DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1967 str. 82 <-- 82 --> PDF |
c^ekccloQ ING. JOSIP MIHIC 8. siječnja 1967. umro je nakon duge i teške bolesti u Zagrebu, gdje je na Mirogoju i pokopan, najstariji aktivni šumar Šumskog gospodarstva Varaždin ing. Josip Mihić. Rodio se 17. srpnja 1901. u siromašnoj ličkoj obitelji u Gospiću i cijelog svog života mučno se probijao naprijed, a sve što je u životu postigao, postigao je jakom voljom, temeljitim poznavanjem, svoje struke, poslovičnim poštenjem, nekompromisnim držanjem u pitanjima struke i velikom humanošću. Nemajući sredstava za školovanje, nakon velike mature godinu dana bio je učitelj. Nakon toga je studirao u Češkoj rudarstvo, no ostavši bez sredstava ostavlja taj studij, a. ljubav prema biološkim naukama privukla ga je na Šumarski fakultet u Zagrebu, gdje je i zarađivao svagdašnji kruh i studirao i diplomirao kao šumarski inženjer 1929. godine. Pedagoško zvanje nije mu bilo beskorisno, jer je ostavilo u cijelom njegovom dalnjem radu neobično mnogo smisla za sistematiku i logiku i napravilo od pokojnog Jose vanrednog psihologa i pedagoga, koji je svoje znanje i bogato životno iskustvo nesebično prenosio na svoju okolinu. Još kao student službovao je neko vrijeme kod Kotarske uprave u Našicama, a kao svršeni šumarski inženjer kod Direkcije šuma Sarajevo i Direkcije šuma Banja Luka, ali najveći dio svog rada proveo je u Ludbregu i Ivancu. Radeći u Ludbregu — sa jednim prekidom od godine dana službovanja u Donjoj Stubici — od 1932. do 1947. godine tj. gotovo petnaest godina ostavio je lijepo sačuvane i unaprijeđene šume zemljišnih zajednica, koje je u to doba bilo najteže sačuvati pa one i danas čine vrijedni sastavni dio društvenih šuma Šumarije Ludbreg. Kao šumar praktičar uvidio je već pred 34 godine veliku važnost i vrijednost četinjača i unašao četinjače u malo vrijedne šume listača na obroncima Kalnika. No, pravu svoju djelatnost razvio je tek u Ivancu gdje je — sa prekidom od jedne gcdine dok je bio tehnički direktor Šumskog goipodarstva u Varaždinu — službovao od 1947. godine pa do svoje smrti tj. gotovo 20 godina. I ovdje je unašao četinjače na ivančici i Ravnoj Gori davno pri„e nego li je to postalo službeni postulat. Zna.ući da je za napredno šumarstvo potrebna izgradnja šumskih cesta uporno se borio da se to ostvari. Izgradnja šumske ceste Trakošćan—Cemernica u gospodarskoj jedinici Trakošćan koja će se u produžetku vezati na Zagorsku magistralu kod Macelja i šumska cesta Predragov put u gospodarskoj jedinici Ravna Gora, njegova je glavna zasluga, a da nije dočekao dovršenje šumske ceste u gospodarsku jedinicu Sjeverna Ivančica. Ostvarenje tih građevinskih radova nije bilo lako obzirom na mala financijska sredstva i slabe fondove kojima je raspolagala Šumarija Ivanec i kasnije Šumsko gospodarstvo Varaždin. Da se gorske kose Kalnika, Ivančice, Ravne Gore i Trakošćana — koje je toliko volio — danas ponosno zelene i imponiraju svojim šumskim fondom preuzimajući uz privrednu i turističku funkciju, dobrim dijelom njegova je zasluga. Teška bolest koja ga je već odavna mučila, spriječila je da dulje ostane od jedne godine na dužnosti tehničkog direktora i on se ponovno vraća kao upravitelj Šumarije u Ivanec. Posebnu zahvalnost treba mu iskazati zato što je uspio sačuvati šumu oko dvorca i jezera Trakošćan, a koja je kasnije proglašena za park-šumu i koja čini sa dvorcem i jezerom jednu nerazdjeljivu cjelinu. U doba atake na sačuvane šume dok još nijesu postojali efikasni propisi o zaštiti prirode, pravilno je ocijenio estetsku i turističku vrijednost šume i što je još važnije, znao je za svoje postavke preči obiti mjerodavne faktore tako da su stali na njegovu stranu pa je u svojim plemenitim nastojanjima uspio. |