DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 40     <-- 40 -->        PDF

Sa ua$u pcak&u


VELIKA BOROVA PIPA


Hylobius abietis L.


Dr IVAN SPAIC


UVOD


Velika ili smeđa borova pipa Hylobius abietis L. (Curculionidae, Coleoptera)
spada među najopasnije štetnike borovih kultura. Naročito je opasna za kulture
podignute umjetnim putem. Ona je, prema tome, štetnik intenzivnog šumskog
gospodarstva, za razliku od mnogih drugih štetnika, koji mogu prouzrokovati
velike štete samo u uslovima ekstenzivnog gospodarenja. To donekle potvrđuje
i činjenica da je velika borova pipa veliki štetnik u srednjeevropskim i skandinavskim
zemljama s intenzivnim šumarstvom, dok je u našoj zemlji njena štetnost
počela dolaziti do izražaja tek nakon II Svjetskog rata u novoosnovanim
kulturama. Na značaj ovog štetnika ukazuje i ovaj podatak: u Švedskoj, Danskoj,
Norveškoj i Finskoj zajednički su organizirana istraživanja ovog štetnika,
koja se po istom planu obavljaju na 33 različita mjesta u ovim zemljama.
Malo je u kojemu štetniku u Evropi posvećena tolika pažnja.


Hylobius abietis je kao insekatska vrsta kod nas odavna poznat, ali se praktično
šumarstvo nije s njim nikada bavilo, jer nije bilo šteta. Međutim tokom
posljednjeg decenija i kod nas je ovaj insekt prouzrokovao velike štete u borovim
kulturama. S obzirom na naš perspektivni plan očetinjavanja, o ovom
štetniku treba najozbiljnije voditi računa.


MORFOLOGIJA


Imag o — vel. borove pipe dug je 7—17 mm. Prema tome kornjaši dosta
variraju u veličini. Ženke su redovito veće od mužjaka. Glava je, kao i kod
ostalih pripadnika ove porodice, produžena u rilo, koje je kod vel. borove pipe
relativno debelo i na kraju prošireno. Ticala su smještena na kraju rila (kod
dosta sličnih vrsta roda Pissodes ticala se nalaze na sredini rila). Osnovna boja
ovog insekta dosta se mijenja sa starošću. Sasvim mladi kornjaši su crvenkastosmeđi,
a stari mogu biti skoro sasvim crni. Obično su vratni štit i pokrilja
smeđi do crnosmeđi. Na pokrilju se nalaze skupine bjelkastih ili žućkastih ljuštičavih
dlačica, koje obrazuju šare u vidu triju nepravilnih, poprečnih, koso
smještenih svjetlih pruga. Svjetle šare na pokrilju mogu kod starih kornjaša
skoro potpuno nestati tako da oni izgledaju jednobojni. Na unutrašnjoj strani
bedara nalazi se po jedan jaki zubac (Pissodes vrste nemaju na bedrima zupce)
(SI. 1).


Larv a — je bijeložućkasta s tamnosmeđom glavom, bez nogu. Tijelo joj
je nešto savijeno. Odrasla larva duga je do 14 mm.


Izradu ovog članka financirao je Jugoslavenski institut za četinjače, Jastrebarsko,
iz sredstava dobijenih od iSav. fonda za naučni rad.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 41     <-- 41 -->        PDF

BIOLOGIJA


Ciklus generacija velike borove pipe dosta je zamršen. Uzrok tome je u
prvom redu činjenica da je trajanje razvoja predimaginalnih stadija veoma
ovisno o temperaturi. Osim toga kod ove vrste kornjaši ne uginu odmah nakon
kopulacije odnosno odlaganja jaja, nego žive 2—3 godine i tokom čitavog ži-


Sl. 1. Velika borova pipa Hylobius abietis. !Po Schwerdtfegeru


vota mogu odlagati jaja. Na taj način iz odloženih jaja počnu se razvijati ličinke
u različito godišnje doba, iz ikojih se opet u različito doba razvijaju kornjaši
pa stoga ne postoji jasna i oštra granica između pojave pojedinih generacija.
Ipak postoje dva glavna roka pojave kornjaša (i s tim u vezi dva glavna perioda
postanka šteta), a to su april—maj te juli—august.


Kornjaši se pojavljuju već u martu, no pretežno u aprilu. Nakon dopunskog
žderanja u cilju spolnog dozrijevanja odlažu u maju jaja. Ako su prilike
za razvoj naročito povoljne, iz ovih se jaja već za 3—4 mjeseca razviju spolno
nezrela imaga, koja se pojavljuju u augustu-septembru. Ona izgrizaju koru, a
zatim se povlače na prezimljavanje. U proljeće izlaze iz zimskih skloništa, po




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 42     <-- 42 -->        PDF

novno nagrizaju koru i nakon toga odlažu jaja. Ovo je, dakle — s obzirom na
vremenski razmak od pojave do pojave jaja — jednogodišnja generacija.


Ako prilike za razvoj nisu posebno povoljne, iz jaja odloženih u maju kornjaši
se razviju tek za 12 mjeseci. Ovi kornjaši su navodno odmah sposobni za
odlaganje jaja bez prethodnog dopunskog žderanja. Ovo je tipična, također jednogodišnja
generacija.


Razvoj od jajeta do spolno nezrelog imaga može trajati i oko 15 mjeseci.
Iz jaja odloženih u maju razviju se ličinke, koje prezime te se ´kornjaši pojavljuju
tek u julu-augustu. Oni vrše dopunsko žderanje, zatim se povlače na prezimljavanje
i odlažu jaja idućeg proljeća. Prema tome ovo je dvogodišnja generacija.


Kako je ve ćrečeno, osim glavnog odlaganja jaja u maju, stari kornjaši,
koji su već jednom odložiti jaja, mogu nakon regeneracionog žderanja i eventualno
ponovnog kopuliranja nastaviti s odlaganjem tokom čitavog vegetacijskog
perioda, što granicu između pojave pojedinih generacija čini još nejasnijom.
Ovi kornjaši prezimljuju uglavnom u humusu, zatim uz pridanak debla,
ispod natrulih ležećih stabala, pod kamenjem i si.


Kornjaši odlažu jaja najvećim dijelom u svježe panjeve bora i smreke. U
tu svrhu oni izgrizu u kori rupicu, u koju odlože 1—5 jaja. Jedna ženka odloži
u svemu 60—lO´O jaja. Ženke jednako često odlažu jaja i u žile svježih panjeva,
zbog čega se ubušuju u zemlju. Pri tome mogu biti korištene žile sve do 1—2
cm debljine. Odlaganje jaja u polusuha ili oštećena dubeća stabla mnogo je
rjeđe.


Iz jaja se nakon 2—3 tjedna izlegu ličinke, koje buše hodnike prema korjenu
odnosno u žile. Hodnici su dugi, ispočetka tanki, a kasnije postepeno sve
deblji, potpuno ispunjeni crvotočinom. Oni se najprije nalaze u liku, a zatim
zalaze u bjeliku. Prije kukuljenja ličinka izgrize duboko u bjeliki zipku, koju
zatvori grubom crvotočinom. i u njoj se zakukulji. Pri izlasku imago izgrize na
kori okruglu rupu. Mladi kornjaši mogu dobro i dugo letjeti, a iza prvog odlaganja
u maju obično se kreću hodanjem.


Mladi kornjaši vrše dopunsko, a stari regeneraciono žderanje nagrizajući
koru na tankim granama u krošnjama odraslih stabala ili mladih, 3—6 godišnjih
biljki. Štete na starim stablima nisu od posebnog značaja, ali na mladim
biljkama mogu biti katastrofalne.


STETE


Kod većine pipa glavnu štetu uzrokuju ličinke, dok su imaga obično mnogo
manje štetna. Kod velike borove pipe je obrnuto: glavne, često puta ogromne
štete nanose imaga, dok su ličinke u tom pogledu indiferentne.


Ličinke se gotovo isključivo razvijaju u panjevima i njihovom korijenju.
Učinak njihovog žderanja nema dakle gospodarsku važnost pa bi ga se čak
eventualno moglo smatrati korisnim s obzirom na brže raspadanje panjeva.
Ukoliko se pak ličinke razvijaju u dubećim stablima — što je mnogo rjeđe —
onda se isključivo radi o polusuhim stablima, koja bi se ionako uskoro potpuno
posušila.


Gospodarska je važnost ovog insekta u oštećivanju kore, što čine kornjaši,
posebno na mladim biljkama. Na odraslim stablima jake krošnje po koja posušena
tanka grana ne predstavlja veću štetu. Međutim mlade borove kulture




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 43     <-- 43 -->        PDF

mogu uslijed ovog oštećivanja biti potpuno uništene. Kornjaši oštećuju koru
izgrizajući relativno malene, ali mnogobrojne rupice sve do bjelike i to kako
na debalcu, tako i na postranim grančicama. Ukoliko kora bude izgrižena unaokolo
stabalca — što je kod jakog napadaja redovit slučaj — prekida se provodni
sistem i biljka ugine (si. 2). Na taj način mogu biti uništene borove
kulture na velikim površinama.


Naročitoj su opasnosti izvrgnute kulture, podignute na novim sječinama.
Veliki broj svježih panjeva djeluje poput magneta na kornjaše, koji se ovdje
sa svih strana masovno sakupljaju jer nalaze optimalne prilike za svoj razvoj.
Kornjaši mnogo jače napadaju sađene biljke od samoniklih. Zbog toga su
umjetne kulture daleko jače ugrožene od prirodnog mladika.


S obzirom na razvoj generacija postoje dva glavna perioda oštećivanja
biljki: proljetni (u maju) i ljetni (u augustu). Međutim kako je već navedeno,
oštećenja nešto slabijeg intenziteta nastaju tokom čitavog vegetacijskog perioda,
a vrše ga uglavnom stari kornjaši.


SI. 2. Velika borova pipa. a) Kornjaši na mladom boru (iz Forestry Commission)
b) Stabalce oštećeno od kornjaša (iz Ecksteina).


SIMPTOMI NAPADAJA


Napadnute biljke kunjaju, iglice žute, stabalca se postepeno suše. Na
debalcu i postranim izbojcima nalaze se nepravilne ili okruglaste grizotine
veličine graška ili graha (si. 2b). Grizotina ima oblik lijevka, tj. od površine
prema unutra se sužava. Na rubovima grizotine curi smola. Oštećena mjesta




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 44     <-- 44 -->        PDF

mogu biti tako mnogobrojna da se međusobno dotiču. U okolnim izolacionim
kanalima s glatkim stijenama mogu se naći ulovljeni kornjaši velike borove
pipe. Kornjaši su inače noćne životinje pa oštećivanje biljki vrše gotovo isključivo
noću.


BILJKE HRANITELJKE


Velika borova pipa prvenstveno je štetnik bora, a zatim smreke. Ona napada
i druge četinjače, ali mnogo manje. Ipak štete na borovcu i duglaziji
mogu biti znatne, a također i na arišu. Jela je mnogo manje ugrožena. Listače
i to hrast, bukvu, brezu, johu i dr. napada samo iznimno i to ako su zasađene
na sječinama s neiskrčenim svježim panjevima bora ili smreke.


PRIRODNI NEPRIJATELJI


Velika borova pipa ima u prirodi znatan broj neprijatelja, među kojima
su brojniji grabežljiva, a manje brojni paraziti. U tamanjenju ovog štetnog
insekta naročito se ističu ptice i to vrana, svraka, šojika, čvorak, drozd, djetlići
i dr. Osim ptica ovog štetnika uništavaju gušteri, sljepici, zmije. Među kukcima
ističu se mravi, trčci, stjenice i dr. Naročito su korisne ose najeznice Bracon
brachycerus i Bracon hylobii, koje parazitiraju u larvama.


SUZBIJANJE


Predobrana


1) Ciste sječe na velikim površinama pružaju povoljne mogućnosti za masovni
razvoj ličinki. Ako se na tim sječinama odmah podignu nove kulture,
stvaraju se optimalne mogućnosti za masovni razvoj ličinki i kornjaša. Šumsko
gosopdarstvo mora o tome voditi računa. To znači da u sastojinama četinjača,
koje su pogodne za razvoj ovog štetnika, treba svakako odustati od čistih sječa,
pogotovo na velikim površinama, i odabrati takav način sječe, koji pruža najmanje
mogućnosti za masovni razvoj borove pipe (oplodna sječa na manjim
površinama, sječa na pruge, manje krugove).


2) Odgađanje pošumljivanja — U nedostatku efikasnih sredstava za suzbijanje
borove pipe ranije se preporučivalo ostaviti sječinu nepošumljenom prosječno
tri godine, kako bi panjevi u međuvremenu istruli odnosno prestali biti
pogodni za razvoj ovog štetnika. Očito se ovu mjeru danas više ne može preporučiti
jer a) ostavljanje sječine neproduktivnom toliko dugo predstavlja ekonomski
gubitak, s kojim se danas i te kako računa; b) tako dugo mirovanje
sječine neminovno uzrokuje njeno zakorovljenje te s tim u vezi i poteškoće oko
ponovnog pošumljenja ili u najmanju ruku izdatke za uništavanje korova; c) s
obzirom na dugi život kornjaša vel. borove pipe nije sigurno da bi kultura
podignuta i nakon tri godine bila sigurna od napadaja; d) danas raspolažemo
s dovoljno pouzdanim kemijskim sredstvima, koja ovu mjeru čine izlišnom.


3) Krčenje panjeva — Ova efikasna mjera toliko je skupa da — s obzirom
na jeftinije kemijske metode suzbijanja — jedva dolazi u obzir.


4) Kopanje izolacionih kanala oko kultura — Kornjaši lete samo do prvog
odlaganja jaja, a kasnije se kreću hodanjem. Kopanjem kanala s glatkim, okomitim
stijenama oko kultura može se u znatnoj mjeri smanjiti pridolazak kornjaša
iz susjednih područja. Kanali treba da su 30 cm duboki i 15 cm široki.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 45     <-- 45 -->        PDF

U određenim razmacima (na svakih 10´—20 m) u kanalu treba iskopati 15 cm
duboke rupe, u kojima će se uhvatiti najveći dio kornjaša.


Kemijske metode suzbijanja


Zahvaljujući intenzivnim istraživanjima o mogućnosti suzbijanja pipe kemijskim
putem kao i otkriću savremenih, vrlo efikasnih kontaktnih insekticida,
danas su razvijene metode, kojima se ugrožene kulture mogu uspješno
zaštititi od ovog opasnog štetnika. Pri tome je neophodno da se suzbijanje istovremeno
vrši kako na mjestima razvoja ličinke (sječine) tako i žderanja kornjaša
(kulture). Isto je tako važno da se ove mjere primjenjuju stalno i
intenzivno.


1) Prskanje panjeva — Panjeve na sječinama treba prskati emulzijama
DDT preparata visoke koncentracije. Najpovoljniji rezultati postignuti su upotrebom
preparata »Gesarol 50«, koji sadrži 50´% aktivne supstance DDT-a. Od
ovakvog preparata načini se 2%-tna emulzija, s kojom se panjevi dobro oprs-


Sl. 3. Lovke za primamljivanje kornjaša. Pogled odozgor. (Iz Forestry Commission).




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 46     <-- 46 -->        PDF

kaju. Prvo prskanje treba obaviti u rano proljeće (početkom aprila), i zatim
ponavljati u razmacima od 30—40 dana sve do sredine septembra.


2) Tretiranje biljki — Prije sadnje sadnice treba močiti u 2´%-tnoj suspenziji
ili 1%-tnoj emulziji »Gesarola 50« ili sličnog preparata oko pola minute.
Na taj način tretirane i u jesen posađene sadnice posjedovale su zaštitno djelovanje
insekticida sve do idućeg ljeta. Ako se tretiranje i sadnja obavi u
proljeće, zaštita će biti efikasna tokom gotovo čitave sezone. Zbog veće sigurnosti
prskanje zasađenih biljki treba ponoviti u julu.


3) Primamljivanje kornjaša u zatrovane lovke — U sječinama i u kulturama
postave se zatrovane lovke. One se sastoje od 2—3 svježe borove ili
smrekove kore dimenzija 20 X 30 ili 20 X 40 cm, postavljene jedna na drugu.
Zbog većeg efekta primamljivanja na kore se postavi svežanj svježih borovih
grančica, a sa strane se mogu postaviti i borove oblice promjera 5—10 cm,
kako se to vidi na si. 3 i 4. Sav ovaj materijal (kore, grančice, oblice) treba
prethodno dobro namočiti u emulziji Parathiona ili DDT preparata visoke


SI. 4. Lovke za primamljivanje kornjaša. Pogled sprijeda (Iz (Forestry Commission).


koncentracije. Najbolji rezultati postignuti pu s 0,1%-tnom emulzijom Parathiona.
Budući da je ovaj insekticid veoma otrovan za ljude i toplokrvne
životinje i da je prigodom manipulacije s njim potreban naročiti oprez, može
se sa sličnim uspjehom upotrijebiti 2%-tna emulzija DDT-a ili kombiniranog
DDT + HCH preparata visoke koncentracije.


Ako napadaj na kulturi još nije konstatiran, lovke treba postaviti samo na
rubove kulture i to u razmacima od dvadesetak metara. Ako je napadaj već
u toku, onda lovke treba postaviti i unutar kulture.


4) Sakupljanje i uništavanje kornjaša u izolacionim kanalima — U izolacionim
kanalima može se sakupiti ogroman broj kornjaša, koje treba redovito
sakupljati i uništiti.


LITERATURA


Bakk e A. (1964): The Long-Term Effect os Dipping Spruce Plants in DDT, and
DDT + Lindane to Protect against the Feeding-Damage of Hylobius abietis L.
(the Large Pine Weevil). Medd. f. D. norske Skogforsoksvesen Nr. 68, Bind XIX.


Ba.kke A. — Lekande r B. (1965): Studies on Hylobius abietis L, II. The influence
of exposure on the development and production of Hylobius abietis, illustrated
through one Norwegian and one Swedish experiment. Medd. f. D. norske
Skogforsoksvesen Nr. 73, Bind XX.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1966 str. 47     <-- 47 -->        PDF

Butovitsc h V. (1955): Nyare försök och erfarenheter vid bekämpandet av snytbaggen
(Hylobius abietis L.). Medd. f. Statens skogsforskingsinstitut, Nr. 38.


Butovitsc h V. (1957): Einige Probleme der Forstentomologie in SIchweden.
Ztschft. f. Pflanzfcnkrankheiten (Pflanzenpathologie) und Pflanzenschutz. Hft.
7—10.


Eckstei n K. (1936): Aus dem Leben des grossen braunen Rüsselkäfers, Hylobius
abietis L. Forstwiss. Centralblatt.
Forestr y Commissio n (1952): The Large Pine Weevil (Hylobius abietis).
Leaflet No. 1.
Kovačevi ć 2. (1956): Primijenjena entomologija. III. Šumski štetnici, Zagreb.
NORDIC FOREST ENTOMOLOGISTS:´ RESEARCH GROUP (1962): Stuies on Hylobius
abietis L. I. Development and life cycle in the Nordic countries. Helsinki.
Schwerdtfege r F. (1944): Die Waldkrankheiten. Berlin.


3 \flf


*d s*