DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 52     <-- 52 -->        PDF

— U degradiranim šumama SFRJ 1,4 ml!/ha; u SRH 0,8 m3/ha
— u šik. i mak. šumama SFRJ 0,7 m:!/ha ; u SRH 0,4 m3/ha
(Kako se vidi šume u SR Hrvatskoj imaju manji prosečni prirast po hektaru
od prosečnog prirasta svih šuma u SFRJ).
Slabo stanje šumskog fonda i mali prirast diktira slab intenzitet seča, koji
u Jugoslaviji iznosi svega 1,7%, dok u evropskim zemljama 3% od ukupne žive
zalihe. Zbog ovoga se u prorednim sečama umesto na površini od 880—1,000.000
ha, seča izvodi samo na 150—200.000 ha što je za oko 5 puta manje.


Ovako inače slabo stanje osnovnog šumskog fonda i dalje slabi, jer zajednica
ne pokazuje interesovanje da putem investicija pomogne s jedne strane
brzu proizvodnju drveta u plantažama topola i brzorastućih četinara, a s druge
strane izgradnju šumskih puteva radi otvaranja i seče nepristupačnih, ali kvalitetnih
šuma, zbog čega su šumarske organizacije i dalje orijentisane na seču
otvorenih no već iscrpljenih šuma.


Tako se Jugoslavija, nekada po šumama poznata zemlja u Evropi zbog
svojih 33,9% šumovitosti uvrstila u red šumom siromašnih zemalja tj. postala
bogata siromašnim šumama.


2) Politika cena drveta. Zbog niske produktivnosti rada stalno rastu troškovi
proizvodnje dok se istovremeno prodajne cene drveta dugo održavaju na
istom nivou. Ovaj režim je utoliko teži što su plafoni drvetu postavljeni ispod
pariteta (za 20—35% ispod cena u Evropi). Usled toga šumarske organizacije
ostvaruju niske prihode koji su se srazmerno povećanju troškova proizvodnje
stalno smanjivale na štetu šumarstva.


Ovakav stav obrazlaže se s tim, što je ukupna proizvodnja drveta uglavnom
namenjena domaćoj prerađivačkoj industriji. A kako je i ova sama siromašna,
onda po logici stvari plaća proizvođačima drvo ne po ceni koja važi na
svetskom tržištu, već po nižoj, koja odgovara finansijskim mogućnostima drvne
industrije.


Nije li prema tome i ovo još jedan primer nepravde koju čini zajednica
prema šumi, kada je i nadalje stavija u položaj da se žrtvuje za druge, a da
istovremeno sama slabi i propada.


3) Politika kreditiranja šumarstvu. U čitavom posleratnom periodu zajednica
pod povoljnim uslovima daje kreditna sredstva privrednim organizacijama,
pomažući time ove privredne grane da se razvijaju, šire i unapređuju.
Stoji činjenica da je i u ovom slučaju prema šumarstvu vođen kurs nekreditiranja
iako se ovo borilo i bori sa ozbiljnim finansijskim teškoćama, ali za koje
zajednica nije pokazivala dovoljno razumevanja. Iako su davani krediti bili
neznatni i simbolični.


Tako npr. dok je samo u periodu 1952—1962. godine za unapređenje kapaciteta
drvne industrije uloženo 278,4 milijarde dinara ili prosečno godišnje 27,8
milijardi, dotle je u istom ovom periodu za šumsko kulturne radove uloženo
svega 28 ili 250 milijardi manje nego u drvnu industriju.


Razumljivo je da u takvoj situaciji radni kolektivi nisu bili u stanju da
učine značajnije korake ka uvođenju savremenih mera u obnovi, negu, zaštitu
i eksploataciju šuma, a nije moglo doći ni do poboljšanja i povećanja šumskog
fonda niti obezbeđenja proste reprodukcije.


Tako je delovanje kompleksa pomenuta u tri nepovoljna faktora, koji su
u suštini posledica nerazumevanja zajednice prema šumi i šumarstvu dovelo
ovo do teških ekonomskih prilika, pri čemu su subjektivni faktori postali objektivni
i koje šumarstvo nije u mogućnosti da samo rešava.




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 53     <-- 53 -->        PDF

POSLJEDICE SLABOG KAZVOJA ŠUMARSTVA


1) Produktivnost rada u šumarstvu. Zbog slabe sopstvene materijalne
baze, a bez dovoljno pomoći od zajednice, šumarstvo nije bilo u mogućnosti da
za svoju proizvodnju obezbedi savromenu mehanizaciju niti obučenu stručnu
radnu snagu, pa se čitava proizvodnja i dalje obavlja na stari, dosta primitivan
način.


Osim motornih pila, koje poslednjih godina neke organizacije djelomično
koriste za sječu i izradu drvenog materijala, svi drugi poslovi utovar, istovar
i transport obavljaju se uglavnom ručno i zaprežnim vozilima što iziskuje
veoma teške fizičke napore ljudi.


Stručne kvalifikacije radnika, koji vode ovu proizvodnju su takođe nezadovoljavajuće.
Tako je prema jednoj anketi SITJ dobijena sledeća kvalifikaciona
struktura kod 85.000 anketiranih radnika:


— visokokvalifikovani radnici 2,2%
— kvalifikovani 26,1%
— polukvalifikovani 24,7´%
— nekvalifikovani 47,0%
Kako se polukvalifikovani radnici po svom stručnom i opštem obrazovanju,
uzgred rečeno i sistemu nepostojanja organizovanog i čvrstog rada na obuci
ovih radnika, slobodno mogu staviti u kategoriju nekvalifikovanih radnika, izlazi
da u šumskoj proizvodnji radi 71,7% ili 3/4 svih radnika bez zadovoljavajućeg
stručnog i opšteo obrazovanja. Onda je jasno, da se u ovom slučaju o savremenoj
produktivnosti rada ne može ni govoriti.


2) Lični dohoci zaposlenih. Neto lična primanja radnika zaposlenih u šumarstvu
redovno su ili najniža ili u grupi najnižih u čitavoj privredi. Tako su
npr. lični dohoci radnika iznosili:
— godine 1962. u šumarstvu 21.500


u industriji i rudarstvu 28.000


u industriji papira 31.500 10.000


+


u celoj privredi 27.200 57.000


+


-— godine 1964. u šumarstvu 28.100
u drvnoj industriji 29.400
u industriji papira 39.200 11.100


+


u saobraćaju 40.200 12.100


+


u celoj privredi 34.900 + 6.800


Isto tako, sredstva izdvojena u fondove zajedničke potrošnje, koja se takođe
mogu smatrati kao sastavni dio opšteg životnog standarda zaposlenih u
kolektivu, takođe su u šumarstvu bila veoma mala. Npr.:


— godine 1962: po 1 zaposlenom radniku:
u industriji i rudarstvu 427.100
u šumarstvu 83.000
´


— godine 1963: po 1 zaposlenom radniku:
u industriji i rudarstvu 460.000
u šumarstvu 101.000




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 54     <-- 54 -->        PDF

3) Stimulativno nagrađivanje. Slobodno se može reći da se proizvodnja u
šumarstvu obavlja na najprimitivniji način. Savremena mehanizacija, koja na
strani već uspešno zamenjuje fizički rad, ne može se sa strane dobaviti i pored
toga što je domaća industrija još ne proizvodi.


Pored toga postoji suštinska razlika u prirodi proizvodnje u šumarstvu u
odnosu na čitavu privredu Zapravo radnik u šumarstvu mora da ulaže svoja
sadašnja materijalna sredstva i rad u proizvodnju drveta napr. podizanja 1 ha
šuma, koja traje 10—80 godina i da mu se tek onda nakon seče, natrag vraćaju
njegova ulaganja. A kako ovaj period robne proizvodnje premašuje često vek
sadašnjih generacija radnika razumljivo je, da šumski radnik nije zainteresovan
niti stimulisan da se posebno zalaže za povećanje i unapređenje proizvodnje,
što nije slučaj kod radnika u industriji ili npr. kod srodne nam grane poljoprivrede.


Prema tome, uvođenje savremenog sistema stimulativnog nagrađivanja i
ekonomskih jedinica u šumarstvu je specifično. Budući da je podizanje šume
destimulativno, to ovde u konkretnom slučaju mora doći do izražaja opšti interes
zajednice da se šuma obnavlja i održava, a potrebna je odgovarajuća intervencija
sredstvima, tako da stav zajednice po tom pitanju treba da bude suprotan
sadašnjem.


4) Fluktuacija radne snage. Razume se da sve ovo nije ostalo bez određenih
posledica. Biti šumarski radnik i raditi na radilištima pod vedrim nebom,
daleko od naselja i porodica, bez najnužnijeg komfora, na prilitivan način raditi
svakodnevno teške fizičke poslove, a uz stalnu borbu sa kišom, snegom,
hladnoćom itd. a uz sve to biti i najmanje plaćen od svih radnika u privredi
nije danas ni malo popularna stvar.


I zbog ovog šumarstvo danas karakteriše jaka fluktuacija radne snage.
Stari radnici napuštaju šumu tražeći bolje radno mjesto u privredi, naročito
industriji, a mladi ljudi ne pokazuju nikakvo interesovanje, iako se pojave, to
je samo privremeno, dok se ne ukaže bolje radno mesto.


Tako je npr. samo u toku 1963. godine rad u šumarstvu napustilo 4.200 stalnih
radnika. Jer, danas radnika zadržava stan i mašina, a šumarstvo mu ne
obezbeđuje ni jedno ni drugo.


Razume se da posledice ovakvog stanja mogu biti dalekosežne. Već danas
se postavlja ozbiljno pitanje, šta će biti sa proizvodnjom u šumarstvu onog trenutka
kada sadašnji već stariji radnici sasvim ostare, a mladih nema, ne dolaze.


A ovo znači, da se u vođenju politike gazdovanja šumom ispušta iz vida
činjenica da je šuma regenerativno prirodno bogatstvo i da za, razliku od
npr. mineralnog bogatstva u proizvodnji i iskorištavanju nije ograničena u vremenu
ni prostoru. Zato sadašnje i buduće generacije moraju uvek računati sa
šumom kao svojim najsigurnijim i trajnim bogatstvom, izvorom prihoda i
uopšte svoje egzistencije. Da je to tako, poslužit ćemo se i ovim primerom:


Prema podacima Saveznog zavoda za zaštitu, neto devizni efekat industrije
kao oblasti proizvodnje bio je u 1963. godini negativan za 71,9 milijardi deviznih
dinara, dok je u isto vreme neto devizni efekat proizvoda šume, odnosno
drveta bio pozitivan za 24,5 milijardi deviznih dinara. I dalje, u periodu 1959—
1963. godine dok je ćela industrija, a izuzev nešto malo obojena metalurgija
u izvozu bila negativna za 64—107 prosečno 79,9 milijardi deviznih dinara,
dotle su proizvodi šume preko drvne industrije bili pozitivni za 19—25, prosečno
20,8 milijardi deviznih dinara.


237




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 55     <-- 55 -->        PDF

STAV ZAJEDNICE PREMA PLANTA2TRANJU


I ako se čini, da je šumarstvo po svojoj prirodi konzervativno, dosadašnja
iskustva u našoj zemlji u gajenju topola pokazuju da se i te kako i u ovu granu
mogu uneti revolucionarni poduhvati, jer se primenom savremenih metoda,
klasični 30-godišnji prirast drvne mase topole, može postići već za 10 godina ili
za tri puta brže.


Komunisti i stručnjaci, koji rade u ovoj privrednoj grani su sposobni i
spremni, da korištenjem dostignuća savremene nauke ubrzaju proizvodnju
drveta, da revolucionarnim merama potpuno izmene karakter proizvodnje naročito
u ravničarskim područjima, tako da klasični ekstenzivnu proizvodnju
pretvore u savremenu industrijsku proizvodnju drveta visokog rentabiliteta i
time pomognu zajednici da se relativno brzo sanira postojeća deficitarnost u
drvetu.


Jedna takva akcija, kojom je predviđeno da se u periodu od 10 godina podignu
plantaže topola na površinu od 300.000 ha, pokrenuta je tokom 1960. godine
na saveznom nivou.


Razrađen je akcioni program, osvojen tehnološki proces, uvezen reprodukcioni
materijal iz Italije, mobilisani radni kolektivi koji su iz svojih sredstava
i iz kredita dobijenih od zajednice pod povoljnim uslovima nabavili odgovarajuću
laku i tešku mehanizaciju i priključna oruđa. Osposobljen je stručni
kadar radnika i u prvom naletu u toku tri godine osnovano je 30.000 ha savremenih
plantaža.


I prvi dobijeni rezultati bili su zaista izvanredni. Poznati svetski eksperti
za topolu posle obilaska ovih plantaža ocenjuju da Jugoslavija ima najoptimalnije
uslove u svetu za brzu proizvodnju drveta, koje je inače već danas deficitarno
u svetu.


I kada je izgledalo, da je sve u redu i na najboljem putu da se kroz ovakvu
akciju resi nestašica u drvetu, odjednom tokom 1963. godine na neobjašnjiv
način zajednica, a sa njom i banke sa kreditnim sredstvima napuštaju ovu
akciju koja skoro propada. Na ovaj način prekonoć se odustalo od najrentabilnije
proizvodnje u šumarstvu, dok se u isto vreme ulažu velika sredstva za podizanje
kapaciteta koji zapravo treba da prorađuju baš tu sirovinu koju je trebalo
dobiti iz tih plantaža.


Komunisti, koji su bili nosioci ove zaista revolucionarne akcije u šumarstvu
nisu ni danas u mogućnosti da pred svojim kolektivima objasne ovakav
stav zajednice, a posebno banaka i odgovornih organa u privredi.


Ovo i dalje predstavlja ozbiljan politički problem, koji zadire ne samo u
ekonomski interes trenutno zainteresiranih šumskih organizacija, već uopšte u
dalji progres i kulturni napredak čitave socijalističke zajednice. Jer i dalje
ostaje činjenica da se Jugoslavija po godišnjoj potrošnji papira po stanovniku,
a što se uzima kao jedno od merila kulturnog razvitka zemlje, nalazi na predzadnjem
mjestu u Evropi, trošeći čak 52% manje od evropskog prošeka, a plantaže
topola bile su najjednostavniji put da se u kratkom roku ovaj problem
resi.


Govoreći o šumi kao nacionalnom bogatstvu ne možemo, a da ne pomenemo
i plemenitu divljač, koja ne samo što donosi privredi koristi preko lovnog
turizma, što lovljenje služi rekreaciji radnog čovjeka, već treba govoriti o divljači
kao opšte korisnoj pogotovu ako se radi o plemenitim pticama, koje




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 56     <-- 56 -->        PDF

mogu u mnogome da doprinesu zaštiti poljoprivrednih kultura u biološkoj borbi
protiv biljnih štetočina.


Postoje ozbiljne suprotnosti između lovstva, šumarstva i poljoprivrede koje
su iskonstruisali ljudi sa neshvatanjima, a ono moraju baš sada, s obzirom na
novi osnovni zakon o lovstvu da usklade, jer su sva tri ova bogatstva društvena
svojina. U nekim područjima dolazi i do političkih problema baš zato što su
odnosi između ove tri grane neusklađeni.


Mi smo uvereni da koegizistencija ovih grana mora da postoji i da se
prema plemenitoj divljači i pticama trebamo odnositi humano, kao prema živom
svetu i pomagati razvitak tog života.


Ne možemo, a da ne ukažemo na činjenicu da je lovstvo Jugoslavije, pogotovu
lovstvo na području ove Republike u gajenju jelenske divljači postiglo
do sada najveće uspehe u svetu i naša zajednica ima svetska priznanja u tom
pravcu.


—O—


Iznoseći ovde mišljenje i stav komunista koji rade u šumarstvu o nekim
najvažnijim problemima ove privredne grane, želimo posebno pozdraviti Kongres
ispred komunista, radnih kolektiva i građana sa područja kotara Osijek,
koji su naročito zainteresovani da ovaj Kongres, a preko njega odgovorni organi
u privredi povedu više brige za iznalaženje konkretnih mera za podizanje
plantaža topola, budući da je osječko područje po svojim prirodnim uslovima
i mogućnostima za uzgoj topola jedno od najoptimalnijih u Jugoslaviji.


Zato narod ovoga kraja, pored intenzivne poljoprivredne proizvodnje, svoju
perspektivu vidi u proizvodnji drveta, za koju odmah ima na raspolaganju više
od 40.000 ha novih površina, na kojima se u 10-godišnjem plantažnom uzgoju
može proizvesti preko 12 miliona m;i drveta, čija današnja minimalna vrednost
prelazi preko 110 milijardi dinara.


Ovako veliko bogatstvo leži danas neiskorišteno, dok se istovremeno ovaj
kraj bavi se raznovrsnim problemima, koji bi se svakako daleko jednostavnije
rešavali da su na vreme podignute plantaže topola, pa bi sada kroz seču davale
svake godine preko 12 milijardi dinara koji bi dobro došli privredi ovoga kraja
i omogućili sirovinu za domaću postojeću i novu proizvođačku industriju.


Drugarice i drugovi,
Za hitno rešavanje navedenih teškoća i problema šumarstva komunisti i
radni kolektivi ove privredne grane vide jedini i realni mogući put u tome, da
se uz još jaču molibilizaciju nekih radnih kolektiva obezbedi i odgovarajuća
intervencija i pomoć čitave socijalističke zajednice, koja bi´ se pored ostalog
sastojala i u sledećem:
1) da se problem dugoročne proizvodnje resi tako, što će se radnim kolektivima
jednogodišnji prirast u šumama koje se podižu priznati kao nedovršena
proizvodnja,
2) da se u pitanju kreditiranja pojedinih radova, objekata i nabave opreme
vezane za unapređenje proizvodnje, šumarstvo izjednači sa ostalim privrednim
granama,
3) da se nastavi započeta akcija podizanja plantaža topola i njeno kreditiranje
od strane zajednice pod uslovima predviđenim 44-im konkursom Jugoslavenske
investicione banke,




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 57     <-- 57 -->        PDF

4) da se kreditiranjem pomogne otvaranje i eksploatacija u neotvorenim
šumama,


5) da se omogući uvoz odgovarajuće savremene opreme sa strane koja će
se upotrebiti za mehanizaciju radova u šumarstvu kao i više zainteresuje domaća
industrija za proizvodnju takve opreme,


6) da se omogući potpuno oslobođenje za sve proizvode šumarstva, a najmanje
usklade sa cenama na svetskom tržištu,


7) da se usklade odnosi između lovstva, šumarstva, poljoprivrede i ribarstva,
jer su ove grane životno-biološki upućene jedna na drugu i predstavljaju
životnu celinu.


Drugarice i drugovi,


Dozvolite mi da završim ovu diskusiju sa recima druga Tita, koje je izgovorio
u nedavnom razgovoru sa goranima Srbije. Citiram ... šumarstvo, je privredna
grana o kojoj se u našoj zemlji trenutno najmanje vodi računa ... Ja
želim da kažem, i to. da akcija čiji je cilj podizanje, zaštita i racionalno korišćenje
šume, treba da bude stvar čitave naše zajednice, Jugoslavenska stvar ..
Jer, šume uz veoma značajne za čitavu našu zemlju, ne samo po tome što se od
njih dobij a drvo i sve drugo kao neposredni proizvod ili prerađevina, nego i po
njihovom uticaju na klimu i režim voda, na zdravlje i život ljudi. Tome problemu
nemarnog odnosa prema šumama i otklanjanju pogrešnih shvatanja ja
pridajem poseban značaj.


INFORMACIJA


o podizanju novih plantaža i intenzivnih kultura topola u 1964. godini
i program za 1965 .godinu na području SRH
I


1. Tokom 1964. godine osnovano je: ha
a) plantažab) šumskih kulturac) drvoreda
3.209
454

Ukupno 3.663


Od toga na zemljištu dobivenom iz
oblasti poljoprivrede —


2. Posađeno je sadnica (u 000 kom.)
a) I — 2141/2 g.
6
!/3 g.
664
2/2 g.
222
Svega
892
%
89
b) ostale talijanskec) P. robusta


2
94
4
1
6
95

10
d) ostale vrsteSvega:

6
12
772

227
12
1.005
1
100