DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1966 str. 69 <-- 69 --> PDF |
U svrhu sačuvanja prirodne raznolikosti genofonda preporučili bismo sličan kriterij izbora i za grupno predstavnike populacija: individue treba birati iz svih u prirodi zastupljenih klasa varijacijskog niza. proporcionalno njihovim frekvencijama, a ne samo najboljega po svojstvima pozitivno ocijenjenog dijela. Međutim kod izbora predstavnika za studije provenijencije preporučuje se birati dominantna i kodominantna stabla. (C a 11 a h a m 1964) Izbor grupe stabala najboljeg fenotipskog izražanja mogao bi doći u obzir i kod izbora genofonda za sačuvanje, ako se zapostavlja genetska raznolikost populacije. Po mišljenju Stern a (1960) nije opravdan strah od gubitka prirodnog genofonda zbog umjetne selekcije i uzimanja samo određenih predstavnika. Razumnom selekcijom postiže se novi genofond koji se, međutim, može ocijeniti kao i onaj koji je prošao prirodnu selekciju. Smatramo da svaka umjetna selekcija, upravljana prema određenim aktuelnim kriterijima ,može u tom smislu melicrizirati genetski sastav populacije, ali da svakako ide na štetu prirodne raznolikosti, bez sumnje važnom vrelu eventualnih potreba. Problem kako i što birati, pojavljuje se ponovno kod izbora grupnih predstavnika, ukoliko se pojavi potreba reprodukcije u prirodi nađenog genofonda. Kod izbora pojedinačnih predstavnika vegetativna reprodukcija ne- predstavlja problem. Međutim, vegetativna reprodukcija većeg broja individua jedne populacije teže je izvodljiva (poteškoće u sakupljanju plemki, cijepljenju itd.). Kod reprodukcije grupnih predstavnika generativnim putem sjeme bi trebalo sakupljati pridržavajući se slijedećih principa: a) sakupljati sjeme sa stabala koja su najvjerojatnije oplođena stablima iste populacije; b) sjeme sakupljati sa stabala koja su odabirana kao predstavnici svih stupnjeva varijacijskog niza u razmjeru s njihovim frekvencijama (ukoliko se želi sačuvati prirodna varijabilnost populacije) ili samo sa plus stabala. Iz već navedenih razloga preporučujemo prvi kriterij; c) sjeme sakupljati s dovoljno stabala za sačuvanje varijabilnosti populacije u potomstvu. Nedostaju nam konkretni podaci za donošenje zaključka o najmanjem potrebnom broju stabala. Imajući u vidu heterozigotan karakter većine genotipova populacija šumskoga drveća mogli bismo zaključiti da je gensko bogatstvo pojedinačnih stabala veliko, da se velike varijabilnosti pojavljuju već i u potomstvu pojedinačnih stabala populacije te da će se gensko bogatstvo populacije moći sačuvati već i u generativnom potomstvu razmjerno malog broja roditeljskih stabala. Na takvo zaključivanje navodi nas i podatak (Falcone r 1960) da kod familija half-siba stupanj »inbreedinga« dostiže vrijednost F = 1 tek kroz dvadeset generacija te da je razmjerno najveće opadanje varijabilnosti u prvim generacijama (10—&ln). Ipak u nedostatku konkretnih eksperimentalnih podataka trebalo bi se držati prakse da se sjeme sakuplja s najmanje 10—15 stabala — odabranih predstavnika jedne populacije. Napominjemo da se za proučavanje provenijencija sjerne sakuplja obično s 10—25 stabala jedne populacije (C a 11 a h a m 1964). Za izbor biljaka koje su nikle iz sjemena, sakupljenog u jednoj populaciji mogie bi se primijeniti dvije koncepcije: a) birati najbolje biljke; b) birati jedinke po načelu slučajnosti. Prva koncepcija trebala bi nam omogućiti sačuvanje »boljeg« dijela populacije. Takvo se načelo primjenjuje obično kod testova provenijencija, ali koje je kod izbora mladih biljaka veoma nesigurno. Po drugoj koncepciji trebalo bi birati biljke držeći se načela slučajnosti te ih uzimati u potrebnom broju iz svih stupnjeva varijabilnosti u razmjeru s njihovim frekvencijama. Takvu preporuku dajemo naročito za što potpunije sačuvanje genetske raznolikosti populacije što smatramo, naročito ako se radi o izboru posve mladih biljaka, za jedinu pravilnu koncepciju. Izbor individua ili grupa individua predstavnika genofonda prirodnih populacija šumskog drveća bio bi moguć nakon upoznavanja genetske varijabilnosti populacija (rasa) na osnovi fenotipskog izražaja genetski vezanih ekonomski važnih svojstava. Iako su botaničko-sistematske studije varijeteta i genetske studije rasa (uglavnom na bazi studija provenijencija — izvora sjemena) u mnogim zemljama s naprednim šumarstvom i istraživanjima na polju šumarske genetike već toliko uznapredovale, da daju dobar uvid u varijabilnost nekih važnijih vrsta šumskog drveća (naročito ćetinarskih vrsta), ipak su raspoloživi podaci o varijabilnosti za većinu vrsta šumskog drveća i zemalja još veoma malobrojni da bi nam omogućili izbor genskog materijala značajnih rasa. Kompletno upoznavanje genetske varijabilnosti populacija |