DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1967 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Izbor filma je vrlo važan element kod istraživanja njemačkih šumarskih stručnjaka. Posebno ih zanima koje se zrake i koliko reflektiraju od pojedinih vrsta drveća kao i od iste vrste drveća, ali različita zdravstvenog stanja, vitalnosti i energije rasta. Teško je teoretski izračunati koje i koliko će se zraka reflektirati od grupe ili pojedinih stabala. U SAD i SSSR-u stručnjaci mjere reflekse cijele krošnje direktno na terenu. U Njemačkoj DR nemaju tih mogućnosti. Zbog toga rade svoja istraživanja u manjem obimu. Skidaju pojedine dijelove krošanja ili iglice u zavisnosti od pretpostavljenih uzroka promjene refleksije. Npr. uzimaju grančice za koje smatraju da su oštećene dimom s udaljenosti 2, 4, 6, 8 km od izvora dima. Pomoću spektrometra mjere u laboratoriju (Beckmannov spektrograf) spektar refleksije. Na taj način dobili su slijedeće vrlo interesantne rezultate: — kod plavog svjetla (390—500 milimikrona) vraćaju sve probe jednako oko 10% svjetla. Sve ostalo apsorbiraju; — zeleno svjetlo (500—600 milimikrona) reflektiraju bolesne grančice u većoj količini. Niti u toj zoni ne mogu se jasno ocijeniti štete od dima; — u području crvenog svjetla (600—650 milimikrona) također nema velikih razlika između uzoraka. Krivulje refleksije su vrlo blizu, i na slici se razlike ne mogu očito raspoznati; — zona infracrvenog svjetla (680—900 milimikrona) omogućuje dobru ocjenu razlike između zdravih i bolesnih stabala. Oštećena stabla apsorbiraju malo (20%), a zdrava mnogo više (40%) zraka svjetla ovog područja. Iz navedenoga proizlazi da je za ocjenu šteta najbolje ako se upotrijebi infracrveni film. Infracrveni film s gornjom granicom 800 milimikrona i upotrebljenim filterom Rb 8, koji eliminira zrake ispod 700 milimikrona, daje vrlo dobre razlike između zdravih, bolesnih i suhih stabala. Slabija strana infracrvenog filma jest da oštećena stabla prikazuje tamno. Ako međutim, želimo nešto istaći, u šumi, to mora biti svijetlo, da se razlikuje od sjena. U šumi se štete različitog porijekla mogu dobro razlikovati i s panhromatski m. filmom. Panhromatski film je osjetljiv na žutu boju između 500 i 700 milimikrona i vrlo dobro razlučuje svijetložutu od tamnožute boje. Ako se u jednoj sastojini želi pomoću panhromatske snimke ocijenili učešće suhih stabala, mora se uzeti film s gornjom granicom osjetljivosti od 700 milimikrona. Donja granica od 600 milimikrona određuje se filterima RG 1 ili RG 2 koji eliminiraju´ zrake ispod 600 milimikrona. Prema istraživanjima film u boji (color film) zasada u Nj. DR ne dolazi u obzir za šumarska istraživanja. On je 4 puta skuplji od normalnog filma. Razlike koje dobivamo nisu međutim u boji, nego u tonu. Do sada su postigli najbolje rezultate šumarski stručnjaci Njemačke DR u istraživanju sa spektrozonalnim dvoslojnim filmom (false color film). Upotrebljavaju ruski spektrozonalni film s oznakom SN-2M. Taj film je osjetljiv u različitim zonama spektra. Sastoji se iz dva sloja. Osnovni sloj mu je infracrveni film. Takav sloj daje slici plavozeleni ton. Zdrave krošnje, na primjer, daju u ovom sloju jaku plavozelenu boju, a bolesne slabu plavozelenu boju. Iznad infracrvenog sloja je panhromatski sloj, i u njemu je jedna obojena crta (jedan obojeni ton). Pozitiv je normalni film u boji s tri sloja. 406 |