DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 68 <-- 68 --> PDF |
Solidan, besprijekoran odgovor na postavljena pitanja može uslijediti samo sa takvog mjesta, koje ima opći pregled Stanja i mogućnosti proizvodnje s obzirom na šumski fond i s obzirom na kapacitet i strukturu drvarske proizvodnje, a to mjesto može biti samo udruženi proizvođač bilo na nivou republike, odnosno na nivou barem krupnijih proizvodnih rajona (područje između Save i Drave, područje Korduna, Gorskog Kotara i Like). Raspolaganje sa fondom četinjarskih šuma, raspolaganje sa fondom hrastovih šuma, te bukovih šuma, ne bi smjela biti stvar isključivo pojedinačnih poduzeća koja nemaju pregled cjeline. Politika raspolaganja sa šumskim fondom treba polaziti sa pozicija cjelokupnosti, a u skladu s ovom općom politikom mogu i trebaju da izvode svoju (poslovnu) politiku pojedina poduzeća. Jednako tako nije dobro, ako pojedinačna poduzeća vode svoju (pojedinačnu) politiku proširene reprodukcije bez veze sa interesima i potrebom cjeline: kakve intenzivne kulture forsirati, na kojim područjima kakve vrste drveća (pitanje prirodnih uvjeta, troškova, potrebnih sredstava), te od kojih općih razmjera ići i si. Važna su pitanja sa stajališta cjeline, u što treba prvenstveno ulagati sredstva i na koja mjesta, pa da ova ionako mala sredstva, budu racionalno plasirana (komunikacije: koliko, kakve i gdje; mehanizacija: kakva, gdje, koliko; rekonstrukcija šumskog fonda: kakva igdje i si.), i na teret kojih sredstava što i koliko (vlastitih ili drugih izvora). Problem radne snage, školovanja kadrova, istraživačkih problema i insituacija, sve su to u osnovi problemi i pitanja, na koja mogu i trebaju da odgovore udruženi proizvođači, jer su to njihovi problemi i jer pojedinačna i nepovezana poduzeća nemaju i ne mogu imati niti pregled problema, pa niti neposredan, samo svoj vlastiti, pojedinačan interes u njihovom rješavanju. No sve ovo ne znači neki kruti centralizam, niti to znači povratak na administrativno upravljanje. Razlika je u tome, što poduzeća zadržavaju svoju individualnost, ali koju ne shvaćaju apsolutno, nego upravo u svom vlastitom interesu postaju dio cjeline, dio udruženog proizvođača koji uzima svoju sudbinu u svoje ruke; pa se svrstavaju samodisciplinirano u kolotečinu, koja osigurava i njima samim sigurniji hod. Naravno, da samo proizvođači treba da odluče (i odlučuju od vremena do vremena prema prilikama i potrebama) mjeru u općem i individualnom trasiranju privredne (proizvodne i poslovne) politike, veličine odvajanja u zajednička sredstva za zajedničke akcije ili za učešće za pribavljanje znatnijih kredita za cijelu granu. Jednako tako bi se moglo shvatiti i organiziranje udruženja proizvođača drvarske industrije, koji su također međusobno zavisni, a zavisni su i o proizvođaču sirovine. Veličina, vrste, brojnost i smještaj kapaciteta ne bi smjela biti stvar samo pojedinačnog poduzeća i komune, kojima nedostaje pregled cjeline. Osim toga za ova pitanja su veoma zainteresirani i proizvođači sirovine, pa je za cijelu društvenu zajednicu, i pojedinačno za sve (udružene) proizvođače korisno, da zajednički planiraju svoj daljnji razvoj. Planovi opće društvenog razvoja, federalni i republički, dobili bi time čvršću, sigurniju podlogu; planovi, opet, udruženih proizvođača bi dobili od tih institucija opće proporcije svojeg daljnjeg kretanja. Ovo obostrano orijentiranje omogućilo bi izradu realnijih planova i postizavanje sigurnije i određenije perspektive. 446 |