u vezi s mojim nekoliko godina predlaganim programom istraživanja u koja pisac ovih redaka nije uključen. 439 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 14 <-- 14 --> PDF |
ka ili barem pretpostavke: zašto se baš na tom području mnogo raširio moljac jelovih iglica i zašto se jela u novije doba ne može oporaviti od njegovih štetnih utjecaja. 1. Iskorišćavanje šuma Velik dio površine Gorskog kotara bio je do XVII stoljeća u posjedu domaće vlastele Frankopana i Zrinjskih koji su imali isključivo pravo trgovanja drvom. Poslije fizičke likvidacije tih vlastela (1671.) i konfiskacije njihove imovine, šume su komorsko dobro austrijskih careva, zatim države, veleposjeda i zemljišnih zajednica, a nakon Oslobođenja postaju opća narodna imovina. Veća iskorišćavanja šuma započeta su nakon izgradnje transverzalnih putova. 1.1 Saobraćajnice Planine Dinarida oduvijek bile su velika barijera ne samo klimatska i hidrografska, nego i saobraćajna. Ipak, već od rimskih vremena vodili su putovi od primorskih luka u unutrašnjost. Budući da su Dinaridi najuži u području Delnice—Fužine (Delnička i Fužinska vrata), tovari soli i drugih proizvoda mnogo su se kretali baš kroz taj kraj. U doba reformatorskih pokreta merkantilizma nastojalo se da se poveća prekomorska trgovina, te je već u XVIII stoljeću izrađen projekt povezivanja Beča s morem na potezu Dunav—´Kupa—kanal tunelom Brod n/K—Kraljevica. Od tog i drugih projekata ostvaren je samo jedan: izgradnja (veoma nepovoljno trasirane) Karolinške ceste Bakarac (Kraljevica)—Fužine—Mrkopalj— Vrbovsko—Karlovac (1726—1732). Sudeći po situacijskom planu te ceste, na zapadnom dijelu Gorskog kotara u XVII stoljeću nalazila su se naselja Fužine, Lič, Mrkopalj, Lokve i Delnice. Gotovo stoljeće kasnije dobro je istrasirana i valjano izgrađena Lujzinska cesta Rijeka—Delnice—Karlovac (1803—1809) koja prolazi nekoliko kilometara sjeverno od Fužina. Da se zaleđe još bolje poveže sa svjetskim prekomorskim tržištima, poveća promet kroz riječku luku i smanji kroz tršćansku luku, izgrađena je željeznička pruga Zagreb—Rijeka (1873—-1878), i tako je preko željezničke pruge Zagreb—Zidani Most (1862) i dalje do Beča Jadransko more povezano sa središtem Evrope. Te jake i solidne prometne žile omogućile su ne samo eksploataciju šuma Gorskog kotara nego i veći izvoz slavonske hrastovine. 1.2 Zeljezarstvo Veća iskorišćavanja šuma u planinskim krajevima započeta su u vezi s osnivanjem i razvitkom rudarstva i metalurgije, i to već u doba vladanja hrvatskih feudalaca: Lič g. 1683.; Čabar g. 1651. i, nakon bujične katastrofe, 1718— 1785; g. 1779. talionica u Crnom Lugu i manufaktura prerađivanja željeza u Homeru kod Broda n/K. Zeljezarski proizvodi veoma mnogo su se izvozili: uglavnom preko Bakra u Sredozemlje. Za taljenje željeza i proizvodnju željeznih predmeta trošile su se velike količine drvenog ugljena dobivenog uglavnom od bukovine. Zbog velikih sječa i pustošenja šumskih sastojina u blizini naselja i na nižim položajima pojavila se već tada bojazan da će se razviti goleti i bujice. Da se ta nepogoda spriječi, šumskim redom g. 1767. izdani su strogi propisi o reguliranju sječe. 440 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 15 <-- 15 --> PDF |
1.3 Staklarstvo Snažan razvitak proizvodnje predmeta od stakla utjecao je da se mnogo sjekla bukva. Naime, za dobivanje stakla bila je potrebna pepeljika (potaša) koja se u planinskim krajevima dobivala od bukovine. Sudeći po pisanim dokumentima, pepeljika se vjerojatno više pravila na području Vojne Krajine nego u Gorskom kotaru. Taj se proizvod i izvozio i upotrebljavao u našim krajevima. Već g. 1729. osnovana je radionica stakla kod Crnog Luga, a g. 1766—1811. radila je staklana u Sušici kod Vrbovskog. Poslije francuske okupacije posluju dvije staklane: u Lokvama i Mrzloj Vodici. Za proizvodnju pepeljike bile su potrebne ogromne količine bukovine. Toponimija na Dinaridima donekle podsjeća na postojanje takvih radionica, npr. Pepelarnica na Drgomlju kod Delnica i na Miškovici iznad Krivog Puta, Glažuta (od Glashütte). 1.4 Eksploatacija Počeci većih sječa u zapadnom dijelu Gorskog kotara ne mogu se odrediti na temelju starih zapisa o prometu drvom u razvijenijim lukama: Bakar (XV st.), Senj (XVII/XVIII st. i prije), Kraljevica (XVII st.), Rijeka (XIX st.), jer su se sječe obavljale i u tada gustim šumama submediteranskog područja. Potkraj XIX stoljeća Senjani su dobili pravo da sijeku drvo u šumama čak oko Brinja i Modruša. Uzgred spominjemo da je potkraj XVIII stoljeća i početkom XIX stoljeća Bakar imao preko dva i pol puta više stanovnika nego Zagreb. Može se pretpostaviti i na temelju dokumenata zaključiti da je drvo u lučkom prometu bilo jedan od najvažnijih predmeta prekomorske trgovine. Iz Rijeke su se u XIX stoljeću izvozili bordonali, sitnija tesana i cijepana građa, oblo drvo, piljena i brodska građa, hrastova i bukova dužica. Sve do konca XVI stoljeća Gorski kotar su pokrivale prašume jer se tek u XVII stoljeću spominju neka naselja. Eksploatacija šuma, dakle, započinje u vezi s proizvodnjom ugljena za potrebe željeza (XVII st.) i s proizvodnjom pepeljike za potrebe staklana (XVIII st.). Sječe su se povećale poslije izgradnje pilana i većih putova (XVIII st.), osobito nakon otvaranja Lujzinske ceste (početak XIX st.) i željezničke pruge (druga polovica XIX st.), pogotovo poslije I. svjetskog rata. Za područje gdje se jela danas najviše suši i slabo podmlađuje, navodi Kerstenčane k ovo: naredba o čuvanju šuma izdana za teritorij napoleonske Ilirije vrijedila je i za fužinske šume; baš u tim šumama trgovci su činili velike štete jer šumarsko osoblje nije vršilo svojih dužnosti; tome su krivi i žitelji jer su palili ugljen, vapno i pepeljiku bez ograničenja; drvo se sjeklo i izvozilo po volji; istraživanja u fužinskom arhivu pokazala su da su kupci, drvotršci i žitelji svoja prava i povlastice zlorabili; zato je francuska vlast izvršila temeljitu reorganizaciju šumarskog osoblja na fužinskom dobru; poslije sedam godina francuske vlasti, Austrija je ukinula sve pa i korisne odredbe napoleonske Ilirije. 2.5 Ručna izrada drva Ne uzimajući u obzir upotrebu drva za domaće potrebe malobrojnog žiteljstva, u doba dok nisu bile izgrađene glavne saobraćajnice šuma se nije mnogo iskorišćavala. Izrađivali su se i na tovarnoj stoci iznosili lakši sortimenti: 441 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 16 <-- 16 --> PDF |
dužica, krovna daščica, vesla, manji jarboli, kolarska građa, obruči, gredice, motke, kolje. Drvo se najviše izrađivalo za proizvodnju ugljena i zatim pepe- Ijike. Kad su se prema moru izgradili bolji putovi, izrađivali su se veći i teži sortimenti: obla građa (trupci, jarboli), cijepana građa, tesana građa (bordonali dužine 7—11 m), izvozilo se i ogrjevno drvo. Kad se pronašao postupak za impregniranje bukovine, mnogo se izrađuju bukovi pragovi. Kasnije, kad se usavršila metoda kemijske prerade listača, bukovina se izrađuje i za proizvodnju celuloze. 1.6 Mehanička prerada drva Razmjerno mala udaljenost od privredno razvijenijih zemalja evropskog Zapada utjecala je da se na području sjevernih Dinarida Hrvatske razmjerno vrlo rano razvila mehanička prerada drva. Prva pilana osnovana je g. 1428. na potoku Dubračina kod Crikvenice; kasnije, na Rječini pokraj Rijeke; na Čabranki g. 1651., na Kupici i Kupi nedaleko Broda na/K odnosno Delnica g. 1770. U području šumskog bazena Fužine—Lokve prve pilane osnovane su također veoma rano: u lokvama g. 1685, u Fužinama g. 1762. i 1792. Ukupno na području zapadnohrvatskog visočja poslovalo je u drugoj polovici XVIII stoljeća oko 10 pilana na vodeni pogon. Njihova energija iznosila je oko 60 HP, a godišnji kapacitet pogona bio je oko 7.400 m;! jelove i smrekove građe i oko 2.000 m3 bukove. Broj pilana na vodeni pogon u području bazena Fužine—Lokve naglo se povećava oko polovine XIX stoljeća. Prva veća pilana na parni pogon osnovana je u Lokvama g. 1874. Dakle, iskorišćavanje četinjača za preradu bilo je tada veoma maleno. 2. Spaljivanje bukovine Bukva je nekad bila malo vrijedna vrsta drveća. Njeno drvo upotrebljavalo se uglavnom za ogrjev i izradu vesala. U doba vrlo rijetke mreže osnovnih saobraćajnica i nepostojanja boljih šumskih putova iznošenje i prevoženje drva bio je težak i skup posao, trgovina drvom bila je slabo razvijena, pa se ogrjevno drvo iz Gorskog kotara tada malo izvozilo u primorje i neznatno otpremalo preko morskih luka na inozemna tržišta. Mnogo je ekonomičnije bilo prenošenje i prevoženje kemijski i fizikalno prerađene bukovine, jer takve prerađevine u odnosu na njihovu specifičnu vrijednost imaju mnogo manju težinu i manji obujam nego neprerađeno drvo. Kao i u mnogim drugim krajevima, ne samo naše zemlje nego i inozemstva, bukovina se u neprerađenom stanju trošila uglavnom kao ogrjev, a najracionalniji postupak eksploatacije bukve bio je pretvorba drva u ugljen i pepeo koji su se mogli lagano i jeftino iznositi, prevoziti i eksportirati. 2.1 Potrošnja u domaćinstvima Broj domaćinstava u naseljima Gorskog kotara bio je u doba feudalnog gospodarstva a i u doba merkantilističkih i revolucionarnih pokreta razmjerno veoma malen. Naseljenost (s njom i krčenje šuma) povećava se poslije izgradnje Karolinške ceste. U pisanim dokumentima prva se poznata naselja spominju u XVII stoljeću, prvenstveno ona u dolini Čabranke i Kupe te u blizini submediterana. Kad su otvorene bolje cestovne saobraćajnice i željeznička pru 442 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 17 <-- 17 --> PDF |
ga između Jadranskog mora i panonskih nizina, razvijeniji tokovi privrede utjecali su da se povećalo pučanstvo, povećala se potrošnja ogrjevnog drva, pa se bukva više sjekla. Otvorena ognjišta trošila su velike količine bukovine. Zbog teškoća iznošenja drva ljudskom snagom, tovarnom i teglećom stokom i zbog nedovoljnog ili nikakvog šumskog reda, bukva se najviše sjekla blizu naselja. Tako se povećavao omjer jele u arealu bukve pokraj nastamba, većih saobraćajnica i putova, najprije u nižim predjelima oko iskrčenih kraških polja a zatim na višim položajima. 2.2 Ugljenarenje Da se u šumama Gorskog kotara mnogo proizvodio drveni ugljen, svjedoče pisani dokumenti, usmena predaja i ostaci starih kopišta u nekim, sastojinama. Okruglasta udubljenja sa zatamnjenom zemljom našli smo na tlima silikatne podloge, npr. u predjelu Brloško pokraj Fužina. Takvih starih kopišta ima i na zapadnim položajima Risnjaka. Po zapisima može se pretpostaviti da se na području Platka (iznad Grobničkog polja, nedaleko Rijeke), znatno sjekla i jela, a na području Suhog, odakle se nije mogla lako otpremati duga i teška građa, više se iskorišćavala bukva. Prerada drva u ugljen bila je toliko razvijena da se, npr. godine 1853., iz riječke luke izvezlo 38.506 centi drvenog ugljena, a u toku 20-godišnjeg razdoblja 1839—1859. iznosila je godišnja količina utovarenog ugljena 40—77 hiljada košara. Skladišta drvenog ugljena izgrađena su u Bakarcu već u XVIII stoljeću, a u Bakru u XIX stoljeću. Makar se ugljen vjerovatno proizvodio i u primorskom pojasu, tolike količine nisu se mogle dobaviti samo iz mediteranskog područja (na 800— 1000 m n. v. iznad Crikvenice velik predjel u kojemu se nalaze sastojine jele-bukve vjerojatno je po tom proizvodu dobio toponim Ugljevarica). Potražnja za drvenim ugljenom povećala se u vezi s bržim razvitkom metalurgije, osobito talionica i ljevaonica željeza. Utvrđeno postojanje rudarstva i prerade željeza u Gorskom kotaru upućuje na činjenicu da se drveni ugljen ne samo izvozio, nego se upotrebljavao i u domaćoj radinosti i metalurgiji: u kovačnicama, osobito uzduž Karolinške i Lujzinske ceste (za kolarstvo, stočnu spregu, alat za poljoprivredne, obrtničke, šumske, rudničke i druge potrebe), za taljenje željezne rudače i izradu željez zarskih proizvoda. Sječa bukve za proizvodnju ugljena bila je toliko rasprostranjena da su te zahvate morali regulirati i propisi. Već g. 1767. Šumskim redom je određeno: bez posebnog odobrenja Direktorija u Bakru (pod kojim je bio i dio teritorija Gorskog kotara, u Fužinama bio je kaštelanat) i bez rješenja šumarskih organa ne smiju se podizati kopišta i vapnenice Velike sječe obavljale su se baš u fužinskom bazenu tako te se morala provesti reorganizacija šumarske službe i izdane su stroge odredbe za utjerivanje šumskih šteta i globa. Kad su radovi u rudarstvu, proizvodnji i preradi željeza u Gorskom kotaru prekinuti, ugljen se otpremao uglavnom u morske luke. Može se pretpostaviti da je proizvodnja ugljena iz bukovine za izvoz u primorje i dalje bila i u XVIII/XIX stoljeću veoma razvijena u okolici Fužina i Mrkoplja jer kroz ta naselja prolazi stara Karolinška cesta i kroz nedaleke predjele Lujzinska cesta. O tome svjedoče i dokumenti iz g. 1857. i 1810. o kojima će biti riječ kasnije. 443 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 18 <-- 18 --> PDF |
2.3 Pepeljarenje Proizvodnja pepeljike (potaša, kalijev kabonat, K2CO3) najprimitivniji je način prerade drva. U doba kad su glavne saobraćajnice bile loše trasirane i nevaljano izgrađene i kad je jedva postojala mreža javnih putova nižeg rada i šumskih putova, spaljivanje drva u pepeo bio je, u određenim granicama, racionalan posao i jedna od prvih grana eksploatacije šuma. Postupak dobivanja pepeljike bio je vrlo jednostavan: drvo se posjeklo, nagomilalo u jame i spalilo, pepeo se u kotlovima izlužio i poslije isparivanja i kalciniranja dobivala se potaša. Taj se proizvod upotrebljavao uglavnom u tvornicama stakla i predmeta od stakla. Poslije pepeljarenja ostale su u šumi jame, ili su zatrpane pa su ostala uzvišenja koja se ponegdje još i danas mogu opaziti. Za proizvodnju tadašnjeg centa pepeljike bilo je potrebno 9—10 hvati bukovog drva, odnosno za 100 kg potaše spalilo se oko 35—40 m3 bukovine. Takvom eksploatacijom šuma se mnogo uništavala, stabla su se oštećivala vatrom, vrućinom i dimom. Na području Hrvatske takva je eksploatacija bila najviše razvijena od polovice XVIII stoljeća do početka XIX stoljeća, zatim se smanjivala do oko polovice XIX stoljeća kad su se, pod utjecajem sve boljih saobraćajnica, šume racionalnije iskorišćivale i kad se potaša počela proizvoditi po Solvayevoj metodi. Na Dinaridima pepeljarenje se obavljalo najprije vjerojatno u primorju, a poslije izgradnje prilaznih staza i putova sve više u Gordskom kotaru i Lici; najviše u području gotovo čitave Vojne Krajine. Zabilježeno je za g. 1793. da su lužionice u Rijeci proizvodile od pepela dobavljenog iz obližnjih šuma godišnje oko 1500 vagana potaše (1 vagan = oko 62 lit.). Pepeljika se malo upotrebljavala u zemlji, npr. u staklanama Gorskog kotara. Iz područja Dinarida pepeljika se izvozila u sjedište velikih staklana Venecije a posredstvom venecijskih trgovaca i u druge gradove zapadne Evrope. Šumski red iz g. 1767. ne spominje potašu. Pretpostavlja se da se proizvodnja pepeljike više razvila potkraj XVIII stoljeća i u prvim decenijima XIX stoljeća. Zabilježeno je naime da se prerada bukovine u pepeljiku na zapadnom dijelu Gorskog kotara tada obavljala u okolici Fužina, Mrzle Vodice, Lokava i Ravne Gore. Dokazivalo se počesto da je spaljivanje drva, prvenstveno bukovine, za dobivanje potaše veoma rentabilan posao: država tako dobiva zakupninu iz inače mrtvih šumskih kapitala i ujedno se utječe da se šuma bolje podmlađuje. 3. Omjer- smjese jele i bukve (povećanje % jele) Na temelju naprijed iznesenih podataka može se smatrati da se na zapadnom dijelu Gorskog kotara nekad više sjekla bukva nego jela, pogotovo u XVIII stoljeću i u prvoj polovici XIX stoljeća. Nastojali smo sakupiti podatke o razvitku omjera jele i bukve — sve u vezi s postavljenim zadatkom da se barem pokušaju utvrditi primarni povodi fiziološkom slabljenju, sušenju i nedovoljnom podmlađivanju jele. 3.1 Historiografski podaci U materijalu za raspravu Međunarodnog arbitražnog sudišta u Haagu g. 1934. donesenom u povodu eksproprijacije šuma domene Thurn i Taxis iznesen je i prikaz stanja šuma većeg dijela Gorskog kotara, zatečenog prije prve 444 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 19 <-- 19 --> PDF |
polovice XIX stoljeća. Iznosimo, po Frančiškoviću , izvadak iz tadašnjeg elaborata. Pred oko sto godina i prije, čitavo područje pokrivale su bukove šume prašumskog oblika u kojima se nalazila mala smjesa četinjača, uglavnom jela i nešto smreke. Na to ukazuju česti nazivi predjeia dobiveni po bukvi i javoru koji (predjeli; o. p.) su danas posve obrasli četinjačama. Uske staze za tovarne životinje i neravni putovi za kola vodili su kroz to područje. U dijelovima udaljenim od rijeke Kupe i na visokim položajima iskorišcavanje šuma, izuzevši za pokrivanje neznatnih potreba oskudnih i malo napučenih naselja na ogrjevnom i građevnom drvu, sastojalo se u proizvodnji drvenog ugljena od bukovine te šindre i dužica (za suhe tvari) od drva četinjača; ta se roba pravila na licu mjesta i tovarnom stokom otpremala prema moru primitivnim putovima. Značajna promjena nastaje početkom XlX stoljeća gradnjom Lujzinske ceste od Karlovca do Rijeke. Ipak, jače iskorišcavanje šuma koje se nalaze uz tu cestu nije se moglo provoditi zbog velike udaljenosti od mora i velikog uspona ceste između Mrzle Vodice (730 m n. m.) i Vrha Podolje (928 m n. m.). Zato se mogao isplatiti prijevoz samo lagane robe, prvenstveno drvenog ugljena. Stoga nije nikakvo čudo da se poslije dovršenja izgradnje Lujzinske ceste u obližnjim šumskim predjelima mnogo iskorišćavala bukva, koja je tako gotovo posve nestala i prepustila svoj areal četinjačama, najviše jeli. Poslije izgradnje Lujzinske ceste podignute su različite malene pilane na oskudnim vodotocima. Isplatilo se donekle da se piljeno, razmjerno lagano drvo četinjača transportira cestovnim kolima do mora. Iz tog dokumenta može se unekoliko pouzdano zaključiti ovo: (a) pred oko sto-stopedeset godina u navedenom području šuma Gorskog kotara rasprostranjena je bila veća drvna masa bukve nego jele, mnogo veća nego danas; (b) bukva se mnogo iskorišćavala i prerađivala u ugljen koji se mogao jeftino iznositi i prevoziti na primorska i prekomorska tržišta; (c) intenzivne sječe bukve u bližim i zatim u udaljenijim predjelima utjecale su da se povećao omjer drvne mase jele. 3.2 Podaci inventure sastojina Navedena zaključna razmatranja uglavnom se podudaraju s podacima i razmatranjima iznesenima u prijašnjim poglavljima. Prisiljeni sadašnjim vanjskim subjektivnim faktorom da veoma skraćenim postupkom po posve osobnoj inicijativi i vanuredovnim radom vršimo ispitivanja u pitanjima koja nas oko tri decenije interesiraju, a intenzivno deset posljednjih godina, u vezi s naprijed navedenim postavkama iznest ćemo komparaciju i nadopunu na temelju inventure sastojina: za područje jednog veleposjeda i za čitavo područje planinskog masiva Risnjak. 3.21 Područje veleposjeda. Najstarije i razmjerno pouzdane brojčane podatke imamo za područje biv. veleposjeda Thurn i Taxis. Šumska površina te domene u Gorskom kotaru iznosila je oko 24.000 ha. Sudeći po elaboratima, procentualni omjer jele i bukve kretao se ovako (Frančišković , 1938.): jela : bukva po segregacijskim operatima oko g. 1867. 33 :: 67 po izmjerama g-1907. 54 : 46 po stanju poslije I. svjet. rata g. 1920. 66 :: 34 po plohama oblasnih komisija g-1930. 81 : 19 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 20 <-- 20 --> PDF |
Takva kretanja omjera smjese bila su u području tadašnjih »revira« Brod n/K, Crni Lug, Delnice, Lokve, Zalesina, Skrad i Grobnik (Platak—Suho). Ako bi se event, mogla i pojaviti neka sumnja u tačnost navedenih brojčanih podataka, ne može se ne priznati uvjerljivost u tok razvitka omjera smjese. Možemo, dakle, barem pretpostaviti da se bukva mnogo sjekla i tako, posredno, forsi ral a j e 1 a, pa se prvotni omjer smjese veoma izmijenio. Budući da spontana izmjena omjera smjese ne može biti tako nagla, nema razloga da ne smatramo da se ta pojava razvila pod direktnim utjecajem antropogenog faktora. U vezi s iznesenom pojavom interesantni su podaci istog pisca (1938.) o iskoristavanim drvnim masama na navedenom području. Te podatke smo zbog boljeg pregleda sredili po petgodišnjim periodima za razdoblje od g. 1875. do 1938. (v. pril. tabelu). Postoci iskorištene drvne mase jele i bukve Periodi % drvne mase iskorišćavanja listače četinjače (bukva) (jela) 1875- 1880. 52 48 1881- 1885. 66 34 1886- 1890. 78 22 1891- 1895. 57 43 1896- 1900. 29 71 1901- 1905. 26 74 1906- 1910. 41 59 1911- 1915. 55 45 1916- 1920. 42 58 1921- 1925. 29 71 1926- 1930. 33 07 1931- 1935. 33 67 1935- 1938. 46 54 Iz te tabele može se razabrati da se do potkraj prošlog stoljeća viš e sjekl a bukv a nego jela. Poslije I. svjetskog rata, zJ" -g bojazni od agrarne reforme i eksproprijacije, sječe su se mnogo usredotočile na tržišno vrijedniju jelu. Prijašnjim jakim sječama bukve posredno se povećavao omjer jele, kako je naprijed brojčano navedeno, od 1/3 do 4/5. Ipak, unatoč razmjerno vrlo povećanom omjeru drvne mase jele, pojavio se i razvio obilan i često gust bukov mladi naraštaj (ukoliko nije uništen pod utjecajem jakih eksploatacijskih sječa poslije II. svjetskog rata). Slična pojava, kao na navedenom veleposjedu, razvila se u mnogim sastojinama biv. zemljišnih zajednica i države u području planinskog masiva Risnjak: poslije čestih sječa bukve razvile su se često dvoslojne sastojine: u gornjem sloju jela s nešto bukve, u donjem sloju bukva s malo jele. Podrobnije podatke za fužinski bazen (gdje se jela mnogo suši) iznest ćemo u narednom studijskom radu. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 21 <-- 21 --> PDF |
3.22 Područje Risnjaka. Način utvrđivanja tokova omjera smjese retrospektivno na temelju podataka inventure i rezultati dobiveni takvim postupkom za područje sjeverozapadne Hrvatske izneseni su pred tri godine (Š a- fa r 1965.). Na risnjačkom području Dinarida razmjerno je velika drvna masa jele. Omjer smjese jele i bukve ovdje iznosi prosječno 62 : 38, tj. mnogo je veće učešće drvne mase jele nego na drugim planinama Hrvatskih Dinarida (M. Kapela 48%, V. Kapela 44%, Lič. Plješevica 22%, Sjev. Velebit 38%, Juž. Velebit 2%). Međutim, kad se razmatra odnos smjese po debljinskim razredima, po našoj metodi tako da svaki debljinski (vi gruboj prosječnosti unekoliko starosni) razred ima ukupan omjer 100%, tada se može razabrati da se tendencija razvitka omjera smjese kreće u smjeru smanjivanja omjera smjese jele, odnosno u smjeru obukovljivanja (v. pril. tabelu). Debljinski razred Bukv a Jela cm % drvne mase 60— 12 88 60—50 19 81 50—40, 32 68 40—30 49 51 30—20 63 37 20—10 65 35 Po podacima te tabele, od najviših debljinskih (u grubom prosjeku, dobnih) razreda prema nižima neprekidno se povećava omjer drvne mase bukve. Dobiva se dojam: što se bukva u prošlosti više sjekla, u novije doba više se podmlađivala. I ne samo po taksacijskim podacima. Po opažanju, ispod taksacijske granice ponajviše prevladava bukva (gdje sloj njenog mladog naraštaja nije uništen poslijeratnim jakim eksploatacijskim sječama debelih stabala). 3.3 Odnos prema bukvi i bukovini U toku razvitka šumske privrede mnogo se mijenjao odnos prema bukovini, dakle i prema bukovim sastojinama. Naprijed smo pokazali da se bukva mnogo iskorišćavala za proizvodnju pepeljike koja se upotrebljavala u tvornicama stakla. Racionalniji način iskorišćivanja bukovine bilo je ugljenarenje, uglavnom za potrebe primitivne proizvodnje željeza. Najbolja stabla sjekla su se za izradu vesala, kućne i poljoprivredne alate. Poslije početka industrijske revolucije i pronalaska jeftinih postupaka impregnacije, od bukovine se izrađuju željeznički pragovi i dr. Suhom destilacijom racionalnije se iskorišćuju lošiji dijelovi stabala. Sve više se smanjuje izrada bukovine u šumi i prelazi se na mehaničku i kemijsku preradu. Ipak, unatoč takvom povećavanju vrijednosti bukovine, odnos znatnog broja šumarskih stručnjaka prema bukvi bio je, pod utjecajem nauke o najvećoj zemljišnoj renti, nepovoljan. Razlozi su ovi: prosječan prirast bukovih sastojina je manji i mnogo manji nego prirast sastojina važnijih četinjača; ophodnja u bukovim sastojinama mora biti veća nego u sastojinama četinjača, pa je obrtanje uloženog kapitala polaganije; bukova stabla imaju manji postotak tehničke oblovine 447 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 22 <-- 22 --> PDF |
nego stabla četinjača; troškovi izrade i prerade bukovine su veći; za iskorišćavanje bukovine potrebno je veće znanje i iskustvo; mladi bukov naraštaj treba intenzivnije i ranije njegovati nego naraštaj četinjača pogotovo skioritnih; sitniji sortimenti bukovine nemaju takvu prođu kao tanji materijal četinjača; za melioraciju staništa i sastojina bolje su četinjače nego bukva. Zbog svega toga se u ovom stoljeću, u mješovitim sastojinama Gorskog kotara, i svjesno smanjivao omjer smjese bukve i tako povećavao omjer četinjača. Devastirane bukovine sastojine nisu se sistemski obnavljale vegetativno i generativno, nego su se unosile ekološki odgovarajuće i ekonomski potrebne četinjače, uglavnom jela i smreka. 4. Šumska privreda u okolici Fužina i Mrkoplja Na temelju tekstovnih i kartografskih materijala može se pretpostaviti da su naselja u navedenom bazenu postojala u XVII stoljeću. Pučanstvo se više povećavalo poslije izgradnje Karolinške ceste, tj. od trećeg decenija XVIII stoljeća. Ovi krajevi su tom saobraćajnicom bili direktno povezani s morem, pa su i šume tih bazena bile pristupačnije za prekomorsku trgovinu. Međutim, ta cesta (loše trasirana: mnoge strmine i protupadovi; velika izloženost jakim jesenskim i pretproljetnim oborinama, a zimi smježnim nanosima) bila je isprva i preuska te se teži i duži sortimenti drva nisu mogli prevoziti, odnosno prevoz je bio i težak i skup (zaprege su se počesto morale početveriti pa i pošesteriti). Stoga se može smatrati da su se u navedenom stoljeću iz spomenutih šumskih bazena izvozili ponajviše lakši i kraći proizvodi, kao što su ugljen, pepeljika, krovna daščica, vesla, dužica, kratke daske, drvo za poljoprivredne i obrtničke potrebe. Iskorišćavanje šuma sjeverno povećalo se od prvog decenija XIX stoljeća kad je izgrađena Lujzinska cesta. Ipak za teže Sortimente drva transport je bio još uvijek znatno skup zbog udaljenosti od mora (25—30 km). Tek poslije izgradnje željezničke pruge u osmom deceniju istog stoljeća veoma su se povećale mogućnosti za eksploataciju šuma fužinskog bazena. Unatoč takvom razvitku velikih prometnih žila, na temelju ličnog poznavanja možemo ustvrditi da je mreža šumskih putova bila slaba, čak i u prvoj polovici ovog stoljeća. Izgradnja novih šumskih putova i privremene šumske pruge početkom šestog decenija ovog stoljeća utjecala je da se sječa četinjača naglo povećala. Prva veća iskorišćavanja šumskih sastojina obavljala su se u bližim i manje strmim predjelima. Najviše se sjekla bukva: za ogrjev domaćeg življa i za proizvodnju ugljena. Ugljen se vjerojatno trošio u rudarskoj instalaciji koju je g. 1638. osnovao grof Petar Zrinjski u Licu nedaleko Fužina (fužina, fucine, fusine, peć). Poslije prestanka proizvodnje željeza, ugljen se otpremao u primorske luke. Skladišta drvenog ugljena postojala su već potkraj XVII stoljeća u Bakru i Bakarcu (Kraljevici). Velike količine bukovine spaljivale su se za proizvodnju pepeljike. Pepeljika se ne samo izvozila, ona se upotrebljavala i u zemlji. U XVIII stoljeću postojale su staklane kod Crnog Luga (g. 1729.) i Mrzle Vodice. U okolici Fužina prve pilane su razmjerno rano osnovane: u XVII i XVIII stoljeću. Najviše je pilana izgrađeno oko polovice XIX stoljeća. Kapacitet tih pilana bio je veoma malen, pa se može pretpostaviti da su se stabla četinjača razmjerno malo sjekla, sve do pojave parnih pilana u Lokvama, Vratima i drugdje. 448 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Kakvo je bilo gospodarenje šumama Gorskog kotara, osobito u okolici Fužina, u XVIII i XIX stoljeću, najbolje će nam prikazati izvadak iz Francis k o v i ć e v e studije: Oštre mjere u vezi s paljenjem ugljena upućuju na to da u vrijeme donošenja Šumskog reda (g. 1767.) u Gorskom kotaru postoji više talionica željeza koje su trošile velike količine drvenog ugljena. Nastala je jagma za što veću produkciju, bez obzira na stanje šuma. Opasnost obešuml javanja prijetila je (ne samo predjelima oko talionica u Čabru i Brodu na Kupi) i predjelima oko Mrzle Vodice, Lokava, Delnica i Fužina. Osim toga, velike količine drvenog ugljena trošile su se u mnogim kovačnicama, osobito uz Karolinšku cestu, zatim i uz Lujzijanu. Tek kasnije, pod konac XVIII stoljeća, krenut će drveni ugljen u većim masama na strana tržišta (skladišta u Bakarcu). Svjedočanstva iz početka XIX stoljeća kazuju da je paljenje ugljena u široj okolici Fužina devastiralo mnoge sastojine. Na taj način postaje razumljiva bojazan i dalekovidnost mjera upravljača bakarskog dominija pod kojim su bile i šume fužinskog bazena (tj. zabrana paljenja ugljena i vapna bez specijalnog odobrenja Direktorija u Bakru i bez rješenja šumarskih organa). Samo se po sebi razumije da su haračenju izloženi u prvom redu oni kompleksi koji su bili vi blizini glavnih prometnica. U to je vrijeme jedina veća prometna veza bila Karolinška cesta. Stoga je vjerojatno da su u doba okupacije najviše stradale šume fužinskog bazena. Za tu tezu postoji nekoliko mjerodavnih dokaza. Namjesničko vijeće u Zagrebu je g. 1857. uputilo u fužinsko područje poznatog stručnjaka J. R. Lorenza sa zadatkom da pregleda arhiv tamošnje šumarije. Taj stručnjak našao je niz dokumenata o izvršenim devastacijama šume i mjerama za zaštitu šuma. Iz arhivske građe šumske uprave u Fužinama izlazi da su šume tada najviše stradale od paljenja drvenog ugljena. Znači da je taj posao bio razgranjen i prije francuske okupacije, odnosno u doba željezarske manufakture, a poslije prestanka tog rada prodaja ugljena krenula je prema moru. Potkraj XVIII stoljeća odlazile su radničke partije iz čabarskog područja u fužinske i vinodolske državne šume na izradu potaše jer je ondašnje radne snage bilo premalo. Iz g. 1810. postoji dokumenat o zakupljivanju paljenja ugljena u šumskim predjelima koji se nalaze oko Fužina: Blatnik, Bitoraj, Skelić, Brestova draga, Rogozno, Suha Rječina, Osoj, Zelin i Stelnik te o prodaji stabala za ogrjevno drvo u šumama Jelenje Velo i Malo i Ravno Podolje te u šumama Jelenča i Zvirjak. 5. Zaključak Makar je u pojedinim krajevima Srednje Evrope već oko pola stoljeća povremeno isticana kriza održavanja i podmlađivanja jele, pojava naglijeg sušenja te četinjače u sjevernim Dinaridima, koje se imputira uglavnom utjecaju promjene klime (Brinar, 1964.), utjecaju čovjeka (Mlinšek, 1964.) i djelovanju moljca jelinih iglica (Spaić, 1968.), upozorava da je životna stabilnost jele i u Jugoslaviji postala sada problematična. U nastojanju da se što dublje uđe u ispitivanje povoda fiziološkom slabljenju i neznatnom podmlađivanju jele u Gorskom kotaru, u vezi sa mojim prijašnjim radovima o jeli i predlaganim ali neprihvaćenim mojim istraživačkim projektima, nastojao sam vanuredovnim radom da se navedeni problem zahvati sa što više strana. Prethodni zaključci iz dijela ovdje iznesene predstudije su ovi: 1. u negdašnjim prašumama Gorskog kotara, pogotovo u njegovom zapadnom području, velik je bio omjer drvne mase bukve, veći nego je danas; 2. u davnoj prošlosti bukva se mnogo više iskorišćavala nego četinjače, pa se omjer drvne mase jele povećao te je danas u višim debljinskim razredima vrlo velik; 449 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 24 <-- 24 --> PDF |
3. jake sječe prije i poslije II. svjetskog rata mnogo su otvorile sklop kro- Sanja, izmijenile sastojinsku klimu i tako znatno utjecale da se izmijenio kompleks ekoloških faktora; 4. stanja navedena pod t. 1—3 bila su povod da se u mnogim sastojinama više-manje izmijenila čitava biogeocenoza, a odraz takvih situacija jest: a) fiziološko slabljenje previše rasprostranjene jele, b) premalo podmlađivanje, slab ponik i podmladak jele, c) rasprostranjivanje nekad mnogo iskorišćivane bukve, d) nedovoljna rezistentnost jele štetnim utjecajima, e) bolji ekotop za biotski potencijal jelinog moljca. LITERATURA Bićanić , R.: Hrvatska ekonomika na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam. Knj. I. Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750—1860.). Jugosl. akad. zn. i umj. Zagreb, 1951. Brinar , M.: Življenjska kriza jelke na slovenskem ozemlju v zvezi s klimatičnimi fluktuacijami. Gozdarski vestnik, 1964. E 11 i n g e r, J.: Jedna o pepeljarenju. Šumarski list, 1886. Fr a n č i š k o vi ć, S.: Prilog proučavanju taksacionih elemenata u prebirnim šumama. Šumarski list, 1938. Frančšković , S.: Razvoj šumskog gospodarstva u zapadnom hrvatskom visočju tokom 13—19. stoljeća. Jugosl. ak. zn. i umj. Zagreb, 1965. Gašperšič : Razvojna dinamika mešanih gozdov jelke-bukve na Snežniku v zadnjih sto letih. Gozdarski vestnik, 1967. Grgurić , S.: Ekonomsko-historijski razvitak drvne industrije Hrvatske. Drvna industrija, Zagreb, 1967. Hire , D.: Vegetacija Gorskog kotara. Jugosl. ak. zn. i umj. Zagreb, 1896. Kesterčanek , F.: Prilozi za poviest šuma i šumskog gospodarstva kod Hrvata. Šumarski list, 1882. Kos ovi ć, B.: Prvi šumarski opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od dalmatinske međe do Ogulina. Zagreb, 1914. Mirk o vic, M.: Ekonomska historija Jugoslavije, II. izd. Zagreb, 1962. M a j n a r i ć, J.: Osvrt na kras Grobnika. Šumarski list, 1891. Mlinšek , D.: Sušenje jelke v Sloveniji — prvi izsledki. Gozdarski vestnik, 1964. Radošević , M.: Pabirci za šumarsku poviest hrvatsko-srbskih šuma. Šumarski list, 1891. i 1892. S e 1 a k, J.: Razvitak naše drvne industrije. Pola stoljeća šumarstva. Zagreb, 1935. S p a i ć, I.: Neka ekološka opažanja i rezultati suzbijanja moljca jelinih iglica (Argyresthia fundella F. R.). Šumarski list, 1968. Strohal , R.: Uz Lujzinsku cestu. Zagreb, 1935. Šafar , J.: Problem nadiranja i širenja bukve u arealu jele, Anali Inst. za eksper. šumarstvo Jugosl. akad. zn. i umj. Zagreb, 1955. Šafar , J.: Pojava širenja bukve na Dinaridima Hrvatske. Šumarski list, 1965. Šafar , J.: Tokovi izmjene smjese jele i bukve u prašumi. Šumarski list, 1968. Vrgoč , A.: Monopol potaše u bivšoj hrvatskoj Vojnoj Krajini. Zagreb, 1939. Z e z u 1 k a, I.: Naši bukvici, njihova uporaba i unovčenje. Šumarski list, 1886. |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 25 <-- 25 --> PDF |
BEITRÄGE ZUR LÖSUNG VON PROBLEMEN DER ERHALTUNG UND VERJÜNGUNG DER WEISSTANNE IM GEBIET VON GORSKI KOTAR I. Historischer Umris anthropogener Einflüsse Zusammenfassung Als die weitverbreiteste Baumnadelart der jugoslawischen Wälder im nordvestlichen Teil der Dinariden Kroatiens wird die Tanne immer mehr gefährdet: im Laufe der letzten Jahrzehnte wird sie sehr wenig verjüngt und im Laufe der letzten Jahre stirbt sie erheblich ab. Im Zusammenhang mit seinen anderen fachlichen und wissenschaftlichen Abhandulngen ist der Autor bestrebt, in der vorliegenden Vorstudie auf Grund der bistoriographischen Angaben und Aufnahmen des Verlaufs des Mischungsverhältnisses jene anthropogenes Veranlassungen zu entdecken, welche dazu beigetragen haben, dass di Tanne wahrscheinlich physiologisch geschwächt ist und an Wiederstandsfähigkeit gegen die ungünstigen Einflüsse der ökologischen und biotischen Faktoren eingebüsst hat. Einst herrschte im gesamten Gebiet die Buche vor. Durch starke Hiebe der Buche für das Brennholz und besonders für die Holzkohle und Pottasche (K?COs) u.a.m. hat sich das Verhältnis sehr zugunsten der Tanne verbessert (s. in der Anlage die Tabellen über das Mischungsverhältnis in */o der Tanne und Buche für den Zeitabschnitt 1867—1930, über den Hiebsatz in ">/o des Laub- und Nadelholzes für den Zeitabschnitt 1875—1938, und das Mischungsverhältnis in ´"/o der Tanne und Buche nach den Durchmesser- (gewissermassen Alters-Stufen). Durch starke Nachkriegs- Hiebe wurde der Kronenschluss sehr aufgelichtet. Auf Grund dieser Angaben und Betrachtungen ist der Autor der Ansicht, dass in den genannten Wäldern das biogeozönotische Gleichgewicht gestört worden ist (wahrscheinlich wirkte dabei auch die Veränderung des Grossklimas mit). Ein solcher Entwicklungsgang wirkte ungünstig auch auf die Verjüngung und Erhaltung der sehr empfindlichen Tanne, auf das Eindringen und die Ausbreitung der heliophileren, thermophileren und aggressiveren Buche sowie auf die Massenvermehrung der Schadinsekten, besonders der Tannennadelmotte (Argyresthia fundella F. R.). In den südlichen Gebirgen der Dinariden dagegen, wo die Tanne mehr gehauen wurde und wo, verhältnismässig grössere Buchenvorräte vorhanden sind, ist die Tanne relativ gut erhalten, und sie verjüngt sich nicht nur in den Hochwäldern, sondern auch in den Ausschlagwäldern. Es mag angenommen werden, dass im Laufe einer solchen Entwicklung das Gleichgewicht des biologisch-ökologischen Komplexes, welchen der Mensch durch überhiebe zerstört hat, wiederhergestellt wird. |