DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1965 str. 14     <-- 14 -->        PDF

U arhivu Srpske akademije nauka sačuvana su Pančićeva pisma Vuku ,


S. Novakoviću, Đ. Daničiću, D. Kozaru, te mnogim stranim učenjacima
na njemačkom i francuskom jeziku. Ostalo je nepoznato zašto Pančić
nije podržavao veze sa tadanjim uglednim naučenjacima u Hrvatskoj, kao što
su bili J. Š loser (1809—1882), Lj. V u k o t i n o v i ć (1813—1893) i B. S u1
ek (1816—1895). S Daničiće m je surađivao i dok je bio u Beogradu i dok
je bio tajnik Jugoslavenske akademije u Zagrebu.
Kao pedagog Pančić je imao velike uspjehe. Bio je odličan uzgajač omladine.
U učenicima znao je probuditi volju i interes za prirodne nauke. U svakoj
zgodi bio je svojim učenicima najbolji savjetnik. Poznata je bila njegova parola:
»U radu je život, a u vršenju poslova dužnost«. Predavanja su mu bila
uvijek dobro pripremljena, demonstrirana objektima, te protkama sitnim humorom,
ugodna i zanimljiva. Isticao se vazda vedrim raspoloženjem, preciznošću
izlaganja i čistoćom govora. Na ispitima bio je dobroćudan i strpljiv. Učenici
su ga voljeli i poštivali. Povodom 70-godišnjice života oni su priredili svom
uvaženom profesoru bakljadu sa preko 100 bakalja, koje su podsjećale na broj
biljaka koje je Pančić za svog života otkrio i obradio. Tom prilikom Pančić je
u amanet omladini ostavio: floru srpskih zemalja, botanički kabinet i botanički
vrt Velike škole. Značajna je njegova posljednja poruka omladini, po kojoj će
tek dubokim poznavanjem i proučavanjem prirode pokazati koliko voli i poštuje
svoju otadžbinu.


U Srbiji se Pančić osjećao kao kod svoje kuće. Narod ga je smatrao domaćim
čovjekom. Za 6-godišnjeg boravka u Kragujevcu narod ga je zavolio, jer
je bio dobar liječnik i mnogo se trudio na suzbijanju bolesti u narodu. Prema
bolesnicima, kao i inače prema ljudima, bio je vrlo dobar i prijatan, a prema
pretpostavljenim učtiv i blag. Sirotinju je liječio besplatno. Često je liječio
ljude na dug. »Tefteri« mu bijahu puni »veresije«, kako je jednom zgodom pisao.
U svom opsežnom i raznovrsnom društvenom radu vodila ga je živa želja
za dizanjem i napretkom naroda.


U Srbiji imao je Pančić punu slobodu u radu, veliku podršku i pomoć.
Naišao je na povoljne financijske prilike za svoj naučni i nastavni rad, povoljnije
nego što bi ih tada imao u Hrvatskoj. Stekao je široko povjerenje i priznanje.


Na svečanom skupu Srpske akademije nauka i umjetnosti povodom 50-godišnjice
Pančićeve smrti predsjednik Akademije A. Beli ć naglasio je da su
za Pančića bili Hrvati ono isto što i Srbi i obrnuto, te da mu je to bila isto tako
sveta istina kao i istina u nauci kojoj je vazda služio.


Danas, povodom 150-godišnjice rođenja J. Pančića jasno se ističe njegov
orijaški lik. On je najbolje ocrtan riječima predsjednika Tita : »Za naše narode
Pančić je značajna ličnost, ne samo po svom stvaralaštvu, enciklopedijskom
umu i velikom doprinosu prirodnim naukama, već i po tome što je predstavljao
sponu između kulture Hrvatske i Srbije i bio vjesnik bratstva i jedinstva
jugoslavenskih naroda«.