DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 5 <-- 5 --> PDF |
Kod šumskog drveća postoji velika varijabilnost. Poznato je da unutar jedne vrste postoji varijabilnost u mnogim morfološkim, anatomskim i fiziološkim karakteristikama. Ta varijabilnost može biti izražena i u taksonomskom smislu. Ona je definirana kao forma, varijetet ili podvrsta. Često puta varijabilnost je izražena samo kao rasa ili ekotip. Nas u ovom slučaju uglavnom interesiraju te najniže, najsuptilnije varijacije koje postoje kod jedne vrste. Rekli smo da prirodna sastojina predstavlja jednu populaciju ili dio populacije, koja se sastoji od više genotipova. Uzmimo npr. da promatramo samo jedno svojstvo u sastojini, npr. broj grana. Neka stabla imaju mali broj grana, a druga veoma veliki broj. Pretpostavimo da je svojstvo s malim brojem grana dominantno i označimo ga s A. Genotip je prema tome AA. Biljke koje imaju veliki broj grana imaju genetsku konstituciju aa. Interesantno je znati kolika je frekvencija gena A i a u toj sastojini tj. populaciji. Uzmimo da je frekvencija gena A jednaka p, a gena a jednaka q. Tada je frekvencija genotipova AA p2, od Aa genotipova 2 pq, a od aa genotipova q2. U tom slučaju kažemo da je populacija u ravnoteži (Hardy- Weinbergov zakon). Taj slučaj bi bio onda kada ne bi bilo evolucionih procesa i kada čovjek ne bi djelovao u sastojini. Zamislimo da se svi i A i a geni nalaze u jednom bazenu i da se kopulacija (oplodnja) gameta (gena) vrši slučajnim rasporedom. Tada je frekvencija genotipova stalna i iznosi p- : 2pq : q2. Nas interesira kako bi tu sastojinu poboljšali odnosno kako bi u slijedećoj generaciji dobili izvjesno genetsko poboljšanje. To je moguće postići ako postojeću frekvenciju genotipova poremetimo u prilog onih genotipova koji su za nas interesantni. Tim problemima se bavi populaciona genetika. Evolucioni procesi se stalno odvijaju u prirodi. Faktori evolucije su: selekcija, migracija, izolacija i mutacija. Važno je kako ćemo mi usmjeriti te procese da bismo dobili izvjesno genetsko poboljšanje u slijedećim generacijama. U kojem pravcu možemo djelovati? Najprije moramo ustanoviti šta imsmo. Potrebno je ustanoviti kakva je varijabilnost u jednoj ili više sastojina. To znači da treba ustanoviti frekvenciju pojedinog svojstva. Ako se radi o granatosti onda trebamo znati koliko je stabala jako granatih, koliko je stabala sa veoma malo grana i koliko je onih između jednih i drugih da kažemo intermedijarnih. To se mora utvrditi ako želimo ustanoviti kakvo poboljšanje možemo postići u slijedećoj generaciji. Na osnovi utvrđivanja varijacija koje postoje u jednoj sastojini možemo ustanoviti: 1. Da li se radi o kontinuiranoj ili o isprekidanoj (diskontinuiranoj) varijabilnosti. 2. Da li se radi o rasama il ne. Ako postoji diskontinuiranost varijacija to je indikacija da bi mogle postojat rase. Ako su te varijacije prostorno jasno ograničene, onda je to jedan čvrsti dokaz o postojanju rasa. 3. Na osnovi utvrđene varijabilnosti možemo dobiti jednu predodžbu o nasljeđivanju ispitivanog svojstva. Ako je varijabilnost diskontinuiranog karaktera onda može biti ili da je stupanj nasljednosti toga svojstva visok ili pak da je karakteristika uslovljena s manjim brojem gena. Ukoliko je krivulja za distribuciju frekvencija ispitivanog svojstva asimetrična, to nam pokazuje da se svojstvo nasljeđuje u dominantnom obliku ili pak da je utjecaj okoline na različite genotipove nejednak. Na grafikonu 1 prema AUardu (1) vidimo kakva je varijabilnost ako je svojstvo dominantno i ako nije dominantno, a uvjetovano je jednim parom alelomorfnih gena. Ako nema dominantnog nasljeđivanja onda je krivulja normalna binomska. Ako je pak nasljeđivanje dominantno onda krivulja nije binomska. Osim toga na oblik krivulje utječe i stupanj nasljednosti. Što je stupanj nasljednosti viši krivulja je više diskontinuirana i obrnuto. |