DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1968 str. 30 <-- 30 --> PDF |
nost unutar rase, vrste ili populacije, ukoliko je uvjetovana razlikama u nas ljeđu organizma, nazivamo nasljednom ili genetskom, varijabil nosti. Rekli smo da genotip u interakciji s faktorima sredine formira određeni fenotip. Raspon između minimalnih vrijednosti za određeno svojstvo koje promatramo te njegovih maksimalnih vrijednosti nazivamo normo m reak cije dotičnog organizma. Za uspješno oplemenjivanje pojedinih vrsta vrlo je važno upoznati normu reakcije. Norma reakcije nije samo karakteristična za populaciju određene vrste, nego vrlo dobro karakterizira mogućonsti reagiranja za određene subpopulacije koje su sastavni dio jedne velike populacije određene vrste, a specijalno su se prilagodile određenim uvjetima sredine kroz dugi period evolucije. Različita širina varijabilnosti koja karakterizira određene subpopulacije može nas navesti na predpostavku da se tu radi o nasljednoj varijabilnosti (ako su subpopulacije rasle pod približno istim ekološkim uvjetima). Ako to nije slučaj onda je potrebno izvršiti provjeravanje da li različitu širinu varijabilnosti uvjetuju različite prilike pod kojima određene subpopulacije egzistiraju ili je različita širina varijabilnost genetskog karaktera. Do takvog zaključka možemo doći samo na temelju analize testa potomstva ili pomoću klonskih testova. Nasljedna varijabilnost unutar ili između prirodnih populacija nastaje promjenom frekvencije gena i genotipova u populacijama. (Wrigh t 52). Prema današnjim nazorima u populacionoj genetici, a po W r i g h t-u (52) i Vidak.ović u (47) u velikim populacijama postoje četiri glavna procesa koji dovode do promjene frekvencije gena i genotipova, a to su: migracija , mutacija, selekcija i izolacija. Kod migracij e stupanj promjene frekvencije gena u populaciji koji je prouzrokovala imigracija ili emigracija ovisi o stupnju imigracije odnosno emigracije i o diferenciji frekvencije gena između imigranata i urođenika. Mutacij e mogu biti rijetko bez ponavljanja, ali češće s ponavljanjem. Mutacija koja se ne ponavlja nema većeg značenja kod promjene frekvencije gena budući da produkt takve mutacije ima vrlo malo izgleda da preživi u velikoj populaciji. Samo mutacije koja se ponavljaju imaju utjecaj na promjenu frekvencije gena. Da li će neka mutacija s vremenom dovesti do promjene frekvencije gena ovisi u prvom redu o selekciji . Selekcija utječe na promjenu frekvencije gena i genotipova u populacijama. Prema W r i g h t-u (52) djelovanje selekcije može imati različite efekte i to: 1. Favoriziranje povećanja homozigotnih dominantnih genotipova a u isto vrijeme eliminaciju recesivnih homozigota; 2. Za heterozigote a protiv homozigotnih genotipova; 3. U pravcu favoriziranja recesivnih homozigota a eliminiranju dominantnih homozigota i heterozigota. Selekcija je najuspješnija kod intermedijarne frekvencije gena, a manje uspijeva kada je dominantni alel čest ili vrlo rijedak. Isto tako treba napomenuti da je selekcija protiv recesivnog alela ekstremno neefikasna kada je recesivni alel rijedak. Ukoliko je taj alel rijedak tada je skoro isključivo sadržan kod heterozigota (W righ t 52). Izolacij a može biti geografska i biološka. U izoliranim populacijama dolazi do stvaranja novih rasa koje su najbolje prilagođene određenom staništu. U malim izoliranim populacijama dolazi do inbreedinga koji dovodi do pro 2H |