DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 54 <-- 54 --> PDF |
3) Stimulativno nagrađivanje. Slobodno se može reći da se proizvodnja u šumarstvu obavlja na najprimitivniji način. Savremena mehanizacija, koja na strani već uspešno zamenjuje fizički rad, ne može se sa strane dobaviti i pored toga što je domaća industrija još ne proizvodi. Pored toga postoji suštinska razlika u prirodi proizvodnje u šumarstvu u odnosu na čitavu privredu Zapravo radnik u šumarstvu mora da ulaže svoja sadašnja materijalna sredstva i rad u proizvodnju drveta napr. podizanja 1 ha šuma, koja traje 10—80 godina i da mu se tek onda nakon seče, natrag vraćaju njegova ulaganja. A kako ovaj period robne proizvodnje premašuje često vek sadašnjih generacija radnika razumljivo je, da šumski radnik nije zainteresovan niti stimulisan da se posebno zalaže za povećanje i unapređenje proizvodnje, što nije slučaj kod radnika u industriji ili npr. kod srodne nam grane poljoprivrede. Prema tome, uvođenje savremenog sistema stimulativnog nagrađivanja i ekonomskih jedinica u šumarstvu je specifično. Budući da je podizanje šume destimulativno, to ovde u konkretnom slučaju mora doći do izražaja opšti interes zajednice da se šuma obnavlja i održava, a potrebna je odgovarajuća intervencija sredstvima, tako da stav zajednice po tom pitanju treba da bude suprotan sadašnjem. 4) Fluktuacija radne snage. Razume se da sve ovo nije ostalo bez određenih posledica. Biti šumarski radnik i raditi na radilištima pod vedrim nebom, daleko od naselja i porodica, bez najnužnijeg komfora, na prilitivan način raditi svakodnevno teške fizičke poslove, a uz stalnu borbu sa kišom, snegom, hladnoćom itd. a uz sve to biti i najmanje plaćen od svih radnika u privredi nije danas ni malo popularna stvar. I zbog ovog šumarstvo danas karakteriše jaka fluktuacija radne snage. Stari radnici napuštaju šumu tražeći bolje radno mjesto u privredi, naročito industriji, a mladi ljudi ne pokazuju nikakvo interesovanje, iako se pojave, to je samo privremeno, dok se ne ukaže bolje radno mesto. Tako je npr. samo u toku 1963. godine rad u šumarstvu napustilo 4.200 stalnih radnika. Jer, danas radnika zadržava stan i mašina, a šumarstvo mu ne obezbeđuje ni jedno ni drugo. Razume se da posledice ovakvog stanja mogu biti dalekosežne. Već danas se postavlja ozbiljno pitanje, šta će biti sa proizvodnjom u šumarstvu onog trenutka kada sadašnji već stariji radnici sasvim ostare, a mladih nema, ne dolaze. A ovo znači, da se u vođenju politike gazdovanja šumom ispušta iz vida činjenica da je šuma regenerativno prirodno bogatstvo i da za, razliku od npr. mineralnog bogatstva u proizvodnji i iskorištavanju nije ograničena u vremenu ni prostoru. Zato sadašnje i buduće generacije moraju uvek računati sa šumom kao svojim najsigurnijim i trajnim bogatstvom, izvorom prihoda i uopšte svoje egzistencije. Da je to tako, poslužit ćemo se i ovim primerom: Prema podacima Saveznog zavoda za zaštitu, neto devizni efekat industrije kao oblasti proizvodnje bio je u 1963. godini negativan za 71,9 milijardi deviznih dinara, dok je u isto vreme neto devizni efekat proizvoda šume, odnosno drveta bio pozitivan za 24,5 milijardi deviznih dinara. I dalje, u periodu 1959— 1963. godine dok je ćela industrija, a izuzev nešto malo obojena metalurgija u izvozu bila negativna za 64—107 prosečno 79,9 milijardi deviznih dinara, dotle su proizvodi šume preko drvne industrije bili pozitivni za 19—25, prosečno 20,8 milijardi deviznih dinara. 237 |