DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 52 <-- 52 --> PDF |
— U degradiranim šumama SFRJ 1,4 ml!/ha; u SRH 0,8 m3/ha — u šik. i mak. šumama SFRJ 0,7 m:!/ha ; u SRH 0,4 m3/ha (Kako se vidi šume u SR Hrvatskoj imaju manji prosečni prirast po hektaru od prosečnog prirasta svih šuma u SFRJ). Slabo stanje šumskog fonda i mali prirast diktira slab intenzitet seča, koji u Jugoslaviji iznosi svega 1,7%, dok u evropskim zemljama 3% od ukupne žive zalihe. Zbog ovoga se u prorednim sečama umesto na površini od 880—1,000.000 ha, seča izvodi samo na 150—200.000 ha što je za oko 5 puta manje. Ovako inače slabo stanje osnovnog šumskog fonda i dalje slabi, jer zajednica ne pokazuje interesovanje da putem investicija pomogne s jedne strane brzu proizvodnju drveta u plantažama topola i brzorastućih četinara, a s druge strane izgradnju šumskih puteva radi otvaranja i seče nepristupačnih, ali kvalitetnih šuma, zbog čega su šumarske organizacije i dalje orijentisane na seču otvorenih no već iscrpljenih šuma. Tako se Jugoslavija, nekada po šumama poznata zemlja u Evropi zbog svojih 33,9% šumovitosti uvrstila u red šumom siromašnih zemalja tj. postala bogata siromašnim šumama. 2) Politika cena drveta. Zbog niske produktivnosti rada stalno rastu troškovi proizvodnje dok se istovremeno prodajne cene drveta dugo održavaju na istom nivou. Ovaj režim je utoliko teži što su plafoni drvetu postavljeni ispod pariteta (za 20—35% ispod cena u Evropi). Usled toga šumarske organizacije ostvaruju niske prihode koji su se srazmerno povećanju troškova proizvodnje stalno smanjivale na štetu šumarstva. Ovakav stav obrazlaže se s tim, što je ukupna proizvodnja drveta uglavnom namenjena domaćoj prerađivačkoj industriji. A kako je i ova sama siromašna, onda po logici stvari plaća proizvođačima drvo ne po ceni koja važi na svetskom tržištu, već po nižoj, koja odgovara finansijskim mogućnostima drvne industrije. Nije li prema tome i ovo još jedan primer nepravde koju čini zajednica prema šumi, kada je i nadalje stavija u položaj da se žrtvuje za druge, a da istovremeno sama slabi i propada. 3) Politika kreditiranja šumarstvu. U čitavom posleratnom periodu zajednica pod povoljnim uslovima daje kreditna sredstva privrednim organizacijama, pomažući time ove privredne grane da se razvijaju, šire i unapređuju. Stoji činjenica da je i u ovom slučaju prema šumarstvu vođen kurs nekreditiranja iako se ovo borilo i bori sa ozbiljnim finansijskim teškoćama, ali za koje zajednica nije pokazivala dovoljno razumevanja. Iako su davani krediti bili neznatni i simbolični. Tako npr. dok je samo u periodu 1952—1962. godine za unapređenje kapaciteta drvne industrije uloženo 278,4 milijarde dinara ili prosečno godišnje 27,8 milijardi, dotle je u istom ovom periodu za šumsko kulturne radove uloženo svega 28 ili 250 milijardi manje nego u drvnu industriju. Razumljivo je da u takvoj situaciji radni kolektivi nisu bili u stanju da učine značajnije korake ka uvođenju savremenih mera u obnovi, negu, zaštitu i eksploataciju šuma, a nije moglo doći ni do poboljšanja i povećanja šumskog fonda niti obezbeđenja proste reprodukcije. Tako je delovanje kompleksa pomenuta u tri nepovoljna faktora, koji su u suštini posledica nerazumevanja zajednice prema šumi i šumarstvu dovelo ovo do teških ekonomskih prilika, pri čemu su subjektivni faktori postali objektivni i koje šumarstvo nije u mogućnosti da samo rešava. |