DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1965 str. 145 <-- 145 --> PDF |
i predsjednik Srpske akademije nauka. Napisao je oko 40 naučnih i stručnih radova. Pisac je prve srpske dendrologije. U svojim istraživanjima P a n č i ć je najveću pažnju posvetio Kopaoniku. Onamo su bile 1951. prenesene njegove kosti iz Beograda i sahranjene u mauzoleju izgrađenom iz Kopaoničkog granita na najvećem vrhu prozvanom »Panćićev vrh«. Time je Srpski narod odao svoju zahvalu i priznanje velikom Pančiću . U našem članku: »Povodom 150-godišnjice rođenja Josipa Pančića«, u Šumarskom listu, 1965., s. 185—197, pogrešno se kod osvrta na monografiju spominje ima njenog pisca: »Prof. D. Mitrović« umjesto »Prof. D. Mitranović«. Isto tako greškom je štampano da je Pančić preseljenjem 1853. g. iz Kragujevca u Beograd »nastupio« umjesto »napustio« liječničku službu. Dr M, Anić Jovančević đr Milorad: RASPROSTRANJENJE, VARIJABILITET I SISTEMATIKA CRNOG CERA (QUERCUS MACEDONICA A. DC.) U JUGOSLAVIJI. Pod ovim je naslovom izašla u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu 1G85. godine doktorska disertacija dr ing. Milorada Jovančević a, docenta Šumarskog fakulteta u Sarajevu koju je autor prije par godina uspješno obranio na Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Kako je ta radnja značajan doprinos utvrđivanju, rasprostranjenju, varijabilitetu i sistematici te vrste, koja je cd interesa i za našu operativu, prvenstveno krških krajeva, smatramo potrebnim da se na nju podrobnije osvrnemo. Autor je radnju, koja obasiže 178 strana teksta, 3 karte, 18 tabela, 14 fotografija i 31 sliku, podijelio na: predgovor, uvod, podatke iz literature, vlastita istraživanja, osvrt na rasprostranjenje, morfološki opis primjernih stabala, zajedničke odlike, morfološke varijacije i sistematske varijacije. Zatim je dao ključ za određivanje, Claris analytica, o nekim ekološkim i biološkim razlikama između pojedinih svojti i zaključak. Potom registar citiranih naučnih i domaćih imena biljaka i registar geografskih imena. U uvodu autor spominje da crni cer među našim listopadnim vrstama zauzima posebno mjesto kao najstarija vrsta koja postepeno izumire. Kod nas tvori najveće i najljepše šume u svom području. On raste na najizrazitijem kršu gdje se druge vrednije vrste ne mogu održati ili slabije uspijevaju. Zbog toga crni cer ima pionirski značaj kod pošumljavanja Krša i go leti. Osim toga list mu ostaje preko čitave zime u gušćim sastojinama na stablu te zelenim granama služi za ishranu stoke u najkritičnijim mjesecima. Osim toga dobro štiti tlo od erozije. Zbog svega toga on zaslužuje da se postavi na pravo mjesto kod izbora vrsta za pošumljavanje krškog područja. Crni cer se ubraja među najstarije listopadne hrastove. Njegova morfologija, ekologija i biologija pokazuje da potječe iz tercijara. Da je crni cer u prošlosti napustio pojedine terene u našoj zemlji najbolje potvrđuje velika disjunkcija i rastrganost sadašnjeg areala. Autor utvrđuje hercegovačko-dalmatinsko područje crnog cera kao najsjevernije. Konstatira da je crnogorsko-skadarsko područje južnije i po površini nešto veće, dok je makedonsko-metohijsko područje najjužnije i po veličini najveće. Za sva tri područja utvrđuje središta pojedinih areala. U vezi rasprostranjenja crnog cera kod nas autor postavlja pitanje da li su populacije u ta tri područja i nakon duže geografske izolacije još uvijek morfološki jedinstvene jer se svaka populacija mora đo neke mjere prilagođavati novim uvjetima, a ovi nisu posve isti u sva tri areala. Autor konstatira da populacija crnog cera u sva tri područja imaju niz zajedničkih morfoloških i drugih odlika, koje ih objedinjuju u jednu vrstu. To je i razumljivo, objašnjava autor, ako se ima u vidu da crni cer vodi porijeklo od zajedničke tercijarne vrste Querem drymeja Ung. Prema tome to su stara ustaljena svojstva koja su izdržala klimatske promjene potkraj tercijara, za vrijeme glacijalnih i interglacijalnih perioda. Autor zatim razmatra najznačajnije zajedničke odlike koje se pojavljuju kod kore, pupoljaka, lisne peteljke, lišća i ploda u svih 180 analiziranih stabala iz sva tri područja rasprostranjenja. Crni cer se svuda odlikuje velikom izđanačkom snagom. U tom pogledu nije mu jednak ni jedan listopadni hrast. Zbog toga je većina sastojina crnog cera izdanačkog porijekla. Otporan je na kljaštrenje. Kljaštrenjen brzo se pomladi. Ü toku jednog ljeta autor je opazio omlatke duge preko 1 m. Crni cer se na svim nalazištima ponaša kao izraziti termofil, fotofit, kserofit i kalcifit. Kako se najveći dio Krša odlikuje toplom klimom, velikom insolacijom, vapnenom podlogom i suhim tlom spomenuta svojstva ističu praktičnu vrijednost te vrste u toliko više što mu drugi listopadni 617 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1965 str. 146 <-- 146 --> PDF |
hrastovi u tom pogledu ni izdaleka nisu jednaki na takvim staništima. Nakon tih razmatranja autor detaljno ispituje morfološke varijacije kod habitusa, kore, pupoljaka, lišća, cvijetova i plodova. Pritom se često služi varijacionostatističkom metodom. Na koncu autor razmatra morfološke razlike u evolutivnom razvoju crnog cera te konstatira da je došlo do sistematske divergencije tako da se crni cer ne može smatrati jedinstvenom vrstom. Na to ga upućuju brojne diferencije kod cvijeta i ploda te razlike drugih organa (ploda, liske, pupoljka, kore i habitusa). Na osnovu tih razlika on dolazi do zaključka da nema većih razlika između hercegovačkodalmatinske i makedonsko-metohijske populacije i smatra da one unatoč većoj geografskoj podvojenosti, pripadaju zajedničkoj podvrsti Quercus mecedonica ssp. typica. Budući da se crnogorsko-skadarska populacija po morfologiji cvijeta udaljila od spomenute podvrste on je također smatra posebnom podvrstom i naziva je Quercus macedonica ssp. multiflora. Dok se na jednoj strani hercegovačkodalmatinska i makeđonsko-skadarska populacija gotovo podudaraju utvrđeno je da se razilaze u morfologiji ploda. Hercegovačko- dalmatinski crni cer ima razmjerno krupniji žir a makedonsko-metohijski sitniji žir. Kako među njima uglavnom nema osjetnijih razlika on smatra hercegovačko- dalmatinsku provenijenciju posebni varijetetom osnovne podvrste koju po plodu naziva Quercus macedonica var. macrocarpa, dok makedonsko-metohijsku populaciju naziva Quercus macedonica var. microcarpa. Crniogorsko-skadarska i makedonskometohijska populacija najviše se razilaze u obliku kupule. Prva populacija je karakterizirana žirom sa plitkom kupulom koja ga pokriva najviše u 1/3 njegove dužine. Zbog toga otpada vremenski ranije, ponekad prije potpunog dozrijevanja. Radi toga autor smatra tu svojtu posebnom formom koju naziva Quercus macedonica f. brevi cupulata. Drugi tip kupule pokriva žir od 1/2—2/3 njegove duljine koju formu autor naziva Quercus macedonica, f. longicupulata. Autor činjenicama potkrepljuje opravdanost novih naziva. Unutar crnogorsko-skadarskog područja ističe se mjestimice uskolisnata forma crnog cera koju on naziva Quercus macedonica f. angustifolia. Po nekim morfološkim karakteristikama liski, stipuli na kupulama, broju palistića, koji oblik je uglavnom raširen tamo gdje dolazi obični i crni cer ali ga inače ima unutar hercegovačko-đalmatinske populacije. Po intermedijarnim karakteristikama tih organa taj oblik autor smatra posebnom formom koju naziva Quercus macedonica f. pseudocerris. On je smatra formom iz razloga što se nekad pojavljuje i tamo gdje običnog cera nema i gdje ne postoji mogućnost križanja. Pored navedenih svojti crnog cera dolaze negdje i njegovi prelazni oblici. Zapaženi su na najvišim crnogorskim i nekim metohijskim nalazištima. U crnogorskim populacijama dolazi prelazni oblik između Quercus macedonica ssp. multiflora i Quercus macedonica var. macrocarpa a u metohijskom prelazni oblik između Quercus macedonica ssp. multiflora i Quercus macedonica var. microcarpa. Na kraju autor daje registar citiranih naučnih imena biljaka u radu koji olakšava čitaocu snalaženje u tekstu i podiže upotrebljivost rada. Rad dr Jovančevića, bez obzira na to što je kao disertacija zvanično priznati naučni rad ima i tu značajku što detaljno obrađuje jednu endemnu i reliktnu vrstu koja je do sada bila citirana ali nije obrađivana sa naučne i praktične strane. Ing. August Horvat Jovkovi ć B.: TOPOLA; PRAKTIČNA UPUTSTVA ZA PODIZANJE, NJEGU I ZAŠTITU. Sarajevo, 1965. Izdanje »Šumarskog glasnika« Sarajevo. Nedovoljan, gotovo slab uspjeh u uzgoju šuma, naročito intenzivnih kultura i plantaža, pogreške u izboru provenijence i manipulacije sadnim materijalom, nesistematska zaštita od bolesti i štetnih insekata i nedovoljna njega, sve je to uzrok slabim uspjesima, — ističe u predgovoru te publikacije M. Gojmerac. Na te propuste ukazala je »Projekcija programa za po! dizanje intenzivnih kultura i plantaža lišćara i četinara u SR Bi H«. U vezi s time preporučuju se Jovkovićeva uputstva o uzgoju topola svima općinskim skupštinama, svima šumsko-privrednim organizacijama i individualnim proizvođačima topola. Jovkovićeva publikacija sadrži 62 strane džepnog formata, 32 slike, 20 poglavlja. Pisana je sažeto, jednostavnim stilom, pregledno. U uvodu se ukazuje na veliku osjetljivost topola u proizvodnom procesu, na potrebu da se za BiH dadu praktična uputstva za podizanje, uzgajanje i zaštitu topola i na mogućnosti proizvodnje na registriranim zemljištima površine oko 30.000 ha, naročito u području Posavine (oko 8.000 |