DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1967 str. 82     <-- 82 -->        PDF

c^ekccloQ


ING. JOSIP MIHIC


8. siječnja 1967. umro je nakon duge i
teške bolesti u Zagrebu, gdje je na Mirogoju
i pokopan, najstariji aktivni šumar
Šumskog gospodarstva Varaždin ing. Josip
Mihić.
Rodio se 17. srpnja 1901. u siromašnoj
ličkoj obitelji u Gospiću i cijelog svog života
mučno se probijao naprijed, a sve što
je u životu postigao, postigao je jakom voljom,
temeljitim poznavanjem, svoje struke,
poslovičnim poštenjem, nekompromisnim
držanjem u pitanjima struke i velikom
humanošću.


Nemajući sredstava za školovanje, nakon
velike mature godinu dana bio je učitelj.
Nakon toga je studirao u Češkoj
rudarstvo, no ostavši bez sredstava ostavlja
taj studij, a. ljubav prema biološkim
naukama privukla ga je na Šumarski fakultet
u Zagrebu, gdje je i zarađivao
svagdašnji kruh i studirao i diplomirao
kao šumarski inženjer 1929. godine.


Pedagoško zvanje nije mu bilo beskorisno,
jer je ostavilo u cijelom njegovom dalnjem
radu neobično mnogo smisla za sistematiku
i logiku i napravilo od pokojnog
Jose vanrednog psihologa i pedagoga,
koji je svoje znanje i bogato životno iskustvo
nesebično prenosio na svoju okolinu.


Još kao student službovao je neko vrijeme
kod Kotarske uprave u Našicama, a
kao svršeni šumarski inženjer kod Direkcije
šuma Sarajevo i Direkcije šuma Banja
Luka, ali najveći dio svog rada proveo
je u Ludbregu i Ivancu. Radeći u Ludbregu
— sa jednim prekidom od godine
dana službovanja u Donjoj Stubici — od
1932. do 1947. godine tj. gotovo petnaest
godina ostavio je lijepo sačuvane i unaprijeđene
šume zemljišnih zajednica, koje
je u to doba bilo najteže sačuvati pa one
i danas čine vrijedni sastavni dio društvenih
šuma Šumarije Ludbreg.


Kao šumar praktičar uvidio je već pred
34 godine veliku važnost i vrijednost četinjača
i unašao četinjače u malo vrijedne
šume listača na obroncima Kalnika.


No, pravu svoju djelatnost razvio je tek
u Ivancu gdje je — sa prekidom od jedne
gcdine dok je bio tehnički direktor Šumskog
goipodarstva u Varaždinu — službovao
od 1947. godine pa do svoje smrti tj.
gotovo 20 godina. I ovdje je unašao četinjače
na ivančici i Ravnoj Gori davno
pri„e nego li je to postalo službeni postulat.
Zna.ući da je za napredno šumarstvo
potrebna izgradnja šumskih cesta uporno
se borio da se to ostvari.


Izgradnja šumske ceste Trakošćan—Cemernica
u gospodarskoj jedinici Trakošćan
koja će se u produžetku vezati na
Zagorsku magistralu kod Macelja i šumska
cesta Predragov put u gospodarskoj
jedinici Ravna Gora, njegova je glavna
zasluga, a da nije dočekao dovršenje šumske
ceste u gospodarsku jedinicu Sjeverna
Ivančica.


Ostvarenje tih građevinskih radova nije
bilo lako obzirom na mala financijska
sredstva i slabe fondove kojima je raspolagala
Šumarija Ivanec i kasnije Šumsko
gospodarstvo Varaždin.


Da se gorske kose Kalnika, Ivančice,
Ravne Gore i Trakošćana — koje je toliko
volio — danas ponosno zelene i imponiraju
svojim šumskim fondom preuzimajući
uz privrednu i turističku funkciju, dobrim
dijelom njegova je zasluga.


Teška bolest koja ga je već odavna mučila,
spriječila je da dulje ostane od jedne
godine na dužnosti tehničkog direktora i
on se ponovno vraća kao upravitelj Šumarije
u Ivanec.


Posebnu zahvalnost treba mu iskazati
zato što je uspio sačuvati šumu oko dvorca
i jezera Trakošćan, a koja je kasnije
proglašena za park-šumu i koja čini sa
dvorcem i jezerom jednu nerazdjeljivu
cjelinu. U doba atake na sačuvane šume
dok još nijesu postojali efikasni propisi


o zaštiti prirode, pravilno je ocijenio estetsku
i turističku vrijednost šume i što je
još važnije, znao je za svoje postavke preči
obiti mjerodavne faktore tako da su stali
na njegovu stranu pa je u svojim plemenitim
nastojanjima uspio.