DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 40 <-- 40 --> PDF |
Sa ua$u pcak&u VELIKA BOROVA PIPA Hylobius abietis L. Dr IVAN SPAIC UVOD Velika ili smeđa borova pipa Hylobius abietis L. (Curculionidae, Coleoptera) spada među najopasnije štetnike borovih kultura. Naročito je opasna za kulture podignute umjetnim putem. Ona je, prema tome, štetnik intenzivnog šumskog gospodarstva, za razliku od mnogih drugih štetnika, koji mogu prouzrokovati velike štete samo u uslovima ekstenzivnog gospodarenja. To donekle potvrđuje i činjenica da je velika borova pipa veliki štetnik u srednjeevropskim i skandinavskim zemljama s intenzivnim šumarstvom, dok je u našoj zemlji njena štetnost počela dolaziti do izražaja tek nakon II Svjetskog rata u novoosnovanim kulturama. Na značaj ovog štetnika ukazuje i ovaj podatak: u Švedskoj, Danskoj, Norveškoj i Finskoj zajednički su organizirana istraživanja ovog štetnika, koja se po istom planu obavljaju na 33 različita mjesta u ovim zemljama. Malo je u kojemu štetniku u Evropi posvećena tolika pažnja. Hylobius abietis je kao insekatska vrsta kod nas odavna poznat, ali se praktično šumarstvo nije s njim nikada bavilo, jer nije bilo šteta. Međutim tokom posljednjeg decenija i kod nas je ovaj insekt prouzrokovao velike štete u borovim kulturama. S obzirom na naš perspektivni plan očetinjavanja, o ovom štetniku treba najozbiljnije voditi računa. MORFOLOGIJA Imag o — vel. borove pipe dug je 7—17 mm. Prema tome kornjaši dosta variraju u veličini. Ženke su redovito veće od mužjaka. Glava je, kao i kod ostalih pripadnika ove porodice, produžena u rilo, koje je kod vel. borove pipe relativno debelo i na kraju prošireno. Ticala su smještena na kraju rila (kod dosta sličnih vrsta roda Pissodes ticala se nalaze na sredini rila). Osnovna boja ovog insekta dosta se mijenja sa starošću. Sasvim mladi kornjaši su crvenkastosmeđi, a stari mogu biti skoro sasvim crni. Obično su vratni štit i pokrilja smeđi do crnosmeđi. Na pokrilju se nalaze skupine bjelkastih ili žućkastih ljuštičavih dlačica, koje obrazuju šare u vidu triju nepravilnih, poprečnih, koso smještenih svjetlih pruga. Svjetle šare na pokrilju mogu kod starih kornjaša skoro potpuno nestati tako da oni izgledaju jednobojni. Na unutrašnjoj strani bedara nalazi se po jedan jaki zubac (Pissodes vrste nemaju na bedrima zupce) (SI. 1). Larv a — je bijeložućkasta s tamnosmeđom glavom, bez nogu. Tijelo joj je nešto savijeno. Odrasla larva duga je do 14 mm. Izradu ovog članka financirao je Jugoslavenski institut za četinjače, Jastrebarsko, iz sredstava dobijenih od iSav. fonda za naučni rad. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 41 <-- 41 --> PDF |
BIOLOGIJA Ciklus generacija velike borove pipe dosta je zamršen. Uzrok tome je u prvom redu činjenica da je trajanje razvoja predimaginalnih stadija veoma ovisno o temperaturi. Osim toga kod ove vrste kornjaši ne uginu odmah nakon kopulacije odnosno odlaganja jaja, nego žive 2—3 godine i tokom čitavog ži- Sl. 1. Velika borova pipa Hylobius abietis. !Po Schwerdtfegeru vota mogu odlagati jaja. Na taj način iz odloženih jaja počnu se razvijati ličinke u različito godišnje doba, iz ikojih se opet u različito doba razvijaju kornjaši pa stoga ne postoji jasna i oštra granica između pojave pojedinih generacija. Ipak postoje dva glavna roka pojave kornjaša (i s tim u vezi dva glavna perioda postanka šteta), a to su april—maj te juli—august. Kornjaši se pojavljuju već u martu, no pretežno u aprilu. Nakon dopunskog žderanja u cilju spolnog dozrijevanja odlažu u maju jaja. Ako su prilike za razvoj naročito povoljne, iz ovih se jaja već za 3—4 mjeseca razviju spolno nezrela imaga, koja se pojavljuju u augustu-septembru. Ona izgrizaju koru, a zatim se povlače na prezimljavanje. U proljeće izlaze iz zimskih skloništa, po |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 42 <-- 42 --> PDF |
novno nagrizaju koru i nakon toga odlažu jaja. Ovo je, dakle — s obzirom na vremenski razmak od pojave do pojave jaja — jednogodišnja generacija. Ako prilike za razvoj nisu posebno povoljne, iz jaja odloženih u maju kornjaši se razviju tek za 12 mjeseci. Ovi kornjaši su navodno odmah sposobni za odlaganje jaja bez prethodnog dopunskog žderanja. Ovo je tipična, također jednogodišnja generacija. Razvoj od jajeta do spolno nezrelog imaga može trajati i oko 15 mjeseci. Iz jaja odloženih u maju razviju se ličinke, koje prezime te se ´kornjaši pojavljuju tek u julu-augustu. Oni vrše dopunsko žderanje, zatim se povlače na prezimljavanje i odlažu jaja idućeg proljeća. Prema tome ovo je dvogodišnja generacija. Kako je ve ćrečeno, osim glavnog odlaganja jaja u maju, stari kornjaši, koji su već jednom odložiti jaja, mogu nakon regeneracionog žderanja i eventualno ponovnog kopuliranja nastaviti s odlaganjem tokom čitavog vegetacijskog perioda, što granicu između pojave pojedinih generacija čini još nejasnijom. Ovi kornjaši prezimljuju uglavnom u humusu, zatim uz pridanak debla, ispod natrulih ležećih stabala, pod kamenjem i si. Kornjaši odlažu jaja najvećim dijelom u svježe panjeve bora i smreke. U tu svrhu oni izgrizu u kori rupicu, u koju odlože 1—5 jaja. Jedna ženka odloži u svemu 60—lO´O jaja. Ženke jednako često odlažu jaja i u žile svježih panjeva, zbog čega se ubušuju u zemlju. Pri tome mogu biti korištene žile sve do 1—2 cm debljine. Odlaganje jaja u polusuha ili oštećena dubeća stabla mnogo je rjeđe. Iz jaja se nakon 2—3 tjedna izlegu ličinke, koje buše hodnike prema korjenu odnosno u žile. Hodnici su dugi, ispočetka tanki, a kasnije postepeno sve deblji, potpuno ispunjeni crvotočinom. Oni se najprije nalaze u liku, a zatim zalaze u bjeliku. Prije kukuljenja ličinka izgrize duboko u bjeliki zipku, koju zatvori grubom crvotočinom. i u njoj se zakukulji. Pri izlasku imago izgrize na kori okruglu rupu. Mladi kornjaši mogu dobro i dugo letjeti, a iza prvog odlaganja u maju obično se kreću hodanjem. Mladi kornjaši vrše dopunsko, a stari regeneraciono žderanje nagrizajući koru na tankim granama u krošnjama odraslih stabala ili mladih, 3—6 godišnjih biljki. Štete na starim stablima nisu od posebnog značaja, ali na mladim biljkama mogu biti katastrofalne. STETE Kod većine pipa glavnu štetu uzrokuju ličinke, dok su imaga obično mnogo manje štetna. Kod velike borove pipe je obrnuto: glavne, često puta ogromne štete nanose imaga, dok su ličinke u tom pogledu indiferentne. Ličinke se gotovo isključivo razvijaju u panjevima i njihovom korijenju. Učinak njihovog žderanja nema dakle gospodarsku važnost pa bi ga se čak eventualno moglo smatrati korisnim s obzirom na brže raspadanje panjeva. Ukoliko se pak ličinke razvijaju u dubećim stablima — što je mnogo rjeđe — onda se isključivo radi o polusuhim stablima, koja bi se ionako uskoro potpuno posušila. Gospodarska je važnost ovog insekta u oštećivanju kore, što čine kornjaši, posebno na mladim biljkama. Na odraslim stablima jake krošnje po koja posušena tanka grana ne predstavlja veću štetu. Međutim mlade borove kulture |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 43 <-- 43 --> PDF |
mogu uslijed ovog oštećivanja biti potpuno uništene. Kornjaši oštećuju koru izgrizajući relativno malene, ali mnogobrojne rupice sve do bjelike i to kako na debalcu, tako i na postranim grančicama. Ukoliko kora bude izgrižena unaokolo stabalca — što je kod jakog napadaja redovit slučaj — prekida se provodni sistem i biljka ugine (si. 2). Na taj način mogu biti uništene borove kulture na velikim površinama. Naročitoj su opasnosti izvrgnute kulture, podignute na novim sječinama. Veliki broj svježih panjeva djeluje poput magneta na kornjaše, koji se ovdje sa svih strana masovno sakupljaju jer nalaze optimalne prilike za svoj razvoj. Kornjaši mnogo jače napadaju sađene biljke od samoniklih. Zbog toga su umjetne kulture daleko jače ugrožene od prirodnog mladika. S obzirom na razvoj generacija postoje dva glavna perioda oštećivanja biljki: proljetni (u maju) i ljetni (u augustu). Međutim kako je već navedeno, oštećenja nešto slabijeg intenziteta nastaju tokom čitavog vegetacijskog perioda, a vrše ga uglavnom stari kornjaši. SI. 2. Velika borova pipa. a) Kornjaši na mladom boru (iz Forestry Commission) b) Stabalce oštećeno od kornjaša (iz Ecksteina). SIMPTOMI NAPADAJA Napadnute biljke kunjaju, iglice žute, stabalca se postepeno suše. Na debalcu i postranim izbojcima nalaze se nepravilne ili okruglaste grizotine veličine graška ili graha (si. 2b). Grizotina ima oblik lijevka, tj. od površine prema unutra se sužava. Na rubovima grizotine curi smola. Oštećena mjesta |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 44 <-- 44 --> PDF |
mogu biti tako mnogobrojna da se međusobno dotiču. U okolnim izolacionim kanalima s glatkim stijenama mogu se naći ulovljeni kornjaši velike borove pipe. Kornjaši su inače noćne životinje pa oštećivanje biljki vrše gotovo isključivo noću. BILJKE HRANITELJKE Velika borova pipa prvenstveno je štetnik bora, a zatim smreke. Ona napada i druge četinjače, ali mnogo manje. Ipak štete na borovcu i duglaziji mogu biti znatne, a također i na arišu. Jela je mnogo manje ugrožena. Listače i to hrast, bukvu, brezu, johu i dr. napada samo iznimno i to ako su zasađene na sječinama s neiskrčenim svježim panjevima bora ili smreke. PRIRODNI NEPRIJATELJI Velika borova pipa ima u prirodi znatan broj neprijatelja, među kojima su brojniji grabežljiva, a manje brojni paraziti. U tamanjenju ovog štetnog insekta naročito se ističu ptice i to vrana, svraka, šojika, čvorak, drozd, djetlići i dr. Osim ptica ovog štetnika uništavaju gušteri, sljepici, zmije. Među kukcima ističu se mravi, trčci, stjenice i dr. Naročito su korisne ose najeznice Bracon brachycerus i Bracon hylobii, koje parazitiraju u larvama. SUZBIJANJE Predobrana 1) Ciste sječe na velikim površinama pružaju povoljne mogućnosti za masovni razvoj ličinki. Ako se na tim sječinama odmah podignu nove kulture, stvaraju se optimalne mogućnosti za masovni razvoj ličinki i kornjaša. Šumsko gosopdarstvo mora o tome voditi računa. To znači da u sastojinama četinjača, koje su pogodne za razvoj ovog štetnika, treba svakako odustati od čistih sječa, pogotovo na velikim površinama, i odabrati takav način sječe, koji pruža najmanje mogućnosti za masovni razvoj borove pipe (oplodna sječa na manjim površinama, sječa na pruge, manje krugove). 2) Odgađanje pošumljivanja — U nedostatku efikasnih sredstava za suzbijanje borove pipe ranije se preporučivalo ostaviti sječinu nepošumljenom prosječno tri godine, kako bi panjevi u međuvremenu istruli odnosno prestali biti pogodni za razvoj ovog štetnika. Očito se ovu mjeru danas više ne može preporučiti jer a) ostavljanje sječine neproduktivnom toliko dugo predstavlja ekonomski gubitak, s kojim se danas i te kako računa; b) tako dugo mirovanje sječine neminovno uzrokuje njeno zakorovljenje te s tim u vezi i poteškoće oko ponovnog pošumljenja ili u najmanju ruku izdatke za uništavanje korova; c) s obzirom na dugi život kornjaša vel. borove pipe nije sigurno da bi kultura podignuta i nakon tri godine bila sigurna od napadaja; d) danas raspolažemo s dovoljno pouzdanim kemijskim sredstvima, koja ovu mjeru čine izlišnom. 3) Krčenje panjeva — Ova efikasna mjera toliko je skupa da — s obzirom na jeftinije kemijske metode suzbijanja — jedva dolazi u obzir. 4) Kopanje izolacionih kanala oko kultura — Kornjaši lete samo do prvog odlaganja jaja, a kasnije se kreću hodanjem. Kopanjem kanala s glatkim, okomitim stijenama oko kultura može se u znatnoj mjeri smanjiti pridolazak kornjaša iz susjednih područja. Kanali treba da su 30 cm duboki i 15 cm široki. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 45 <-- 45 --> PDF |
U određenim razmacima (na svakih 10´—20 m) u kanalu treba iskopati 15 cm duboke rupe, u kojima će se uhvatiti najveći dio kornjaša. Kemijske metode suzbijanja Zahvaljujući intenzivnim istraživanjima o mogućnosti suzbijanja pipe kemijskim putem kao i otkriću savremenih, vrlo efikasnih kontaktnih insekticida, danas su razvijene metode, kojima se ugrožene kulture mogu uspješno zaštititi od ovog opasnog štetnika. Pri tome je neophodno da se suzbijanje istovremeno vrši kako na mjestima razvoja ličinke (sječine) tako i žderanja kornjaša (kulture). Isto je tako važno da se ove mjere primjenjuju stalno i intenzivno. 1) Prskanje panjeva — Panjeve na sječinama treba prskati emulzijama DDT preparata visoke koncentracije. Najpovoljniji rezultati postignuti su upotrebom preparata »Gesarol 50«, koji sadrži 50´% aktivne supstance DDT-a. Od ovakvog preparata načini se 2%-tna emulzija, s kojom se panjevi dobro oprs- Sl. 3. Lovke za primamljivanje kornjaša. Pogled odozgor. (Iz Forestry Commission). |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 46 <-- 46 --> PDF |
kaju. Prvo prskanje treba obaviti u rano proljeće (početkom aprila), i zatim ponavljati u razmacima od 30—40 dana sve do sredine septembra. 2) Tretiranje biljki — Prije sadnje sadnice treba močiti u 2´%-tnoj suspenziji ili 1%-tnoj emulziji »Gesarola 50« ili sličnog preparata oko pola minute. Na taj način tretirane i u jesen posađene sadnice posjedovale su zaštitno djelovanje insekticida sve do idućeg ljeta. Ako se tretiranje i sadnja obavi u proljeće, zaštita će biti efikasna tokom gotovo čitave sezone. Zbog veće sigurnosti prskanje zasađenih biljki treba ponoviti u julu. 3) Primamljivanje kornjaša u zatrovane lovke — U sječinama i u kulturama postave se zatrovane lovke. One se sastoje od 2—3 svježe borove ili smrekove kore dimenzija 20 X 30 ili 20 X 40 cm, postavljene jedna na drugu. Zbog većeg efekta primamljivanja na kore se postavi svežanj svježih borovih grančica, a sa strane se mogu postaviti i borove oblice promjera 5—10 cm, kako se to vidi na si. 3 i 4. Sav ovaj materijal (kore, grančice, oblice) treba prethodno dobro namočiti u emulziji Parathiona ili DDT preparata visoke SI. 4. Lovke za primamljivanje kornjaša. Pogled sprijeda (Iz (Forestry Commission). koncentracije. Najbolji rezultati postignuti pu s 0,1%-tnom emulzijom Parathiona. Budući da je ovaj insekticid veoma otrovan za ljude i toplokrvne životinje i da je prigodom manipulacije s njim potreban naročiti oprez, može se sa sličnim uspjehom upotrijebiti 2%-tna emulzija DDT-a ili kombiniranog DDT + HCH preparata visoke koncentracije. Ako napadaj na kulturi još nije konstatiran, lovke treba postaviti samo na rubove kulture i to u razmacima od dvadesetak metara. Ako je napadaj već u toku, onda lovke treba postaviti i unutar kulture. 4) Sakupljanje i uništavanje kornjaša u izolacionim kanalima — U izolacionim kanalima može se sakupiti ogroman broj kornjaša, koje treba redovito sakupljati i uništiti. LITERATURA Bakk e A. (1964): The Long-Term Effect os Dipping Spruce Plants in DDT, and DDT + Lindane to Protect against the Feeding-Damage of Hylobius abietis L. (the Large Pine Weevil). Medd. f. D. norske Skogforsoksvesen Nr. 68, Bind XIX. Ba.kke A. — Lekande r B. (1965): Studies on Hylobius abietis L, II. The influence of exposure on the development and production of Hylobius abietis, illustrated through one Norwegian and one Swedish experiment. Medd. f. D. norske Skogforsoksvesen Nr. 73, Bind XX. |
ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Butovitsc h V. (1955): Nyare försök och erfarenheter vid bekämpandet av snytbaggen (Hylobius abietis L.). Medd. f. Statens skogsforskingsinstitut, Nr. 38. Butovitsc h V. (1957): Einige Probleme der Forstentomologie in SIchweden. Ztschft. f. Pflanzfcnkrankheiten (Pflanzenpathologie) und Pflanzenschutz. Hft. 7—10. Eckstei n K. (1936): Aus dem Leben des grossen braunen Rüsselkäfers, Hylobius abietis L. Forstwiss. Centralblatt. Forestr y Commissio n (1952): The Large Pine Weevil (Hylobius abietis). Leaflet No. 1. Kovačevi ć 2. (1956): Primijenjena entomologija. III. Šumski štetnici, Zagreb. NORDIC FOREST ENTOMOLOGISTS:´ RESEARCH GROUP (1962): Stuies on Hylobius abietis L. I. Development and life cycle in the Nordic countries. Helsinki. Schwerdtfege r F. (1944): Die Waldkrankheiten. Berlin. 3 \flf *d s* |