DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 55 <-- 55 --> PDF |
STAV ZAJEDNICE PREMA PLANTA2TRANJU I ako se čini, da je šumarstvo po svojoj prirodi konzervativno, dosadašnja iskustva u našoj zemlji u gajenju topola pokazuju da se i te kako i u ovu granu mogu uneti revolucionarni poduhvati, jer se primenom savremenih metoda, klasični 30-godišnji prirast drvne mase topole, može postići već za 10 godina ili za tri puta brže. Komunisti i stručnjaci, koji rade u ovoj privrednoj grani su sposobni i spremni, da korištenjem dostignuća savremene nauke ubrzaju proizvodnju drveta, da revolucionarnim merama potpuno izmene karakter proizvodnje naročito u ravničarskim područjima, tako da klasični ekstenzivnu proizvodnju pretvore u savremenu industrijsku proizvodnju drveta visokog rentabiliteta i time pomognu zajednici da se relativno brzo sanira postojeća deficitarnost u drvetu. Jedna takva akcija, kojom je predviđeno da se u periodu od 10 godina podignu plantaže topola na površinu od 300.000 ha, pokrenuta je tokom 1960. godine na saveznom nivou. Razrađen je akcioni program, osvojen tehnološki proces, uvezen reprodukcioni materijal iz Italije, mobilisani radni kolektivi koji su iz svojih sredstava i iz kredita dobijenih od zajednice pod povoljnim uslovima nabavili odgovarajuću laku i tešku mehanizaciju i priključna oruđa. Osposobljen je stručni kadar radnika i u prvom naletu u toku tri godine osnovano je 30.000 ha savremenih plantaža. I prvi dobijeni rezultati bili su zaista izvanredni. Poznati svetski eksperti za topolu posle obilaska ovih plantaža ocenjuju da Jugoslavija ima najoptimalnije uslove u svetu za brzu proizvodnju drveta, koje je inače već danas deficitarno u svetu. I kada je izgledalo, da je sve u redu i na najboljem putu da se kroz ovakvu akciju resi nestašica u drvetu, odjednom tokom 1963. godine na neobjašnjiv način zajednica, a sa njom i banke sa kreditnim sredstvima napuštaju ovu akciju koja skoro propada. Na ovaj način prekonoć se odustalo od najrentabilnije proizvodnje u šumarstvu, dok se u isto vreme ulažu velika sredstva za podizanje kapaciteta koji zapravo treba da prorađuju baš tu sirovinu koju je trebalo dobiti iz tih plantaža. Komunisti, koji su bili nosioci ove zaista revolucionarne akcije u šumarstvu nisu ni danas u mogućnosti da pred svojim kolektivima objasne ovakav stav zajednice, a posebno banaka i odgovornih organa u privredi. Ovo i dalje predstavlja ozbiljan politički problem, koji zadire ne samo u ekonomski interes trenutno zainteresiranih šumskih organizacija, već uopšte u dalji progres i kulturni napredak čitave socijalističke zajednice. Jer i dalje ostaje činjenica da se Jugoslavija po godišnjoj potrošnji papira po stanovniku, a što se uzima kao jedno od merila kulturnog razvitka zemlje, nalazi na predzadnjem mjestu u Evropi, trošeći čak 52% manje od evropskog prošeka, a plantaže topola bile su najjednostavniji put da se u kratkom roku ovaj problem resi. Govoreći o šumi kao nacionalnom bogatstvu ne možemo, a da ne pomenemo i plemenitu divljač, koja ne samo što donosi privredi koristi preko lovnog turizma, što lovljenje služi rekreaciji radnog čovjeka, već treba govoriti o divljači kao opšte korisnoj pogotovu ako se radi o plemenitim pticama, koje |