DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 60 <-- 60 --> PDF |
O INTEGRACIJI U ŠUMSKOJ PROIZVODNJI I INDUSTRIJI ZA PRERADU DRVA* Prof. đr ZVONKO POTOClC UVOD Integracijski procesi u privredi su posljedica određenih ekonomskih kretanja u proizvodnji i na tržištu. Ti su procesi zapravo neprekidni i sižu daleko u prošlost, počinjući zajedno s procesom prvobitne akumulacije kapitala, ali su svojim institucionalnim oblicima i dimenzijama posebno došli do izražaja u doba razvoja monopolističkog stadija kapitalizma. Integracijski su procesi istovremeno i jedna od zakonomjernosti u oblasti makroogranizacije privrede. Uočavajući važnost koncentracije u makroorganizaciji privrede i uočivši određene svjesne akcije i inicijative u tom pravcu u šumskoj proizvodnji i industriji za preradu drva Upravni odbor Saveza ITŠID Hrvatske je odlučio, da taj problem iznese pred struku na razmatranje. Cilj ovog referata nije, dakle u tome, da se na osnovu njega na jednom Savjetovanju donesu bilo kakvi konkretni zaključci o oblicima integracije, koji bi se trebali svagdje provesti. Shvaćajući integraciju kao dugotrajniji proces, koji treba da se neprekidno sve više prilagođava ne samo konkretnim uvjetima pojedinih privrednih grana, nego i prilikama na pojedinim ekonomsko- geografskim područjima, ovaj referat nema namjeru, da dade recept za ostvarenje integracije u bilo kojem konkretnom slučaju i za sva vremena. Cilj je referata, da se struka upozna s privrednim koristima koje može i mora da pruži integracija, i da se naši stručnjaci, inženjeri i tehničari, razmatrajući ove probleme pripreme za ostvarenje konkretnih odluka na svojim radnim mjestima. OSNOVNE KONSTATACIJE Pojava integracije Integracija je udomaćeni termin za koncentraciju u privredi (koncentraciju sredstava — kapitala, koncentraciju kadrova, koncentraciju ponude — potražnje, koncentraciju privredne politike u jednoj privrednoj grani — oblasti). Koncentracija je zakonitost u razvoju industrije, a posebno je došla do izražaja u teškoj — metaloprerađivačkoj industriji, u kojoj integracijski procesi najbrže napreduju. Postoje vrlo različite forme koncentracije (tzv. horizontalna, pa vertikalna koncentracija i njihove kombinacije) kao i njeni različiti stupnjevi: od najblažih oblika (kooperacija), pa preko čvrstih veza (koncerni, trustovi) do potpunog spajanja (fuzija). * Referat održan na Plenumu šum. gospodarsva 26. VI 1965. u Bjelovaru. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 61 <-- 61 --> PDF |
Prednosti integracije sa stajališta narodne privrede Prednosti su izvanredno velike: prije koncentracije postojala je veća količina razjedinjenih, konkurentskih malih i slabih poduzeća. Poslije koncentracije postoji jedna volja, jedna (jedinstvena) privredna politika, uvodi se red u proizvodnji, podjela rada (specijalizacija), postižu se optimalniji kapaciteti, uvodi se nauka uneposrednu proizvodnju (vlastiti laboratoriji, instituti), uvodi se red na tržištu. Sve zajedno uzevši, integracija (koncentracija) znači daljnji veći korak u razvoju proizvodnih snaga, i prema tome je društveno progresivna. Nosioci integracije U kapitalističkom svijetu nosioci koncentracije su oni koji dirigiraju proizvodnjom, a to je financijski kapital. Povezanost financijskog kapitala (banaka koje financiraju — kreditiraju proizvodnju) sa poduzećima koja proizvode odvija se putem personalnih veza (direktor poduzeća — ili vlasnik je član uprave banke i si.). Pojedina se poduzeća ne mogu dugo opirati procesu koncentracije (integracije) koji forsira financijski kapital (metode prisile su: ukidanje kredita, kupovanje akcija tog poduzeća, konkurencija na tržištu sirovina ili gotovih proizvoda i si.). Proces koncentracije odvija se uglavnom prisilnim putem (dobrovoljno samo u blažim oblicima integracije). Koristi integracije za njezine nosioce Koristi od integracije za njezine nosioce svode se na postizavanje ekstraprofita koji može uslijediti ili kao posljedica dirigirane cijene na tržištu( bilo sirovina bilo finalnih proizvoda), ili kao posljedica unapređenja procesa proizvodnje (specijalizacijom ili boljom tehnologijom) ili na oba načina. Osim ekstra-profita koncentracijom se postiže stalno i sigurno područje za plasman kapitala. Kapital se tim putem (tj. koncentracijom) bori za sigurnost i širinu plasmana s jedne strane, i za postizavanje ekstra-profita s druge strane. Koncentracija (integracija) nije, dakle, posljedica volje države (i njezine privredne politike) nego je posljedica postojanja kapitala i kapitalista, i njihove međusobne borbe za vlast i prevlast na privrednom polju (čitaj: profit), pa onda i na društvenom i političkom polju. Naravno, koncentracija je nužna pojava iz koje rezultira daljnji napredak u razvoju proizvodnih snaga, pa je uslijed tog određena koncentracija nužnost i za socijalističke zemlje. Premda se u ovom slučaju ne radi o formiranju monopola radi postizavanja ekstra-profita, koncentracija je i ovdje potrebna radi koncentracije kadrova, radi uvođenja nauke u tehnologiju, radi koncentracije sredstava, radi raspodjele rada (specijalizacije), postizavanja optimalnih kapaciteta i si. Za socijalističke zemlje je važna određena koncentracija i radi provođenja (jedinstvene) privredne politike u određenoj grani proizvodnje sa strane (neposrednih) proizvođača (odumiranje vlasti). INTEGRACIJA U OBLASTI ŠUMSKE I DRVARSKE PRIVREDE U oblasti šumarstva U vidu veličine posjeda postoje slučajevi visoke koncentracije (državni šumski posjed, privatan veliki šumski posjed), ali postoji i mali sitno-seljački |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 62 <-- 62 --> PDF |
šumski posjed. U ovu privrednu granu financijski kapital uglavnom nije ulazio, nije ulagao (barem dosada) neka veća sredstva. Sa stajališta efikasnosti organizacije i uprave, veličina šumskog posjeda se (u jednoj organizacionoj jedinici — direkciji i šumariji) ravnala prema opsegu i intenzitetu poslova (sa znatnim rasponima). U tom pogledu je ekstenzivna šumarija posjedom mogla biti veća i od (intenzivne) direkcije. Uglavnom, prema dosadašnjim iskustvima, povećanjem intenziteta privređivanja, smanjivale su se površine i šumarija, ali i direkcija (jedna direkcija 8—12 šumarija). Sa stajališta financiranja radova, uvijek je bila povoljnija situacija u velikim šumskim posjedima (prelijevanje sredstava između šumarija, pa i između direkcija — budžetski sistem). Sa stajališta stručnih kadrova također je bila povoljnija situacija u velikim posjedima (pravilniji raspored kadrova na poslove prema njihovoj sklonosti, specijalizacija, međusobno dopunjavanje kod donošenja stručnih odluka i si.). U oblasti drvne privrede U oblasti drvarske industrije zapažena je uglavnom vertikalna koncentracija (pilane za tvrdo drvo sa parketarijom, tvornicom bačava i si., pilane za meko drvo sa sandučarama i pogonima za panelske srednjice i si.). Horizontalna koncentracija (na pr. kartel pilana tvrdog ili mekog drva) nije razvijena. Razlog tome leži po svoj prilici u većoj zavisnosti pilanara o izvorima sirovina (o šumo-vlasnicima), nego obratno (izuzeci su uglavnom samo periodi privrednih kriza). Integracija šumarstva i drvopreradivačke industrije U privrednoj praksi ima više slučajeva integracije šumskog posjeda i prerađivačke industrije, u stručnoj literaturi poznate pod nazivom »industrijalizacija šumskog posjeda«. U takvoj integraciji (fuziji) postoji opasnost, da prevlada politika »bližih ciljeva« (akumulacija na štetu šumskog fonda), koja bi mogla biti suprotna dugoročnijim interesima cjelokupne zajednice (sadašnje, a još više buduće generacije). Razlog takvom, moglo bi se reći pravilu, je ekonomski razumljiv: šumarstvo ima odviše spor obrtaj (ne samo za privatnog šumovlasnika, nego čak i za sadašnju generaciju cijelog društva), dok prerađivačka industrija ima obrtaj koji se kreće u normalnim granicama ostale privrede. Zbog toga drvna industrija postiže »barem« prosječnu profitnu stopu, što šumarstvo nije u stanju. Ipak, takva čvrsta integracija šumarstva i drvne industrije nije pravilo, ona ne prevladava, premda je ekonomska međuzavisnost šumske i drvnoindustrijske proizvodnje upravo sudbonosne prirode za obje privredne grane. EKONOMSKE MEĐUZAVISNOSTI ŠUMSKE I DRVNO-INDUSTRIJSKE PROIZVODNJE Po zakonima robne proizvodnje u kapitalizmu, esktra-profiti koji se ostvaruju u drvoprerađivačkoj industriji prelaze, u konačnoj liniji, u vlasništvo šumovlasnika u vidu povećane cijene drveta na panju (šumske takse). Prema tome, i svako povećanje produktivnosti rada u pogonima drvne industrije (tj. smanjenje cijene koštanja prerade drva ) odražava se povoljno na šumsku |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 63 <-- 63 --> PDF |
proizvodnju u vidu povećane šumske takse, drugim riječima, u vidu jačanja ekonomske snage šumskog gospodarstva. Prerađivačkim pogonima, u pravilu, ostaje na kraju samo prosječna profitna stopa, koja im pripada kao i svim ostalim kapitalistima (izuzev monopola). Uslijed povećane visine (i mase) šumske takse, šumovlasnik ima više materijalnih mogućnosti da ulaže u unapređenje šumske proizvodnje što, opet, u krajnjoj liniji, ide u korist industrijske prerade drva ( poboljšanje i povećanje proizvodnje sirovine). Nadalje, šumovlasnici su zainteresirani da se tržište šumskih proizvoda širi i na jeftinije šumske Sortimente osnivanjem odgovarajućih prerađivačkih pogona. Ovime se također jača materijalna sposobnost šumovlasnika. U uvjetima našeg privrednog i društvenog sistema ne postoji kapital, pa ni njegova posljedica »prosječna profitna stopa«. No, ipak postoji opća pojava, koju možemo nazvati »općom zakonomjernošću«, da se cijene šumskih sortimenata kao sirovine povisuju također sa povećanjem produktivnosti rada u drvoprerađivačkoj industriji. Postoji također zakonomjernost, da se osnivanjem prerađivačkih pogona širi tržište šumskih proizvoda, i da se time postižu povoljnije cijene. Prema tome, i u našim uvjetima su šumska gospodarstva (kolektivi koji upravljaju šumama) životno zainteresirani stanjem drvopreradivačke industrije. S druge strane, pogoni drvoprerađivačke industrije zainteresirani su, ne računajući kvalitet i cijenu sirovine, sa stalnom i kontinuiranom opskrbom šum. sortimenata i to barem na rokove, potpune amortizacije osnovnih sredstava. Sa stajališta narodne privrede, poželjno bi bilo, da se takvi pogoni trajno održavaju (naravno, prateći razvoj tehnologije) pa se kao problem javlja usklađenje prerađivačkih kapaciteta sa sirovinskom osnovom, i njihovo međusobno poslovno povezivanje na što dulje rokove (radi planiranja daljnje ekonomske perspektive), Međusobno usklađivanje kapaciteta i perspektivnog razvoja je upravo u ovim privrednim granama važna privredno-politička mjera. Moglo bi se, naime, utvrditi gotovo kao pravilo, da nagomilani prerađivački kapaciteti vrše pritisak na sirovinsku osnovu (ekonomski i vanekonomski pritisak) iznad njene proizvodne mogućnosti, čime se ugrožava daljnja perspektiva obaju partnera. Sa gledišta ekonomske zainteresiranosti čini se da šumarstvo ima više interesa na razvoju industrijske prerade drva nego što bi imala sama drvoprerađivačka industrija. Razvojem, naime, drvoprerađivačke industrije šumarstvo u pravilu dobiva više nego što dobiva industrija. Zbog toga bi se moglo govoriti i o nužnosti, da se »šumovlasnici« aktivnije angažiraju na formiranju drvoprerađivačke politike u zemlji. EKONOMSKA SITUACIJA ŠUMSKE I DRVOPRERAĐIVAČKE PROIZVODNJE U SR HRVATSKOJ Osnovne karakteristike šumske proizvodnje u SR Hrvatskoj su: nedovoljna otvorenost šuma (posebno u Lici, na Velebitu, na brdima između Save i Drave, te na Baniji, Kordunu i Žumberku); pomanjkanje mehanizacije (posebno u privlačenju i utovaru šumskih sortimenata), visok postotak degradiranih šumskih površina (šikare i dr.); nepovoljan razmjer dobnih razreda (pretežu mlade i srednjedobne sastojine); maleno učešće četinjača (cea 20"/o) Takvo stanje uvjetovalo je visoke troškove eksploatacije šuma i razmjerno slabu ekonomsku sposobnost šumsko-privrednih organizacija u cjelini. Prem |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 64 <-- 64 --> PDF |
da je iza Oslobođenja učinjeno mnogo na razvoju šumske proizvodnje naročito u odnosu na razdoblje između dva rata ( pa i ranije) još uvijek je udio ljudskog rada na prilagođivanju fizionomije šumskog fonda društvenim potrebama jedva primjetan. Šumsko privrednih organizacija (šumskih gospodarstava) ima nešto preko 20 (23 s Koprivnicom). Prosječna površina kojom jedna organizacija upravlja iznosi 80.500 ha, a ako se izuzme Dalmacija onda iznosi 64.400 ha. Prosječna površina jednog gospodarstva u Dalmaciji iznosi 144.000 ha, u Lici i Gorskom Kotaru 133.000 ha, a na kontinentalnom dijelu 50.700 ha. Veliki broj gospodarstava rasparčava ionako mala sredstva na mnogo malih dijelova, koji su, svaki za sebe, premali za zamašnije akcije. Stanje drvoprerađivačke industrije nije nimalo povoljnije. Preteže mehanička prerada, posebno pilanska, sa zastarjelom opremom, zastarjelim tehnološkim postupkom, nedovoljno mehanizirana. U finalnoj proizvodnji dominira svaštarstvo sa niskom produktivnosti rada, i često zanatskim karakterom rada. Uopće, kapaciteti su ispod optimalnih, razasuti po republici, a pilanski kapacitet dvostruko veći od sirovinskih mogućnosti. Industrija celuloze i papira je nedovoljno razvijena. Ekonomska je situacija većine poduzeća slaba, često na granici rentabiliteta. Privrednih organizacija ima oko 70, a pilana (zajedno sa malim pilanama uslužnog reza) oko 400. Ukupan gubitak drvnoindustrijskih poduzeća u 1962. godini iznosio je cca700 mil. dinara, a u 1963. godini nešto više d 1,4 milijarde dinara. U 1964. godini je situacija bila nešto povoljnija ne samo zbog očite konjukture na svjetskom drvnom tržištu, nego i zbog povoljnijih privrednih instrumenata u prvom planu. ZADACI PO SEDMOGODIŠNJEM PLANU Zadaci šumske proizvodnje do 1970. godine Zadaci šumske proizvodnje do 1970. godine su značajni, budući da su posebno naglašeni zadaci na podizanju većih površina topolovih plantaža (6000 ha godišnje i više) te plantaža i intenzivnih kultura četinjača (2000 ha godišnje, pa i više) a zatim treba povećati napore na melioraciji degradiranih šuma i šikara, što sve iziskuje veće napore nego u proteklom razdoblju. Osim tih izuzetno visokih zadataka nužno je proširenje šumskih komunikacija (250 km godišnje), te uvođenje mehanizacije u šumski transport (do 7010/o radova). O izvršenju ovih zadataka zavisi s jedne strane podmirenje potreba društva (bilo upotrebnim vrijednostima, bilo devizama) uz istovremeno jačanje ekonomskog položaja šumsko-privrednih organizacija, i s druge strane sniženje troškova eksploatacije šuma do mjere koja omogućava sve potrebne tehnološko- uzgojne zahvate u sastojinama. Zadaci drvoprerađivačke industrije do 1970. godine Porast potreba na drvetu, uslijed naglog razvoja privrede, stavlja daljnje zadatke drvoprerađivačkoj industriji. Osim znatnog porasta unutarnje potrošnje namještaja i papira, te porasta potreba drugih privrednih grana na drvetu kao reprodukcionom materijalu, ekonomika zemlje zahtijeva i porast eksportnih vrijednosti drveta i drvnih proizvoda. Do 1970. godine proizvodnja celuloze i poluceluloze treba da dostigne nivo od cea 320.000 t (od sadašnjih 27.000 t), furnira i raznih ploča nivo od preko 160.000 m3 (sada 60.000 m:i), a proizvodnja namještaja treba da poraste 2,6 puta. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 65 <-- 65 --> PDF |
SREDSTVA I MJERE ZA IZVRŠENJE ZADATAKA Sredstva i mjere u šumskoj proizvodnji Izvršenje zadataka u šumskoj proizvodnji vezano je uz maksimalno mobiliziranje vlastitih sredstava i uz nešto dodatnih sredstava od strane zajednice. Ukupna ulaganja treba da se kreću od 4 milijarde u 1964. uz postepeno povećanje do 6 milijardi u 1970. godini, s time, da bi se tehničke investicije kretale od 2,5 do 3 milijarde u istom razdoblju, a biološke od 1,5 do 3 milijarde. Ta sredstva bi se formirala iz vlastite proizvodnje i to 3 milijarde u 1964. (uz postepeno godišnje povećanje), do 4,5 milijarde u 1970. god. a dodatna sredstva zajednice treba da pokriju ostale (tj. od 1 milijarde u 1964, 1,4 milijarde u 1965., 1,5 u 1966., 1,8 u 1967., 2,1 u 1968,,te po 1,5 milijardu u 1969. i 1970. godini). Sveukupno od 1964. do 1970. investiralo bi se cea 35 milijardi dinara. Maksimalna mobilizacija vlastitih sredstava i njihova ulaganja na najpovoljnija mjesta pretpostavlja prethodnu određenu koncentraciju u makroorganizaciji. Sredstva i mjere u drvoprerađivačkoj industriji Planirano povećanje proizvodnje moguće je postići tek sa znatnim investicijama većim dijelom u nove objekte, a manjim dijelom na proširenje i rekonstrukciju postojećih objekata. Za proširenje odnosno rekonstrukciju postojećih kapaciteta treba investirati 20 do 30 milijardi u mehaničkoj, a 15 milijardi u kemijskoj preradi drva. Ukupno to sve iznosi: cea 85 milijardi za nove objekte a 35 do 38 milijardi za proširenje i rekonstrukcije sveukupno cea 120 milijardi dinara. Osim potrebnih investicionih sredstava, pretpostavka ovog povećanja proizvodnje (i povoljnije ekonomske situacije u poduzećima) je određena koncentracija sredstava, uvođenje modernije tehnologije i specijalizacije u proizvodnji. EKONOMSKO ORGANIZACIONA NAČELA INTEGRACIJE Opća situacija u makroorganizaciji šumske i drvoprerađivačke proizvodnje ne zadovoljava, to stanje ne zadovoljava ni u Republici ni u Federaciji, i nepovoljno se odražava i na samu proizvodnju. Premda se izrađuju određeni planovi proizvodnje na raznim nivoima od federacije, preko republike i kotareva do poduzeća, oni nisu (većinom) usklađeni niti sa konkretnom kreditnom politikom, niti su adresirani na pojedina poduzeća, te djeluju manjeviše kao predviđanja, kao preporuke, odnosno kao okvir u kojem bi se trebalo kretati koliko proizvodnja toliko i investiciona aktivnost. Planovi pojedinih poduzeća, koji se »zbrajaju« u republički plan samo su tu i tamo izraz orijentacije i svjesne poslovne politike poduzeća naprotiv, oni su većinom mehanički sastavljeni bilo na osnovu približnih proteklih izvršenja, bilo na osnovu postojećih proizvodnih kapaciteta. Tako i republički plan, ukoliko je samo »zbroj«, predstavlja zbroj planova dvadesetak šumskih gospodarstava, zbroj dvadesetak šumsko-proizvodnih (i šumsko-privredmh) politika, odnosno zbroj četrdesetak drvnoprerađivačkih politika. Naravno; takvom »zbroju« nedostaje racionalnost međusobne raspodjele rada, nedostaje mu međusobno povezivanje radi zajedničkih akcija, nedostaje opće usklađivanje njihovih pojedinačnih poslovnih politika, a sve to na štetu smišljenog razvoja ovih privrednih grana. 443 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Razjedinjenost poslovnih politika šumskih gospodarstava i razjedinjenost poslovnih politika drvoprerađivačkih poduzeća ne mogu ukloniti ni Poslovna udruženja onakva kakva su danas, a ni Privredne komore. Sekretarijat za privredu opet, kao organ vlasti, napušta sve više aktivnost u području neposredne proizvodnje i poslovne politike poduzeća. U tim okolnostima se nameće kao nužnost okupljanje proizvođača jedne privredne grane u jednu jedinstvenu integracionu zajednicu. Čini nam se, da je takva integracija u punom skladu s našim opće-društvenim kretanjima i određenim postavkama o preuzimanju pune integracije (i odgovornosti) u proizvodnji sa strane (neposrednih) proizvođača. Šumarsku i drvarsku struku zatalasava s vremena na vrijeme jedanput bolje, drugi put slabije organizirani vlak integracione akcije. Integracioni dogovori drvarske industrije na području istočne Slavonije nisu uspješno završeni. Nisu ostvarene integracione zamisli na području kotara Rijeka. Koncentracija šumskih gospodarstava na području kotara Bjelovar provedena je samo djelomično. Čini se, da su poduzimane pojedine akcije u tom pravcu, a da nije bila sasvim jasna prava svrha, odnosno puna ekonomska sadržina predlaganih integracija, ili se polazilo sa lokalnih (kotarskih) pozicija. Pritom se pod pojmom integracije, ukoliko se radilo o integraciji šumske i drvarske proizvodnje, redovno podrazumijevala fuzij a nekoliko poduzeća u jedno gigantsko, glomazno i komplicirano poduzeće; ukoliko se radilo o smanjenju broja šumskih gospodarstava, to se nastojalo stvoriti jedno površinski veliko šumsko gospodarstvo, ali u granicama kotara. Međutim, takve sporadične, slabo pripremljene akcije ne mogu zadovoljiti ni šumarsku ni drvarsku struku. Ne mogu se prihvatiti integracije radi pokrivanja nečijih gubitaka, niti radi postizavanja određenih lokalnih interesa i ambicija. Integracija, kao određena koncentracija sredstava, kadrova, te proizvodne i investicione politike, imade mnogo krupnije i progresivnije zadatke. Sudbina razvoja šumske i drvne privrede nalazi se uglavnom u »rukama « proizvođača ovih privrednih grana. Ma koliko se trudile pojedine šumarske i drvarske privredno-političke institucije (komore, poslovna udruženja, da dokažu neki prioritet u dobivanju obilnijih i povoljnijih društvenih sredstava (kredita) za daljnji razvoj ovih privrednih grana, dobivena sredstva neće odgovarati niti potrebama niti očekivanju. Težište će pasti na vlastita sredstva, a ova će zavisiti ne samo o dovoljno elastičnoj poslovnoj politici, pojedinih poduzeća, nego kudikamo više o zajedničkoj svjesno trasirano j (iskalkuliranoj) privrednoj politici. Šumsko privredne organizacije su u stanju da elastično raspolažu šumskim fondom, i da putem »prethvata« pribave veće količine sredstava za ulaganje na rentabilna mjesta bržeg obrtaja (plantaže i intenzivne kulture na dobrim bonitetima povoljnih položaja, mreža šumskih komunikacija i si.). Drvoprerađivačka industrija nije u takvoj mogućnosti. Međutim, niskoproduktivna drvarska industrija ne može platiti povoljne cijene za šumsku sirovinu. Ulaganja sredstava u modernizaciju (i specijalizaciju) drvarske industrije može donijeti brze koristi upravo šumskoj proizvodnji u vidu povoljnijih cijena za sirovinu. Prema tome postoji objektivna mogućnost elastičnog gospodarenja (elastične poslovne politike) u šumskoj proizvodnji, koja može donijeti i vrlo brze rezultate, mnogo brže nego što to može donijeti ulaganje u »klasičan « šumski fond. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 67 <-- 67 --> PDF |
Spomenute mogućnosti objektivno postoje. Postoje i objektivne mogućnosti koncentracije redovnih »vlastitih« sredstava tj. vlastitih postojećih fondova i to skoncentriranih ne samo odvojeno po granama, nego i »integriranih « zajedno, i uloženih ondje, gdje se mogu očekivati povoljni rezultati za obje privredne grane. Postoje zaista objektivne mogućnosti stvaranja krupnijih iznosa sredstava s kojima se mogu povući krupniji i efikasniji potezi u poslovnoj politici ovih privrednih grana, i s kojim se može očekivati brži razvoj njihovih proizvodnih snaga nego što je bio do sada. No, da se i praktično omoguće krupni privredno-politički potezi, nužna je određena, zajednički fiksirana, obavezna, i u istom pravcu usmjerena privredna akcija. Naravno, ovo pretpostavlja ponajprije formiranje udruženja proizvođača u šumskoj proizvodnji i isto takvog udruženja prozivođača u drvarskoj industriji. Povezivanje tih dvaju zajednica može uslijediti na osnovu određenih, konkretnih poslovnih aranžmana po pojedinim ugovorima, a može uslijediti i kao čvršća i trajnija veza, kao zajednica šumske i drvne privrede. Udruženje proizvođača bi trebalo imati mogućnost koncentracije sredstava (fondova), svakako, uz uvjet, da od toga imaju odgovarajuću korist »vlasnici « fondova (pojedina poduzeća, odnosno ekonomske jedinice). Odluke udruženja (zajednice) proizvođača treba da imaju i obaveznu snagu za sve članove udruženja, osiguranu statutom. Individualnost pojedinih poduzeća treba da ostane sačuvana u okvirima datih obaveza u odnosu na udruženje proizvođača. No odričući određene prednosti krupnijih šumsko-privrednih organizacija, u odnosu na površinski male i sitne, bitnim pitanjima integracije ipak smatramo ostvarenje smišljene, zajednički dogovorene proizvodne, poslovne i investicione politike, kojoj ne mora stajati na putu »nešto veći broj manjih« šumskih gospodarstava. Nije naime, bitno pitanje da li u republici postoji, umjesto dvadeset šumsko-privrednih politika, samo njih deset; jer i desetak nepovezanih šumskih gospodarstava znači još uvijek razbijene snage na desetak dijelova. Bitnim pitanjem smatramo i formiranje određene zajedničke privredne politike u drvarskoj industriji, te povezivanje i usklađivanje šumarske i drvarske privredne politike. Navedene postavke mogu ostvariti samo odgovarajuće zajednice udruženja proizvođača u neposrednom kontaktu i u neposrednom dogovoru, a na osnovu određenih iskalkuliranih obostranih interesa. Tim putem bi se otvorile mnogostrane mogućnosti bržeg napretka koje mogu opravdati napor struke da se one i ostvare. ZADACI UDRUŽENIH PROIZVOĐAČA Udruženi proizvođači u šumarstvu i drvarskoj industriji imadu pred sobom nekoliko krupnih, i praktički permanentnih zadataka. Oni moraju neprestano davati odgovor na pitanja: — što proizvoditi — koliko proizvoditi — kako proizvoditi — gdje proizvoditi — uz kakav račun proizvoditi i s kolikim sredstvima proizvoditi. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1965 str. 68 <-- 68 --> PDF |
Solidan, besprijekoran odgovor na postavljena pitanja može uslijediti samo sa takvog mjesta, koje ima opći pregled Stanja i mogućnosti proizvodnje s obzirom na šumski fond i s obzirom na kapacitet i strukturu drvarske proizvodnje, a to mjesto može biti samo udruženi proizvođač bilo na nivou republike, odnosno na nivou barem krupnijih proizvodnih rajona (područje između Save i Drave, područje Korduna, Gorskog Kotara i Like). Raspolaganje sa fondom četinjarskih šuma, raspolaganje sa fondom hrastovih šuma, te bukovih šuma, ne bi smjela biti stvar isključivo pojedinačnih poduzeća koja nemaju pregled cjeline. Politika raspolaganja sa šumskim fondom treba polaziti sa pozicija cjelokupnosti, a u skladu s ovom općom politikom mogu i trebaju da izvode svoju (poslovnu) politiku pojedina poduzeća. Jednako tako nije dobro, ako pojedinačna poduzeća vode svoju (pojedinačnu) politiku proširene reprodukcije bez veze sa interesima i potrebom cjeline: kakve intenzivne kulture forsirati, na kojim područjima kakve vrste drveća (pitanje prirodnih uvjeta, troškova, potrebnih sredstava), te od kojih općih razmjera ići i si. Važna su pitanja sa stajališta cjeline, u što treba prvenstveno ulagati sredstva i na koja mjesta, pa da ova ionako mala sredstva, budu racionalno plasirana (komunikacije: koliko, kakve i gdje; mehanizacija: kakva, gdje, koliko; rekonstrukcija šumskog fonda: kakva igdje i si.), i na teret kojih sredstava što i koliko (vlastitih ili drugih izvora). Problem radne snage, školovanja kadrova, istraživačkih problema i insituacija, sve su to u osnovi problemi i pitanja, na koja mogu i trebaju da odgovore udruženi proizvođači, jer su to njihovi problemi i jer pojedinačna i nepovezana poduzeća nemaju i ne mogu imati niti pregled problema, pa niti neposredan, samo svoj vlastiti, pojedinačan interes u njihovom rješavanju. No sve ovo ne znači neki kruti centralizam, niti to znači povratak na administrativno upravljanje. Razlika je u tome, što poduzeća zadržavaju svoju individualnost, ali koju ne shvaćaju apsolutno, nego upravo u svom vlastitom interesu postaju dio cjeline, dio udruženog proizvođača koji uzima svoju sudbinu u svoje ruke; pa se svrstavaju samodisciplinirano u kolotečinu, koja osigurava i njima samim sigurniji hod. Naravno, da samo proizvođači treba da odluče (i odlučuju od vremena do vremena prema prilikama i potrebama) mjeru u općem i individualnom trasiranju privredne (proizvodne i poslovne) politike, veličine odvajanja u zajednička sredstva za zajedničke akcije ili za učešće za pribavljanje znatnijih kredita za cijelu granu. Jednako tako bi se moglo shvatiti i organiziranje udruženja proizvođača drvarske industrije, koji su također međusobno zavisni, a zavisni su i o proizvođaču sirovine. Veličina, vrste, brojnost i smještaj kapaciteta ne bi smjela biti stvar samo pojedinačnog poduzeća i komune, kojima nedostaje pregled cjeline. Osim toga za ova pitanja su veoma zainteresirani i proizvođači sirovine, pa je za cijelu društvenu zajednicu, i pojedinačno za sve (udružene) proizvođače korisno, da zajednički planiraju svoj daljnji razvoj. Planovi opće društvenog razvoja, federalni i republički, dobili bi time čvršću, sigurniju podlogu; planovi, opet, udruženih proizvođača bi dobili od tih institucija opće proporcije svojeg daljnjeg kretanja. Ovo obostrano orijentiranje omogućilo bi izradu realnijih planova i postizavanje sigurnije i određenije perspektive. 446 |