DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1966 str. 70 <-- 70 --> PDF |
pojedinih vrsta šumskog drveća koje bi omogućilo izdvajanje geografskih i ekoloških rasa je, međutim, tako dugotrajan i složen posao, na koji se ne može čekati s izborom nasljednog materijala prirodnih šuma za sačuvanje. Izdvajanje genofonda prirodnih šuma postavlja es kao hitan zadatak, naročito ako se ima u vidu brzina kojom ih čovjek uništava. Kao jedino realno moguće rješenje problema kako izabrati postavlja se zato: treba koristiti dosadašnje rezultate proučavanja botaničkih varijeteta, varijabilnosti populacija, studija provenijencija, kao i šumara praktičara u vezi sa inventarizacijom i poznavanjem šuma (Schreine r 1950). Sumirajući podatke proučavanja varijabilnosti populacija treba birati: a) predstavnike geografskih rasa; b) predstavnike ekoloških rasa. Najbolji predstavnici tih rasa birat će se po genetski vezanim ekonomski važnim svojstvima. Ukoliko raspoloživi podaci ne pružaju dovoljno uvida u postojanje rasa i nji hovo izdvajanje, treba birati: a) najbolje populacije i individue, uzrasle na normalnim staništima za tu vrstu; b) birati populacije i individue uzrasle pod uvjetima ekoloških ekstrema. U praksi će se najčešće morati kombinirati izbor predstavnika poznatih rasa s izborom predstavnika na osnovi podataka o šumskom inventaru. Pri tome ne zaboraviti da se različite geografske rase formiraju na udaljenosti većoj od 200 km (Wrigh t 1962), a da lokalne, ekološke rase nastaju u prvom redu na stanišnim ekstremima i pod uvjetima izolacije. Daljnja proučavanja prirodnog fonda dat će sve sigurnije podatke za upoznavanje rasa i upotpunjavanje izabranog materijala Vrijedne podatke pružit će za to i studije već izdvojenog materijala. Diskusiju o problemu koliko birati potrebno je voditi u dva pravca: a) odrediti količinski pokazatelj za izbor populacija jedne vrste; b) odrediti količinski pokazatelj za izbor genotipova jedne populacije. Broj uzoraka populacija jedne vrste koji će se kao gensko bogatstvo njezinih prirodnih šuma izdvojiti za sačuvanje zavisi o genetskoj izdiferenciranosti populacija, tj. o postojanju rasa i o njihovu broju. Genetska izdiferenciranost populacija jedne vrste zavisi o veličini areala uspijevanja (u horizontalnom i vertikalnom smislu), o jednoličnosti odnosno raznolikosti njezinih staništa i o izoliranosti staništa uspijevanja. Što je veći areal uspijevanja, što su raznoličnija staništa i veća međusobna izoliranost pojedinih područja uspijevanja, to će biti veća genetska izdiferenciranost populacija i, naravno, to će biti potreban veći broj uzoraka genskog materijala za sačuvanje. Ovo izlaganje može poslužiti kao vodič i za odluku o broju uzoraka- populacija onih vrsta kojih rase još nisu proučene. Teoretski: treba sačuvati uzorke genskog materijala svih rasa jedne vrste. Praktički: limite će postavljati u prvom redu ekonomske mogućnosti. U svakom slučaju Irebalo bi početi s izborom od najkaraktcris^čnijih i najznačajnijih populacija te postepeno produbljavati u detalje. Problem koliko genotipova jedne populacije treba izabrati da bismo u dovoljnoj mjeri sačuvali njezino gensko bogatstvo interesantan je naročito ako se radi o izboru grupnih joredstavnika. Jedan aspekt toga problema već smo prodiskutirali: ako imamo u vidu heterozigotan karakter većine genotipova populacija šumskog drveća, mogli bismo zaključiti da će raznolikost genskog bogatstva koje se odabire biti mnogostruko veća od broja odabranih genotipova te da se gcnski materijal jedne populacije može sačuvati preko razmjerno malog broja predstavnika. Gornja postavka vrijedi naročito što se tiče sačuvanja genskog materijala za reprodukciju i oplemenjivanje generativnim putem. Međutim, ako se imaju u vidu i drugi ciljevi izbora grupnih predstavnika populacija, u prvom redu genetske studije tog materijala, zatim njihovo korišćenje za produkciju sjemena itd., onda će se kod donošenja odluke o najmanje potrebnom broju genotipova morati rukovoditi i ovim potrebama. Ka kriterij za određivanje minimalnog uzorka pored zadovoljenja specifičnih namjena zasada treba da budu postavke statistike. Prema njima smatra se malim uzorkom obično takav koji ima manje od 30 jedinica. Prema Wrigh t u (1962) statistika, troškovi i genetski uvjeti daju prednost upotrebi malih uzoraka (sa po 1—16 stabala) u mnogo ponavljanja pred upotrebom velikih uzoraka (sa po 100 i više jedinki) u malom broju ponavljanja. 68 |