DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 52     <-- 52 -->        PDF

— U degradiranim šumama SFRJ 1,4 ml!/ha; u SRH 0,8 m3/ha
— u šik. i mak. šumama SFRJ 0,7 m:!/ha ; u SRH 0,4 m3/ha
(Kako se vidi šume u SR Hrvatskoj imaju manji prosečni prirast po hektaru
od prosečnog prirasta svih šuma u SFRJ).
Slabo stanje šumskog fonda i mali prirast diktira slab intenzitet seča, koji
u Jugoslaviji iznosi svega 1,7%, dok u evropskim zemljama 3% od ukupne žive
zalihe. Zbog ovoga se u prorednim sečama umesto na površini od 880—1,000.000
ha, seča izvodi samo na 150—200.000 ha što je za oko 5 puta manje.


Ovako inače slabo stanje osnovnog šumskog fonda i dalje slabi, jer zajednica
ne pokazuje interesovanje da putem investicija pomogne s jedne strane
brzu proizvodnju drveta u plantažama topola i brzorastućih četinara, a s druge
strane izgradnju šumskih puteva radi otvaranja i seče nepristupačnih, ali kvalitetnih
šuma, zbog čega su šumarske organizacije i dalje orijentisane na seču
otvorenih no već iscrpljenih šuma.


Tako se Jugoslavija, nekada po šumama poznata zemlja u Evropi zbog
svojih 33,9% šumovitosti uvrstila u red šumom siromašnih zemalja tj. postala
bogata siromašnim šumama.


2) Politika cena drveta. Zbog niske produktivnosti rada stalno rastu troškovi
proizvodnje dok se istovremeno prodajne cene drveta dugo održavaju na
istom nivou. Ovaj režim je utoliko teži što su plafoni drvetu postavljeni ispod
pariteta (za 20—35% ispod cena u Evropi). Usled toga šumarske organizacije
ostvaruju niske prihode koji su se srazmerno povećanju troškova proizvodnje
stalno smanjivale na štetu šumarstva.


Ovakav stav obrazlaže se s tim, što je ukupna proizvodnja drveta uglavnom
namenjena domaćoj prerađivačkoj industriji. A kako je i ova sama siromašna,
onda po logici stvari plaća proizvođačima drvo ne po ceni koja važi na
svetskom tržištu, već po nižoj, koja odgovara finansijskim mogućnostima drvne
industrije.


Nije li prema tome i ovo još jedan primer nepravde koju čini zajednica
prema šumi, kada je i nadalje stavija u položaj da se žrtvuje za druge, a da
istovremeno sama slabi i propada.


3) Politika kreditiranja šumarstvu. U čitavom posleratnom periodu zajednica
pod povoljnim uslovima daje kreditna sredstva privrednim organizacijama,
pomažući time ove privredne grane da se razvijaju, šire i unapređuju.
Stoji činjenica da je i u ovom slučaju prema šumarstvu vođen kurs nekreditiranja
iako se ovo borilo i bori sa ozbiljnim finansijskim teškoćama, ali za koje
zajednica nije pokazivala dovoljno razumevanja. Iako su davani krediti bili
neznatni i simbolični.


Tako npr. dok je samo u periodu 1952—1962. godine za unapređenje kapaciteta
drvne industrije uloženo 278,4 milijarde dinara ili prosečno godišnje 27,8
milijardi, dotle je u istom ovom periodu za šumsko kulturne radove uloženo
svega 28 ili 250 milijardi manje nego u drvnu industriju.


Razumljivo je da u takvoj situaciji radni kolektivi nisu bili u stanju da
učine značajnije korake ka uvođenju savremenih mera u obnovi, negu, zaštitu
i eksploataciju šuma, a nije moglo doći ni do poboljšanja i povećanja šumskog
fonda niti obezbeđenja proste reprodukcije.


Tako je delovanje kompleksa pomenuta u tri nepovoljna faktora, koji su
u suštini posledica nerazumevanja zajednice prema šumi i šumarstvu dovelo
ovo do teških ekonomskih prilika, pri čemu su subjektivni faktori postali objektivni
i koje šumarstvo nije u mogućnosti da samo rešava.